Pratite nas

U potrazi za Istinom

Ivan Jaklin – Govor na Macelju 4. lipnja 2017.

Objavljeno

na

 „Izvedi narod moj, o Gospode,

Izvedi ga iz ropstva zlopatna

I skini mu sa vjeđa pospanih

Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,

Što zastire sad oči njegove!“

Tako je to stihotvorio pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, prikazujući molitvu ili prepirku između Boga Jahve i Mojsija. Usrdna molitva Mojsija da Bog njegovih predaka kazni sve one koji su Odabranom narodu činili zlo. U toj dugoj prepirci s Bogom, Mojsije napokon spoznaje da Bog nije osvetnik, već neizmjerna Ljubav koja ispunja svemir i Svjetlost jedina koja svijetli i nad dobrima i nad zlima.

Preuzvišeni oče biskupe, poštovani izaslanici hrvatskih državnih vlasti, dragi puče hrvatski, Hrvatice i Hrvati, posebnost mjesta i dana kada smo se danas okupili na ovom mjestu hrvatske tragedije pred nas donosi jedan simbol, a to je plamen. Plamen gorućeg grma na Sinaju, kada je biblijski Mojsije prvi put susreo Boga, ali i plamen Boga Duha Svetoga koji se pedeset dana nakon Uskrsa uprisutnio u povijesti ljudskog roda. Kao da i nama neki nevidljivi  glas upravo govori: „Izujte obuću, jer mjesto na kojem stojite, sveto je tlo!“ Zaista, sveto je ovo tlo, natopljeno krvlju tisuća nedužnih, ubijenih bez ikakve dokazane krivice, u vrijeme kada je Europa već mjesec dana slavila toliko željeni mir, po završetku II. svjetskog rata.

Na ovom svetom mjestu hrvatske tragedije, najvećeg poslijeratnog stratišta u Hrvatskoj, dogodila se „hrvatska Hirošima“! Upravo tako, i to dva mjeseca prije atomske bombe bačene na Hirošimu. Ova naša Hirošima, taj naš tragični Macelj, po svojim nesretnim učincima daleko nadilazi strahote one japanske katastrofe. Ne samo po tomu, što smo brojnošću skoro pedeset puta manji narod od naroda Japana, već po tomu što je Hirošima danas, poput mitske ptice Feniks izrasla u jedan prelijepi novi grad u kojem jedva da su vidljivi tragovi te strašne tragedije koja je i njih snašla prije 72 godine.

No, naša „hrvatska Hirošima“, taj naš Macelj i svi naši poslijeratni Križni putovi, duge poslijeratne godine izživljavanja bezbožne komunističke diktature, sa svojim strašnim posljedicama još i danas sakate tijela i duše našeg napaćenog naroda. Da, još i danas. I mi smo toga nažalost svjesni.

Ali, mi ipak gromoglasno šutimo. Ušutkali su krvnici naše djedove, ušutkali su naše očeve, ušutkivali su i nas, djecu i unuke mučenika „krvave 45. i sljedećih godina poraća“. I to je postalo naše određenje.

Mi više nismo niti svjesni da šutimo, dok naša Domovina prolazi kroz velika iskušenja i na neki način nestaje. A, mi i dalje strpljivo šutimo.

Čovjekolike spodobe koje je tih prvih poslijeratnih dana na našim prostorima ispunjivala sotonska mržnja prema svemu hrvatskom, u svojem paklenskom naumu odlučile su da Hrvat na ovom mjestu ubija Hrvata, želeći na taj način postići svoj demonski plan uništenja cijelog jednog naroda. A taj je, da taj zločin rodi jednu dugogodišnju i višegeneracijsku mržnju u tijelu jednog malog naroda. Jedna neshvatljiva mržnja, mržnja koja živi i koja nas uništava i danas. Jer, plan je bio, Hrvate je valjalo trećinu ubiti, trećinu prognati i trećinu utopiti u jednu iluzornu naciju tzv. „jugoslovena“, kako bi ta Jugoslavija rođena u krvi umorenih Hrvata mogla živjeti.

Ne samo da su istrijebljeni svi ideološki i politički protivnici, već je likvidirano ono što je najvrjednije u narodu. Za vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata partizani su ubili 663 katolička svećenika, među njima 88 bogoslova i sjemeništaraca, te 31 časnu sestru, dakle nenaoružane, obrazovane ljude, ali za njih klasne neprijatelje. OZNA i narodni odbori, odnosno tročlane ćelije na čelu sa sekretarom Partije, odlučivali su tko će biti ubijen. Odvodili su ljude iz njihovih kuća. U kamione su trpali HSS-ovce, mačekovce, trumbićevce i uglednije, obrazovanije građane koji nisu bili komunisti i nitko se od njih više nije vratio.

Nakon dugih 45 godina poniženja i nade, Hrvati su u svibnju 1990. dočekali napokon svoju državu. Predvođeni dvojicom velikana istoga imena, koja izgovaram s ponosom, Franjo, prešli smo poput Odabranog naroda, naše hrvatsko Crveno more, ali smo tek odškrinuli vrata Slobode.

Protuhrvatski učinci fizičkih potomaka i idejnih slijednika ubojica iz vremena naše „hrvatske Hirošime“, koji su se tada lukavo, kao veliki demokrati uvukli u strukture svih naših, tek utemeljenih državotvornih stranaka, već u prvim danima rađanja Domovine, prisilili su nas da mijenjamo čak i izgled našeg stoljetnog povijesnog Hrvatskog grba. I mi smo u cilju toliko željenog jedinstva među Hrvatima, njima popustili! Bila je to velika pogrješka koja nas je kroz sljedeće godine naše nedavne prošlosti stavila u položaj podčinjenog, premda većinskog dijela naroda. Te dobro organizirane protuhrvatske snage, u potpunosti su uskoro ovladale cjelokupnim medijskim prostorom, tako da kontaminacija iz vremena Macelja 1945., te naše žalosne „hrvatske Hirošime“, punom snagom djeluje i dan danas.

Kroz strukture izvršne vlasti ukrali su nam naš najsvetiji hrvatski blagdan – Dan državnosti, 30. svibnja, ubrzo nakon smrti Oca Domovine, dr. Franje Tuđmana.

Bjesomučni napadi orkestrirano traju u jednom nezaustavljivom slijedu već punih 17 godina. Napada se i razara tradicionalna hrvatska obitelj kao temeljna jedinica jednog zdravog društva, napada se Crkva u Hrvata, naša Majka i Učiteljica, čuvarica naše povijesti i naših narodnih prava.

Napadaju se sve naše hrvatske institucije.

Trenutno traje organizirani napad na hrvatski jezik.

Okružena općom ljevičarskom mržnjom i neviđenim jalom, napadima je izvrgnuta čak i Predsjednica države, i kao institucija i kao žena.

A, mi koji smo brojnošću stvarna većina u tom narodu, šutimo.

 

Ovaj dan je osobit i po tomu što su danas na Macelj, došli ugledni izaslanici najviše hrvatske državne vlasti, u časnim osobama koje zaista doživljavamo kao promicatelje istine. To smatramo vrlo značajnim pomakom na putu prema utvrđivanju i širenju istine. Znali smo da će se taj pomak prema istini dogoditi, i da će jednoga skorog dana i najviši državni vrh doći na Macelj, na ovu našu zajedničku molitvu.

Ipak ne možemo danas ne prigovoriti svima koji su u svojim mandatima bježali i zaobilazili Macelj svih proteklih godina, ne želeći se suočiti s prestrašnom istinom iz Titove prošlosti i prošlosti njegovih krvnika u ovim Maceljskim šumama.

 

Zahtijevamo kao Udruga MACELJ 1945. da se istina napokon objavi i razglasi, da se sve žrtve rata jednako poštuju, pa tako i ove u Macelju. Zato tražimo da Vlada Republike Hrvatske i Hrvatski državni sabor proglase ovaj prostor Spomen područjem Macelj.

Također tražimo dostojno obilježavanje mjesta ubojstava 21 svećenika i bogoslova, ovdje u Lepoj Bukvi, koje je ubio jedan ubojica u jednoj noći, i koji su bačeni u jednu jamu, upravo na današnji dan prije 72 godine. Za te svećeničke žrtve uputiti ćemo također zahtjev i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, da se prouči i pokrene postupak proglašenja blaženim tih mučenika za vjeru i narod.

Zahtijevamo također da se zgrada zvana „Titovo lovište“, koja je to ime nosila 50 godina, pretvori u Spomen muzej za stradale žrtve te obnovi kao Spomen-centar Spomen područja Macelj, jer je dokazano da se Tito u vrijeme Maceljske tragedije nalazio od polovice mjeseca svibnja i početkom lipnja u obilasku svojih partizanskih jedinica koje su ubijale razoružane civile, na terenu između Zagreba, Varaždina, Celja i Ljubljane, a u Macelju, u svojem lovištu, poslije rata bio je najmanje tri puta, u lovu na divlje svinje. Kažu da se zločinac vraća na mjesto zločina, pa su i oni koji su bili izravni krvnici-počinitelji, također kasnije bili u raznim lovovima u ovim šumama. U toj danas gotovo srušenoj zgradi, nalazi se jedan još uvijek nepotpuno istraženi bunar, u kojem su 1992. godine također pronađene ljudske kosti, prije nego je Komisija za istraživanje žrtava komunističkog režima u srpnju naprasno prekinula sa radom.

Otkopane žrtve Maceljske tragedije u vrećama za smeće 12 su godina ležale u podrumu i na tavanu na Patologiji Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Takovo postupanje sa žrtvama i zatiranje svake javne osude i sprječavanja prodiranja istine o njima, nismo u slobodnoj Hrvatskoj državi očekivali. No, danas nam sigurno civilizacijske norme više ne dopuštaju daljnju šutnju, prikrivanje, nemar i zatiranje istine. Pogotovo ne više od hrvatskih vlasti. Tu je ulogu nezaborava istine do sada imala Udruga MACELJ 1945., a sada je došlo napokon vrijeme da to započnu činiti i hrvatske vlasti na svim razinama.

Maceljska komemoracija ne može biti samo događaj u jednoj župi ili pak u jednoj općini, ma koliko one savjesno i dobro činile na očuvanju sjećanja na ovu tragediju. Macelj mora biti događaj od državnog značaja, od Hrvatskog državnog sabora koji bi trebao preuzeti pokroviteljstvo nad ovom Maceljskom komemoracijom, pa do Hrvatske biskupske konferencije, putem njenog Povjerenstva za Hrvatski martirologij, koje bi trebalo preuzeti liturgijsku pripravu i vođenje svih vjerskih obilježavanja na Macelju. Zahtijevamo da jedan član Udruge MACELJ 1945. postane stalnim članom Povjerenstva za Hrvatski martirologij.

Kao glasnogovornik Udruge MACELJ 1945., moram na kraju ovoga misnoga slavlja izreći zahvalu medijima koji nas prate i ipak dio istine o Maceljskoj tragediji prenose hrvatskom puku. Prije svega zahvaljujem Obiteljskoj televiziji Laudato TV, njenoj direktorici g-đi Kseniji Abramović i g-đi Nadi Prkačin. U suradnji s njima uspjeli smo snimiti i ovih dana premijerno prikazujemo dokumentarni film „MACELJ – TITOVO STRATIŠTE“. Imali smo u protekla tri dana, dvije vrlo dobro posjećene projekcije u Zagrebu i u Krapini. Slijedi još jedna, sutra uvečer u Varaždinu. U Zagrebu u prepunom Cinestaru Branimir, okupio se hrvatski domoljubni puk sa svojim istinskim narodnim predstavnicima iz svijeta kulture i politike. Hrvatski episkopat predstavljao je gospićko-senjski biskup u miru, dr. Mile Bogović, česti naš Maceljski hodočasnik. Hvala mu.

Moram zahvaliti na suradnji radio postajama MIR Međugorje, Hrvatski katolički radio i Radio Marija, koji izvješćuju svoje slušatelje o svim aktivnostima naše Udruge, a posebno postaja MIR Međugorje koja se čak izravno uključuje u našu pobožnost Križnoga puta „Stopama pobijenih“ na Gluhu subotu, svake godine.

Moja zahvala ide i TV kućama Z-1 i Osječka TV, koje putem emisije „BUJICA“ gospodina Velimira Bujanca daju priliku članovima naše Udruge da u tim emisijama svjedoče o Macelju, toj našoj „hrvatskoj Hirošimi“.

Sigurno će svi ovi gore navedeni mediji izvijestiti o ovoj današnjoj svetoj Misi na Macelju, a usrdno se nadamo da će i „Glas Koncila“ objaviti reportažu o tomu u sljedećem broju.

 

Na kraju, danas, na blagdan Boga Duha Svetoga, sklapam ruke prema nebu i molim Boga naših skoro 14 stoljeća hrvatske vjernosti, da nam daruje sedam svojih darova: mudrosti, razuma, savjeta, jakosti, znanja, pobožnosti i straha Božjega.

Da napokon postanemo jedan odgovoran narod, koji će poštovati naše međuljudske razlike i posebnosti. Da postignemo jedan odgovoran dijalog. Da živimo kao sretan narod. Jedini uvjet koji nas može napokon učiniti normalnim i slobodnim ljudima je taj, da volimo svoju Hrvatsku, svjesni svih dobrih stvari koje su činili naši pređi, svjesni svih zlih postupaka svih naših predaka, pa i nas danas živućih Hrvata.

Spremni jedni druge tražiti iskreni bratski oprost.

Možemo li danas, s ovog tragičnog Maceljskog prostora, te naše „hrvatske Hirošime“, uputiti zajedničku molitvu Bogu Duhu Svetomu da se napokon dogodi taj žuđeni, iskreni bratski oprost i zagrljaj djece koju je rodila jedna te ista Majka Domovina, a koje je razdvojila mržnja koja je zatrovala naš mali narod, baš na ovom mjestu u „krvavo proljeće 1945.“?

Ivan Jaklin, glasnogovornik Udruge MACELJ 1945.

Macelj, na blagdan Duhova, 4. lipnja 2017.

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Objavljeno

na

Objavio

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović zbog kojeg je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović danas izviždana, tako ga je ukratko opisao prof.dr. Slaven Letica priloživši dokumentarni film Tragovi jedne vizije mons. Božo Milanović kojeg možete pogledati u naslovu.

Zaslužan je za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom.

Božo Milanović rođen je u Kringi 1890. godine u hrvatskoj seljačkoj obitelji oca Jakova i majke Ane. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu. Nakon pet razreda osnovne škole upisao je prvi razred hrvatske klasične “Carsko-kraljevske velike državne gimnazije” u Pazinu. Doktorirao je u Beču 1919. godine.

Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila asimilacija.

Početkom 1920-ih godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika talijanizacije više puta tjelesno napadaju fašisti – još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji.

Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.

Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.(Wikipedija).

Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati  oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo neminovno učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu. Tek je to trebalo stvoriti?

Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda.

Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije gospodine Boriću? Ali drugovi iz Jugoslavije dođeše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listoapadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe. Na toj konferenciji nisu bili predstavnici ni ZAVNOHA ni AVNOJA, nego istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih djelova o kojima je bila ovdje riječ.

Među tim svećenicima monsinjor Božo Milanović najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj (Nikola Bašić)

Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. A 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Kako je ono rekao general Praljak?  “Kad su dva naroda ostavljena u masakru jedne brahijalne srpske sile….”

Objavljeno

na

Objavio

Ovo  je jedna od ključnih stvari koju svi zaobilaze, a koju je general Praljak na suđenju spomenuo nebrojeno puta, dakle, embargo na uvoz naoružanja, koji je uveden 24. rujna 1991.

Važnu ulogu u uvođenju tog embarga imao je tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar. Sve je opisano u  članku u prilogu:

Ovdje primjerice valja reći da je poznato kako Vukovar nakon 1. listopada 1991. nije dobijao oružje i streljivo, a glavni razlog je upravo ovo, dakle embargo.

Ono što je zanimljivo je kako teoretičari urote, oni koji tvrde kako je “Tuđman izdao Vukovar”, a to su isti oni koji tvrde da je “prodao Posavinu” ili da je “s Miloševićem djelio Bosnu” uporno preskaču ovu neoborivu činjenicu. I ne radi se tu samo o KOS-u, o jugoslavenima, velikosrbima i islamskim fundamentalistima i unitaristima, nego i o nekim koji bi se prodali kao hrvatski desničari i kao pravaši.

Pogledajte što se ovdje dogodilo:

Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Velika Britanija i Balkan” obradila je ovu temu, i došla do zaključaka koji su navedeni u članku, a koji se poklapaju s golim činjenicama.
Jedina je razlika u tome što se Kina nije tome suprostavljala iz načelnih razloga, nego iz svojih interesa, naime oni su planirali dio svog oružja plasirati u područje zahvaćeno ratom. Osim Britanije,embargo je tad gurala i Amerika.

U to vrijeme Budimir Lončar, inače bivši major OZNA-e, notorni ratni i poratni zločinac iz drugog svjetskog rata bio je savjetnik u uredu Predsjednika RH Stjepana Mesića.
24. rujna 2006. godine ujutro, Mesić je protokolarno obilazio neka gradilišta ili što već, i nije stigao pročitati ovaj članak, a novinari su ga zatekli i pitali za mišljenje. On nije znao o čemu se radi, i novinari su mu rekli kako je u Večernjem listu izašao članak gdje se Budimira Lončara, dakle, njegovog savjetnika, optužuje da je igrao ključnu ulogu u uvođenju embarga.
Budući da je u to vrijeme glavni urednik Večernjeg lista bio Miljenko Manjkas, Večernji je bio orijentiran više desno, i Mesić je izjavio:
“To oni ustašoidi iz Večernjeg lista podmeću meni preko Bude Lončara”.

I sad pazite koja tu podla udbaška inverzija nastaje: 

Prvo, Mesić je ovom izjavom dao na znanje da je embargo po Hrvatsku bio štetan, a što je notorna činjenica.

Međutim, kad je pročitao članak i vidio da je novinar Davor Ivanković samo prenio ono što je u svojoj knjizi napisala jedna ugledna britanska znanstvenica, a koju je ipak malo teže optužiti da je “ustašoid”, Mesić mjenja ploču tvrdeći kako je “embargo nama pomogao a ne odmogao, jer da bi se Srbi bili naoružali od Rusa s kojima su imali dogovoren angažman od dvije milijarde dolara”.
Naravno, takva tvrdnja je čista laž u Mesićevom stilu, jer Srbi su tad imali toliko naoružanja da su ga mogli izvoziti, a ne da su ga trebali uvoziti. U isto vrijeme, Hrvati, a pogotovo Muslimani nisu imali ništa, Hrvati su imali neke rumunjske i litavske kalašnjikove, češke zbrojevke, i protuoklopne bacače tipa “armbrust”, ali to sve u vrlo malim količinama.
Uvečer, 25. rujna 2006. Miljenko Manjkas, glavni urednik Večernjeg lista bio je gost u Dnevniku NOVA-tv, gdje je u mikrofon novinarki Mirjani Hrgi izrijekom rekao da će ga on “smjeniti s mjesta glavnog urednika Večernjeg lista”.

Manjkas se čudio, jer kako on njega može smjeniti iz novina koje su u privatnom vlasništvu, i to u vlasništvu štajerske nadbiskupije.

Bilo kako bilo, nakon par dana Manjkas je smjenjen, a istina je kao i obično, ostala voda duboka…

HBŠestorka


Prilog: tekst autora Davora Ivankovića objavljen 24. rujna 2006 . u Večernjem List

Na današnji dan prije 15 godina Hrvatska je iz New Yorka dobila strašnu vijest – Vijeće sigurnosti izglasalo je Rezoluciju br. 713. kojom se uvodi embargo na uvoz oružja Jugoslaviji. Još nepriznata, naoružana tek s nekoliko desetaka tisuća kalašnjikova, RH je bila pred slomom. Nešto prije JNA je uspjela prisilno prizemljiti zrakoplov kojim je trebalo stići sofisticiranije oružje hrvatskim snagama, a JNA i pobunjeni Srbi presijecali su Hrvatsku na nekoliko odvojenih cjelina. Počela je odlučujuća bitka za Vukovar, JNA razara i Zadar i Dubrovnik. Embargo je tada za RH zapravo značio mrtnu presudu.

Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Britanija i Balkan” bavi se ovom temom. Takvu je odluku u Vijeću sigurnosti gurala upravo Britanija. Problem je nastupio kad je postalo jasno da će Kina, iz načelnih razloga, uložiti veto. U UN-u je nastalo komešanje – bio bi presedan ovako uvesti embargo. Britanska diplomacija nalazi rješenje. Obraća se Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova i, prema britanskim izvorima, “čovjeku Zapada u SFRJ”. Pored Ante Markovića, tadašnjeg premijera, Lončar je bio političar na kojega je Zapad računao u očuvanju kakve-takve Jugoslavije. Godinu dana prije ova dvojica Hrvata u Beogradu pokrenuli su plan – pristupanje Jugoslavije u EU. Lončar nalaže Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred VS, tražeći uvođenje embarga.

To je bilo dovoljno, embargo je uveden, a Hrvatska nije mogla nabavljati oružje na legalan način. Međunarodna je politika, predvođena SAD-om (G. Bush stariji protivio se raspadu SFRJ) i Britanijom, računala da će Tuđmanova Hrvatska ubrzo biti prisiljena na kapitulaciju. Još nije dokraja poznato kako se Hrvatska ipak uspjela naoružati, no sigurno je da je to bilo skupo. Administracija predsjednika Clintona mijenja američku politiku, zaključuje kako je embargo na oružje Hrvatima i Muslimanima nepošten i počinje “gledati kroz prste”. Brodovi, zrakoplovi i šleperi počinju prelaziti granice RH, preko koje stiže i oružje za BiH. Embargo formalno biva ukinut nakon svršetka rata.

Mentor gđe Hodge James Gow, najcjenjeniji britanski stručnjak za pitanja Balkana, još je 1996. opisao akciju Budimira Lončara. Britanski autori navode da je Lončar “molio da Vijeće sigurnosti uvede Hrvatskoj embargo”. Prošlo je 15 godina i Lončar je, nakon rada u UN, na poziv predsjednika Mesića postao njegov vanjskopolitički savjetnik. U nekoj drugoj istočnoj zemlji, zbog lustracije (bio je i obavještajac), bila bi mu zabranjena javna funkcija. Zadnji potez bio mu je organiziranje puta Mesiću u Havanu, na ridikulozni sastanak nesvrstanih.

Vijeće sigurnosti, 25. rujna 1991. donosi odluku o embargu na oružje za područje SFRJ. Argumentacija te odluke temelji se na “činjenici da je Jugoslavija pozdravila namjeru VS UN-a, u pismu upućenom od njezina predstavnika i “nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije”. U arhivu UN-a, dakle, ostalo je zapisano da je Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, presudno utjecao da se uvede embargo na nabavu oružja, u trenutku kad je Hrvatska bila u najgoroj vojnoj situaciji.

Već 1. listopada Srbija koristi embargo – šalje ultimatum RH i počinje granatirati Dubrovnik, JNA zatvara obruč smrti oko Vukovara. Kadijević izjavljuje “cilj JNA je svrgavanje neofašističkih hrvatskih vlasti”. Tuđman 5. listopada poziva sve građane RH na obranu. Alija izetbegović pak izjavljuje: “Zapamtite, ovo nije naš rat”. Dva aviona JNA 7. listopada raketiraju Banske dvore. Sabor RH dan poslije proglašava JNA i Srbiju agresorima.

facebook komentari

Nastavi čitati