Pratite nas

Istražili smo stari hrvatski pozdrav ‘Za dom spremni’

Objavljeno

na

Iako su hrvatski sudovi jasni u svojim presudama kako je pozdrav “Za dom spremni” stari hrvatski pozdrav, u Hrvatskoj i dalje neke snage nepravedno ovome starome hrvatskom pozdravu pokušavaju pridodati negativnu konotaciju. No, što su generacije prije drugog svjetskog rata mislile time kada su uzvikivale ovaj pozdrav? Što je taj pozdrav značio jednom Nikoli knezu Zrinskom, a što je značio Josipu banu Jelačiću?

[dropcap]K[/dropcap]ao i svakog dobrog Hrvata od malena su me u školi učili kako je pozdrav “Za dom spremni!” fašistički. Svašta uče u tim školama dobre Hrvate. No, na svu sreću, Hrvate odgajaju i uče i njihovi roditelji, bake, didovi, ulica, prijatelji… i Crkva!

E, tako su mene u školi učili da su se samo ustaše pozdravljale tim pozdravom i kada čujem da netko uzvikne “Za dom spremni!” neka znam kako se radi o nekome tko doziva zla koja su činile ustaše. Tako i danas uče djecu u školi. Mediji koji mrze sve što ima veze s Hrvatskom isto to propagiraju.

No,… uvijek postoji ono no,…

No, meni nikada nije bilo jasno zbog čega bi taj pozdrav bio zao. Kada raščlanim te riječi vidim da se tu poziva na obranu doma. Svoga vlastitog jer dom nije tuđi, nego moj. Ako je tuđi, onda nije dom. Je li to zbog toga da bi se Hrvatima reklo kako ne mogu imati pravo na dom? Ne znam, ali mi tako sliči. U tim mojim razmišljanjima i opiranjima kako je taj pozdrav loš naletio sam na mnoge podatke koji su me uvjerili kako nema opravdanosti nekome zabranjivati da brani svoj dom!

Hrvati i papa Agaton

Kada su Hrvati prestali biti barbari i prihvatili kršćanstvo u sedmom stoljeću, oni su to vrlo ozbiljno shvatili. Toliko su Hrvati ozbiljno shvatili svoje kršćanstvo da su papi Agatonu obećali da nikada neće voditi osvajačke ratove nego će se uvijek i samo uvijek braniti. Fora, jel da? Neki to znaju, a oni koji to prvi puta čuju neka dobro zapamte. Time bi Hrvati, zapravo trebali biti uzor “uljuđenoj” Europi čiji narodi vole tuđe teritorije. No, kao što se može pretjerati u kreposti, tako su i neki Hrvati počeli pretjerivati, pa su to nenapadanje shvatili kao alibi za predaju. U biti, tako su oni koji vole Hrvatski teritorij proglašavati svojim, uvjerili dio Hrvata kako je obrana vlastitoga doma zla i naopaka stvar.

Ne treba biti pretjerano pametan, nego je dovoljno uzeti kartu Hrvatske i vidjeti njen oblik pa da bude jasno kako se Hrvati kroz stoljeća sve više uvlače u sebe i povlače se pred nasilnicima koji im žele oglođati meso do kosti.

To obećanje papi Agatonu je postalo dio našeg identiteta. To je toliko prisutno i snažno da nikada nisam sreo nekog Hrvata koji ima pretenzije prema talijanskoj obali, dok sam jako dobro upoznat kako ima Talijana koji sanjaju da je Dalmacija njihova. Isto vrijedi gdje god se čovjek okrene. Nikada nisam sreo nekog Hrvata koji bi imao i najmanju misao da bi išao osvajati i uzimati neki dio Mađarske, dok Mađara koji bi uzimali Slavoniju i Baranju ima koliko te volja.  Naravno, Hrvati se moraju svim silama truditi da bi dokazali da je njihovo more na koje Slovenci tvrde da polažu pravo. Nema veze što nigdje ne postoji (makar ja nisam čuo) da netko ima kopno, ali da je more uz to kopno tuđe?!  Također ne poznam niti jednog Hrvata koji tvrdi kako postoje Hrvatske zemlje istočno od Dunava pa da bi tvrdio Srbima koji tamo obitavaju kako su oni, zapravo, Hrvati pravoslavne vjere. S druge strane, poznato je jako puno Srba koji i danas sanjaju o Velikoj Srbiji i granicama Karlobag. Karlovac, Virovitica… Neki Srbi u Srbiji idu toliko daleko da Hrvatima uzimaju čak i pravo na nacionalnost pa tvrde kako su Hrvati zapravo, Srbi koji su katolici. Ne znam kako vama, ali meni to sliči na šovinizam.

