Pratite nas

Povijesnice

ISTARSKI NARODNJACI, ŽRTVE KOMUNISTA

Objavljeno

na

Malo ili nikako spominjane žrtve koje se podnijeli Istarski rodoljubi, pravi, jedini istinski borci protiv talijanskog fašizma u Istri.

Danas je 29, studeni 2016, dan kada se u bivšoj Jugoslaviji slavio “Dan Republike”, a ja bih se na današnji dan prisjetila nevinih žrtava kreatora te totalitarne, komunističke države!

Malo ili nikako spominjane žrtve koje se podnijeli Istarski rodoljubi, pravi, jedini istinski borci protiv talijanskog fašizma u Istri. Ti su istarski radoljubi , narodnjaci bili proganjani, zatvarani i mučeni  od talijanskih fašista, da bi na kraju postali žrtve komunista koji su  došli u Istru i u razdoblju od 1943-1947, sve ih likvidirali ili pobacali u jame, da im ne budu smetnja ,kada osvoje vlast.

Propast komunizma u Europi, a zatim u Hrvatskoj,nije donijela istinu o totalitarističkom i represivnom načinu vladavine komunista u ex Jugoslaviji.

Još i danas snažni su otpori prema otkrivanju stvarnog karaktera komunističkog režima, i nakon otkrivanja brojnih stratišta ,koja su 70 godina brižljivo sakrivana i zatajivana,što se ovih dana i vidi nakon Hude jame i otkrivanja novih i novih mjesta masovnih likvidacija.

ISTARSKI NARODNJACI

Bili su ugledni istarski seljaci ,koji su imali veliki utjecaj i ugled u narodu, istarski intelektualci i građani te istarski narodni svećenici.

istarski-narodnjaciMeđu svećenicima isticali su se Božo Milanović,Zvonimir Brumnić Josip Pavlišić, Srećko Štifanić, Bl. Miroslav Bulešić i mnogi drugi. Istarski rodoljubi, kako su se nazivali, nisu bili dio Komunističke partije. Komunistička partija, nije djelovala u Istri do 1943 godine. Za njeno djelovanje prije 1943 godine u Istri nema nikakvih dokaza ni pisanih dokumenata.

Istarski su se rodoljubi sami organizirali i pružili otpor talijanskim fašistima. Pod oružjem ih je bilo oko 6 tisuća.

Vodstvo KPH nije ni znalo što se u Istri događa. U Pazinu se 13,rujna 1943., nakon kapitulacije Italije, sastao Odbor sastavljen od istarskih seljaka-narodnjaka, radnika, svećenika, građana i Talijana, mda istarskih talijana i prihvatio Proglas tzv. Pazinske odluke u kojem stoji:

“U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest,dokazao je svima i svakom da je Istra Hrvatska zemlja i Hrvatska i ostati….. Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom…”

Zasjedanje je vodio Joakim Rakovac, a u cjelom proglasu nema ni riječi o Titu i Jugoslaviji.
O tom događaju KPH nije ništa znala. Saznaju tek kada je Ljubo Drndić ( autor proglasa ) kao Istarski izaslanik odnio Proglas u Crikvenicu Andriji Hebrangu, gdje je tada bilo njihovo sjedište.

To znači da KPH nije sudjelovao u donošenju Proglasa. Međutim Izvršni odbor ZAVNOHa donio je 20.rujna 1943. odlluku da se Istra, Rijeka, Zadar i otoci priključe Hrvatskoj:
“Svi spomenuti hrvatski krajevi priključuju se matici zemlji Hrvatskoj a preko nje novoj demokratskoj bratskoj zajednici naroda Jugoslaviji”

Sa ovakvom odlukom u Istru je poslano izaslanstvo na čelu sa Jakovom Blaževićem,Savom Vukelićem i dr.da natjeraju  istarske rodoljube na ponovno zasjedanje i tako su 26.rujna 1943 godine nastale nove Pazinske odluke sa komunističkim dodacima.
Taj je datum i danas Dan Istarske Županije. No ubrzo su Istru okupirali Njemci i pitanje poslijeratnih granica rješavali su saveznici.

ISTARSKO SVEĆENSTVO I NJEGOVA ULOGA

milanovicU razdoblju Talijanske fašističke vladavine između dva rata, Istarski svećenici djelili su sudbinu svoga naroda. Mnogi su bili  proganjani , zatvarani, mučeni , napajani ricinusovim uljem i odvođeni u Italiju.

Nakon završetka ratnih operacija i ulaska Titovih partizana u Trst  pitanje granice rješavali su Saveznici pa je tu presudnu ulogu imalo  Istarsko svečenstvo predvođeno sa Msgn. Božom Milanovićem. Svećenici su predali Crkvene matične knjige i statističke podatke  o strukturi stanovništva u Istri. Još je jedan dokument pripremila skupina hrvatskih intelektualaca. Josip Roglić, R.Maixner, L.Černjul, M.Gržetić, I.Pucići i dr.na francuskom jeziku ,koji je objavio Nakladni zavod Hrvatske u srpnju 1946.godine pod naslovom “Cadastre national de l’Istre” sa kojim je dokazano da je 62,22% obitelji na području Istre (osim Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla,a 26,28% talijanskog.

No ni prisvajanje zasluga istarskih narodnjaka i svećenika,nije bilo dovoljno komunistima,već su tada na scenu stupili komunistički, boljševički i unitaristički zadojeni komesari,na čiji poticaj narodnjaci i svećenici su morali nestati .

U Porečko-Pulskoj biskupiji stradalo je 15 svećenika i 3 bogoslova. Najgori zločin počinili su komunisti ubivši dva blaženika, jednog Hrvata Miroslava Bulešića i jednog Talijana Franceska Bonifacia.

ODMAZDA

Narodnjaci i svećenici u Istri ideološki su se razilazili sa novom vlasti. Nisu prihvaćali njihov način vladanja, represiju prema stanovništvu i svećenstvu, a zadrtim komunistima pak narodnjaci i svećenici, predstavljali su klasnog neprijatelja. Stoga su komunisti veoma brzo obračunali sa istaknutim istarskim narodnjacima . Od 1944 do 1945 prije dolaska saveznika likvidirali su gotovo sve.

Evo nekoliko primjera:

Pavao Brajša iz Kring (1888-1944), partizani su ga odveli i 14.travnja 1944 bacili u jamu.
Legović Marko (1905-1944) također, Fraj Šime (1882-1944) ,također Ivan Paljuh (1873-1944) i Šime Paljuh (1876-1944), koji nisu htjeli  surađivati sa partizanskom vlasti ,bačeni su u jamu, Livak Viktor (1905-1944) iz Levaki kod Motovunskih novaki,je osuđem i pogubljen kao primjer ostalima,a presuda završava riječima: “Narode zapamti da sve ovakve izdajice biti će osuđeni kao i Livak Viktor” Peteh Mate (1873-1945) iz Žminja , te mnogi drugi. nemoguće je nabrojitii sve koje su partizani likvidirali. Teško je doći do informacija, jer pisani tragovi ne postoje, a živih svjedoka je sve manje. Svećenik Ivan Grah iz Ližnjana prikupio je dosta svjedočenja, a i sam je bio svjedok, međutim ljudi i dan danas o tim zločinima se boje govoriti.

Ovaj je članak u spomen na njihovu žrtvu, znanima i neznanima!

Lili Benčik/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

20 godina od autobombe u Mostaru: Mozak prvog terorističkog napada još u bijegu

Objavljeno

na

Objavio

20 godina od autobombe u Mostaru
Handalin plan predviđao je četiri potencijalna mjesta; zatvor u Šenoinoj ulici, prostor pored velike zastakljene zgrade za koju je on tvrdio da je hotel, benzinsku crpku i parking u središtu stambenog bloka u Splitskoj ulici

”Dana 18.09. 1997. godine, u 23.40 sati u Splitskoj ulici, u blizini ulaza br. 9 (prolaz iz Splitske ulice prema zgradi Policije), NN počinitelji su prouzročili eksploziju jake razorne moći, na mjestu uz sami stambeni blok, pri čemu je ranjeno, po podacima sa Kirurškog odjela KB Mostar, 29 osoba, od kojih su dvije u težem stanju, te je jedna otpremljena u KBC Split.

Među ranjenim osobama nalaze se i tri djelatnika PU Mostar, koji su radili na osiguranju zgrade PU Mostar”, navodi se u priopćenju za javnost nakon terorističkog napada u Mostaru.

Naime, u još uvijek nerazjašnjenom napadu, prije 20 godina je eksplodirala auto bomba s 30 kilograma TNT-a i MES-a, postavljena u vozilu Golf, piše bljesak.info

Osveta

Bomba je aktivirana satnim mehanizmom, a na mjestu eksplozije nastao je krater širine 240 i dubine 85 centimetara. Prema priopćenju koje je tada potpisao ravnatelj bolnice dr. Zoran Antunović, 29 osoba je teže i lakše ozlijeđeno, a eksplozija je uništila 120 stanova, od toga 56 potpuno, i 120 automobila.

Auto bomba u Splitskoj ulici u Mostaru postavljena je iz osvete prema pripadnicima HVO-a, tvrdio je tada u ekskluzivnom razgovoru za Večernjak glasnogovornik mudžahedinske zajednice u BiH

Alu Husin Imad, poznatiji pod nadimkom Abu Hamza, u jednom je intervjuu rekao je kako je napad ustvari osveta koja je, po njegovim tvrdnjama, stigla od Ahmeda Zuhaira zvanog Handala, nakon što se ovaj zakleo da će se, kad bude pušten na slobodu, osvetiti Hrvatima za poniženja koja je doživio kao zarobljenik HVO-a.

“Mi ne opravdavamo to što je učinio; za postavljanje auto-bombe odgovarat će pred Allahom, ali ga u isto vrijeme razumijemo. On će za taj čin mora imati jak dokaz pred Allahom, jer nitko ne može opravdati da se u ime islama ubijaju žene i civili. Ako imaš problem s ljudima otiđi i kaži mu i vrati mu. Ne mogu se opravdati niti napad u Mostaru ili Londonu, ili Madridu”, rekao je Abu Hamza.

Kako se skovao plan?

Sudski postupak protiv Handale i njegovih petorice pomagača započeo je u svibnju 1998. Handala, je u odsutnosti osuđen na deset godina zatvora. Sudionici terorističkog napada, Ali Ahmed Ali Hamad (iz Bahreina) i Nebil Ali Hil, zvani Abu Jemen, dobili su osam, odnosno pet godina zatvora.

Handalu je američka vojska je zarobila u Afganistanu, potom zatvorila u Guantanamo, odakle je nakon oslobađanja otputovao u Saudijsku Arabiju.

Napad u Mostaru prvi je teroristički čin u BiH.

Tjednik Slobodna Bosna još je 1999. godine opisala tijek događaja u Mostaru navodeći kako su Ahmet Zuhair zvani Handala i Ali Ahmed Ali Hamad zvani Ubeida prvi put u Mostar došli 11. rujna 1997. kako bi precizno utvrdili lokaciju na kojoj će sedam dana kasnije parkirati automobil bombu.

Handalin plan predviđao je četiri potencijalna mjesta; zatvor u Šenoinoj ulici, prostor pored velike zastakljene zgrade za koju je on tvrdio da je hotel, benzinsku crpku i parking u središtu stambenog bloka u Splitskoj ulici.

U izjavi koju je nakon uhićenja, krajem listopda iste godine, Sektoru kriminalističke policije MUP-a Federacije dao Bahreinac Ali Hamad (bivši pripadnik 7. korpusa koji u Bosni stalno boravi od kolovoza 1997.), stoji kako je Handala je osvetu planirao mjesecima ranije. Prijetio je da će “nešto učiniti” u Žepču, Kiseljaku ili Mostaru kako bi se osvetio hrvatskim policajcima koji su ga od siječnja 1996. do kraja svibnja 1997., kada je službeno pomilovan i oslobođen, navodno maltretirali u zatvoru.

