Pratite nas

Kolumne

Ivan M. Ban: Mesićev krug i postizborni scenarij preuzimanja HDZ-a

Objavljeno

na

Kakva će biti sudbina medija u Hrvatskoj nakon parlamentarnih izbora? Ne pobjedi li Domoljubna koalicija malo će se što promijeniti. Ako pak pobjedi i dođe u priliku sastaviti Vladu, otvorit će se putevi promjene u državnim medijima i državnoj informativnoj agenciji.

[ad id=”68099″]

Nacional u izbornim kampanjama

Portali koje financira ministarstvo kulture će se ugasiti, neki tjednici također jer će s pobjedom Domoljubne koalicije nestati svrha njihovog postojanja. Novine su vlasnicima presudno sredstvo utjecaja i moći, pa i kada na jednoj strani gube, na drugoj dobivaju. Ali ako gube političke bitke zaredom, onda im je opstanak upitan.

U tome je smislu neizvjesna sudbina tjednika Nacional kojemu je jedini razlog postojanja uspostava i čuvanje lijevog kursa vlasti.

U dvadesetak godina izlaženja taj se tjednik već jednom pothladio do apsolutne nule (19. lipnja 2012. g. izašao je 866. broj) ali je nakon dvije i pol godine mrtvila pod novom vlasničkom strukturom dobio novčanu infuziju (867. broj je izišao 9. prosinca 2014. g.). Od tada do danas Nacional se u redovitom ritmu pojavljuje u prodaji. Do kada? Ovisit će o ishodu izbora.

Karamarko kao glavna meta difamacije bivših dužnosnika Udbe

‘Svrha od slobode’ pisanja i izlaženja Nacionala prestala je tri tjedna nakon HDZ-ovih unutarstranačkih izbora, a ponovo se pojavila tri tjedna pred predsjedničke izbore. Kada je već o HDZ-u i njegovom predsjedniku riječ, na znakovit je način tjednik Nacional interpretirao HDZ-ove unutarstranačke izbore. Na naslovnici jednog od zadnjih brojeva pred gašenje krupnim je slovima bila otisnuta poruka: ‘Lažni desničar koji bi trebao spasiti HDZ’ (Nacional, br. 862. od 22. svibnja 2012. g.).

Spomenuti tjednik u predsjedničku kampanju ulazi s ekskluzivnim intervjuima: s Josipom Manolićem (br. 868.), potom i Ivom Josipovićem (br. 869.).

Tvrdnja iz intervjua ‘Karamarko i Brkić htjeli su spriječiti objavljivanje moje knjige’ izvučena je i otisnuta kao naslov na prvoj stranici, a u slijedećem broju – tjedan dana pred predsjedničke izbore – poruka kandidata Ive Josipovića: ‘Kolinda i Karamarko ugrožavaju hrvatsku demokraciju’.

Kakav je bio medijski učinak ovih bombastičnih naslova na ishod predsjedničkih izbora? Na birače Kolinde Grabar Kitarović male ili nikakve jer novoizabrana predsjednica nije izravno bila povezana s lansiranim glasinama koje su diskreditirale Karamarka, ali je ona bila metom Styrinih izdanja. No, ni to nije odveć pomoglo, uostalom dokaz je njezina izborna pobjeda.

No, u medijski su prostor preko Nacionala ponajviše plasirane informacije čiji je glavni interpretator bivši dužnosnik tajnih službi Josip Manolić. One su trebale biti potkrepa ranije lansiranim informacijama koje su kao ‘bilješku’ ili kao izvatke iz knjige ‘Vrana oko istine’ distribuirali ‘desni’ portali a kojima je pak izvor bio bivši dužnosnik SUZUP-a i SOA-e Zoran Kotnik.

Nakon što je osumnjičio Karamarka i Brkića da su htjeli spriječiti izlaženje njegovih memoara, za koje je sam rekao da će uzdrmati temelje države Manolić je u Nacionalu br. 892. izravno optužio Karamarka da je u mladosti bio doušnik Udbe. Odmah u slijedećem broju objavljen je intervju sa Stipom Mesićem pod naslovom: ‘Bio sam prisutan kad je Manolić rekao Tuđmanu da je Karamarko bio doušnik UDBE‘, Nacional br. 893. U trećem broju zaredom (Nacional br. 894.) Karamarko je metom istih optužbi. Objavljen je intervju s Antom Barišićem u kojem najavljuje da će ‘svjedočit o bivšim vezama Karamarka s Udbom’. Impresivno. Tko se ikada ozbiljnije bavio ovakvim konstrukcijama primijetit će da naoko izgledaju grandiozno ali su u suštini šuplje jer nemaju ni jednog valjanog dokaza.

Koji je krajnji cilj zaredom objavljenih ekskluzivnih intervjua s Manolićem, Mesićem i Barišićem?

