Pratite nas

Istine i zablude o vezama

Objavljeno

na

Na pitanje o savršenoj vezi zamišljamo prizore romantičnih večera uz svijeće, strastveni seks i neopisivu međusobnu bliskost. O strategijama kako se to postiže već smo se načitali – znamo teoriju, no pomažu li ti savjeti u praksi? Vrlo malo

Na pitanje o savršenoj vezi zamišljamo prizore romantičnih večera uz svijeće, strastveni seks i neopisivu međusobnu bliskost. O strategijama kako se to postiže već smo se načitali: učili su nas kako pronaći i zadržati onoga pravog, kako očuvati ljubav mladom, a strast uzavrelom. Da, znamo teoriju, no pomažu li ti savjeti u praksi? Vrlo malo, jer se većina njih temelji na zabludi. Uvjerenje da se ljubav, a time i vlastiti svijet osjećaja može oblikovati i tako kontrolirati nerealno je i bio bi to pretežak zadatak za baš svaki par. Što je još gore, većina uobičajenih savjeta izaziva osjećaje krivnje, jer stvara dojam da postoje pravi i pogrešni način života u vezi. Pozabavili smo se dvojbenim pretpostavkama koje se skrivaju iza najčešćih savjeta i ispitali zašto bi bilo bolje da većinu njih nismo ni čuli.

 

Zajednički hobiji sjedinjuju

• Pretpostavka: Parovima koji imaju osjećaj da se udaljuju, često se savjetuje da opet počnu stvari raditi udvoje, da pronađu zajednički hobi. Novi hobi probudit će sjećanja i stvoriti iskustva koja povezuju, takva je teza.

• Zabluda: Naravno da je lijepo kad partneri imaju zajedničke interese. No to nije nužno niti je moguće prisilno stvoriti zajedničke interese. I sami znate kako je katkad i pojedincu teško pronaći hobi koji ga doista veseli. Često se prepustimo, pa iako ništa ne mrzimo više od fizičkog napora, partneru za ljubav učlanimo se u teniski klub, i onda nas grižnja savjesti prisili da vikend za vikendom prebacujemo lopticu preko mreže. Ne morate to činiti. Ako partneri nemaju iste hobije, ne znači da su negdje pogriješili – ili od početka imamo zajedničke inetrese ili nemamo. A ako unatoč tome želite pronaći neku aktivnost koja će vas oboje veseliti, samo naprijed, istražujte, ali bez prisile.Nepredvidljivost osigurava strast

• Pretpostavka: Činjenica je da se partneri u dugim vezama zbliže i postanu predvidljivi jedno drugome. Nešto što nas je prije na partneru fasciniralo, nakon nekoliko godina postaje „tipično”, pa se stras stiša. Da bi se strast ponovno uzburkala, partneru treba prirediti novo uzbuđenje.

• Zabluda: A sad iskreno! Niste li se već zapitali kako bi to trebalo izgledati? Moramo li promijeniti vlastiti karakter? Odjednom postati tajanstveni i nedostižni, a zapravo smo otvoreni i volimo razgovarati? To neće funkcinirati, jer se reakcije druge osobe ne mogu predvidjeti: čak i da nam partner prethodno kaže što mu je zanimljivo, možemo posve pogriješiti jer je pitanje hipotetsko. Hoće li odvojeni stanovi pridonijeti uzbuđenju? Za mnoge parove to je svjesno odabrana alternativa. Tako stvaraju određenu distancu kako bi se ponovno mogli zbližiti. Parovi koji tako žive mnoge zgode doživljavaju razdvojeno, pa stoga imaju više tema za razgovor, a u razdoblju kad se ne vide stvara se čežnja. No, oprez: takva se veza temelji na modelu neovisnih partnera, a nismo svi stvoreni za vezu na daljinu.

 

Apsolutna otvorenost znači apsolutnu bliskost

• Pretpostavka: Jedinstvo postoji samo kada znamo sve o drugome i o mnogim stvarima imamo isto mišljenje. Iza toga se skriva trajna čežnja da se kao par tako stopimo da između nas ne može stati ništa i nitko.

• Zabluda: Pogrešno je misliti da dvije osobe mogu postati jedna. Doduše, povremeno nam je potreban osjećaj jedinstva, ali to ne odgovara stvarnosti. U nekim magičnim trenucima osjećamo stapanje, ali taj se osjećaj ne može trajno očuvati. Nedostaje li nam taj dojam sjedinjenosti, često ga pokušavamo prisilno vratiti. Parovi se svađaju satima kako bi pronašli izgubljeno jedinstvo, a najčešće na vidjelo iziđe još više međusobnih razlika. Osjećaj jedinstva paradoksalno se temelji na činjenici da ne dijelimo baš sve. Stoga ne treba inzistirati na slaganju oko baš svega, neke doživljaje možete zadržati za sebe.Malo seksa = loša veza

• Pretpostavka: Sretni su samo oni parovi koji imaju redovit i zadovoljavajući seks. Ako rijetko ili nikad spavamo zajedno, veza je u opasnosti.

• Zabluda: Ne poričemo da je seks jedan od najvažnijih čimbenika veze, ali nipošto nije jedini. Jedna je anketa među dugogodišnjim parovima pokazala sljedeće: povjerenje, ljubaznost i pouzdanost pokazali su se važnijima od dobrog seksa. Jesu li ti ljudi u krivu? Ne, oni se ponašaju u skladu sa svojim potrebama i određuju prioritete. Parove na početku veze povezuje intenzivan ljubavni život. Tko i poslije očekuje jednaku seksualnu strast, mora vezu organizirati na taj način. U to se ubraja distanciranje, bilo psihičko ili prostorno. Osobama kojima to ne odgovara savjet da njeguju seksualni život samo pričinjava nepotreban stres. Bolje bi bilo da istraže zašto uopće zajedno spavaju – možda pristaju na seks partneru za ljubav. Ako se oboje partnera s time slaže, u vezi može biti malo seksa ili ga ne mora ni biti. Ni od kakve koristi nije uspoređivanje s drugim parovima, koji navodno održavaju redovite seksualne odnose.

 

Ljubavna sreća treba “prave” osjećaje

• Pretpostavka: Često polazimo od toga da postoje glumljena bliskost i ljubav. Ali u dobroj vezi postoje samo „pravi” osjećaji.

• Zabluda: Znate li kakvi trebaju biti „istinska” bliskost i „prava” ljubav? Hm, ne znate? U tome i jest problem. Želimo osjećaj koji ne može biti individualniji stisnuti u objektivno mjerljive okvire. Svatko od nas voli onako i onoliko kako i koliko može ovisno o životnoj situaciji i naučenom ponašanju. Ljudi su takvi kakvi jesu i imaju veze kakve mogu imati. Nijedna veza ne može se površno svrstati u ladice „prava ljubav” i „istinska bliskost”. Postoje bezbrojni načini ljubavi, svaki par mora pronaći svoj put.

Prava ljubav je bezuvjetna

• Pretpostavka: Samo ako volimo bez zahtjeva i uvjeta, dajemo partneru pravu ljubav.

• Zabluda: Jeste li ikad vidjeli osobu koja voli bezuvjetno i koju partner istodobno poštuje? Kako biste mogli očuvati poštovanje neke osobe ako joj ne postavljamo nikakve uvjete da budemo zajedno? Naravno, svatko rado čuje: „Volim te bez obzira na to kakav si i što radiš”, ali bezuvjetna ljubav ne postoji, to je samo osjećaj koji nam je povremeno potreban. Pouzdanost i određena spremnost na sukob osnovne su pretpostavke koje su nam potrebne kada želimo zajedno živjeti i voljeti se. Uostalom, čim se dogodi nešto neočekivano, uvjeti se automatski pojavljuju, jer krizne trenutke tijekom veze ne možemo izbjeći. Ne mora biti riječ o prevari – razmislite biste li prijateljici savjetovali bezuvjetnu ljubav prema suprugu, ako je on ostao bez posla i ne pokazuje nikakvu namjeru da pronađe novi?

 

Mali pokloni čuvaju ljubav

• Pretpostavka: Polazimo od toga da je posve prirodno da mali znaci pažnje među partnerima izražavaju i potvrđuju ljubav, a da su oni skupi dokaz dubokih osjećaja.

• Zabluda: Ništa se ne može predbaciti tamnoj čokoladi koju ste donijeli svom dragom zato jer je rado jede. No iza dara se ne mora skrivati ljubav. Stvoriti ili pak očuvati ljubav ne može se poklonom. To nije funkcioniralo niti na školskom dvorištu, pa neće ni sada. I ljubavni rituali poput romantičnog vikenda imaju učinka jedino ako se iza njih skrivaju odgovarajući osjećaji. Partneri imaju istančan osjećaj za to daruje li se što s veseljem i od srca. Najveći poklon koji si partneri mogu dati je ljubav.

Kristina Litvan

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Ostala mi je samo ova slika majke kako ju odvode u smrt…’

Objavljeno

na

Objavio

Mariju Cerenko su s još 12 staraca dovezli u Bobotu. Ubili su ih hicem u potiljak. Njihovih kosti nema. Od trojice krvnika jedan je oslobođen…

Najteže mi je kad trebam obilježiti godišnjicu mamine smrti.

To me uvijek podsjeti na dane dok mi je kao djevojčici govorila da je ni slučajno ne pokopam u zemljani grob, nego u grobnicu. Jer naši se grobovi u Tenji napune vodom tijekom velikih kiša, a toga se zaista grozila. Nije bila Slavonka, nego Imoćanka, a ondje svi imaju grobnice.

Na kraju si je grobnicu napravila 1988. godine, a eto, nažalost, već 26 godina u nju nemamo što staviti. Nisam joj ispunila jedinu želju koju mi je izrekla, tiho nam kaže Ivka Trajković (70) iz Tenja, piše 24Sata.hr

Ona već godinama traga za majkom Marijom Cerenko, nestalom 1991. godine u tada okupiranoj Tenji. Četnici su je odveli iz njezine kuće, usred bijela dana, i zatvorili s još 11 starih ljudi koji su ostali u selu. Jedan dan su ih držali u kino sali, maltretirali i zlostavljali, a onda odvezli u Bobotu i tamo ubili. Svatko od njih dobio je metak u potiljak. Ubio ih je čovjek kojega su dobro znali, koji je odrastao u Tenji s njima i s njihovom se djecom igrao u prašini. Za taj mu je zločin i suđeno u Beogradu, ali je oslobođen.

– Posljednja slika mame snimljena je dan ili dva prije nego što će je ubiti. Snimile su je žene koje su živjele u kući pored kino sale. Napravile su rupicu u roleti i kroz nju snimale što se događa. Tako su snimile i mamu baš kad su je dovodili u dvoranu. Slika prikazuje naoružanog čovjeka koji je tjera u zatvor. Vidi se i nečija pružena ruka koja je zove unutra. Čovjeka s puškom ne znam, vidjela sam ga prvi put kad je davao izjavu na sudu. On je bio stražar – pripovijeda Ivka, koja je s tatom i svojom obitelji iz Tenje otišla u progonstvo početkom srpnja 1991. godine. Tad su počela noćna puškaranja, naoružane straže, barikade na cestama… Mislili su da će to trajati dan ili dva pa će se smiriti. No kad su jedne noći bradati četnici ispalili rafal na njihovu kuću, shvatili su da to ipak nije tako bezazleno.

– Mama je rekla da moramo otići te odvesti tatu jer je teško hodao. Ona je odlučila ostati, nije željela ostaviti kuću i stoku. Protivila sam se, ali nije odustajala. Otišli smo u susjedni Antunovac kod rodbine i već nakon nekoliko dana otkrili da u Tenju više ne možemo ući jer su je zatvorili.

Svaki dan sam zvala mamu na telefon, a zadnji put čule smo se 2. srpnja. Rekla sam joj kako brinem što je ostala, ali ona je rekla da je sigurna i da joj nitko u selu neće ništa nažao učiniti jer je sa svima dobra. Nekoliko noći je spavala kod susjede, a onda su je treći dan odveli od kuće i više je nisam dobila na telefon. Zvala sam uokolo ljude i rekli su mi da je odvedena u kino salu s još desetak staraca. Nadala sam se da je to privremeno. Da će je držati zatvorenu dok ne opljačkaju kuću i da će je onda pustiti. Ali nisu. Imala sam nadu da je živa, sve dok iz Tenje nisu izašle žene koje su živjele pored kino dvorane. One su sve to gledale. Kad su mi rekle da u kino dvorani više nema nikoga, znala sam da je kraj. Da su ih sve negdje odveli i ubili – susprežući bol priča Ivka.

Svoje crne slutnje morala je skrivati od oca Antuna koji se nadao da je njegova Marija još živa, da ju je netko od ljudi u selu ipak sakrio ili spasio. U toj je nadi i preminuo, u progonstvu.

Kad je prvi put imala priliku doći u selo 1997. godine, Ivka je u svojoj kući zatekla nepoznate ljude. Živjeli su tu. Godinu i pol dana kasnije više ih nije bilo te su se Ivka i njezina obitelj vratili u svoj napušteni dom. Istoga dana krenula je u potragu za majkom.

– Kad smo se vratili, tražila sam bilo kakvu informaciju, bilo kakav trag. Ispitivala i sam ljude, išla od vrata do vrata, molila za bilo kakvu informaciju. Čak ni oni koje smo smatrali velikim prijateljima nisu ništa htjeli reći. Iz Tenje je 1992. godine izašao čovjek koji inače nije iz sela. Zvali su me u policijsku upravu da pročitam njegovu izjavu u kojoj stoji da su mamu došli tražiti u kuću i da je netko rekao da je ona odvedena negdje kraj silaške šume. Zato sam u potragu krenula od Silaša. Kasnije sam čula da je viđena u Borovu Selu, ondje su bili zatvoreni u nekom vatrogasnom domu. I tamo sam otišla. Nakon toga sam išla u Bobotu. Saznala sam ime čovjeka koji ih je pokopao nakon što su ubijeni, ali je on ubrzo nakon toga umro pa ga nisam našla. Jedna baka rekla mi je da je u Ludvincima, no tamo sam saznala da u to selo nisu ni dovezeni. Svi koji su bili zatvoreni s mojom majkom ubijeni su na stočnom groblju u Boboti – pripovijeda Ivka.

Prema izjavama svjedoka, Žarko Čubrilo im je pucao u potiljak, jednom po jednom, kako ih je skidao s kamiona s kojim su voženi od Tenja do Bobote. Otišla je na to groblje i vidjela strašan prizor.

– To je stočno groblje i danas. Stotine životinjskih strvina. Najgora moguća lokacija za nekoga ubiti i pokopati. Počelo se tražiti tamo, iskapati, ali je komisija shvatila da je gotovo nemoguće tražiti ljude. Jedino čime se tješim je da je bila prva ubijena, da ne gleda sve to znajući da i ona stoji u redu. Teško je pomisliti da postoje ljudi koji to uopće mogu napraviti onima s kojima su živjeli, s kojima su bili dobri. A onda su se preko noći pretvorili u krvoloke – tužno zbori Ivka.

Iako je željela u Beograd na suđenje krvnicima, to joj nije odobreno. Mogla je sve pratiti jedino videolinkom. Naime, za ubojstvo 12-ero staraca iz Tenja osumnjičeni su Žarko Čubrilo, Milan Macakanja i Božo Vidaković. Ivka je Žarka znala iz viđenja, a s Milanom i Božom je odrastala, išla u školu, a kasnije i radila. Oni su jako dobro znali čiju majku voze u kamionu na stratište.

– Htjela sam se suočiti s njima, pogledati ih u oči te ih pitati gdje su ubili moju majku i gdje su joj danas kosti. Svu trojicu sam poznavala dobro. Milan i ja smo u školi čak bili dobri prijatelji. Ne znam bi li mi htjeli reći gdje mi je majka, ali bih bila mirnija. Do njih danas ne mogu jer žive u Srbiji. Čubrilo je oslobođen, nejasno je zašto. Boži se stalno odgađa suđenje zbog bolesti – kaže Ivka razočarana činjenicom da se s njima tako malo toga odradilo, a oni su ti koji imaju sve informacije.

– Bilo je nekoliko iskapanja i ekshumacija na mjestima gdje su odvozili ljude iz Tenja. Nekoliko ih je pronađeno u Ćelijama i Boboti ali oni su bili pojedinačno zakopani. Mama i ostali iz kino dvorane ubijeni su u Boboti, ondje su prvotno i zakopani, a postoje indicije da su iskopani i da su im kosti premještene. Ja sam uspjela doći do imena čovjeka koji je te kosti premještao za 100 maraka. To su mi napisali u anonimnom pismu koje sam dobila. Pismo sam predala u odvjetništvo, ali taj čovjek nikad nije ispitan – razočarana je Ivka, koja kaže da je većina svjedoka iz tog vremena sad već mrtva i da su jako male šanse da ona ikad pronađe kosti svoje majke.    (24sata.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Podmeće li OSA Hrvatima ili Hrvati Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući ovih dana kako hrvatsko državno vodstvo dobiva pljuske s istoka i zapada, sjevera i juga, nostalgično se prisjećam rujna 1995. godine. Zašto baš rujna 1995. godine?

Ne samo zato što je te jeseni hrvatska država, nakon proljetnog oslobodilačkog Bljeska, ljetne Oluje i kasnoljetnog Maestrala u zapadnoj BiH, djelovala samouvjereno i pobjednički. A pobjeda uz demonstraciju snage i samosvijesti uvijek daje dobar osjećaj.

Sjećam se te jeseni 1995. godine prvenstveno zbog veličine izazova i hrvatskih odgovora na njih. Tada su, naime, uz hrvatsko sudjelovanje, u ovom dijelu svijeta postavljeni temelji nove runde novog svjetskog poretka nakon okončanja hladnog rata: hrvatske su vojne pobjede bile uvod u daytonski mir, SAD je započeo svoje profiliranje kao svjetske supersile i glavnog sigurnosnog menadžera Europe, Rusiji je ponuđeno časno sudjelovanje u održavanju mira, a EU je ostalo da plati račun nakon iskazane političke i vojne nemoći.

Pobjednička taktika

U tom procesu, u koji su bili uključeni najveći igrači svjetske politike, Hrvatska je mogla najesen u Daytonu i prokockati svoje ljetne pobjede. Mogla je izgubiti, na primjer, da je predsjednik Tuđman u trenutku vojne nadmoći išao oružjem vratiti Podunavlje, da nije poslušao SAD i zaustavio vojsku pred Banjom Lukom, da je zbog bosanske Posavine napustio pregovore u Daytonu, ili da je nakon što su Srbi u Daytonu dobili Republiku Srpsku izišao iz Washingtonskog sporazuma o Federaciji BiH i zahtijevao povratak hrvatskog entiteta Herceg-Bosna…

Ali mogla je izgubiti i da je Tuđman čekao da SAD ili EU ili Rusija odrede što je hrvatski interes, da do posljednjeg trenutka nije taktizirao s realnom vojnom prijetnjom na liniji okupiranog Podunavlja, da nije inzistirao da ga integrira američki general…

Izvjesno je da su se neke stvari mogle i dogovoriti i bolje i preciznije, primjerice odredbe Washingtonskog sporazuma o bošnjačko-hrvatskoj Federaciji BiH, da ga se moglo bolje ugraditi u Daytonski sporazum… Ali to je naknadna pamet.

No ono zbog čega se ovih dana s nostalgijom sjećam te jeseni 1995. godine odnosi se prvenstveno na postojanje vlastite politike i čvrsto definiranog vlastita državnog interesa u uvjetima kada se kod nas i oko nas mijenja svijet. A (i) ujesen te 1995. godine predsjednik Tuđman je znao koji mu je strateški cilj, što je moguće postići u danom trenutku i uz koje saveznike je to moguće.

Cilj je bio: zaokružiti hrvatsku državnost mirno reintegrirajući Podunavlje, osigurati hrvatskoj politici prostor za konstitutivno sudjelovanje u budućoj političkoj konstrukciji BiH i okrenuti Hrvatsku zapadnim integracijama.

Da je u tom trenutku tadašnji hrvatski ministar obrane Gojko Šušak otišao potajno ruskom ministru obrane Pavelu Gračevu tražiti da mu osigura opstojnost hrvatskog entiteta Herceg-Bosne, ovaj bi ga vjerojatno rado primio, sve mu obećao i još ga nagradio čak i ozbiljnom pinkom na nekom računu na nekim otocima.

Ali Šušak je strateško partnerstvo (iz)gradio s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem, koji je tražio ukidanje Herceg-Bosne. Jer je znao da bi Gračevljeva Herceg-Bosna, bez slobodne Hrvatske, bila – Herceg-Jugovina.

Dok ovih dana gledam kako Andrej Plenković i Kolinda Grabar-Kitarović na čelu hrvatske države, članice NATO-a i EU-a dobivaju pljuske s istoka, zapada, sjevera i juga, čak me i ne brinu uopće trenutačni djelitelji tih pljusaka.

Brine me i pitam se postoji li u državnom vrhu netko tko zna kud plovi ovaj brod? Nije me briga hoće li Miro Cerar doći u Zagreb. Mene brine što se nakon izlaska iz arbitražnog postupka o Piranskom zaljevu hrvatska vanjska politika cijelo vrijeme pravila kao da to više nije naš problem, pustivši Sloveniju da na vlastitoj prijevari izgradi prednost u sporu.

Pupovčev kontrolni paket

Briga me i hoće li Aleksandar Vučić doći ove jeseni u Zagreb. Mene brine što Aleksandar Vučić preko Milorada Pupovca drži kontrolni paket dionica u hrvatskoj Vladi, u trenutku kada se vodi pravi rat za novi poredak na jugoistoku Europe, u koji su uključeni i svi regionalni i najveći svjetski politički igrači, uključujući SAD, Rusiju, Njemačku, Kinu…

Ne čudi me da je pretežito bošnjačka OSA snimala hrvatske političare i poslovne ljude, kako iz BiH, tako i iz Hrvatske. Iako dobro znam da i kod sebe imaju zbilja štošta za snimiti. Iako mi izgleda kao da je iza OSA-e ovaj put bila neka mnogo veća životinja. Ista ona koja je, čini mi se, bila i iza SOA-e kad su snimljeni slovenski predstavnici kako varaju u arbitraži.

Ali ja se pitam je li istina ono što OSA kaže da je snimila? Je li istina da političko vodstvo Hrvata iz BiH, u “dealu” s hrvatskim biznismenima i političarima, ispod žita, preko energetskih aranžmana s Rusijom, vraća Hrvatsku u balkanski regionalni savez?

Očekujem da te odgovore zatraži i razjasni premijer Plenković nakon povratka iz New Yorka. A dotad se želim nadati da je OSA sve loše snimila. Ili da je dobro montirala. Da je sve to samo Izetbegovićeva podvala. A ne Čovićeva (ras)prodaja posljednjih ostataka one pobjede iz jeseni 1995., uz asistenciju hrvatskog državnog vrha.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

facebook komentari

Nastavi čitati