Pratite nas

Gost Kolumne

ISTRA NIJE IDS-ovo LENO

Objavljeno

na

SA KOJIM PRAVOM SE JEDNA STRANKA, A TO JE ISTARSKI DEMOKRATSKI SABOR, OD SVOG OSNIVANJA DO DANAS POSTAVLJA KAO JEDINI GOSPODAR SVEGA U ISTRI?

Sa kojim pravom i na osnovu čega se IDS, od svog osnivanje 14.veljače 1990 godine i uvođenja višestranačja postavio kao jedini gospodar Istre “poljoprivrednog  i građevinskog zemljišta,šuma, rudnika, iskopa, pitke i termalne vode i pomorskog dobra”citirano iz Programske deklaracije IDSa?

Na osnovu kojeg dokumenta, darovnice ili vlasničkog lista ili nekog drugog dokumenta je Istra dana IDSu da se postavio kao vlasnik cjele Istre?

Ova pitanja su se nametnula na osnovu izjave čelnika IDSa Borisa Miletića  ,nakon  proglašenja rezultata Lokalnih izbora 21.svibnja 2017.godine:

” Ovo je pobjeda istarskog načina života i istarskih vrijednosti–tolerancije,suživota,multikulturalnosti i antifašizma.Pokazali smo kako se bori za Istru i naše vrijednosti”

I druge su stranke diljem Hrvatske pobjedile u nizu županija,gradova i sela,ali niti jedna nije svojatala ta područja gdje su dobili najviše glasova. Niti jedna stranka nije se postavila kao da je to njihova zemlja. Očito se IDS malo zaigrao ,umislio da je apsolutni gospodar Istre,zato što dobiva na izborima pravo da formira vlast. Vladati ne znači posjedovati,vladati znači upravljati ,služiti građanima koji su im svojim glasovima dali povjerenje ,da će se upravljati  tim djelom zemlje ,kao dobar gospodar!

ANALIZA REZULTATA LOKALNIH IZBORA 2017. GODINE

U Istri je registrirano prema podacima DIPa  187 474 osobe sa pravom glasa,u daljem tekstu glasača. Na izbore je izašlo 84 618 glasača ,što je izlaznost u postocima 45,14% . Od glasača koji su izašli  na izbore za Skupštinu Istarske županije izjasnilo se u korist IDSa 46 548 glasača što iznosi 56,78%. Međutim u odnosu na ukupan broj upisanih birača taj postotak iznosi 24,83 %.. A to je 1/4 od ukupnog biračkog tijela u Istri.

Po istoj metodologiji za Župana Istarske županije Valtera Flegu glasalo je 55 524 glasača ili 65,61%..Međutim u odnosu na ukupan broj birača taj postotak iznosi 29,61 %. što je 1/3 od ukupnog biračkog tijela Županije.

Za pulskog gradonačelnika od ukupnog dijela od 50 360  birača ,izašlo je na izbore  njih 18 791  ili 37,31% . Za Borisa Miletića glasalo je 9 740 birača ,što je u postotku 51,83%, međutim u odnosu na ukupan broj birača taj postotak je daleko manji 19,34%.

To je realna slika! Kako se onda može govoriti o pobjedi” istarskog načina života i istarskih vrijednosti”,kada u stvari samo 1/4 stanovništva podržava IDS. A što je sa one 3/4, koji se nisu izjasnili?

KOJE SU TO ISTARSKE VRIJEDNOSTI O KOJIMA STALNO ČELNICI IDSa GOVORE?

Da stvarno koje su to specifične “istarske vrijednosti i poseban istarski način života”,koje vrijede samo u Istri,a u drugim krajevima Hrvatske i svijeta ne vrijede? Svaki kraj,svaka pokrajina u Hrvatskoj i Svijetu ima neke svoje posebnosti, nije Istra nikakva posebna iznimka! Jesu li to zemlja,more,rijeke,brda i planine’? Svaki dio na kugli zemaljskoj ima nešto lijepo od toga! Jesu li to ljudi različitih nacionalnosti? Pa i u drugim krajevima žive ljudi ,radišni i raznih nacionalnosti! Zbog čega onda IDS i njegovi čelnici stalno ističu nekakve posebne vrijednosti Istre? Odgovor je jednostavan,a nalazi se u ROVINJSKIM DEKLARACIJAMA IDSa iz 1994 godine.Istra regija u Europi regija! Autonomija Istre! I dakako u objavi Putovnice Republike Istre koju je Predsjednik IDSa,Boris Miletić objavio na svojoj FB stranici u 7.mjesecu 2016 godine, Nakon puštanja probnog balona i Putovnice,jasno je o čemu se radi. Priprema se teren za realizaciju Programske deklaracije o autonomije Republike Istre. I nakon tog incidenta Predsjednik IDSa Boris Miletić izjavio je “Moja poruka je bila jasna, Istra je svijet za sebe. Istra je u mnogim stvarima drugačija od ostatka Hrvatske. i na to smo ponosni”

U Istri sam rođena ,u Istri živim i ne vidim da ljudi drugačije žive ,nego u drugim djelovima Hrvatske. Jest ,Istra nije pretrpjela ratna razaranja,pa je u malo boljoj situaciji glede gospodarstva. Turizam ja izvor prihoda za mnoge obitelji,pa je  stoga malo viši standard  stanovništva u Istri. Međutim i iz Istre se mladi iseljavaju usprkos malo boljem stanju gospodarstva ,zbog nepotizma i politike uhljebništva IDSa. Ako nisi član IDSa ,nema nikakve mogućnosti zaposliti se ili dobiti posao koji se financira iz Proračuna Općina i Gradova gdje je IDS na vlasti.

ANALIZA “ISTARSKOG NAČINA ŽIVOTA I ISTARSKIH VRIJEDNOSTI- TOLERANCIJI,SUŽIVOTU,MULTIKULTURALNOSTI I ANTIFAŠIZMU”

O toleranciji na Istarskom poluotoku doista se može puno pisati ,ali u negativnom kontekstu,odnosno o netoleranciji. Tolerancija je samo prema podobnima ,IDSovim istomišljenicima,a prema svima drugačijeg svjetonazora i razmišljanja tolerancije nema! Nikakvo drugo razmišljanje ili druga politička opcija se ne tolerira. IDSovo jednoumlje vlada Istrom. Iz komunističkog jednoumlja prešli smo u IDSovo jednoumlje.

PRIMJER 1. 13,lipnja 2016 godine na sjednici Skupštine istarske županije ,nakon izlaganja Furia Radina na talijanskom jeziku,zastupnik Ivica Butorac zatražio je prijevod na hrvatski jezik i nije mu udovoljeno sa obrazloženjem Predsjedavajućeg da ionako u Istri svi razumiju talijanski. Hrvatski jezik je službeni jezik u RH i iz ovog primjera nameće se zaključak da se ne poštuju institucije RH, nema govora o suživotu i multikulturalnosti, a Hrvate se diskriminira !

PRIMJER 2. Pitanje nastupa hrvatskog pjevača i branitelja u pulskoj Areni, kojemu je zabranjeno nastupati Marka Perkovića Thompsona ,izraziti je primjer netolerancije nikakvog suživota ,nikakve multikulturalnosti i protuhrvatske djelatnosti,jer su u Areni nastupali pjevači iz svih zemalja pa čak i iz Srbije,a hrvatskom je pjevaču zabranjeno nastupati. Izgubio je i sudski spor,jer su IDSovci i Sudstvo upregnuli u svoju korist. A ustvari u pitanju je veliki,iracionalni strah da bi MP Thompson napunio velebnu Arenu i time  pokazao da u Puli ima Hrvata!

PRIMJER 3. U emisiji Oporbeni zarez HR Radio 1.program i reprizi na HRT 4 ,6.ožujka 2017 godine gost je bio Predsjednik IDSa i gradonačelnik Pule Boris Miletić,koji je izjavio da mu se “desničari GADE, a naročito mu se GADI pozdrav ZA DOM SPREMNI” A na pitanje o komunističkim zločinima izjavio je da su bili “sporadični i pojedinačni” Ovim intervjuom pokazao je svoju ” toleranciju ” i totalno nepoznavanje i neprihvaćanje demokratskih standarda, višestranačja i pluralizma.A Predsjednik IDSa još bi i zabranio sve desne stranke???

PRIMJER 4. U svom se govoru osvrnuo na HOD ZA ŽIVOT ,rekavši da se u Istri neće tolerirati nikakvi hodovi. OPS a TOLERANCIJA ? Hod za život okupio je preko 25 000 ljudi koji su slavili život,a Borisu Miletiću više odgovara pravo na pobačaj i SMRT ,nego ŽIVOT. Nije ništa čudno ,ako se zna od kuda je potekla njegova ” tolerancija na život”,koju mu je usadio otac visoki oficir JNA ,koji je po raspadu Jugoslavije i dalje bio u Pokretu za Jugoslaviju i zastupao ideju “Jugoslavija regija u Europi regija”,a sin u IDSu nastavio  “Istra regija u Europi regija” A uz to Miletić senior htio je Pulu sravniti sa zemljom prije povlačenja JNA iz Pule. Na svu sreću nije mu uspjelo!

Nakon samo ovih par primjera ,a ima toga još,zaključujem da je IDSova priča o  Istarskom načinu života čista obmana i licemjerstvo,kojom obmanjuje glasače ili jedan dio njih.A možda ni taj dio,jer je dugogodišnjim vladanjem uhljebio sebi podobne ljude u sve državne,županijske i općinske službe i tako stvorio svoj glasački stroj ,koji redovno za njih glasa.

IDS kao jedna od preko 150 stranaka registriranih u RH sa realnom potporom od samo 1/4 birača sa pravom glasa u Istri,ne može sebe izjednačavati sa cjelom Istrom i predstavljati sebe kao mjerilo života svih ljudi u Istri!

IDS NIJE ISTRA! JEDNA STRANKA NE PREDSTAVLJA ISTRU! ISTRA JE VIŠE OD IDSa!

ISTRA JE ZAVIČAJ SVIH ISTRANA U DOMOVINI HRVATSKOJ BEZ OBZIRA NA STRANAČKU I NACIONALNU PRIPADNOST! TO JE SUŽIVOT I TOLERANCIJA!

Lili Benčik

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Da nije bilo ponosne Hrvatske Republike Herceg-Bosne, danas ne bi bilo Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

HVO - Borbe u Mostaru: Foto: Jon Jones

Bošnjačka proizvodnja laži, a time i mržnje, buduči da svaka laž izvire iz mržnje, več ćetvrt stoljeća koliko životari daytonska dvoentitetska a tronacionalna tvorevina BiH, ne da se smanjuje k cilju izgradnje nacionalne i vjerske snošljivosti, već se sve više širi po svim slojevima bošnjačkog društva.

I to širenje laži, koje je najagresivnije prema beha Hrvatima, ali i Hrvatima u cjelini, pokazatelj je da se građansko-konfesionalni beha rat za teritorij i dalje vodi.

Uz to, ta bošnjačka svakim danom sve razornija, agresivnija laž pred kojom nestaje sve više Hrvata, je učinkovito oružje etničkog čiščenja federalnog beha dijela. I još više od svega toga ta laž koja naprosto nema granica, uspješno je bošnjačko skrivanje muslimanski ratni zločina progona i etničkog čiščenja, s dimenzijama genocida – Lašvanska dolina – Hrvata tijekom muslimanske agresije na hrvatski narod i hrvatske prostore u BiH.

No, zasigurno da nema te laži, da nema tog broja Bošnjaka u BiH, kojim sve više prijete Hrvatima, ali i svim drugim kršćanima, s kojom će, i s kojima će sakriti svoje genocidne zločine kako tijekom agresije na Hrvate tako isto i ubijanjem hrvatskih povratnika. Od one otrcane, i nikom nikad prihvatljive laži o milijunskom ubojstvu Muslimana u beha ratu, od strane Srba i Hrvata, koju svijet nikad nije prihvatio kao istinu, do one koju i danas koriste i svijetu podastiru, kao razlog prepolovljenja hrvatskog naroda u nekadašnjoj BiH. Ta laž je klon one velikosrpske što je Srbi desetljećima koristili u opravdano raspadnutoj jutvorevini, kao oružje porobljavanja, ušutkavanja i obespravljivanja Hrvata i drugi naroda u juzajednici.

Tako danas nekadašnji Muslimani a danas Bošnjaci ubod noža u leđa Hrvatima kojim su ih prognali oko 250 tisuća i etnički očistili sve hrvatske prostore kroz koje je prošla njihova zločinačka Armija, zajedno sa mudžahedinima i talibanima, taj zločin genocida pripisuju samim žrtvama, Hrvatima. I to toliko ponižavajuće da svijetom šire laž kako su Hrvati izvršili suicid. Sami su se poubijali i sami bez ikakva, ili velikosrpskog ili velikomuslimanskog pritiska i progona napustili svoje kuće, domove, ognjišta, njive i teritorij.

Tolika laž nadmašuje i laži Hitlerove Njemačke, Erdoğanove Turske, Staljinove Rusije. To je laž sa kakvom se kroz cijelu povijest služili, i služe okupatori, i uvijek je u uporabi u federalno ustrojenim zajednicama koju koristi brojniji narod. Hrvati su sami sebe prognali, tutnje današnji Bošnjaci po etnički očišćenoj BiH, te zbog toga ih eto sada ubijaju kada se vrate na svoja spaljena ognjišta, od kojih su mnoga duboko islamizirana. Po bošnjačkoj teoriji suicida beha Hrvata tijekom muslimanske agresije na njih, vjerojatno je i 2 milijuna Armenaca izvršilo suicid tijekom turskog genocida izvršenog nad njima. I tako u svim islamskim zemljama svijeta, kroz povijest širenja islama mačem i ognjom, svi okupirani narodi su izvršili suicid.

Zbog toga su danas sve islamske zemlje sto posto vjerski čiste muslimanske, i u njima kršćani ne mogu egzistirati jer odmah izvršavaju suicid. I takva muslimanska teorija suicida kršćana u islamskim zemljama dijelom je i napravljena od pojedinaca, onih koji iz straha nisu dozvolili da ih muslimani uhite nabijaju na kolac, žive potkivaju kao konje, i živima kožu gule. Istina je da su mnoge kršćanke u vrijeme turske okupacije BiH zaista izvršile suicid kako ne bi upale u ruke turskih zlikovaca koji su se nad njima seksualno iživljavali, isto onako kako to danas čine isilovci nad kršćankama Bliskog Istoka, u kojem je gotovo nestalo i kršćanstva i kršćana.

Nažalost radikalizacijom i isilizacijom današnjih Bošnjaka sudbina kršćana, Hrvata katolika je ista onih kršćana u Iraku, Afganistanu, Turskoj… Bošnjačka propagandna agresija na Hrvate, posebno je brutalna i puna neviđene mržnje u vrijeme hrvatskog obilježavanja nekih povijesnih, tijekom beha rata uređenih, republičkih, političkih i vojnih asocijacija koje su jedino zaslužne za ostanak i opstanak i tog malog broja Hrvata u BiH. Tu povijesnu zaslugu koja zauvijek opravdava njihovo utemeljenje i egzistiranje, a time i obvezuje hrvatski narod na njihovo oćuvanje, i kroz obilježavanje obljetnica osnutka, Bošnjaci preokreću u razlog nestanka hrvatskog naroda. A da nije bilo HVO-a i Hrvatske Republike Herceg Bosne, obrambenih komponenti danas ne bi bilo niti jednog Hrvata u BiH, ali ne bi bilo i velikog broja Muslimana, onih koji su utočište i sigurnost ispred srpskog genocida našli i dobili tamo gdje je bio HVO i u granicama Hrvatske Republike Herceg Bosna, na koju se danas iz bošnjačkih centara isilovski agresira.

Umjesto hvala, pa čak i sudjelovanja u obilježavanju obljetnice Hrvatske Republike Herceg-Bosna, Bošnjaci agresiraju na sve one koji sa zahvalnošću memoiraju njen Dan stvaranja, i na njen teritorij, klevetom kako su na tom, u Dayton unesenom, teritoriju Hrvati izvršili suicid. u daleko crnjem obliku nastoje prikazati Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu i njene utemeljitelje, negoli genocidnu Republiku srpsku. Također je ocrnjuju, pripisujući joj nezaslužne predznake, više i od mudžahedinsko vehabijskog entiteta koji i danas egzistiraju na beha teritoriju. Ne smetaju im ni ti vjerski, islamskim zidom okovani, mudžahedinski entiteti u kojem ne važe zakoni Bosne i Hercegovine. No smeta im postojanje i današnje spomeniranje Hrvatske Republike Herceg-Bosna, smeta im zapravo sve što nije muslimansko.

Koliko god današnjim Bošnjacima smetala Hrvatska Republika Herceg-Bosna, daleko više Hrvatima smeta današnja unitarizirana i uveliko osmanizirana Bosna i Hercegovina. Iako je i jedna žrtva prevelika i zaslužuje najoštriju kaznu zločincu, ipak daleko više zločina je počinila muslimanska strana u ime ove islamizirane i turcizirane Bosne i Hercegovine, u kojoj je turski predsjednik Erdoğan bošnjački član beha Predsjedništva, negoli je to učinila hrvatska strana u ime europske demokratske Hrvatske Republike Herceg-Bosna. Na temelju čega to Hrvati imaju manje pravo na Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, od bošnjačkog prava na unitariziranu, islamiziranu i radikalno vehabiziranu Bosnu i Hercegovinu.