Gubljenje tragova

Dan prije eksplozije, njih dvojica sastala su se u kući Handalinog punca u zeničkom naselju Željezno Polje, gdje ih je čekao Saleh Nedal zvani Jemen. Četvrti bitan lik je, navela je tada Slobodna Bosna, Vlado Populovski zvani Makedonac, oružar i stručnjak za izradu eksplozivnih naprava sa satnim mehanizmom iz Zavidovića, koji je Ali Hamadu nekoliko dana ranije uručio satni mehanizam, štapin i sprej protiv insekata za brisanje tragova na automobilu.

Zajednički su odlučili da u toj akciji koriste crveni Golf s automatskim mjenjačem koji su ranije ukrali u Novom Travniku – objavila je Slobodna Bosna 20. ožujka 1999. podsjetivši da je, nakon terorističkog čina u Mostaru, Oslobođenje iz izvora bliskih Federalnom MUP-u objavilo vijest da je “uhapšen Vlado Populovski, misteriozni “Makedonac” iz Zavidovića, za kojeg se vjeruje da je jedan od najopasnijih terorista, u izravnoj vezi sa Abu Hamzom i Handalom.

”Prema istom izvoru, Populovski je, nakon što ga je uhitila federalna policija, pritvoren u Kazneno-popravnom domu u Zenici. Kao i u slučaju Abu Hamze i Handale, tako se i njemu naknadno gubi svaki trag?!”, objavila je Slobodna Bosna.

WIKILEAKS: Dvojica ‘mostarskih’ bombaša bila zatočena u Guantanamu

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

18. rujna 1991. – Gojko Šušak imenovan ministrom obrane RH

Objavljeno

na

Objavio

U dramatičnim okolnostima stvaranja samostalne hrvatske države mjesto ministra obrane bilo je jedno od najvažnijih u svim vladama.

No ispočetka su se u samo dvije godine izmijenila čak četvorica ministra.

Prvi je bio Petar Kriste. Naslijedio ga je Martin Špegelj, a potom su tu funkciju kratko obnašali Šime Đodan i Luka Bebić. U vrijeme otvorene srpske agresije na Hrvatsku na mjesto ministra obrane 18. rujna 1991. postavljen je Gojko Šušak, energičan i šutljiv povratnik iz emigracije, piše HRT

Gojko Šušak (Široki Brijeg, 16. ožujka 1945. – Zagreb, 3. svibnja 1998.) je dugo živio u Kanadi gdje je pomagao u organiziranju hrvatskih škola i pripadao različitim hrvatskim organizacijama. Bio je i domaćin prve kanadske turneje Franje Tuđmana i glavni organizator prikupljanja dobrotvornih priloga za Hrvatsku demokratsku zajednicu.

Vrativši se u Hrvatsku sudjelovao je u radu prvog Općeg sabora HDZ-a, a poslije izborne pobjede imenovan je ministrom iseljeništva u vladi Stjepana Mesića. Zatim je zamjenik ministra Martina Špegelja. Izbor za ministra obrane prihvatio je kao veliku obvezu i jedan od mogućih načina služenja domovini, o čemu je sanjao u iseljeništvu.

Iako nikada nije služio vojsku, Gojko Šušak je u teškim ratnim okolnostima dao nemjerljiv doprinos u ustroju, jačanju i opremanju Hrvatske vojske. Njegovo kratko izvješće “Gospodine Predsjedniče, zadatak je izvršen!” postalo je sinonimom za sve pobjedničke akcije tijekom Domovinskog rata.

U svom dugogodišnjem djelovanju Gojko Šušak je dao velik doprinos i razvoju američko – hrvatskih odnosa. S ministrom obrane Williamom Perryjem i osobno se sprijateljio, što je olakšalo put prema suradnji i strateškom partnerstvu s SAD-om.

Umro je 1998. u Zagrebu nakon teške bolesti. Pogreb ministra – pobjednika u Domovinskom ratu, čovjeka koji je malo govorio a mnogo činio, bio je jedan od najvećih u Hrvatskoj.

MLADEN PAVKOVIĆ: Gojko je među najzaslužnijima za stvaranje hrvatske države

facebook komentari

Nastavi čitati