Da HDZ posumnja u svojeg prvog čovjeka? Očito. Naslovnica Nacionala br. 935 opremljena otisnutim naslovom: ‘HDZ počeo sumnjati u Karamarka’ upravo to potvrđuje. U naslovu je sažet osnovni cilj svih napada na predsjednika HDZ-a i to od svibnja 2012. godine do danas. Doduše, nešto je sumnjičenja na Karamarka bilo nakon što je arhivu tajnih službi otpremio u Državni arhiv i to mimo znanja svoga nadređenog. Ali, sjeća li se tkogod od bivših Nacionalovih novinara (Edvard Šoštarić ?) da je Karamarko također mimo znanja svojih nadređenih pokrenuo istragu o posmrtnim ostacima takozvane Bugojanske skupine u BiH? Nije li i 2005. g. bio optužen da je pokrenuo nezakonitu istragu jer se operacija odnosila na BiH?

Nema sumnje da su radikalniji medijski nasrtaji na Karamarka otpočeli nakon što je istaknuo da je lustracija preduvjet bolje budućnosti i da je važan dio stranačkog programa.

No, napada špijunskog karaktera nije pošteđen ni glavni tajnik HDZ-a. Bivši agent SOA-e Zoran Kotnik u Nacionalu br. 901. tvrdi da je Milijan Brkić od njega tražio da lažira sigurnosne provjere.

Poslože li se na vremenskoj crti naslovnice pojedinih brojeva ovoga tjednika u korelaciji s važnijim političkim događajima – prije svega izborima – postat će jasno u kakvoj je specijalnoj misiji ova tiskovina.

Obrisi scenarija preuzimanja vodstva HDZ-a

Ne iznenađuje stoga da se tri tjedna pred parlamentarne izbore u Nacionalu (br. 911.) kao glavna tema našao predsjednik najveće stranke a i sama stranka i to kroz intervju s Nedjeljkom Matićem. Naslovnica i poruka u naslovu govore sve: ‘Karamarko je nesposoban, treba ga zamijeniti Plenković’.

Povod intervjuu je osnivanje udruge Hrvatsko zajedništvo. Udruga bi okupljala – navodi Matić – veterane HDZ-a ali i osobe koje su sklone toj stranci. On je – kako tvrdi – na čelu većeg broja ljudi sklonih HDZ-u ali koji ‘ne podržavaju aktualno vodstvo stranke’. Matić ne krije da od 1998. nije politički aktivan ali da je danas‘itekako zainteresiran za funkcioniranje HDZ-a’. Kroz udrugu koja je u osnivanju Matić i krug ljudi kojeg predstavlja i predvodi ima namjeru ‘kritički progovoriti o funkcioniranju stranke, ali i izvršnih tijela vlasti i nakon izbora’.

Tko čini taj krug ljudi, Matić taji ‘kako bi se postigao efekt iznenađenja’. Ali ne taji da bi prema ‘općem uvjerenju članstva i simpatizera HDZ-a’ predsjednik stranke trebao biti Andrej Plenković. ‘Da je predsjedništvo HDZ-a mudro i pametno u prvi plan gurnulo bi i Davora Stiera’ kaže Matić. Uza sve njemu je‘izuzetno žao da je Drago Prgomet napustio stranku’.

U intervjuu Nedjeljko Matić tvrdi da je jedina novina na političkoj sceni pojava Mosta nezavisnih lista. Ne čudi stoga da se našao na predstavljanju programa Mosta u novinarskom domu prije dva-tri tjedna.

Zapravo, Matić u svom intervjuu nastavlja priču koju su u različitim varijantama ispričali Zoran Kotnik, Josip Manolić, Stjepan Mesić i Ante Barišić. Njegova je predizborna varijanta pak da je o slučaju Tomislava Karamarka ‘jednom kratko razgovarao s dr. Franjom Tuđmanom koji je znao za tu priču … koja Tuđmanu nije bila važna’. U drugoj mu je pak prilici ‘Tuđman lakonski odmahnuo rukom i rekao da zna i za priče da je Karamarko bio doušnik Udbe.’ Zanimljivo: kao svjedoci jedan drugom se pojavljuju Manolić i Mesić, Matić i Manolić, dr Franjo Tuđman u Mesićevoj i Matićevoj priči, a u interpretacijama Barišića i Kotnika nijednog dokumenta.

O čemu je u intervjuu zapravo riječ?    

Riječ je o scenariju preuzimanja HDZ-a pobijedila Domoljubna koalicija ili ne. Prema onome što Nedjeljko Matić iznosi u svome intervju vodstvo HDZ-a bi preuzeli ljudi koji su zasada u sjeni, neki su politički još aktivni ali nisu operativno sposobni za operaciju micanja postojećeg vodstva (Karamarka) pa će se to najvjerojatnije pokušati izazivanjem postizborne krize. Neuspjeh HDZ-a im bi naravno dobro došao, ali računaju da bi scenarijo uspio ako i pobjeda HDZ-a ne bude uvjerljiva. Ta sam Matić u intervjuu kaže da bi pobjeda HDZ-a na izborima bila neupitna da stranku ne vodi Tomislav Karamarko.

