Pratite nas

ISTINA O ‘REFERENDUMU O ĆIRILICI’ U DESET TOČAKA

Objavljeno

na

OVO JE ISTINA O ‘REFERENDUMU O ĆIRILICI’ U DESET TOČAKA: EU GA DOPUŠTA, DVOJEZIČNOST U ISTRI OSTAJE…

Usklađivanje našeg praga sa uobičajenim europskim pragom ni na koji način nas ne bi dovelo u neprilike, niti bismo prekršili ijedan zakon, dogovor, konvenciju… Također nije istina da je RH na bilo koji način obavezna provesti dvojezičnost baš na ovaj način na koji to radi Vlada premijera Milanovića, i da smo obavezni zadržati prag 33 %.

10441427_783589881664654_7795229021324976285_n“Iako po zakonu imamo pravo na informiranu odluku, mnogi mediji i političari opet šire nevjerojatnu količinu dezinformacija. Unaprijed hvala onima koji ovo pismo objave, jer da bismo ispravno odabrali, moramo najprije znati između čega biramo!” Naš čitatelj dao si je truda i napravio podrobnu analizu onog što se posljednjih dana pisalo u medijima o tzv. referendumu o ćirilici. Na temelju toga napisao je ‘istinu o referendumu’ u deset točaka.

1. Referendum nije ni o ćirilici ni o Vukovaru!
Referendum je o pravu nacionalnih manjina u RH na ravnopravnu službenu uporabu jezika i pisma. Kad na određenom području živi veći broj pripadnika nacionalne manjine, i prelazi zakonom propisan „prag”, njihov jezik i pismo u službenoj uporabi postaju ravnopravni službenom hrvatskom jeziku. Odluka na referendumu vrijedila bi za cijeli teritorij RH, za sve manjine i njihove jezike i pisma, a ne samo za Vukovar, Srbe i ćirilicu.

2. Referendum ne traži zabranu, nego promjenu „praga” i precizira način uporabe!
Sadašnji Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, čl.12 st.1 glasi:
„Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje se na području jedinice lokalne samouprave kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika takve jedinice.”
Po prijedlogu Stožera za obranu hrvatskog Vukovara, čl.12 st.1 glasio bi:
„Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje se na području jedinice lokalne samouprave, državne uprave i pravosuđa, kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje polovinu stanovnika takve jedinice.”

3. Referendum neće dokinuti dvojezičnost u Istri
Ishod referenduma nikako ne utječe na pravo pojedinog grada ili općine da dozvoli dvojezičnost čak i u slučajevima kada manjinskog stanovništva ima manje od zakonom potrebnog. U Istri postoje mjesta gdje je udio Talijana manji od 33%, a svejedno im je omogućena dvojezičnost. To je rezultat dogovora između manjine i većine, uz međusobno poštovanje. Podizanjem „praga” ne bi se promijenilo ništa, jer oni su i po starom i po novom zakonu ispod praga. Ako je na lokalnoj razini dogovorena dvojezičnost, ona ostaje bez obzira na ovaj referendum. Istarski političari su uz (na žalost) svesrdnu pomoć medija – lagali. A ta laž je poslužila kao opravdanje za odbijanje postavljanja štandova Stožera.

4. Kako je u drugim zemljama?
U nekim zemljama koje često ističemo kao uzor, pravo na dvojezičnost uopće ne postoji, ili je standard 50%. Tako je i širom Europe. Ovim referendumom uskladili bismo prava manjina u Hrvatskoj sa „dobrom europskom praksom”. Nekada je Hrvatska imala prag 50%, a vlada Ivice Račana ga je snizila na 33%. Ovime bi se prag vratio na 50%.

5. Nije istina da EU ne dozvoljava promjenu!
Zemlje članice EU nemaju jedinstven stav prema manjinama. EU neće ići kontra narodnog referenduma, jer je to naše Ustavno pravo. EU ne može kršiti naš Ustav, koji je i tako usklađen sa EU. EU također dopušta da države članice same reguliraju prava manjina, uključujući i prag za dvojezičnost. Usklađivanje našeg praga sa uobičajenim europskim pragom ni na koji način nas ne bi dovelo u neprilike, niti bismo prekršili ijedan zakon, dogovor, konvenciju… Također nije istina da je RH na bilo koji način obavezna provesti dvojezičnost baš na ovaj način na koji to radi Vlada premijera Milanovića, i da smo obavezni zadržati prag 33%.

6. Nije istina da referendum krši Ustav RH ili da nekoga diskriminira!
Referendumsko pitanje je u skladu s Ustavom. Ustavne promjene koje najavljuju neke stranke su potpuno nepotrebne! Vlast u RH proizlazi iz naroda. Narod je birao te političare. I narod ima pravo odlučivati o svemu. Nisu političari ti koji smiju odlučivati o čemu narod smije odlučivati, a o čemu narod ne smije odlučivati, jer vlast proizlazi iz naroda i vlast im daje narod. Narod je iznad medija i političara. „Službenik” je riječ koja po svom sadržaju podrazumijeva „niži rang”, služenje nekome, u ovom slučaju narodu i narodnoj državi. A „vladar” podrazumijeva vladanje. Naši političari su službenici, a ne vladari. Vrijeme je da to shvate i prihvate. Ovdje se ne odlučuje o nečijem pravu na život, niti na jezik i pismo, nego o tome koliki mora biti udio manjinskog stanovništva da bi njihov jezik i pismo u službenoj uporabi postali ravnopravni hrvatskom jeziku.
Niti ovaj, niti prethodni referendum, nisu bili o ljudskim pravima, financijama, nacionalnoj sigurnosti, ograničavanju prava manjina… Tako da su najavljene Ustavne promjene doista uzaludne!

7. Dvojezičnost u Vukovaru ne bi smjela postojati ni po sadašnjem preblagom propisu!
Mora se poštivati čl.8 istog Zakona, koji kaže da se odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina moraju „tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima”. Moguće je stoga da stanovništva bude i više od „praga”, ali da ne budu ispunjeni uvjeti iz čl.8, što je zapreka za dvojezičnost. U sadašnjem slučaju, Vlada se poziva na poštivanje zakona ali uporno ignorira članak zbog kojeg bi hitno morala ukloniti dvojezičnost. Potrebno je prethodno razriješiti pitanje nestalih, pobijenih, silovanih i mučenih, ratnu odštetu za razaranja, službenu ispriku, snošljivost manjine prema većini koja u ovom slučaju također ne postoji (događaju se konstantne provokacije)… RH niti po sadašnjem zakonu nije dužna udovoljiti zahtjevima manjine koja se tako ponaša i čiji predstavnici to na bilo koji način odobravaju i podupiru. No problem je kada to i naša Vlada podupire!

8. Nije istina da vlast samo želi poštivati i provesti zakone!
Vlast nameće dvojezičnost. Da je ne nameću, nego da se tek zalažu za provođenje zakona, tada bi se jednako tako založili za provođenje referenduma o potrebnom pragu za dvojezičnost, i sasvim sigurno iz Vlade ozbiljne države ne bi dolazile izjave poput „tog referenduma neće biti ma koliko potpisa skupili” ili „tog referenduma neće biti dok sam ja živ” i tome slično. A inicijatore se ne bi nazivalo fašistima, nacistima, šovinistima, krvolocima sa iskešenim očnjacima, zatucanim budalama i sličnim etiketama. Očito je da se ne radi o poštivanju zakona, nego o kršenju postojećih, i spremnosti na daljnje kršenje, a sve u svrhu – ne prava manjina – nego uvođenja srpskog jezika i pisma u najteže nastradala mjesta, gdje se manjinsko stanovništvo nerijetko izruguje žrtvama i to prolazi bez ikakve jasne osude. Tome u prilog idu i svi ostali potezi Vlade, posebice oni u kojima policija zove na obavijesne razgovore volontere i koordinatore, ispituje svećenike koji su dozvolili prikupljanje potpisa na crkvenom zemljištu, pregledava sve moguće dozvole i traži načina da diskreditira potpise. Zatim je tu izjava Premijera: „Srbi su moji glasači” koju je dao britanskim novinarima… Primjera ima bezbroj.