U takvim suprotonostima koji se naprosto isključuju, islamizirana i radikalizirana, unitarizirana i arapizirana Bosna i Hercegovina na jednoj, europeizirana i kroatizirana, demokratizirana i bosnizirana Hrvatska Republika Herceg Bosna na drugoj strani, nema nikakvih pretpostavki za izgradnju neke zajedničke zemlje. Zbog toga više i nema one prijeratne Bosne i Hercegovine, za kojom kako se vidi iz triju sadašnjih njenih komada, ni jedan narod i ne žali za njom. Očito da su beha narodi zadovoljniji svaki u svom entitetu, Srbi u Republici srpskoj, Bošnjaci Muslimani u teritorijalnom beha dijelu kojeg su unijeli u daytonske pregovore, i Hrvati u granicama Hrvatske Republike Herceg-Bosna, koja im je potvrdila i zajamčila suverenost i konstitutivnost, jednakost i ravnopravnost sa beha pregovaračima u Daytonu.

Vinko Đotlo

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Jedva da se Tito i ohladio, a njegov službeni životopisac, poltron, slugan i autor panegirika koji mu je vjerno služio sve do smrti, agitpropovac, prljavi propagandist komunističkog režima i ratni zločinac Vladimir Dedijer, s prijetvornošću i perfidnošću kakva se sreće samo kod do srži pokvarenih individua bez morala, karaktera i skrupula, kreće u obračun s njim.

S istim žarom s kojim ga je do tada veličao.

Zajednička je osobina svih kameleona da gazdi kad jednom zatvori oči i izgubi moć koju je imao, po pravilu trče prvi zakucati čavao u lijes – i ne samo to, nego se usput i nabaciti blatom na „lik i djelo“ dojučerašnjeg gospodara, nesvjesni valjda da iz toga po pravilu izlaze i sami još prljaviji nego su do tada bili.

To je sindrom gmizavaca, beskralježnjaka, najamnika koji cijeli svoj ovozemaljski vijek provode u sjeni „jakih“ i „moćnih“, bez vlastitog identiteta, imena, prezimena, stava i bez prava na mišljenje i slobodnu riječ. Ovi zarobljenici duha se (vjerojatno) podsvjesno, nagonski, vođeni svojim naglo oslobođenim frustracijama, žele osvetiti gospodaru zbog promašenih života, svjesni da su ih utrošili uzalud, jer ako čovjek od sebe napravi roba nema većeg  jamstva da je ovozemaljski život stukao uludo i to mu, koliko god glup i ograničen bio, kad-tad pukne pred očima. I budući da za to nemaju hrabrosti za života gospodara, osvećuju mu se nakon smrti.

Dakako, ima i obrnutih primjera – da se bivšeg nacionalnog ili ideološkog lidera nekritički i jednostrano hvali i post-mortem, čak što više, kuje u zvijezde i idealizira preko svake mjere – više nego za života, što obično ovisi od naslijeđenih sinekura (ili „tantijema“ čija isplata još uvijek teče), ali i od platežne moći obitelji pokojnika koja se bori za bolju prošlost svoga uglednog člana – više sebe, nego njega radi.

Rijetki su izbalansirani i objektivni prikazi, pogotovu radi li se o osobama koje spadaju u tzv. recentnu povijest. I što je vremenski odmak od nje i vremena u kojoj je živjela i djelovala kraći, za očekivati je da će i te objektivnosti i istine biti manje.

Htjedoh započeti nešto o Aliji Izetbegoviću, a misao mi pobježe na Tita i Dedijera, ne znam ni sam zašto.

