Ius croaticus ili apsurdi hrvatskoga pravosuđa i uprave

1

Možete li zamisliti da u nekoj zemlji, da ne kažem državi, njen  sud koji ima status “vrhovnog”  ne donosi konačni pravorijek jer svaku njegovu presudu bilo u građanskoj, bilo u kaznenoj ili upravnoj stvari neki drugi (fantomski) sud  može ukinuti, vratiti na ponovno suđenje ili izmijeniti, kao na primjer u Hrvatskoj – tzv. Ustavni sud  RH koji u skladu s Ustavom poništava vrhovnost Vrhovnog suda i u najmanjoj bezvrijednoj stvari, ali i u vrlo važnim predmetima koji preokreću sudbinu naroda jer su od njegove strateške važnosti.  (slučaja Sanader i INA).

U teoriji ustavnog prava, Ustavni sud samostalno ili po zahtjevu nadležnih pravnih i fizičkih osoba, ispituje da li su pojedini zakonski i upravni propisi od lokalne do državne uprave – u skladu s Ustavom. Stop! Tu bi trebala biti granica nadležnosti Ustavnog suda. Stop!

Ustavni sud, u kojem bi trebali sjediti ustavnopravni stručnjaci, ti isti “stručnjaci” i za građansko i kazneno pravo donose konačne odluke umjesto Vrhovnog suda, ili bolje kazano preispituju “pravomoćne” odluke Vrhovnog suda da li su njihove presude u skladu s Ustavom ili ne. Time je neizravno ugrađen princip da sud pa i onaj Vrhovni “može ne poznavati pravo”, pa je za to potrebno preispitivanje. Čak i još gore od toga – da ne poznaju temeljni pravni akt države – njen Ustav.

Time se derogira princip –  Iura novit curia ( sud poznaje pravo), pravilo prema kojemu je sud dužan poznavati pravo, pa ga sam i protumačiti i sl.     Ovo je pravilo rimskog prava kojeg priznaju gotovo  sve zemlje zapadne civilizacije koje u svome pravnom sustavu baštine tradiciju rimskog prava, a posebno njegovih pravnih načela kao stupova potpornjaka  koji u državama nose pravni poredak.

Propisivanje indirektnog pravila da sud “ne pozna pravo”, a poglavito sud koji nosi naziv “Vrhovni sud”  je najveći apsurd hrvatskog pravnog poretka i uglavnom uzrok njegove nefunkcionalnosti. To dokazuje da je hrvatski pravni poredak stvaran u radionicama pravnih neznalica ili kvazipravnika ili jasnije kazano stvaran je više u političkim nego pravnim institutima.

Moramo pretpostaviti da svi sudci ustavnog suda (iako ni to ne mora biti točno) dobro poznaju Ustav RH i teoriju i praksu ustavnog sudovanja ne samo Hrvatske već i više europskih zemalja.

Ali zacijelo ne možemo pretpostaviti da sudci ustavnog suda dobro poznaju i građansko, gospodarsko, kazneno i upravno pravo, da tome dodamo pomorsko, radno, socijalno i obiteljsko pravo.  Sve te kategorije su specificus  znanja kojeg praktično poznaju samo osobe koje se dugi niz godina bave specijalnom oblasti prava. Ali krivo nasađenim pravnim poretkom postavljeno je  i u takvim sporovima, ne teoretski, već  praktično – da Ustavni sud ima zadnju riječ, jer svaka stranka u postupku nakon “pravomoćnosti” u redovnom sudovanju može tzv. ustavnom tužbom rušiti pravomoćnost presude.

Da se vratimo čisto na praktičnu stranu i upitamo kako može desetak ustavnih sudaca godišnje razriješiti nekoliko tisuća tzv ustavnih tužbi?! To je apsurd. Reforma Ustavnog suda je nužna i prioritetna, ona se mora rješavati ustavnim zakonom i konsenzusom svih političkih parlamentarnih stranaka.

Ta reforma Ustavnog suda treba biti početak cjelokupne reforme sudstva i uprave. Njome treba postići sljedeće;

  • vrlo visoku funkcionalnost Ustavnog suda
  • oslobođenje Ustavnog suda od tzv. ustavnih tužbi i priznanje pravila “Iura novit curia” za vrhovne sudove.
  • dovođenje za ustavne suce samo pravne  experate, ugledne i čestite ljude koji nemaju nikakve veze sa strančarenjem i dnevnom politikom.
  • da predlaganje pojedinih osoba za ustavne sudce mogu vršiti samo specijalne pravne znanstvene institucije poput Sveučilišta, pravnih fakulteta i instituta, te visokih sudova, DORH-a, odvjetničke komore i sl. U svakom slučaju pravo predlaganja osoba za ustavne sudce treba izbaciti iz bilo kakvog dometa politike i njenog utjecaja. To znači potpunu depolitizaciju Ustavnog suda.

Nakon uspješne reforme Ustavnog suda, treba pristupiti reformi redovnog sudstva, državnog odvjetništva i reformi javne uprave.     

Kao prvo, u javnoj upravi nema niti smije biti menadžerskih ugovora. Oni su mogući samo u privatnom sektoru. U javnoj   upravi postoji ili trebaju postojati platni razredi. Ne smije biti ni  teoretske  šanse da u pravno uređenoj državi netko u javnoj upravi dobiva mjesečnu plaću tri ili pet puta veću od plaće Premijera ili Predsjednika Sabora, pa i Predsjednika Republike i da mu se kod kraha, umjesto odgovornosti i zatvora, isplaćuje milijunski bonus. Ako to nije apsurd ili u najmanjem slučaju grijeh struktura –  tada se pitam što je?!

Posebno u reformi sudstva i državne uprave treba ugraditi princip – nevažnosti svakog akta ili postupka koji je suprotan javnom moralu.  Sve što je suprotno javnom moralu (na primjer bonusi u upravi) mora podlijegati ništetnosti. Po principu rimskog prava – sve što je pravno nevaljalo u početku, naknadno ne može postati pravno valjano. Stop!

Kao narod i građani očekujemo i tražimo od  Plenkovićeve vlade  – radikalnu reformu pravosuđa i uprave u organizacijskom, funkcionalnom principu i u skladu s javnim moralom.  U sve sudske i upravne postupke uvesti i načelo ekonomičnosti, brzog rješavanja predmeta,  ulaženje izravno in medias res, a ne razvlačenje predmeta  s desecima pa i stotinama nepotrebnih svjedoka.

U reformi sudstva i javne uprave treba i te kako ugraditi i princip bona fide (u dobroj vjeri), što znači da sve treba napraviti u interesu naroda, u interesu građana općenito i u interesu  hrvatske države i njene budućnosti. Postoje nacionalne vrijednosti koje su iznad svih pojedinačnih vrijednosti i interesa i koje prioritetno trebaju štititi Ustavni sud i javna uprava. Dobra organizacija rada Ustavnog suda, sudstva općenito i javne uprave,  najbolji su jamac za napredak države i hrvatskog naroda.

Korupciju, pa i onu najmanju, kao rak- ranu hrvatske države i naroda, treba shvatiti kao najveću opasnost i ugrozu nacionalnih interesa i drastično je kazniti i istrijebiti jednom zauvijek iz nacinalnog tkiva hrvatskog naroda. U tom smislu u Kaznenom zakoniku propisati oštre dugogodišnje kazne za svaku korupciju, a za onu težu dati joj  i karakter nacionalne veleizdaje. A posebno drastično kazniti zloupotrebu vlasti i političke pozicije za osobne materijalne interese.

“Samo srca puna ljubavi za našu Hrvatsku, mogu je izvesti na Božji put, na put blagostanja

i njenog svekolikog prosperiteta u budućnosti.” (Codex moralis Croaticum).

Mile Prpa / Kamenjar.com

facebook komentari

  • Ivan Tetkovic

    Dovoljno je samo ako se zna da u Ustavnomsudu sjede Anticevicka,leko i Arlovic