Istovjetnost rusofonskoga i srbofonskog modela

2

Ono što “janukovičevska” politika u Hrvatskoj provodi uzdizanjem srpskoga jezika na istovjetnu razinu s hrvatskim i u područjima gdje srpska manjina čini tek trećinu stanovništva, nije pitanje opravdane i prijeko potrebne sredidbe manjinskih prava, nego zapravo pogodovanje političarima srbijanske manjine u provedbi Novoga srpskog memoranduma, kojim se politički i organizacijski, poput rusofone manjine u Ukrajini, pripremaju dalekosežni velikosrpski projekti u Hrvatskoj

Ivo-Josipovic-Ja-sam-voda-hrvatskih-Srba-a-ne-Milorad-Pupovac_ca_largeNeokomunističke snage sa svojom projugoslavenskom koncepcijom državnoga uređenja balkanskoga prostora sada pokušavaju u javnosti relativizirati značenje balkanskih integracija, premda su još samo do prije koji tjedan, na skupu u Dubrovniku, pod vodstvom predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića otvoreno predstavile nacrt nove balkanske unije.

Višegodišnje medijskopolitičke kampanje toliko su izludile običnoga hrvatskog čovjeka da u načelu više ništa ne vjeruje medijima, a još manje njihovim političkim pokroviteljima, kao i t. zv. biznismenima, koji su ih, u ime restauracije državnoga jugoslavenstva, spremni masovno otpuštati radništvo s posla, a u boljem slučaju pretvarati u suvremeno roblje te trgovati njegovom, krvlju stečenom, slobodom i državnom neovisnošću.

Mentalni sklop današnjega režimskog političara u Hrvatskoj je posljedak doduše jugoslavenskoga nasljeđa, koji se u međuvremenu, pod utjecajem različitih europskih lobističkih skupina, oblikovao u zastupnike pojedinih balkanskih strategija velikih sila. To je politički sklop danas najsličniji mentalitetu bivšega ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, koji je formalno vodio politiku približavanja Ukrajine Europskoj uniji, a stvarno je sve više gurao u područje ruskoga gospodarskog i političkog utjecaja.

Stvaranje pak Euroazijske unije pod ruskim vodstvom, a u čiji su sastav odmah ušli Kazahstan i Bjelorusija te im se pridružili Kirgistan i Tadžikistan, a kao promatrač i Srbija, koja je izgradnjom Južnoga toka pripremala integraciju i buduće balkanske unije u rusko interesno područje.

Koliko god se trsili danas omalovažiti taj ruski strateški plinski i politički projekt, tekst na austrijskom ORF-u pod naslovom “Opet se okupljaju dijelovi bivšega SSSR-a” jasno pokazuje sukladnost oblika političke integracije bivšega sovjetskog prostora pod ruskom prevlasti s t. zv. balkanskom integracijom prostora bivše SFRJ.

Ruska manjina u većini država nastalih raspadom Sovjetskog Saveza je poluga kojom Moskva čuva svoje interesno područje, pa je rusofono stanovništvo u državama bivšega SSSR-a postalo snažna poluga ruske vanjske politike. Osim te manjine Moskva u bivšim republika ima i svoje ljude, kojima je temeljna zadaća da rusofonu manjinu ustroje u određenu društvenu zajednicu, koja onda funkcionira kao skupina koja u određenom trenutku po diktatu Moskve provodi politiku. To je posebno važno u napetim okolnostima, kad tako organizirana manjina ne traži samo svoja etnička prava, nego preko njih zastupa i brani interese Rusije.

Ovaj scenarij najočitije se vidi na primjeru rusofone manjine u Ukrajine, protiv koje ta manjina vodi rat za izdvajanjem ispod suverenosti Kijeva, koji se otima ispod ruske prevlasti tražeći zaštitu nacionalnih interesa unutar Europske unije. Još je drastičniji primjer većinski rusofonoga Pridnjestrovlja, koje je proglasilo neovisnost od Moldavske, a gdje Rusija ima razmještene svoje vojne snage.

Velikoruskom planu istovjetan je na balkanskom području i t. zv. Novi srpski memorandum, kojeg je srbijanska skupština ugradila u vanjsku politiku Srbije. Koliko je pak taj plan zaživio u srbijanskoj vanjskoj politici opet se može ponajbolje vidjeti po političkoj djelatnosti Milorada Pupovca, militantnoga vođe dijela srpske manjine u Hrvatskoj.

On kao formalno hrvatski političar odbija državno obilježavanje obljetnice vojnoredarstvene operacije “Oluja”, kojom su hrvatske oružane snage oslobodile svoja državna područja od srbijanske okupacije. Tu pak ucjenu uvjetuje izjednačavanjem srpskih agresora i hrvatskih branitelja, što bi u slučaju da sadašnji režim prihvati Pupovčeve uvjete izbrisalo odgovornost Srbije za agresiju, a hrvatski obrambeni rat pretvorilo u građanski sukob.

Ono pak što “janukovičevska” politika u Hrvatskoj provodi uzdizanjem srpskoga jezika na istovjetnu razinu s hrvatskim jezikom i u područjima gdje srpska manjina čini tek trećinu stanovništva, nije pitanje opravdane i prijeko potrebne sredidbe manjinskih prava, nego zapravo pogodovanje političarima srbijanske manjine u provedbi Novoga srpskog memoranduma, kojim se politički i organizacijski, poput rusofone manjine u Ukrajini, pripremaju dalekosežni velikosrpski projekti u Hrvatskoj. Političku prednost hrvatskoga članstva u EU nad Srbijom relativizirali su svojom politikom Ivo Josipović i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, a promišljena potpora ubrzanom ulasku Srbije u EU te plan o smanjivanju standarda za ulazak BiH trebali su samo ubrzati procese balkanskih integracijskih tijekova.

Vrludanje hrvatske politike zadnjih petnaestak godina pokazuje nedostatak vlastite nacionalne strategije, a politički prijelaz na t. zv. titovsku, nesvrstanu politiku, usmjeravanje gospodarstva i ulaganje po Balkanu te sumnjivim područjima međunarodne sigurnosti stajali su nacionalno gospodarstvo na stotine milijuna eura, za čiju propast još nisu odgovarali ni jedan političari, a ni menadžeri odgovorni za propast tih ulaganja.

Upravo su ti gubitci znatnim dijelom pogodovali produbljenju gospodarske krize, u kojoj su na desetke tisuća hrvatskih radnika izgubili svoje poslove. Za razliku od EU, članstvo Hrvatske u NATO savezu danas je prigoda da Hrvatska napokon riješi svoju državnu granicu sa Srbijom i odustane od balkanskih integracija.

Uostalom izjava glavnoga tajnika NATO-a Andersa Fogha Rasmussena kako “ruska agresija” na Ukrajinu opravdava pripremu “novih obrambenih planova” obvezuje i Hrvatsku na jačanje vlastitih oružanih snaga, kojima je SAD nedavno donirao 162 borbena terenska vozila.

Nu kako se novo vino toči u nove mješine, očito će i nove strateške odluke pričekati izbor nove vlasti na Pantovčaku i Markovu trgu.

Mate Kovačević  / Hrvatsko slovo

facebook komentari

  • Nije to ništa novo. Politika predsjednika RH sina partizana Ive Josipovića počiva na nogama srbizma iz Srbije i iz Beograda. Tako se je i njegov ljubljenik Tito oslonjao više na srbizam iz Beograda i Srbije nego na svoje Hrvate. Da bi ostali na vlasti, tražili su podršku kod Srba više nego kod Hrvata. Tako se je to događalo uvijek kod onih koji izgube povjerenje kod vlastitog naroda.

    • peppermintt

      dobro veliš Milane, zar nije žalosno da predsjednik , premijer države za koju su se borili branitelji nema potporu tih istih branitelja, jer ih promatraju kao “neprijatelje “. Za ne povirovat je to.