9. Ne postoje valjani argumenti „PROTIV”, ali je mnoštvo onih „ZA”!
Usklađujemo se sa europskim standardom od 50 %, sa naprednim državama, preciznije definiramo prava, tražimo da se poštuje hrvatski narod i Republika Hrvatska, posebice da se poštuju žrtve te da manjine surađuju u zacjeljivanju starih rana umjesto da ih otvaraju. Potiče se demokracija, suodlučivanje naroda iz kojeg vlast proizlazi, sprječava se samovolja političara i politička trgovina na račun naroda i države, šalje se jasna poruka Vladi da se bavi nezaposlenošću i gospodarstvom umjesto nečijim nepostojećim pravima na štetu hrvatskog naroda. Narod ne može riješiti gospodarsku situaciju, ali ovo može i hoće.

10. Idemo na referendum!
Tako su i za referendum o braku govorili najprije da je to glupo i besmisleno. Zatim da je to diskriminacija, protuzakonito i protuustavno. Zatim da građani o tome ne mogu odlučivati. Zatim su objašnjavali kako građani moraju glasovati da se ne bi osramotili. A zatim su građani pobijedili i primili čestitke od mnogih organizacija i političara širom Europe, razne stranice i društvene mreže preplavljene su komentarima potpore, a mnogi u nama vide uzor. Prvenstveno Francuzi. Zašto bi ovaj put bilo drukčije?! Neki mediji na žalost odrađuju prljav posao, dezinformirajući javnost i pripremajući je na „zabranu referenduma”. Međutim, takve političke odluke naši političari nisu ovlašteni donijeti, jer ih mi za to nismo ovlastili. Idemo na referendum! To je naša volja, to je naše pravo, to je naša sloboda, i ako to košta – neka košta! Bogu hvala, barem će netko dobiti plaću. Da je vlast narodna, ovo ne bi bilo potrebno.
P.S. Za nastale podjele nisu krivi oni koji se zalažu za neki razuman cilj, nego oni koji iznose laži kako bi čim veću masu pridobili na svoju stranu.

„Najprije te ignoriraju. Potom te ismijavaju. Onda se bore protiv tebe. Na kraju ti pobijediš!”Mahatma Gandhi

Autor: Z.S./Miro Banović (dnevno.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Cerar zbog Plenkovićeva govora u UN-u otkazao posjet Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

AFP

Nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u, slovenski premijer Miro Cerar odlučio je otkazati posjet Hrvatskoj najavljen za idući tjedan.

Plenković je pred Općom skupštinom UN-a branio izlazak Hrvatske iz arbitražnog postupka, a informaciju o otkazivanju posjeta objavila je agencija STA. –

Prije dva dana dogovorili smo da ćemo se sastati u Zagrebu gdje ćemo razgovarati o problemu granice, što naravno, također znači i izvršenje ili implementaciju arbitražne odluke – rekao je Cerar i dodao kako je Plenković u UN-u pred cijelim svijetom odstupio od njihovog dogovora.

Slovenski premijer smatra da je potpuno neprihvatljiva pozicija Zagreba koji ne priznaje arbitražu.

– Stoga moja posjeta idućeg tjedna nema smisla – rekao je Cerar. Dodaje kako će Slovenija nastaviti na pripremama za implementaciju te da će ‘učiniti sve što je potrebno’ da Slovenija bude spremna za izvršenje.

– Ako Hrvatska neće surađivati, problemi će se pojavljivati. Nitko to ne želi – poručio je, javlja RTV Slo.

Govor predsjednika Vlade Plenkovića pred Općom skupštinom UN-a

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati