Pratite nas

Analiza

Ivan Hrstić: Tri ključna razloga za i protiv odluke arbitraže

Objavljeno

na

U trenutku kad smo pristali na arbitražu koja neće odlučivati isključivo po međunarodnom pravu, već će uvesti i procjenu “pravednog” rješenja te pristali i na uvođenje pojma “junction”, za koji su hrvatski političari lagali da nema pravnih posljedica, pristali smo i na podjelu koja bi mogla biti u korist Slovenije, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Unatoč prvim reakcijama, kad se dojmovi slegnu, postat će polako jasno da je rješenje arbitražnog sudišta za Hrvatsku ipak relativno povoljno, da mnogo više razloga za razočaranje imaju slovenski nego hrvatski jastrebovi, da će razumni ljudi s obje strane shvatiti da se radi o prihvatljivom kompromisu koji ne ugrožava interese ni jedne ni druge strane te da Hrvatskoj i Sloveniji omogućava da ovo pitanje zauvijek ostave iza sebe i krenu naprijed.

Naravno, kad vidimo naslove u hrvatskim medijima, o tome kako je Piranski zaljev “pripao” Sloveniji, a “dobili” su i “izlazak na otvoreno more”, teško je shvatiti o čemu ja to govorim te se odmah nameće pitanje – je li autor ovih redaka samo još jedan od brojnih izdajica hrvatskih interesa? Sačekajmo ipak do kraja teksta.

Nisam ovu problematiku studirao na fakultetu, ali budući da je godinama pasionirano pratim te da sam navlas točno predvidio kakva će biti presuda ad hoc arbitražnog sudišta, ipak mogu iznijeti upućeno mišljenje. Tri su ključna razloga zašto arbitražu valja prihvatiti. Izdvajam i tri ključna razloga zašto arbitražu valja odbaciti.

Rješenje arbitraže u skladu s uvjetima na koje je Hrvatska pristala 

U trenutku kad smo pristali na arbitražu koja neće odlučivati isključivo po međunarodnom pravu, već će uvesti i procjenu “pravednog” rješenja koje će uvažavati povijesne i sve druge posebne okolnosti koje inače ne bi bile ni razmatrane, pristali smo na sasvim izglednu podjelu unutrašnjih voda zaljeva koje će biti nesimetrično u korist Slovenije.

Oni predstavnici hrvatske vlasti koji su u tom trenutku govorili suprotno, lagali su. Oni su sasvim svjesno pristali na tu mogućnost. Danas, kad se to stvarno dogodilo, ne možemo kriviti Slovence, ne možemo kriviti arbitre, pa niti kompromitiranu arbitražu. Na takvu mogućnost unaprijed smo pristali. Znali smo i zašto: To je bila cijena ubrzanog ulaska u EU! Je li bilo vrijedno? Ovisi koga pitate!

Razgraničenje teritorijalnih voda nije nepravedno 

Moja procjena ususret “presudi” bila je da se u unutrašnjim vodama Piranskog zaljeva neće poštivati crta ekvidistance, odnosno da će ona biti snažno modificirana u korist Slovenije, te da će joj biti dodijeljeno otprilike dvije trećine spornih voda. Konačno rješenje je bliže tri četvrtine, ali to ne mijenja prirodu stvari.

Hrvatska time ne može biti zadovoljna, ali ne može govoriti niti o nekakvoj povijesnoj nepravdi. Arbitri su uvažili povijesne okolnosti i činjenicu da na hrvatskoj strani ni dan danas nema relevantnog naselja.

Ta obala, kao i njoj pripadajuće vode, slabo je pristupačna i relativno pusta, te u urbanom i ekonomskom smislu na margini hrvatskih interesa, dok je na slovenskoj živahan povijesni urbani centar s kojeg pogled puca na cijeli zaljev. Ti argumenti, dakako, nemaju mnogo veze s međunarodnim pravom, ali to je ono što smo potpisali.

Foto: pca-cpa.org

Treba istaknuti da i u sporovima u kojima se odlučuje po međunarodnom pravu također nerijetko dolazi do korekcije crte ekvidistance, uvažavajući veličinu pripadajućeg teritorija i duljine obale. Također treba istaknuti da i crta ekvidistance, na kojoj je inzistirala Hrvatska, zbog konfiguracije obale i za Hrvatsku nepovoljne krajnje točke kopnene granice, Sloveniji ostavlja nešto veći dio unutrašnjih voda zaljeva.

Naravno, Slovenci su tražili cijeli zaljev, ali tako nešto baš nitko niti uz mnogo mašte ne bi mogao opisati pravednim rješenjem. Što se tiče voda izvan zaljeva, ispravno sam procijenio da neće biti dramatične promjene crte ekvidistance na pučini, da će ona biti mnogo blaže korigirana, te da se Slovenija nema šanse niti približiti svojim maksimalističkim zahtjevima.

U ovom slučaju zapravo je načelo pravednosti i povijesnih okolnosti presudilo na hrvatsku stranu, jer taj dio akvatorija naslanja se na hrvatski kopneni teritorij, na kojem je Hrvatska neprijeporno aktivno koristila svoje pravo posjedovanja. No, na gubitku je stotinjak savudrijskih ribara, kojima se osjetno smanjuje akvatorij u kojem su redovito ribarili.

“Dimnjak” je samo virtualna zadovoljština Slovencima 

Što se tiče teritorijalnih voda, dakle, pitanje je samo bilo koliko velik će biti probitak Slovenije u ime načela pravednosti. No, pitanje koje su Slovenci sami sebi nepotrebno nametnuli kao ključni životni problem jest izravni izlazak na otvoreno more.

Oni koji su u Hrvatskoj govorili da uvođenje pojma “junction” u sporazum o arbitraži ne znači ništa jer da nije riječ o terminu iz međunarodnog prava, također su drsko lagali. Uvođenjem te riječi posve svjesno hrvatska politička elita pristala je i na mogućnost da arbitraža odlučuje o statusu dijela voda koje bi prema međunarodnom pomorskom pravu trebale biti posve nesporno hrvatske.

Također je bilo jasno da je neozbiljan pokušaj relativizacije parafa na dogovoru koji su zacrtali Račan i Drnovšek, jer sve je ukazivalo na to da će konačno rješenje sadržavati neku varijantu tog dogovora. Ključna je ipak razlika: Račan je Slovencima “velikodušno” ponudio teritorijalnu ekstenziju do “otvorenog”mora, dok ovaj “junction” ipak ostaje hrvatsko teritorijalno more, tek s nekim ograničenjima.

Slovenci sa tako ipak dobili “dimnjak”, no, u praktičnom smislu njegova vrijednost je samo simbolična. To je kao dimnjak na zgradi priključenoj na gradsku toplanu. Dok su se Slovenci samohipnotizirali strahom od zatvorenog prostora, kao da će tim “dimnjakom” dobiti neku svemirsku crvotočinu koja im daje izravan dodir s drugim svemirom, u stvarnosti se više radi o virtualnoj nego o stvarnoj fizičkoj vezi s otvorenim morem.

Nitko smjerom tog koridora neće ploviti, jer za to neće biti baš nikakve potrebe. Pomorski koridori kojima će brodovi ići prema Kopru i Trstu neće se mijenjati – i dalje će ploviti transverzalno preko svih tih granica i dimnjaka koje su iscrtali arbitri.

Foto: pca-cpa.org

Za Hrvatsku je pravo pitanje – jesmo li pritom nešto stvarno izgubili? Odgovor je nedvosmislen: Hrvatska ovako definiranim “junctionom” ne gubi baš ništa. Taj dio akvatorija na kojem nema pravo pregledavati brodove i dalje je hrvatsko teritorijalno more koje može nastaviti (ne)eksploatirati isto kao i do sada. A ako se nekim slučajem dogodi opravdana potreba za pregled nekog broda, možemo ih i dalje bez problema dočekati na “otvorenom moru”, što je pak pojam koji na Jadranu zapravo ne postoji u punom smislu riječi.

Pravo slovenskog polaganja podmorskih kablova na tom “junctionu”? To je tek smijurija! Slovenija i bez toga može bez problema polagati podmorske kablove prema Italiji, a vjerojatnost da će ih poželjeti polagati baš na smjeru tog “junctiona” – ravna je nuli. Dakle, rješenje arbitara zapravo je placebo za klaustrofobične Slovence, one kojima se fobija budi pogledom na zemljopisnu kartu. Neće prevariti jastrebove, ali vrlo vjerojatno će zadovoljiti prosječnog Slovenca kojem ovo nije životno pitanje.

