Pratite nas

ISPOVIJEST UDBAŠKOG UBOJICE: Kako sam ubio Vjekolava Maksa Luburića?

Objavljeno

na

Ilija Stanić. Sarajevski kriminalac i pouzdanik UDBE kao sin ustaše i zbog toga pod stalnim nadzorom jugoslavenske tajne policije, bio je idealan kandidat za udbaškog egzekutora. Čovjek koji je dio svoje mladosti proveo u Konjicu kod brata Luke i u Zrenjaninu, kod tetke, gdje je učio keramičarski zanat.

Kum protiv kuma 

[dropcap]G[/dropcap]dje god bi se pojavljivao, Ilija Stanić bi krao i pravio sebi i rođacima nevolje. Poslije jedne racije u Sarajevu pobjegao je iz SFRJ u Austriju. Odatle bježi u Francusku, gdje je uhićen zbog krađe. Jugoslavenski konzul Mile Nešić ga je tada spasio zatvora. Brbljiv i slatkorječiv, Ilija Stanić se tada ovom konzulu i obavještajcu SID-a prvi put ponudio da izda svog kuma Vjekoslava Maksa Luburića. Čak je Nešiću nudio i pisane dokumente o Luburiću i ustašama u Španjolskoj. Jednog dana je donio i Luburićev plan o miniranju Veleposlanstva Jugoslavije u Parizu. Posle toga SDB BiH je uhitila  Iliju Stanića, natovarila mu na vrat i krađe, a i terorističke akcije protivdomovine. Da bi se zaštitila od Stanićeve izdaje, SDB BiH ga je zaplašila da će mu braća i majka otići u zatvor, i tako ga « uvjerila «da krene na svog kuma Maksa Luburica. Otac Luburicevog ubojice, Vinko Stanić, porijeklom iz Hercegovine, bio je u II svjetskom ratu član Maksove bojne. Kada se 1942. u okolini Konjica, Vinku Stanicu rodio sin, Vjekoslav Luburić ga je krstio i dao mu ime Ilija. Vinko Stanić je poginuo 1949. godine, nakon ustaške izdaje fra Bekavca, koji je pred bijeg u SAD, prijavio križare pripadnicima Udbe BiH. Tu izdaju i stradanje svog oca, Ilija Stanić nikada nije zaboravio hrvatskim , emigrantima i odbjeglim ustašama. Tako barem ide priča od njega prema javnosti.

Na nagovor SDB SSUP-a, Ilija Stanić, koji je dobio kodirano ime «…Mungos…», prebjegao je u Italiju, a preko Francuske u Španjolsku i uspio 1966. godine da se zaposli kod kuma Maksa Luburica kao kuhar i vozać, sa zadatkom i osobnom namjerom da « generala Drinjanina « u pogodnom trenutku ubije i tako osveti svog oca Vinka Stanića. Pune dvije godine Ilija Stanić je proveo u domu svog kuma Vjekoslava Luburica u mjestu Karkahente kod Valencije, a onda se iznenada uplašio i 1968. godine iz Španjolske pobjegao u Njemačku. Njegovi poznanici tvrde da se Stanić zbližio sa Luburićevom kćerkom, sto je naljutilo generala Drinjanina, pa ga je istjerao iz svog doma. Kada se, međutim, vratio u Sarajevo neobavljena posla, načelnik SDB Fehim Halilović ga je poslao natrag u Španjolsku. Plaćeni ubojica je odvezen jugoslavenskim kolima u Italiju, do francuske granice, gdje je pušten da ide na zadatak, ali mu je šofer iz SDB SFRJ prije toga uzeo crvenu putovnicu. U dosjeima bosanske i hrvatske tajne policije Ilija Stanič je bio registriran i kao Stanko Ilić, odnosno «…Mungos…», dok je Maks Luburic bio samo «…M…». Čitava akcija likvidacije ratnog zločinca Vjekoslava Luburica vođena je pod šifrom « Kobra «

Operacija ” Kobra “

[dropcap]S[/dropcap]am Ilija Stanić, udbaški ubojica, ispričao je svoju priču: .

«…Bila je zima 1969. godine, kada sam se preko Italije, ilegalno ubacio u Francusku. Došao sam vlakom do Nice, tu prenoćio, a onda vlakom do Pariza. Svratio sam kod Miljenka Dabe Peranića, sa kojim sam prošle godine boravio kod Maksa Luburića. Dabo me je odmah pitao: «.. Gdje si ti nestao?..» Objasnio sam mu da sam ilegalno išao za Njemačku, pa me je policija uhvatila u krađi i protjerala za Jugu. On je povjerovao, ali mi je rekao da mi general ne vjeruje i da je ljut na mene. Od Dabe sam uzeo moju španjolsku osobnu kartu i otputovao vlakom za Barcelonu, a ne direktno za Valenciju, da bih vidio da li me neko prati. U Barceloni uzmem kartu za Valenciju. Prvi razred. Legnem i probudim se u Valenciji. Pravo sa stanice otišao sam kod mog prijatelja Željka Bebeka. Četiri-pet dana izbjegavao sam da odem do Maksa, koji je već čuo da sam ja došao. Jedno jutro stavi me Željko u auto i odveze do generala u Kahakente. Dočekao me je usiljenim riječima: «… Gdje si kume moj! … «

Kako su dani prolazili, tako se Maksovo povjerenje u mene vračalo. Željko i ja bili smo već tri mjeseca u njegovoj kući. Dao nam je sobu u prizemlju, jer je onu na katu pretvorio u magazin knjiga. U veljači 1969. godine Maksova kuća je bila puna ljudi. Tu mu žena, sin, ja, Željko, a pojavio se i pukovnik Štef Crnićki, koji je došao iz Clivlenda. U to su stigle vijesti da je Udba ubila Mila Rukavinu, Tolja i Maričića, a meni Maks u povjerenju kaže: «… Čuvaj se kume, vidiš što Udba radi! Otvori i oči i uši!…» – Vidim, vidim moj generale! Majku im komunističku. Paziti ću se ne brinite! I ne bojte se vi, paziti ću i vas ! – General je tih dana osobno bio jako nervozan. Posvađao se sa ženom, pa ga je ona napustila. Kažem ja sebi: Odlično! Posvađao se on i sa Željkom Bebekom, a na Branka Mariča, koji je pristigao iz Frankfurta potegnuo je i pištolj. Vidim i ja da mu Branko dosađuje, pa viknem na njega: «… Što ćeš ti, ostavi mi generala na miru! ..»

Čekao sam svoj trenutak. Išao sam na sigurno. Znao sam da nitko ne može biti tako prisan sa Maksom, niti mu itko može priči tako blizu kao ja. Kuhao sam mu, sređivao kuću, vozio ga napolje, primao i pazio na goste. Zato sam čekao. Bolje je ići na sigurno, polako, nego navrat nanos. I sacekao sam. Odredio sam da to bude krajem veljače. Međutim, opet su nam došli Dabo Peranić, pa neki Dragutin Jezina iz Lyona i Ante Nozina iz Frankfurta. Sjedimo mi tako i pričamo. A ja pitam Maksa Luburića: «… Generale, kada ćemo u Hrvatsku?…» «… Kume, sigurno, za tri godine…» kaže on, a ja mislim: «…Nećeš nikad moj kume!…»

U to vrijeme Maks Luburić je pokušavao da dođe u kontakt sa Rusima. Pisao je pisma u Moskvu i tražio da ga Rusi puste u Mađarsku. Dobivao je od KGB neka kodirana pisma. General je tada imao običaj da kaže: «… Bolje Hrvatska sa ruskim bazama, nego sa jugoslavenskom vojskom!…» Maks je šurovao sa starim i sa mladim ustašama. Prvi su mu bili potrebni zbog novca, a drugi zbog akcije, drskosti i bezobzirnosti. Uspio je u Švedskoj da stvori jak odbor borbenih ustaša. Bio je dobar i sa jednima i sa drugima. Svi su se u hrvatskoj emigraciji te 1969. godine probudili. Zagreb im je dao znak da opet dolazi 1941. godina, a Maks Luburić je sanjao da bude novi Pavelić.

Dana šesnaestog travnja 1969. godine, u Valenciji mi je poštar donio jedno pismo na ime Stanko Ilić. Udba mi piše da mi šalje kurira u Španjolsku specijalno za mene. On mi je donio prah za Maksa. Dao mi je i dvije novčanice od po sto dolara. Poručio mi je da čekam da mi neko dođe iz BiH ili Hrvatske u pomoć. Rekao sam mu da mi nitko ne treba. Neću da čekam. Znao sam ja svoj trenutak. U kalendaru sam već zaokružio dvadeseti travanj. Rekao sam kuriru da vise neću da se javljam. Svi su gosti iz Maksove kuće otišli, ja sam bio spreman. Donio sam u sobu čekić i štangu. Pripremio sam dokumente za izlazak iz Španjolske. Ja sam kod Maksa bio prijavljen kao lektor u listu «…Drina…», a u Španjolskoj osobnoj  karti mi je pisalo da sam profesor hrvatske književnosti. U Udbi, međutim, nitko mi nije vjerovao da ću srediti Maksa. Razmišljao sam, ako to učinim u subotu, neću imati dovoljno vremena da pobjegnem. Nedjelja je bila bolja. Mali ide u crkvu, Maks spava, a ja imam slobodan dan, pa me nitko neće odmah tražiti. Dvadeseti travanjl, dan posle mog rođendana. Cijele noći, u subotu na nedjelju nisam mogao da zaspim. Ležim u krevetu i gledam na sat. Znojim se. Zvono na crkvi zvoni svakih petnaest minuta. Dva, tri, četiri, pet. Ustao sam, nisam više mogao da ležim. Pregledao sam sve stvari da nešto ne zaboravim. Opet se znojim. Živci mi rade. Siđem dolje, pokucam. Maks mi otvori: «… Dobro jutro generale, kako ste spavali?…» «… Dobro, dobro «… kaže on.

” Puče glava kao lubenica “

[dropcap]D[/dropcap]eset i dvadeset i pet. Sin mu Tonći Luburic donio novine i ode u crkvu. Maks mi traži da mu skuham kavu. Kava gotova za tri minute. Prah koji sam dobio bio je los. Rastopio se u vrećici koju sam držao za pojasom. Morao sam prstom da ga mažem na šalicu. Ruke sam prao pet puta. Uzmem čekić, koji sam donio iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kavu. Dvadeset i pet do jedanaest. Maks pije kavu. Ja držim čekić u hlačama Pije. Ništa. Popi sve i ništa. Odnesem šalicu  u kuhinju. Izvadim čekić i stavim ga na sudoperu. Htio sam da odem u sobu po štangu. Jebem ti prasak! Štanga je najbolji lijek, kao za Hrvoja Ursu u Frankfurtu. U deset do jedanaest Maks me zove: «… Ilija, meni je zlo! …»

Vidim pocrnio kao zemlja. Diže se i povraća. Povedem ga u kuhinju na česmu. On povraća u sudoperu, a ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: «… Tup!…» Maks pade kao svijeća. Mislio sam vise se dići neće. Kad me on pogleda kao zvijer. Zamahnem opet čekićem, a on diže ruke da se zaštiti. Ja viknem: «… Majku ti jebem ustašku. Ovako si ti maljem ubijao djecu u Jasenovcu! Vidiš što te čeka! Pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lubanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata da provjerim da li sam ih dobro zaključao. Kad se vratim u kuhinju, Maks ustao i dahće kao životinja. Sto kila u njemu. Uzmem onu štangu, pa ga raspalim po čelu. Puce glava kao lubenica. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dole kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom. On se umiri. Umotam ga u deku. Maks otežao, jedva ga dovučem pod otoman. Fino sam ga spakirao da ga brzo ne nađu. Da Španjolska policija pomisli da otetet. Čekić i štangu bacim u magazin Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valenciju:  Koliko košta do grada,  pitam «… Tristo pedeset peseta…» kaže taksista. «… Evo ti pet stotina, ja častim!…» U osam sati i pet minuta navečer sa željezničke stanice poslao sam telegram « bratu » u Konjic: « M. nikad više! «

Od slave do nemilosti

[dropcap]N[/dropcap]akon povratka u tadašnju Jugoslaviju, udbaški egzekutor, postao je slavna zvijezda, tisak je pisao njemu, a postojala je realna mogućnost da ga primi i odlikuje osobno jugoslavenski diktator, Josip Broz Tito. Međutim, do toga nikada nije došlo, naime popularnost Ilije Stanića u partijskim krugovima bila je prevelika i ugrožavala je direktno one iznad njega u hijerarhiji, što je rezultiralo direktnim planom za likvidacijom ubojice ustaškog generala, od strane vlastitih ljudi. Iako se ne može reći kako nije dobro financijski situiran nakon ovog monstruoznog zločina, naime, kupljen mu je auto BMW, stan u Beogradu i stan u Sarajevu, plaćeno mu je školovanje i nađen mu je posao u Zavodu za zapošljavanje tadašnje Socijalističke Republike BiH, te je naravno i u gotovini nešto zaradio, ubojstva su se uvijek dobro plaćala.

Osamdesetih se Stanić povukao u miran život, no raspadom Jugoslavije, Ilija Stanić postaje visokopozicionirani dužnosnik HDZ-a Bosne i Hercegovine, sve dok ga u prvoj polovici devedesetih nije kao UDBINOG ubojicu razotkrio kontroverzni, « Slobodni tjednik ». Zanimljivo da se Stanić nije nimalo postidio svoje zločinke prošlosti.  Možemo za kraj nedvojbeno konstatirati, zločinac je ubio drugog zločinca. Zaista je šteta, što zapovjednik zloglasnog, ustaškog logora, Jasenovac, i čitavog niza drugih logora na teritoriju tadašnje NDH, nije živ dočekao pravedno i pošteno suđenje u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj. Isto tako, treba izraziti zgražanje nad monstruoznom činjenicom, da u slobodnoj Hrvatskoj, niti jedan nemilosrdni ubojica komunističkog režima, a koji su diljem svijeta ubijali ljude (bezobzira tko god oni bili) bez suđenja, nije priveden pravdi, a onda i pravedno osuđen, prema vlastitim « zaslugama(nedjelima) «, koje im je « njihova borba dala «.

Otporaš/kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Dragan Čović: Iz ovih krajeva otići će još 100 000 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nezaposlenost mladih od kojih stvaramo izgubljene generacije najveći je od bezbroj problema s kojima se bori Bosna i Hercegovina, a za koje političke elite niti imaju rješenje niti žele raditi na poboljšanju.

Podaci CIA-e za 2017. godinu vrlo su jasno i govore o današnjoj katastrofi BiH – BiH je vodeća po ovom statističkom podatku sa 62,8 posto nezaposlenih mladih.

Isto tako, podaci govore kako je populacija mladih mnogo bliža granici siromaštva nego populacija odraslih te da oni koji nisu nastavili školovanje čine najveći udio u siromašnoj populaciji – njih 57 posto! Naravno, nikoga u takvim okolnostima ne treba čuditi situacija u kojoj iz BiH posljednjih godina mladi i školovani ljudi bježe “glavom bez obzira”.

O tom problemu govorio je i predsjedavajući Predsjedništva BiH i lider HDZ-a BiH Dragan Čović prigodom sastanka s predstavnica vlasti u USŽ-u rekavši kako je taj problem prisutan u svakom dijelu BiH, a u Krajini možda izraženije jer je granica EU pred vratima.

Mladi bježe u inozemstvo

– Kako bi se to promijenilo moramo stvoriti ambijent tim ljudima da vjeruju u svoju državu. Ovo je naša domovina i ovdje treba živjeti, ali ni to neće biti dovoljno. Premoćna je zapadna ponuda koja se nudi, prije svega u Austriji i Njemačkoj. Njima naši ljudi trebaju, oni su dio snažne industrijske i obrazovne kulture, a mi smo dio europske tradicije, kazao je Čović. Isto tako, jasno navodi kako će se negativni trendovi nastaviti ukoliko država nešto ne uradi.

– Što je najgore poticat će ga upravo te zemlje jer njima naprosto treba takva kadrovska struktura. Ukoliko ste pratili plan njemačke kancelarke za iduću godinu, i to uz uvjetovanje novih partnera u vlasti, jeste novih 200 tisuća ljudi izvana. Računamo kako će tu biti bar 100 tisuća iz ovih krajeva. Ako ne napravimo strategiju onda ćemo biti u velikim problemima. To što mladi ljudi odlaze više nije političko pitanje, nije pitanje jednog naroda, jedne politike. Jednostavno, odlaze svi. Čak i investitori koji dolaze iz tih krajeva kod nas ne daju takve uvjete radnicima kakvi su u Švicarskoj ili Austriji, istakao je Čović.

Zapošljavanje mladih

Problem zapošljavanja mladih bio je i tema dvodnevne  međunarodne konferencije “Program garancija za mlade kao prevencija nezaposlenosti mladih” na kojoj se razgovaralo o mogućim rješenjima problema koji muči čitavu regiju.

– Zapošljavanje mladih, kao jedne od ugroženih grupa na tržištu rada, predstavlja izazov za sva regionalna i nacionalna tržišta rada, rekao je Muamer Bandić, direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH. Dodaje da zbog toga sve javne službe za zapošljavanje veliki dio svojih aktivnosti usmjeravaju na povećanje zapošljavanja ove populacije jer je to preduvjet za kvalitetan život i napredak mladih u svim zemljama.

Cilj konferencije je razmjena najboljih praksi u zapošljavanju mladih među zemljama članicama Svjetske asocijacije javnih službi zapošljavanja (VAPES), sa posebnim naglaskom na prenošenje iskustava i praksi u zapošljavanju mladih u EU putem programa “Garancija za mlade”. Konferencija, koju su organizirali Agencija za rad i zapošljavanje i VEPES, prilika je da se usporede raznovrsne mjere, utjecaj koji na definirane mjere imaju politike, odobreni proračuni, sustav obrazovanja, sustav rada službi za zapošljavanje.

Isto tako, tijekom konferencije bit će predstavljeni dosadašnji rezultati i iskustva o provođenju mjera za zapošljavanje mladih, a poseban naglasak bit će na programu “Garancija za mlade” koji se sprovodi u EU.

Na konferenciji sudjeluju predstavnici službi za zapošljavanje Austrije, Azerbajdžana, Belgije, Bugarske, Crne Gore, Estonije, Francuske, Hrvatske, Kine, Mađarske, Slovenije, Švedske, Turske, kao i zavoda za zapošljavanje RS-a, FBiH i Brčko distrikta, te županijskih službi.

BiH na trećem mjestu po nezaposlenosti u svijetu

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Zbornik “Hrvatska izvan Domovine”: Hrvatsko iseljeništvo je najneistraženiji dio suvremene hrvatske povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Drugi svezak zbornika “Hrvatska izvan Domovine”, u kojem su objavljeni radovi s 2. Hrvatskoga iseljeničkog kongresa, održana lani u Šibeniku, predstavljen je u srijedu u Hrvatskoj matici iseljenika, a na predstavljanju je istaknuto kako je hrvatsko iseljeništvo najneistraženiji dio suvremene hrvatske povijesti.

Drugi Hrvatski iseljenički kongres održan je u Šibeniku od 1. do 3. srpnja 2016., a drugi svezak zbornik radova predstavili su danas državni tajnik državni tajnik Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonko Milas, urednik zbornika Marin Sopta, sociolog Ivan Rogić i autor naslovnice zbornika Josip Boteri Dini.

Milas je izrazio uvjerenost kako je zaživjelo globalno partnerstvo između iseljene i domovinske Hrvatske.

Urednik Sopta ocijenio je da je hrvatsko iseljeništvo ‘najneistraženiji dio suvremene hrvatske povijesti’.

Hrvatskim iseljenicima treba vratiti povjerenje u državne strukture Republike Hrvatske, uvesti elektronsko glasovanje i ubrzati proces dobivanja hrvatskoga državljanstva, naglasio je.

Zatvorenosti hrvatskoga društva prema iseljenim Hrvatima

Ocijenio je kako zbog zatvorenosti hrvatskoga društva prema iseljeništvu, vlada nepovjerenje hrvatskog iseljeništva prema hrvatskoj politici.

Potrebno je iseljeništvo uključiti u izgradnju hrvatske države, istaknuo je urednik Sopta. Smatra kako bi se u razdoblju 10 do 20 godina takvom politikom moglo u Hrvatsku vratiti 50 do 200 tisuća iseljenih Hrvata.

Sociolog Rogić smatra da su radovi u zborniku dio šire cjeline koja obuhvaća problematiku hrvatskoga iseljeništva.

Riječ je o iznimno vrijednim analitičkim tekstovima i pravim malim studijama, ocijenio je, dodavši da je u zborniku objavljeno mnogo prigodnih osvrta.

Osim “tvrdih” tema u zborniku “Hrvatska izvan Domovine” je i cijeli niz tekstova koji se bave većom ulogom žena u hrvatskoj dijaspori, temama vezanim uz probleme druge i treće generacije hrvatskih iseljenika te pitanjima identiteta, naglasio je Rogić.

Ocijenio je kako radovi pomažu da se dva hrvatska dijela, domovinska i iseljena Hrvatska, cjelovitije integriraju jer, smatra Rogić, nema modernizacije Republike Hrvatske bez integracije iseljeništva u njezin razvoj.

Drugi svezak zbornika radova s Hrvatskog iseljeničkog kongresa (HIK) opseže 830 stanica, a donosi pregled recentnih znanstvenih i stručnih studija s aktualnom hrvatskom migrantskom tematikom iz raznih grana ljudske djelatnosti – od gospodarstva do kulture.

Tekstovi su raspoređeni u 11 tematskih cjelina s više od 160 zasebnih autorskih priloga i to slijedom izlaganja na panel-diskusijama koje su bile naslovljene: Poduzetništvo i ulaganje u hrvatsko gospodarstvo, Hrvatska iseljenička politika, Portreti, Migracije žena i identiteti iseljeničkih zajednica, Društvene mreže, Hrvatsko iseljeništvo i javnost, Pastoralna skrb u hrvatskom iseljeništvu, Iseljavanje i povratak: teškoće i perspektive, Hrvati kao nacionalne manjine; Jezik, kultura, književnost te jedanaesti panel i ujedno 11 tematska cjelina Uloga institucija u hrvatskom iseljeništvu.

Zbornik su objavili Centar za istraživanje hrvatskoga iseljeništva i Centar za kulturu i informiranje Maksimir.

HRVATSKA IZVAN DOMOVINE

facebook komentari

Nastavi čitati