Eto, ti takvi “krvožedni” Hrvati žele uvijek samo svoje. Ne maštaju o tuđem i za razliku od drugih naroda nisu vezani uz riječi kao što su “otadžbina” nego uz riječi kao što su “dom”. To konkretno znači da su Hrvati vezani uz prostor na kojem obitavaju. I što je najbolje, za taj dom koji je njihov dom spremni su i umrijeti.

Osvajači i Hrvati

Riječi imaju snagu. Tako svaka izgovorena riječ na različite načine djeluje na nas. Ako čujete riječ rat, tada se nešto u vašem tijelu pobuni i kompletno se ispunite osjećajem koji izaziva ta riječ. S druge strane, riječ mir će vas ispuniti mirom i tako ćete se i osjećati. Kada čujete riječ mržnja, tada će se sve pobuniti u vama, no kada čujete riječ ljubav, ispunit će vas lijepi osjećaji. Zašto ovo pišem?

Pa, eto, postoje ljudi kao što su Hrvati koji su spremni svoj dom braniti. Naravno, oni kojima smeta otpor i koji vole zauzeti tuđe, će svim silama se truditi da nitko ne izgovara kako je spreman braniti svoj dom. Jer riječi imaju snagu. Ako Hrvati govore kako su spremni braniti svoj dom to će postajati dio njihovog identiteta. Postat će dio njih. Tada je teško napasti nekoga tko je spreman umrijeti za svoje. Taktika koju koriste ti i takvi je da Hrvatima ogade i sami spomen na obranu. Kada navale, nema nikoga tko bi se branio jer su kroz obrazovne programe i medije uvjerili Hrvate kako je onaj koji se brani zapravo zločinac.

Za dom! nije ustaški

Naravno, takvi će vam odmah kada vi kažete da ste spremni braniti svoj dom, svoju obitelj, svoje susjede, prijatelje, braću, sestre… reći kako ste ustaša. I tu je kraj raspravi. Jer, eto, ustaše su koristile taj izraz. Ovdje se uopće ne bih bavio ustašama i partizanima nego sanjam dan da jednom povijesničari naprave bilancu svih žrtava i da se poklonimo svim žrtvama. Neovisno o tome čije su žrtve, treba odati počast tim žrtvama. Žrtva je žrtva. Svakako je pogrešno da nečija žrtva vrijedi više nego tuđa ili da se nečija žrtva veliča, a neka druga ismijava. Treba stati na zemlju i priznati kako su Hrvati postojali i prije, a i poslije drugog svjetskog rata. A i tada su postojali Hrvati. Tada su se za dobroćudnu i priprostu hrvatsku dušu otimala dva đavla. Svaki sa svoje strane je htio posvađati i uništiti hrvatski narod i unijeti sjeme razdora koje i danas traje.

Sjećam se koliko je povika bilo kada je Hrvatska na svoju zastavu stavila svoj povijesni grb. Tada je bilo mnogo onih koji su tvrdili kako je to ustaški grb. Čuj to, hrvatski grb pa da je ustaški?! Isto tako se sjećam kada se uvodila kuna kao valuta plaćanja kako je to ustaška novčanica?! Svi znamo kako niti hrvatski grb, a niti kuna kao sredstvo plaćanja nije izmišljotina ustaša nego se radi o povijesnim dijelovima hrvatskog nacionalnog identiteta. Možda je došlo vrijeme da se s jednog i nadasve plemenitog pozdrava kao što je “Za Dom!” skine etiketa zla. Nisu ustaše izmislile taj pozdrav nego su ga samo uzeli iz bogate hrvatske povijesti. Isto kao što su za vrijeme drugog svjetskog rata kruh jeli i partizani i ustaše, tako ga i mi danas jedemo. Bilo bi naopako kada bi mi netko dok jedem sendvič prigovorio kako sam partizan ili ustaša zbog toga. Takvog bi stvarno trebalo poslati na promatranje. Jer nije normalan.

E, da… još nešto… u tim mojim kopanjima i istraživanjima sam otkrio da su ustaše imale pozdrav “Za poglavnika i dom – spremni!”. Dakle, kada se skloni ono “za poglavnika” ostaje povijesni hrvatski pozdrav koji upućuje na ono što su Hrvati obećali papi Agatonu prilikom primanja kršćanstva kao svoje glavne odrednice.

Povijesni dio

Vjerujem da će mnogima koji ovo prvi puta čuju biti zanimljivo. Naime, ja u cijelom svome životu nisam imao pojma za ove podatke koje sada iznosim. To samo pokazuje koliko je snažna antihrvatska propaganda te kako se Hrvate uči da nije dobro braniti svoj dom.

Hrvatska wikipedia donosi sljedeće:

“Godine 1566. Nikola Šubić Zrinski brani Siget od najezde daleko brojnijih Turaka. Nakon dugotrajnih borbi i dugačke opsade, umjesto da se predaju krenuli su u posljednji juriš i zadali Turcima ogromne gubitke. Nikola Šubić Zrinski uzviknuo je “Za dom sad u boj!”

Nekih 250 do 300 godina kasnije, ban Josip Jelačić koristi sličan pozdrav za motivaciju vojnika i naroda. Kada bi išli u bitku, ban bi uzviknuo “Za dom!” a vojska bi odgovarala “Spremni umrijeti!”

Opera Nikola Šubić Zrinski sadrži u sebi domoljubnu pjesmu U boj, u boj u kojoj je bio i poklič “Za dom!”.”

Presude i zakon

Osobno smatram kako bi u Hrvatskoj trebalo zakonski zabraniti korištenje bilo kakvog oblika petokrake zvijezde u bilo kojoj boji jer je to sotonistički simbol. Nikada niti jednoj naciji ta i takva zvijezda nije donijela dobro. No, nosioci sotonina znaka su jako dobro povezani i umreženi pa čim netko spomene “Za dom!” spremni su podnositi nekakve prijave nadležnim službama. Na svu sreću, u Hrvatskoj pozdrav “Za Dom spremni!” nije zabranjen. To dokazuju oslobađajuće presude nadležnih sudova koji su pozdrav “Za dom, spremni!” obrazložili povijesnim hrvatskim pozdravom.

Eto, drugi puta kada čujete da vas je netko pozdravio s riječima “Za dom!” budite mu u stanju odgovoriti “Spremni!” jer to znači da se jako dobro sjećate obećanja svojih slavnih i ponosnih djedova danih papi Agatonu a time i sve ono što nosi taj pozdrav u svome izvornome obliku. Naravno, to će neprijateljima Hrvatske i te kako smetati, ali Hrvati se trebaju time ponositi.

Za dom!

Elvis Duspara/Nacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Cerar zbog Plenkovićeva govora u UN-u otkazao posjet Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

AFP

Nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u, slovenski premijer Miro Cerar odlučio je otkazati posjet Hrvatskoj najavljen za idući tjedan.

Plenković je pred Općom skupštinom UN-a branio izlazak Hrvatske iz arbitražnog postupka, a informaciju o otkazivanju posjeta objavila je agencija STA. –

Prije dva dana dogovorili smo da ćemo se sastati u Zagrebu gdje ćemo razgovarati o problemu granice, što naravno, također znači i izvršenje ili implementaciju arbitražne odluke – rekao je Cerar i dodao kako je Plenković u UN-u pred cijelim svijetom odstupio od njihovog dogovora.

Slovenski premijer smatra da je potpuno neprihvatljiva pozicija Zagreba koji ne priznaje arbitražu.

– Stoga moja posjeta idućeg tjedna nema smisla – rekao je Cerar. Dodaje kako će Slovenija nastaviti na pripremama za implementaciju te da će ‘učiniti sve što je potrebno’ da Slovenija bude spremna za izvršenje.

– Ako Hrvatska neće surađivati, problemi će se pojavljivati. Nitko to ne želi – poručio je, javlja RTV Slo.

Govor predsjednika Vlade Plenkovića pred Općom skupštinom UN-a

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati