ISPOVIJEST JEDNE VUKOVARKE

0

Nitko me nije pozvao na svjedočenje protiv onih koji slobodno šeću Vukovarom

vukovar_ron_haviv_cetnici_rakija

Jedna od stotine prešućenih žrtava ratnog zločina izjavljuje:
Zarobljena sam na dan pada Vukovara 18. 11. 1991. godine. Pretresli su me i oduzeli sve što sam imala kod sebe, torbu, novac imala sam 30.000 DM, zlato od cijele obitelji, sve što sam ponijela, misleći da će se bar nešto spasiti

Na Veleprometu su nas postrojili uz zid. Nakon desetak minuta došao je moj prvi susjed, Srbin, naredio je da pođem s njim. Uveo me u skladište stolarije, na vratima je stajala djevojka koju sam poznavala. Isjekla mi je kožnu jaknu, tražila je novce uz psovke i pogrdne riječi gurnula me u skladište. U stolariji je bilo puno ljudi muškaraca, žena. Iživljavali su se nad svima, tukli, psovali, vrijeđali. Jednu trudnicu su postavili i prema njoj bacali noževe.

Kada je pala noć dolazi osoba kojeg su zvali Topola, izvodi me van iz Veleprometa na ulicu i držeći me za ruku odveo u jednu kuću gdje su se nalazili paravojska koja je pripadala Šešelju. Vani se neprekidno pucalo i bilo je zastrašujuće. Uveo me u kuću koja je pripadala nekim starijim ljudima i čula sam nekog tko strašno viče jer su ga tukli. Strašno je bilo čuti to staračko zapomaganje od boli koju su trpjeli dok su ih tukli.
Bila je užasna noć i ništa nisam vidjela, samo sam čula pucnjavu, jaukanje i zapomaganje.

Silovanja, batine, maltretiranja, silovanja, batine, maltretiranja…

Uveo me u neku sobu, zapela sam za nešto što je izgledalo kao grob. Bacio me na krevet i silovao. Vrijeđao me, svašta je govorio, da je psiholog, cijelu noć me maltretirao i silovao, bilo je strašno. Vani je bilo puno vojske, neprekidno su pucali i samo zahvaljujući tome oni ga nisu čuli kada ih je zvao da dođu.

Ujutro me ponovno odveo u kuću koja je sigurno bila Šešeljev štab. Jedan me zatim odveo na kat te kuće u jednu dječju sobu, ta osoba je bila peder i na posebno perverzan način iživljavao se na meni. Nakon toga pozvao je još pet šest pripadnika i oni su se jedan za drugim iživljavali na meni. Nije mi moguće ocijeniti koliko je to vremenski trajalo a kada su konačno završili sa svojim iživljavanjem preveli su me u drugu kuću u kojoj su bili paravojnici Arkanovci.

Ušao je jedan mlađi vojnik i počeo vikati na mene da mu skinem čarape i da ga skidam i da skinem sebe. Bilo je to urlikanje i prijetnje i sve sam morala učiniti nakon čega me silovao. U drugoj sobi se nalazilo mnogo vojnika i on ih je pozvao.

Taj dan silovali su me redom, sigurna sam njih dvadesetak. Stigao je jedan četnik Žmigo, tako su ga zvali, izveo me iz kuće. Vodio me niz ulicu i vikao da sam ustašica, ratna zarobljenica kojoj će oni suditi, imao je redenik preko prsa i bio je do zuba naoružan. Odveo me do jednog četničkog štaba kod glavnog kojeg su zvali Kameni, bio je moj susjed.

Kada su od njega zatražili da mi sudi, on je odgovorio da me odvedu u Velepromet. Vodeći me natrag Žmiga me uveo u jednu kuću u neku gotovo podrumsku sobu gdje me cijelo popodne i noć silovao uz pucanje i prijetnje. Još me držao cijeli sljedeći dan iživljavajući se na meni i tek navečer odveo u Velepromet. Bila je noć i samo povremeno je agregat davao svjetlo, ugledala sam gomilu ubijenih ljudi.

Moji novci za „srpsku siročad“

Opet je na ulazu u stolariju stajala ona djevojka i nogom me šutnula u jednu sobu koju su zvali “soba smrti” u kojoj su bili pretučeni muškarci, bila sam jedina žena. U tu sobu su ulazila po četvorica četnika i tukli premlaćivali, mučili sajlama vežući ruke. Ljudi su povraćali krv. Ovdje su ubili puno ljudi. Jednog su nakon mučenja uveli potpuno golog, urezali su mu križ na leđima, nakon toga su ga ubili.

U noćnim satima ulazi vojni policajac, nismo bili sigurni kome pripadaju, bojali smo se što će oni činiti iako je iskazao čuđenje kada nas je ugledao. Ipak je to bila regularna vojna policija JNA koja nas je popisala. Na paleti sam ugledala odbačenu moju torbu i zamolila sam jednog vojnika mogu li uzeti svoju torbu, ponadala sam se da ću naći još nešto u njoj. Pitala sam vukovarskog domaćeg četnika, gdje je novac jer ga nije bilo u torbi, odgovorio je da je to za vukovarsku siročad.

Vojni policajci su nekako osposobili autobus kojim su nas prevezli u vojarnu. Tamo su nas smjestili u neku prostoriju gdje smo ležali na podu. Tjerali su nas da čistimo krug vojarne, praznimo rupe u kojima je bila voda. U krugu su bili domaći vukovarci četnici koji su nas vrijeđali, ponižavali, govorili su da smo krivi za rat. Jedan dan došli su Vojislav Stanimirović, Slavko Dokmanović, Goran Hadžić u krug vojarne, pljuvali su nas i govorili da je ovo sveto srpsko tlo. Plakale smo i šutjele. Danima su nas mučili, noćima prijetili ali sam uspjela da me više ne odvedu ni u jednu kuću.

Zaboravljena od Hrvatske i bez ikakve naknade

Dana 29. 11. 1991. potrpali su nas u kamione i preko Negoslavaca gdje nas je čekalo domaće srpsko stanovništvo uz prijetnje i vrijeđanje. Iz kamiona nismo smjeli izaći sve do Šida. U Šidu su nas držali cijeli dan u kamionima, nitko nije smio sići. Pred večer su nas vozili uz špalir četnika prema Srijemskoj Mitrovici. Tamo su nas sačekale žene, prijetile i vrijeđale da smo ustaše. Iskrcali su nas i morali smo proći kroz špalir ljudi koji su nas udarali palicama. Tko je pao taj je teško prošao. Uveli su nas u podrum, skinuli do gola, oduzeli sve što smo imali. Pregledali su nas kompletno, čak i ginekološki da se uvjere da neka žena nije nešto sakrila. Uveli su nas u sobu br. 13, puštali su od 5 sati četničke pjesme, ležali smo na betonu, hrana je bila vodena čorba.

Razmijenjeni smo 6. prosinca, u Bosanskom Šamcu, nakon cjelodnevne vožnje raznim cestama. Kada sam se vratila u Vukovar 1998. odmah sam susrela jednog počinitelja zločina, bojala sam ga se i dalje. O stradanju sam dala iskaz u Državnome odvjetništvu u Vukovaru i u Društvu logoraša srpskih koncentracijskih logora, krim policajcima koji su me došli saslušati u stanu

. Jednom sam pozvana kao svjedok, počinitelj je tijekom procesa umro do tada je mirno šetao Vukovarom.

Nakon toga nikada me nitko nije pozvao. Nisam ostvarila nikakva obeštećenja za stradanje i izvršeni ratni zločin nada mnom, nemam invalidninu.

SAMO IH HRANITE, NEKA SE DEBLJAJU – STOKO SITNOG ZUBA!

facebook komentari