Razgraničenje danas više treba Sloveniji nego Hrvatskoj 

Naravno, ima i niz razloga zašto ne bi trebalo prihvatiti ovu arbitražu. Kao prvo, sama arbitraža rezultat je drske ucjene Slovenaca koji su isključivo kao sredstvo pritiska na Hrvatsku blokirali čak 14 pregovaračkih poglavlja. Bez toga, Hrvatska ni danas ne bi bila u EU. Hrvatskoj se tada doista jest jako žurilo, ali danas joj se nigdje ne žuri.

Čak niti u schengenski sustav, oko čega će je Slovenija zasigurno nastaviti ucjenjivati. U ovom trenutku, Sloveniji je do razgraničenja ipak više stalo nego Hrvatskoj. Hrvatska je sasvim zadovoljna korištenjem onoga što drži u posjedu. Čak ni činjenica da Slovenija svjesno pod okupacijom drži komadić hrvatskog teritorija na Sv. Geri – ne može promijeniti taj dojam.

Božja pravda ili Viša sila? 

Drugo, arbitraža doista jest bezobrazno kompromitirana. Čak i ako procijenimo da ovakvom presudom Hrvatska na moru nije dramatično izgubila, a da je na kopnu ponešto i dobila, te da konačno rješenje zapravo nije neuravnoteženo, prihvaćanje pravorijeka iz usta suca koji je sudjelovao u namještaljkama ispod stola teško je progutati kao pravično.

Skandalozno otkriće kako je slovenski arbitar Jernej Sekolec nelegalno utjecao na ishod arbitraže te kako je u to bila upletena i slovenska vlada zapravo je Božja pravda koja je omogućila Hrvatskoj da se izvuče iz arbitraže u koju je protiv svoje volje natjerana. Je li to bio prst Božji ili intervencija zemaljske više sile? Zapravo svejedno. Hrvati su oko odbacivanja arbitraže postigli rijetko viđeni konsenzus, vlada i opozicija nastupaju s posve jednakih stajališta, a naknadni povratak u arbitražu bilo bi iznimno teško objasniti prosječnom Hrvatu.

Hrvatska može izdržati pritiske 

Konačno rješenje arbitraže očito je išlo za tim da se prije svega zadovolje slovenski zahtjevi, da se Sloveniji osiguraju maksimalno mogući ustupci koji bi uopće bili mogući prema međunarodnom pravu.

Na koncu su otišli ipak korak dalje, a pravni stručnjaci zgražaju se nad ovakvim “kreativnim” rješenjem kakvo bi bilo nezamislivo na međunarodnom sudu. Smijurija s “junctionom” je sasvim sigurno nešto zbog čega je itekako dvojbeno imaju li ovakve arbitraže ikakvog smisla. Nakon ovoga, nitko se neće potući za arbitarskim usluge suca Guillaumea i društva te je lako je moguće da je potpisom pod ovu presudu zapravo potpisao i smrtnu presudu ovakvim arbitražama u budućnosti.

No, to što razumiju stručnjaci, ne razumiju europski politbirokrati, koji će umjesto Sloveniju zbog pokušaja prevare pritiskati Hrvatsku – zašto ona tako gnjavi oko takve “sitnice” i zašto ne poštuje vlastiti potpis.

Pritisci su zapravo krenuli su i prije izricanja presude, Njemačka je jasno iznijela svoj stav u korist Slovenije, no to ne treba pretjerano čuditi od države koja je također u ime pravednosti na štetu Nizozemske i Danske ishodila sličan dimnjak u Sjevernom moru. Berlin zasigurno neće biti jedini, no, to nije pritisak koji Hrvatska, ako tako odluči, ne bi mogla izdržati.

Mnogo je važnija u ovom slučaju podrška Washingtona, koji je poslao kratku, ali jasnu poruku Berlinu i svima drugima da pritisaka ne smije biti, te da je ovo bilateralno pitanje koje Slovenija i Hrvatska moraju same riješiti. Hrvatska diplomacija bila je dužna napraviti sve što je moguće kako bi i iz Bruxellesa stigla – takva ista poruka.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Rješenje je jedna izborna jedinica

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (II.)

Biračko pravo je temeljno političko pravo i kao takvo je neizostavan čimbenik kreiranja poštene političke utakmice. Općenito gledano, biračko pravo kao ustavna kategorija novija je tekovina društvene evolucije.

Ono je u svom današnjem sadržaju nastalo po ukinuću elitističkog elektorata, koje je mogućnost glasovanja uvjetovalo imovinskim, socijalnim, spolnim ili obrazovnim cenzusom. Biračko pravo u demokratskim zemljama uređuje se kao opće, neposredno, slobodno, jednako i tajno.

Ujedno, razvidna je intencija napuštanja klasičnog koncepta teritorijalnoga državljanstva koji se zasnivao na ius soli, odnosno postavci kako samo pripadnici neke državne zajednice koji su rođeni na njezinu tlu i imaju stalno prebivalište u njoj imaju sva državljanska prava.

Koncept etničkog državljanstva i izborno pravo

Korektor ovakvog stajališta je koncept etničkog državljanstva ili ius sanguinis, prema kojem pripadnici svih etničkih ili nacionalnih zajednica u određenoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni i gdje im je stalno prebivalište, imaju na temelju činjenice postojanja poveznice državljanstva jednaka prava uključujući i biračko. Pored osnovnog određenja sva ostala pitanja vezana uz biračko pravo su u pravilu delegirana na uređenje zakonodavcu. Pri svojoj normativnoj djelatnosti zakonodavac nema mogućnosti pretjerane kreativnosti. Ovo iz razloga što niti jedan ustavni institut nije podložan manipulacijama kao što je to izborni sustav. Zakoni se ne smiju mijenjati na način koji osigurava poziciji prednost pred konkurentima u slijedećem izbornom procesu.

Državni poredak mora počivati na jednakosti izbornog prava

U suprotnom, načelo jednakosti biračkog prava i jednakosti izbornih šansi gubi svoju uvjerljivost, a izabrana vlast svoj legitimitet, što posljedično utječe na legalnost parlamentarne pravne države uopće. Izbori omogućavaju vlasti priskrbiti si demokratsku legitimaciju, ali samo u slučaju njihove slobodne provedbe. Sloboda izbora ne zahtijeva samo da čin predaje glasa bude slobodan, već cijeli proces mora biti oslobođen od prisile i nedopuštenog pritiska pri čemu birači moraju moći svoj izbor formirati i artikulirati u otvorenom postupku uspostave mišljenja. Tijelima državne vlasti zabranjeno je poduzimati mjere koje bi mogle utjecati na formiranje javnog mnijenja, kao i bilo kakvo reklamiranje ili identificiranje sa sudionicima u izbornom procesu te davanje financijske potpore dionicima izborne utakmice. Svaki izborni proces mora biti utemeljen na načelima jednakosti biračkog prava i jednakosti izgleda sudionika na izborima.

Jednakog političkog prava nema bez jednakoga utjecaja na saziv Sabora

Načelo izborne jednakosti osigurava svakom biraču jednakost izborne moći, odnosno mogućnost raspolaganja jednakim brojem glasova i jednakim utjecajem na saziv predstavničkog tijela. Za odstupanje od pravila izborne jednakosti zakonodavac mora imati poseban, objektivno legitiman i kogentan razlog, koji mora biti nužan i primjeren za ostvarivanje svoje svrhe. Nadalje, u teoriji i praksi demokratskih zemalja ustavnopravno je neprihvatljiv i učinak negativne glasovne težine, odnosno unaprijed propisane razlike po broju mandata koji se može osvojiti po pojedinoj izbornoj jedinici u odnosu na brojnost biračkog tijela. S jedne strane ovdje je aktivno biračko pravo udaljeno od principa jednakosti moći, dok s druge strane nije dopustivo da na istim izborima broj osvojenih mandata ne bude u korelaciji s podrškom birača izraženom kroz dobiveni broj glasova.

U Republici Hrvatskoj, sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava, hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Aktivno biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na biračkim mjestima u zemlji ili na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj birač prebiva. Na prvi pogled, ustavno uređenje biračkog prava ovdje se čini definiranim na klasičan način pri čemu svaki birač tijekom izbora može izraziti svoje mišljenje te iskazati privrženost društvenoj zajednici kroz želju za sudjelovanjem u njezinom demokratskom ustrojavanju. Biračko pravo se naizgled određuje kao temelj demokracije koji se zasniva na djelatnom uživanju prava i ispunjavanju dužnosti, odnosno kroz proces u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka, dok su kreatori i izvršitelji politike osobe s političkim legitimitetom dobivenim na slobodnim izborima.

Ustavna nedosljednost i potiranje političke jednakosti

Međutim, načelna jednakost biračkog prava se potire već u odredbama sadržanim u članku 45. stavku 2. Ustava Ustav rhkojim se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika neovisno o broju potencijalnih birača. Naime, propisana stalna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici i stvarnog broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom normativnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.

Međutim najveće odstupanje od načela općeg i jednakog prava glasa čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Sabor prema posebno propisanim pravilima.

Privilegirane nacionalne manjine

Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom narodu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Navedena ustavna odredba bila je ustavna osnova za kodifikaciju prava nacionalnih manjina kojom je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Dakle, zakonodavac se od 1991. opredijelio pripadnicima nacionalnih manjina unaprijed zakonom jamčiti i osiguravati određen broj mjesta u Saboru na izborima provedenim na temelju posebnih zakonskih pravila, u posebnoj izbornoj jedinici. Neovisno o tome s koliko je glasova birača kandidat nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na mjesto u Saboru, on je u svom zastupničkom mandatu, u svojim zastupničkim ovlastima, pravima, dužnostima i odgovornostima bio u cijelosti izjednačen sa zastupnicima koji su u Sabor bili izabrani u okviru općeg izbornog sustava. Dakle, jedan glas pripadnika nacionalne manjine je na izborima zastupnika u Sabor u sebi istodobno nosio i potencijal općeg glasa i potencijal posebnog glasa.

Ustavna neprihvatljivost privilegija nacionalnih manjina

Kako Ustav prihvaća građanski koncept države u kojoj svi njezini državljani čine naciju, odnosno zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana koja ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika u predstavničko tijelo na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je ustavno nedopustivo unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu u okviru izbornog sustava. Svako izdvajanje bilo koje društvene skupine iz ukupnog korpusa državljana po bilo kojem kriteriju, pa tako i kriteriju nacionalne pripadnosti, te kreiranje rješenja po kojem takva skupina biva posebno predstavljena u političkom životu jest ustavnopravno neprihvatljivo. Možebitno priznavanje posebnog glasa pripadnicima nacionalnih manjina, mora imati svoju racionalnu osnovu i razumno opravdanje utemeljeno na činjeničnom supstratu. Ono mora biti legitimno s aspekta razmjernosti što znači da bi osiguravanje posebnog biračkog prava pripadnika manjina moglo biti opravdano samo ako ne bi postojala blaža sredstva za ostvarenje cilja koji se želi postići, to jest takva sredstva koja ne bi zadirala u jednakost općeg biračkog prava. Međutim, ovakva rješenja mogu imati svoj ratio u tranzicijskom razdoblju, no ni u kojem slučaju ne mogu biti trajno rješenje. Sukladno Ustavu u Republici Hrvatskoj narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Izabrani predstavnici naroda nemaju obvezujući mandat, već predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta.

Narodni suverenitet mora biti – nedjeljiv

Sustav narodne vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički sustav koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran. Ustav u cjelini sadrži sveobuhvatna načela u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz članka 3. Ustava koje su temelj za njegovo tumačenje, među kojima su i jednakost i nacionalna ravnopravnost.

Pravosuđe i izborno zakonodavstvo generiraju destrukcije u Hrvatskoj

Empirija pokazuje kako su u ovom trenutku osnovne smetnje našeg društvenog napretka neučinkovito pravosuđe (DORH) te neustavno izborno zakonodavstvo. Prvi problem je personalne naravi i zato je lakši za otklanjanje. Međutim, izborno zakonodavstvo jest sustavan problem koji zahtjeva cjelovito i stručno rješavanje. U Republici Hrvatskoj svi dosadašnji izbori održani su na temelju neustavnog izbornog sustava, neovisno o tome proizlazi li neustavnost iz neprimjerenog kreiranja izbornih jedinica, mogućnosti postavljanja oktroiranih zastupnika bez izborne legitimacije, propisivanja neprimjerenog izbornog praga, fiksnih kvota za dijasporu ili nacionalne manjine te drugih okolnosti koje su u pravilu bile kodificirane radi ostanka na vlasti pozicije.

Izborni zakon je neustavan

Za primijetiti je da je neustavnost izbornog zakonodavstva utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-120/2011 i dr. od 29. srpnja 2011. Isto tako valja istaknuti kako je primjena naznačene odluke suda odgođena ad kalendas graecas, pri čemu ustavotvorac i zakonodavac uporno već šest godina odbijaju integralno riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, iako je ono nedvojbeno utvrđeno neustavnim. Stoga u ovom trenutku nije pitanje razvoja demokracije u Hrvatskoj referendumsko pitanje o već apsolviranim temama, već je to kako natjerati zakonodavnu vlast baviti se njezinim stvarnim poslom na što je obvezuju odluke Ustavnog suda koje implicite imaju snagu zakona i koje su dužni poštivati svi. Dakle, bit političkog života lijepe naše je natjerati Sabor na uvažavanje Ustava i zakona ove zemlje, a ne dati mu baviti se nebitnostima kao što je rasprava o kvasi-atentatu na predsjednika neke udruge ili razglabanjem o tekstualnom sadržaju spomen ploča koji je pravno neupitan a svjetonazorski podložan manipulacijama.

Jedna nacionalna izborna jedinica je – rješenje

U ovom trenutku dobro su došle sve građanske inicijative koje će permanentno i opetovano našim vrlim zastupnicima nabijati na nos izvršavanje njihovih ustavnih i zakonskih obveza, jer je iluzorno očekivati od nadležnih institucija sustava, ovakve kakve jesu, bilo kavu reakciju. Ujedno je potrebno unutar javnog mnijenja artikulirati prihvatljive modele izbornog sustava koji bi uvažavali temeljne postulate njegove neposrednosti, općenitosti, jednakosti, slobode i tajnosti. Kao prilog toj raspravi, a uvažavajući povijesne okolnosti egzila hrvatskih ljudi i okupacije hrvatske države u razdoblju od banovanja grofa Károly Khuen Héderváry-a pa do 1991. te asimetriju napućenosti naših regija, predlažem razmotriti izborni sustav utemeljen na premisama postojanja samo jedne izborne jedinice, pri čemu bi aktivno i pasivno pravo imali svi hrvatski državljani uz propisivanje određenog starosnog limita. Aktivno biračko pravo podrazumijevalo bi slobodno raspolaganje s 3-5 disperzivnih preferencijalnih glasova, dok bi Sabor imao 100 zastupnika.

Izborni prag bio bi 1% što se čini dostatnim za sprečavanje izbornog egzibicionizma, dok bi se popunjavanje mjesta do punog broja zastupnika, uslijed postojanja decimalnog viška, izvršavalo na temelju liste kandidata sastavljenoj prema broju osvojenih preferencijalnih glasova, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Čini se da je došlo vrijeme u ovoj zemlji birati kvalitetne ljude, a ne stranke i njihove bezlične aparatčike. Iskustveno promatrano političke stranke, neovisno kojem svjetonazoru pripadale, su na političke afinitete svojih birača u pravilu zaboravljale danom objave rezultata izbora, odnosno društvenog procesa kojeg neopravdano u Hrvatskoj nazivamo festivalom demokracije. Neustavni izborni sustav ni na koji način ne može ustrojiti tijela državne vlasti koja bi bila kadra brinuti se za ostvarivanje vladavine naroda kao temelja svakog demokratskog društava.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Izetbegovićev specijalni rat protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Špijunski napad iz BiH: OSA prisluškivala političare iz Hrvatske i BiH

Naivno ili neoprezno, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić potvrdio je navode tjednika Nacional, ali i nekoliko svojevrsnih domaćih glasila obavještajnog i paraobavještajnog podzemlja u BiH, da su se na udaru prisluškivanja i praćenja državne Obavještajno sigurnosne agencije (OSA) našli hrvatski dužnosnici iz Hrvatske i BiH te razne kompanije.

U BiH je nastala prava konfuzija oko toga što je rečeno pa su pojedini portali čak uklanjali vijesti o tome što je Mektić rekao na upit o navodima zagrebačkog tjednika Nacional o tome da Obavještajno-sigurnosna agencija BiH vodi specijalni rat protiv Hrvatske te da nelegalno prisluškuje i špijunira hrvatske političare i poduzetnike.

Najprije su Mektiću u usta stavili da je izrijekom spomenuo dužnosnike, a nije, jednako kao i da je spomenuo Hrvatsku, a nije. Ali se iz njegova odgovora apsolutno podrazumijevalo da OSA, kojoj je na čelu pouzdanik vladajuće bošnjačke obitelji Izetbegović, Osman Mehmedagić Osmica, stoji iza praćenja gospodarstvenika i hrvatskih dužnosnika, piše Večernji list

– Sve je učinjeno sasvim legalno, legitimno i u tome nema ništa novo. Ali, sve te interese BiH, koje i nastojimo zaštititi od nelojalnih i, rekao bih, profiterskih udara, dužni smo raditi u skladu s Ustavom i zakonima BiH. Sve do čega smo došli, sve što smo saznali u čitavoj ovoj situaciji, o kojoj je pisao i portal Žurnal, o kojoj piše i Nacional, poduzimali smo u skladu sa zakonom i Ustavom ove države, štiteći ekonomski interes i ne dopuštajući podrivanje ekonomskog sustava BiH – rekao je Mektić.

A Nacional i Žurnal izvješćivali su o toma da OSA ima informacije o navodnim nelegalnim poslovima Elektroprivrede Herceg Bosne, Šuma Herceg Bosne, HT Mostara, Aluminija, Agrokora te poslovima vezanim uz korištenje vode iz Buškog jezera, koje bošnjačka politika godinama nastoji diskreditirati, umanjiti utjecaj, povezati s kriminalnim krugovima, vodstva BiH Hrvata u funkciji ostvarenja bošnjačke unitarne države.

Neimenovani bivši obavještajni dužnosnik ističe kako se Mektić, protiv kojega postoji niz prijava u Tužiteljstvu BiH, a koje u ladicama drže bošnjački tužitelji, posve razotkrio jer on ne bi smio imati nikakve operativne podatke ili znati o “tajnim operacijama”.

– Kod nas se ljude prisluškuje da bi se nekome pronašlo nešto. To je ustaljeni način rada, a to je nezakonito i neustavno. Druga stvar je da preko granice nikoga ne smijemo slušati. Postoji načelo teritorijalnosti – rekao je bivši obavještajac koji tvrdi da u posljednjem slučaju “nije narušen samo Ustav i zakoni nego je prekršeno i međunarodno pravo”.

Jedini koji u BiH može naložiti tajno praćenje i prisluškivanje jeste predsjednik Suda BiH, osim u slučaju izravne prijetnje terorističkog napada.

Na upit Sudu BiH je li izdao nalog nismo dobili odgovor. Prema sporazumu dviju država o suradnji u kaznenim stvarima, BiH je trebala izvijestiti institucije pravosuđa RH, no to, prema dostupnim podacima, nije učinjeno, što potvrđuje sumnje u legalnost prisluškivanja. Postavlja se pitanje koji je to ekonomski interes imala BiH.

– Tko je odredio te ekonomske interese? Država ih nema – rekao je sugovornik. Osim ako cilj operacije nije da se paukovom mrežom prisluškivanja gospodarstvenika s političarima, policajcima, novinarima… dođe do glavne mete – hrvatskog političkog vrha.

U Vladi jučer nisu odgovorili na pitanje o prisluškivanju OSA-e. Izvor iz Vlade samo je kratko uputio da se o svemu pita SOA-u, hrvatsku tajnu službu. Iz Agrokora poručuju da, ako je prisluškivanja bilo, to pitanje moraju rješavati druge službe.

 

Ivo Lučić: Očito postoje skupine unutar bošnjačke politike koje su instrumentizirale obavještajnu službu

facebook komentari

Nastavi čitati