Obiteljska fotografija

Možda stoga što sam nedavno pročitao nekoliko neuspjelih (da ne kažem tragikomičnih) panegirika o Aliji državniku za sva vremena, spasitelju Bosne, beskompromisnom borcu za ovo i ono…a protiv ovoga i onoga (svega što nije bilo dobro, naravno) i tako dalje i tomu slično…(što me neodoljivo podsjetilo na hvalospjeve što ih je Dedijer skovao „u slavu Tita“ u knjizi-spomeniku „Velikom Vođi“ koja je svjetlo dana ugledala daleke 1953. godine – Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju). Dedijer je okrenuo ploču čim je Broz sklopio oči i zagudio sasvim drugačiju pjesmu u Novim prilozima… (u tri sveska izdana od 1981. do 1984.), što je bilo sasvim u skladu a rađanjem velikosrpskog nacionalističkog pokreta koji svoju koncepciju nije mogao provesti bez rušenja karizme bivšeg jugoslavenskog diktatora.

S Alijom se danas u B i H događa sasvim obrnut proces – dakako, u okviru muslimanske unitarističke struje – koja u svom nekadašnjem nacionalnom lideru vidi sredstvo za jačanje težnji usmjerenih na islamiziranje ove države, ili barem današnje Federacije.

No, tko god se lati nemoguće misije s nakanom da Aliju prikaže kao junačinu, odlučnog, otresitog, hrabrog i poštenog čovjeka od riječi i karaktera, u najmanju je ruku na skliskom terenu. Jer, sam će ga Alija demantirati – ovo je ipak vrijeme elektronike…za one koji možda zaboravljaju.

U skoro vrijeme (kako najavljuju njihovi mediji) započet će snimanje TV serijala (u 6 epizoda) u turskoj produkciji pod nazivom „Alija“ (prilično „originalno“ mora se priznati), a u kojemu će se kao predložak primijeniti upravo ta idealistička matrica o Aliji „baš-čeliku“, „super-Aliji“, „extra Aliji“, „naj-Aliji“ (u svakom smislu i svakom pogledu). Da će biti baš tako i nikako drugačije, i da ćemo umjesto neodlučnog, labilnog, prevrtljivog smutljivca koji ništa od osobina pravoga lidera, političara i državnika nije imao, putem malih ekrana vidjeti Aliju u liku muslimanskog „supermena“ i „alfa mužjaka“, jamči nam dinastija Izetbegović preko koje se cijeli projekt vodi. Očekuju nas elegantni turski glumci i glumice, uredni i našminkani, gospodskih manira i naravno, mnogo fizički privlačniji i ljepši nego su bili Alija i njegova svita i uz sve to oprobani u turskim sapunicama. Svi su izgledi da će biti veselo, pogotovu za suvremenike kojima su on i ostali akteri još uvijek u sjećanju – i to onakvi kakvi su stvarno bili.

Budući da Alija nije Tito (mada je možda ponekad intimno i sanjao kako će postati nešto slično – barem u okviru B i H ako ne šire), kao što ni ja nisam Vladimir Dedijer (Bogu hvala), ovom prigodom odlučih uz (već poznatu) biografiju rahmetli Alije Izetbegovića navesti samo nekoliko natuknica – ili crtica (umjesto Priloga) ne bih li nekako pomogao popuniti praznine – pa kako tko shvati, od volje mu i halal mu bilo.

Logično, riječ je detaljima iz Alijinog života i postupcima koji su kontroverzni, proturječni i u priličnoj mjeri nekonzistentni, te uvelike odudaraju od takvog jednostranog romantičarskog pogleda kakav se njeguje među njegovim pristašama i obožavateljima u B i H.

Nadam se da će uz sve ostale materijale kojima raspolažu obitelj Izetbegović i ekipa koja radi TV serijal, dužnu pozornost pokloniti njegovom cjelokupnom „liku i djelu“, pa i mnogim pogrešnim „državničkim“ odlukama i potezima koje su svojom krvlju skupo platili narodi Bosne i Hercegovine, a prije svih Hrvati i muslimani.

Pa da krenemo od početka:

1).Nepoznato je gdje je Alija Izetbegović bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Fotografije koje dokazuju (navodnu) pripadnost Alije Izetbegovića Handžar SS diviziji

Neki tvrde da je bio „antifašist“ i „partizan“ (sa 16-17 godina starosti), drugi kako je već 1940. (dakle u 15. godini života) postao članom „antikomunističke organizacije“ zvane „Mladi muslimani“ (sa sjedištem u Sarajevu), gdje se navodno „bavio humanitarnim radom pomažući izbjeglim i prognanim civilima, štiteći i skrivajući progonjene ‘bošnjake’ i popravljajući džamijske ruševine“ (ostaje enigma od koga je, kako i koga sve „spašavao“ i koje „džamijske ruševine“ sanirao, ali, eto, piše se…tu i tamo). Također se zadnjih godinu-dvije piše, kako je mlađahni Alija Izetbegović bio (ni manje ni više) nego pripadnik nacističke kvislinške formacije „Handžar SS divizije“ – u prilog čemu su objavljene čak i neke fotografije, ali o tomu nešto kasnije.

Zaključak koji se nameće nakon svega jeste: Za Aliju Izetbegovića se pouzdano ne zna gdje je bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata…što je prilično zanimljivo, budući da je rođen 1925. godine i o svemu zasigurno postoje pisani tragovi. Nije mogao u isto vrijeme biti komunist i antikominist, antifašist i islamski radikal.

2).Svjedoci smo mnogih praznina i nejasnoća u njegovom životopisu i u razdoblju poslije rata.

Jedino što je izvjesno, jeste da je 1946. godine Alija uhićen i da mu je suđeno od strane jugoslavenskog komunističkog suda (navodno zbog sudjelovanja u utemeljenju islamskog časopisa „Mudžahid“, kao i zbog pripadnosti organizaciji „Mladi muslimani“).

I to u cijelosti anulira njegovu navodnu „antifašističku“ i „partizansku“ prošlost, koja je po svemu sudeći najobičnija (i to nevješto sklepana) izmišljotina.

Alija je, naime, uhićen u vrijeme redovitog odsluženja vojnog roka u JNA i izveden pred sud (1. ožujka 1946.), te mu je izrečena kazna od 3 godine zatvora. Iz zatvora je izašao na slobodu – i vratio se u civilni život – točno 3 godine poslije (1. ožujka 1949. godine). Budući da je vojni rok u to vrijeme trajao 3 godine, postavlja se pitanje, kako to da je pušten, a da nakon zatvora nije odslužio ostatak gotovo trogodišnjeg vojnog roka? Kako je moguće, da je ovom „islamskom državnom neprijatelju“ u isto vrijeme teklo izdržavanje zatvorske kazne i služenje vojnog roka? Među kakve je to povlaštenike sustava spadao Alija Izetbegović?

3).U nedoumicu dovodi i ono što se s Alijom događalo desetljećima kasnije.

Naime, nakon izlaska s robije, on nesmetano upisuje i završava Pravni fakultet u Sarajevu i potom radi kao pravni savjetnik u više jugoslavenskih poduzeća, što je prilično neuobičajeno za jednoga kažnjavanog „narodnog neprijatelja“ (bio je suđen zbog „kontrarevolucije s pozicija islamskog fundamentalizma“ – što je bila jednaod najtežih kvalifikacija), pogotovu u tadašnjem sustavu u kojemu je temeljeni kriterij za obavljanje bilo kakvog pristojnog posla bila moralno-politička podobnost.

Alija 1946. u vrijeme kad je osuđen

Alija, dakle, nesmetano radi u državnim firmama i prima pristojnu plaću sve do 1983. godine, kad je ponovno uhićen i izveden pred sud zbog “Islamske deklaracije“ (koju je napisao 13 godina prije – 1970.). Zbog „planiranja stvaranja islamske države“ na području SFRJ, osuđen je s još 12 muslimanskih intelektualaca i dobiva 14 godina zatvora. S robije, međutim, izlazi već poslije 5 godina (1988.).

Postavlja se opravdano pitanje: Kako su Alija i njegovi suradnici mogli nesmetano raditi na projektu „stvaranja islamske države na području SFRJ“ godinama prije, a da na to nisu reagirale jugoslavenske komunističke službe kojima nije moglo promaknuti ni ono što se protiv Jugoslavije poduzimalo u emigrantskim krugovima, a kamo li u samoj zemlji? Kroz cijelo poratno razdoblje on je bio usko povezan s krugovima IVZ (Islamske vjerske zajednice), pa je stvar utoliko zanimljivija. SDB je to morala znati.

I, na kraju, tko i kako ga je pustio na slobodu prije isteka polovice kazne, uzme li se u obzir da se djelo zbog kojega je osuđen prema tadašnjem kazneno-pravnom zakonodavstvu SFRJ („kontrarevolucija“, odnosno, zločin „protiv naroda i države“) tretiralo kao posebno težak crimen? Zašto su komunisti imali tako benevolentan odnos prema muslimanskom radikalizmu i je li Alija kod njih uživao poseban status iz nekih drugih razloga, pitanja su koja još uvijek čekaju odgovore.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati