Pratite nas

Vijesti

Ispovijest neurokirurga: ‘Raj postoji, proputovao sam ga’

Objavljeno

na

Dr. Eben Alexander nikad nije upoznao svoju sestru. Kao posvojeno dijete bio je odvojen od svoje biološke obitelji, a do vremena kad ju je krenuo tražiti, ona je bila preminula. Sreo ju je, ali na mjestu na kojem nije niti sanjao da je to moguće.

Kao neurokirurg i profesor znanosti mozga u harvard medicinskoj školi, dr. Eben Alexander je uvijek skeptično gledao na spiritualna iskustva svojih pacijenata, unatoč svojem kršćanskom svjetonazoru. Znanstvenik u njemu bio je jači.

Alexander je za Daily Mail opisao svoje nesvakidašnje iskustvo, koje on opisuje kao putovanje kroz raj i susret s prelijepom ženom, koja ga je vodila tim putovanjem.

Njegovo poznavanje fizičkih karakteristika mozga činilo ga je sigurnim u to da izvantjelesna iskustva, susreti s anđeoskim bićima i slične stvari predstavljaju samo halucinacije, koje se javljaju kad mozak pretrpi traumu.

Na najdramatičniji mogući način, kaže on sam, otkrio je da je u krivu. Prije šest godina probudio se u krevetu s izrazito teškom glavoboljom te je u svega nekoliko sati pao u komu. Liječnici su ustanovili da je dobio meningitis, odnosno da mu se rijedak soj bakterije E. coli nalazi u leđnoj moždini i nagriza mu mozak poput kiseline. Njegove šanse za preživljavanje, piše, bile su ravne nuli.

Skeneri su pokazivali samo ravne linije, moždana aktivnost nije postojala. No, tvrdi Alexander, njegovo unutarnje ja je i dalje postojalo, usprkos zakonima znanosti.

Punih sedam dana Alexander je ležao u neresponzivnoj komi, a njegova svijest otisnula se na putovanje kroz čitav niz svjetova, svaki od kojih je bio čudesniji od prethodnog. Prošao je putovanje izvan fizičkog svijeta za koje bi samo par dana prije, odlučno tvrdio da je nemoguće.

za svaku minutu njegove kome postoje medicinski zapisi i niti jedan od njih ne pokazuje bilo kakvu moždanu aktivnost. Drugim riječima, što se neuroznanosti tiče, njegovo putovanje dogodilo se samo u njegovoj glavi.

‘Moja karta Raja’

Prenijet ćemo samo neka od čudesnih zapažanja Alexandera njegovim riječima, dok njegovo puno svjedočanstvo možete pročitati OVDJE.

“Nakon osljepljujuće glavobolje, kad sam pao u komu, postupno sam postao svjestan da se nalazim u primitivnom, primordijalnom stanju koje daje osjećaj kao da sam zakopan u zemlji.

No to nije bila obična zemlja, jer svugdje oko sebe osjetio sam, a ponekad vidio i čuo, druge entitete. Često sam se pitao je li to pakao?

Zaboravio sam čak kakav je to osjećaj biti čovjekom, ali jedan bitan dio moje osobnosti je još uvijek bio aktivan, moja radoznalost. Pitao bih: Tko? Što? Gdje? i nikad ne bi dobio odgovor.

Nakon dužeg vremena svjetlo se polako spustilo odozgo, bacajući prelijepe zrake živog srebra i zlatnog sjaja.

Bio je to entitet kružnog oblika, koji je zračio prelijepom, rajskom glazbom koju sam nazvao vrteća melodija. Svjetlo se otvorilo poput procjepa u tom primitivnom svijetu i osjetio sam kako prolazim kroz taj procjep, prema gore i u dolinu punu bogatog i plodnog zelenila, gdje vodopadi padaju u kristalno čista jezera.

Bila su tamo drveća, ljudi, životinje. Bila je i voda isto, tekući u rijekama ili padajući u obliku kiše. magle su se uzdizali iz pulsirajućih površina tih voda, dok su ribe plivale ispod.

Voda mi je bila duboko poznata. Voda se činila uzvišenijom i čišćom od bilo koje koju sam ikad vidio.

U raju, sve je stvarnije – manje gusto, ali istovremeno puno intenzivnije. U raju ništa nije izolirano. Ništa nije strano, Ništa nije nepovezano. Sve je jedno.

Sva su se moja osjetila stopila u jedno. Slušanje i gledanje više nisu bile dvije odvojene funkcije. Mogao sam čuti gracioznost i eleganciju bića u zraku te vidjeti spektakularnu glazbu koja dolazi iz njih.

Iznad neba nalazila se nepregledna mreža većih svemira koja sam s vremenom nazvao “iznad-sfera” i uspinjao sam se prema gore dok nisam stigao u Jezgru, nadublje utočište Svete – poput tinte crne tame, ispunjene preko mjere neopisivom i bezuvjetnom ljubavi.

Tamo sam susreo neopisivo moćno, sveznajuće božanstvo koje sam kasnije nazvao Om, zbog zvukova koji su odzvanjali tim svijetom. Učio sam tamo lekcije o dubini i ljepoti koje ne mogu uopće opisati”.

Sudbina

“Tijekom tog putovanja imao sam vodiča. Ona je bila nevjerojatno lijepa žena koja se pojavila dok sam putovao na krilu leptira.

Njezino lice se ne zaboravlja. Njezine oči bile su duboko plave, njezine jagodice visoke. Lice joj je obujmila medeno smeža kosa”.

Upravo taj vodič ključ je Alexanderovog putovanja i za njega, kako sam tvrdi, potvrda da je sve što je doživio tijekom kome bilo stvarno.

Povratak u stvarnost

Prošlo je sedam dana otkako je Alexander pao u komu, a svih sedam dana nije bilo znakova oporavka. Kad su liječnici već raspravljali o gašenju aparata za održavanje života, Alexander je odjednom otvorio oči. Ničeg se nije sjećao iz svog zemaljskog života, ali je bio u potpunosti svjestan gdje je bio.

Morao je sve ponovno naučiti. Tijekom narednih dana i tjedana, njegovo znanje, iskustvo i sjećanja su se polako u potpunosti vratili. Njegova obitelj i prijatelji pomogli su u vraćanju drugih sjećanja.

Nakon osam tjedana vratilo mu se stručno znanje neurokirurga, aliječnici su ostali zbunjeni neobjašnjivim oporavkom bez ikakvih posljedica.

Fotografija koja je promijenila sve

Alexander međutim nije imao mira. Proganjala ga je slika žene koja ga je vodila kroz njegov raj. Četiri mjeseca nakon što je izašao iz kome, dobio je fotografiju putem pošte.

Fotografiju je dobio kao rezultat svoje ranije potrage za biološkom obitelji. Fotografiju mu je poslao njegov rođak a na njoj je bila njegova sestra Betsy, koju nikad nije upoznao.

Alexander je ostao u šoku. Prelijepa žena koja ga je vodila kroz raj bila je Betsy, njegova preminula sestra.

“Ta fotografija je bila potvrda koju sam trebao. To je bio dokaz, bez sumnje, u objektivnost mojeg iskustva”, zaključio je Alexander. od tog trenutka on se u potpunosti vratio u stvarnost, ali kao posve nova osoba.

“Ponovno sam rođen”, rekao je na kraju.

(Dnevnik.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Peđa Grbin: Ako Bernardić ne odstupi, osnovat ćemo novu lijevu stranku!

Objavljeno

na

Objavio

Peđa Grbin se zbog sukoba s predsjednikom SDP-a Davorom Bernardićem prometnuo u najistaknutijeg buntovnika među stranačkim opozicionarima.

No, Grbin najavljuje i daljnje poteze u slučaju da Bernardić ne odstupi s mjesta predsjednika.

Peđa Grbin je u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju izjavio kako su SDP-u potrebne hitne korjenite promjene te da velik dio članova stranke ozbiljno razmišlja o odlasku iz stranke i osnivanju nove lijeve stranke.

“Postoji vrlo velika mogućnost da se osnuje nova lijeva stranka. Vrlo je realno da ta opcija zauzme našu poziciju. U Sloveniji, Španjolskoj, Grčkoj pokazalo se da su stupovi politike, koji su to bili 20, 30 ili više godina, pali u drugi plan” rekao je Grbin o namjerama stranačke opozicije. Dodao je i da je situacija u Splitu i Zagrebu pokazala kako drugi osvajaju SDP-ovo biračko tijelo jer im SDP ne pruža ništa osim fasade i floskula.

“Naš je rejting od prosinca prošle godine do danas deset posto slabiji od HDZ-ova, i to u trenutku kada tri četvrtine građana misli da Hrvatska ide u lošem smjeru. Ako je to nekome prihvatljivo, to je potpuni nedostatak bilo kakve ambicioznosti.” kaže Grbin i optužuje aktualnog predsjednika stranke Bernardića za takvo stanje u stranci.

Grbin također smatra da je Milanović bolje vodio SDP od sadašnjeg vodstva te najavljuje da bi se možda i mogao kandidirati za novog lidera.

“Moj odgovor na to je – ne znam. Trenutno u toj situaciji nisam. Hoću li se kandidirati, odlučit ću kada kandidacijski postupak u SDP-u bude otvoren. Naše glavno pitanje u ovom trenutku nije hoće li Peđa, Siniša, Ranko ili Željko voditi SDP, nego radi li to Davor Bernardić dobro.” zaključio je na kraju Grbin.

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Objavljeno

na

Objavio

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici da Deklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati