Ispovijest vjere glasovitog fizičara

0
  Alessandro Volta talijanski je fizičar, jedan od osnivača elektrostatike. Bio je jedan od boljih fizičara u povijesti čovječanstva, a 70 godina poslije njegove smrti njemu u čast jedinica za napon dobila je ime upravo po njemu (Volt).O religioznosti Alessandra Volte nema nikakve sumnje. Kao što piše njegov biograf; “Bio je predan proučavanju temelja katoličanstva, imao je široko i sveobuhvatno znanje o njima. Svaka njegova riječ odavala je čovjeka neobično lucidna uma i široke erudicije, ali u svakoj stvari koja se ticala dogmatske suštine vjere, ili propisanih religioznih dužnosti, bio je spreman za učenje”. Za trajanja svoje profesure, posvećivao je akademske pauze proučavanju vjere, stalno se koristeći samostanskim knjižnicama. Unatoč velikom poznavanju navedenih pitanja, ili možda upravo zbog toga, nikada nije pokušavao podučavati teologe, ili reformirati teologiju u ime znanstvenog napretka. Jednom je zapisao “Moderna otkrića, zakoni koje smo prepoznali, putevi koje smo načinili, ne smiju dovesti do predrasuda prema starijim istinama, ne smiju smesti čovjeka s pravoga puta, kojeg je utvrdilo toliko ljudi”.

Za vrijeme svojih posjeta Parizu pazio je da nikada ne propusti misu, baš kao i kada se nalazio u Lyonu, iako je tada, kao što piše u pismu, imao problema pri nalaženju svećenika koji nije bio “državni”. Kada je bio kod kuće išao je na dnevnu misu i primao Sakramente za sve blagdane. Na Tijelovo je uređivao svoju kuću i ulice kojima je prolazila procesija, sudjelovao je u javnim pobožnostima pred drevnim Raspelom koje se nalazilo u Crkvi Navještenja. Nad svojim vratima je imao sliku Blažene Djevice i, prilikom ulaska se uvijek naklonio šeširom. Svake subote upaljena je lampa pred njom, a ako bi posluga to zaboravila učiniti, Volta bi ispravio propust. Od svoje majke i oca naučio je moliti Krunicu svake večeri, a tu praksu nastavio je kroz cijeli svoj život.

Još veći dokaz ljubavi prema Kršćanskom vjerovanju pronalazimo u njegovim nastojanjima da usadi i potvrdi vjeru u srcima drugih ljudi. Svatko tko bi posjetio župnu crkvu, u blagdansko poslijepodne, mogao je vidjeti Voltu među djecom kako im objašnjava Katekizam. Ista želja da učini nešto za spasenje drugih dovela je do dokumenta u kojem daje izričitu i svečanu Ispovijed Vjere. Kanonik Giacomo Ciceri imao je u svojoj skrbi umirućeg čovjeka kojeg je uzalud pokušavao preobratiti. Svaki poziv je odbijen odgovorom kako je religija samo za vulgarne i nesofisticirane, i da ljudi znanosti, među koje se on svrstavao, nemaju takvih zabrinutosti. Ciceri mu je ponudio primjer Volte, čovjeka koji je sigurno znao nešto o znanosti i koji je bio uzoran kršćanin. Ime je ostavilo dojam na njega; odgovorio je da ako Voltina vjera nije tek za pokazivanje, bio bi spreman ispovijedati vjeru. Kanonik, koji je poznavao Voltu, zamolio ga je da napiše par rečenica sirotom grešniku, dobio je sljedeći odgovor:

Ne mogu shvatiti kako itko može sumnjati u iskrenost i postojanost moje vezanosti uz religiju koju ispovijedam, Rimsku, Katoličku i Apostolsku vjeru u kojoj sam rođen i odgojen, i koju sam uvijek ispovijedao, vanjskim i unutarnjim manifestacijama. Istina je da sam, i prečesto, propuštao izvršavati ona dobra djela koja su oznaka katoličkog kršćanina, i kriv sam zbog mnogih grijeha: ali kroz posebnu milost Gospodina nikada se nisam, koliko sam svjestan, pokolebao u svojoj vjeri. Ako su moji prekršaji i nedjela pružala nekom povod da posumnja u moju nevjeru, ovom prilikom, kao reparaciju ili u koju god drugu svrhu može poslužiti, uvjeravam takvu ili bilo koju drugu osobu, i spreman sam potvrditi ovu izjavu u bilo kojim okolnostima neovisno o posljedicama, da sam uvijek vjerovao i da još uvijek vjerujem kako je Sveta Katolička vjera jedina prava i nepogrešiva religija: i konstantno zahvaljujem Bogu, koji je ulio u mene tu vjeru u kojoj želim živjeti i umrijeti, sa čvrstom nadom u vječni život.

U toj vjeri prepoznajem čisti dar Gospodinov, nadnaravnu milost, ali nisam zanemario ona ljudska sredstva nepogrešivosti koja potvrđuju vjerovanje, i odbacuju sumnje koje se ponekad javljaju. Pažljivo sam proučavao temelje religije, djela branitelja i kritičara, razloge za i protiv, i mogu reći da, kao rezultat svog tog istraživanja, pridajem religiji takav stupanj vjerojatnosti da je svaki duh neiskvaren grijehom i strašću, svaki prirodno plemenit duh, mora voljeti i prihvatiti.

Neka ova ispovijed koju su me zamolili i koju sam rado iskazao, napisao i potpisao vlastitom rukom, s ovlastima da je pokažete kome god želite jer se ne sramim Evanđelja, urodi plodovima!

Milano, 6. siječnja 1815.
(potpisan) Alexander Volta.

Tako je razmišljao čovjek čija je intelektualna veličina iskazana u osmišljavanju Voltina elektrostatičkog stupa. U njegovu otkriću ništa nije prepušteno slučaju, rezultat je prodornog, logičkog i pažljivog promišljanja. Kada je, nakon godina istraživanja, Volta ušao jednog dana u svoj laboratorij i napravio svoj stup od srebra, cinka i vlažne krpe, nijedan drugi fizičar nije mogao predvidjeti rezultate. No, Volta je bio siguran u svojim temeljima, a znanje je dugovao posebnom intelektu i pažljivom istraživanju. Počeo je od Galvanijeva, više ili manje slučajnog, otkrića grčenja žabljeg mišića, bio je jedini znanstvenik koji je razvio valjano objašnjenje fenomena. Od tada je radio, korak po korak, rješavajući jedan problem za drugim, sve dok na kraju “najljepši instrument ljudske proizvodnje” nije nastao kao rezultat njegove mentalne vizije. Ista prodorna vizija je usmjerena, kao što nam njegova Ispovijed govori, preispitivanju razloga za i protiv kršćanstva, a njegov zaključak je kako se upravo iz takvog propitivanja razvijaju najjači argumenti za kršćanstvo.

facebook komentari