Iz Matićevog je intervjua jasno i to da je delegiranje Drage Prgometa na listu Mosta – nezavisnih lista smišljeno i logično. Opciju trećeg puta zagovara Mesić preko Branka Roglića vlasnika Orbica, jednog od najbogatijih tajkuna. Budu li figure tako pomaknute moguće je da upravo Božo Petrov – kako se nada Matić i‘krug ljudi u sjeni’ bude operator krize u kojoj bi Domoljubna koalicija mogla izgubiti vlast što bi onda bio preduvjet preuzimanja vodstva HDZ-a. Neovisno o tome koliko scenarij bio nerealan, ambicija Mesićevog kruga je u svakom slučaju detronizirati vodstvo stranke. Ta i njihova sudbina uvelike ovisi o ishodu parlamentarnih izbora.

Tko je Nedjeljko Matić

Ukratko: Nedjeljko Matić je bivši saborski zastupnik (u dva mandata) i bivši ravnatelj Pučkog otvorenog učilišta u Zagrebu (POUZ) kojim je ravnao svega četiri dana. Bio je član uprave Privredne banke od 1989. do 2003.

Iznimno je bio i ostao blizak s Manolićem. S Mesićem je također blizak od samih početaka HDZ-a. I više od toga. S njim je ‘na ti’, redovito komuniciraju, oslovljava ga još uvijek s ‘predsjedniče’. Poznanstvo s Mesićem je preraslo u prisno prijateljstvo, obojica su igrači golfa a u politici su iznimno aktivni, na prikriven ali osobit način. Matić je u početku HDZ-a bio Manolićev čovjek od povjerenja, vezala ih je osoba koja je bila Manolićev poznanik i prijatelj iz davnih vremena a koja je istodobno bila izuzetno bliska i s Matićem. Od devedesetih do danas Manolić i Matić su u bliskim prijateljskim odnosima.

Matića bi se moglo svrstati u treći krug suradnika prvog hrvatskog predsjednika. Netočna bi bila tvrdnja da je bio blizak Tuđmanov suradnik što se pak u intervjuu Nacionalu tvrdi.

No, uglavnom su točni biografski podatci koje Matić iznosi u razgovoru s novinarom Nacionala Berislavom Jelinićem. I s njim ga također veže dugogodišnje prijateljstvo, članovi su istog Rotary kluba i u prilici su razmjenjivati informacije poslovnog i političkog karaktera. Točno je – što u uostalom Matić i ne krije – da je bio blizak suradnik Manolića, Mesića, Gregurića i Degoricije, jer je po funkciji bio tajnik za članstvo u tajništvu HDZ-a, a spomenuti su političari (izuzev Gregurića) ujedno bili i glavni tajnici spomenute stranke. U intervjuu je izostavio spomenuti i dr. Ivana Valenta koji je u jednom prijelomnom trenutku bio također glavni tajnik.

Taj je prijelomni trenutak bio zapravo Masić-Manolićev puč. Zaslugu da puč nije uspio Matić pripisuje sebi – što nije točno. Glavnu je ulogu odigrao sam dr Franjo Tuđman i spomenuti Ivan Valent.

Zašto se nije priklonio Manoliću i zašto nije postao članom Hrvatskih nezavisnih demokrata? Ostao je u HDZ-u i dalje procjenjujući da će sebi produžiti politički život a ne zbog činjenice da se nije slagao s politikom Mesića i Manolića.

Kao što je uspio politički preživjeti nakon Manolić – Mesićevog pokušaja puča, očito, namjera mu je to i danas. Bliska će budućnost otkriti kako njegove tako i namjere ljudi iz Mesićeva kruga kojih se lustracija i te kako tiče.

O ilegalno sagrađenim vilama na golf igralištu u Blatu, o Golf & Conutry clubu, građevinskim dozvolama, Generalnom urbanističkom planu i Mesićevim lobiranjima oko vila, šljunčarenju – nekom drugom prilikom.

Ivan Mihael Ban/hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

O onima koji rado mijenjaju ime

Objavljeno

na

Objavio

Kad su se krajem prošlog stoljeća iznova dijelile karte na ovim prostorima, u vrijeme dok je jahač apokalipse još harao samo Hrvatskom, ekipe YUTEL-a, skoro jedine “domaće” televizije koja je mogla pristupiti objema stranama bojišnice, susretale su se sa zahtjevnim profesionalnim zadaćama.

Iznimna je kreativnost bila potrebna kako bi se napravilo uravnotežene priloge pored toliko neuravnoteženog odnosa snaga sukobljenih strana.

Tako su jednom prilikom yutelovci pohodili hrvatske položaje i prikazali vojnika kako se veseli držeći u ruci komad srušenog borbenog zrakoplova JNA. No, ravnoteže radi, trebalo je prikazati i neki trofej u rukama druge strane. Budući da Hrvatska u to vrijeme nije raspolagala vojnim materijalnim sredstvima vrijednim spomena, izbor je pao na zarobljenu bilježnicu u kojoj je bilo nacrtano ušato “U”, a k tome i dopisano “Za dom spremni”.

Četvrt stoljeća potom sa sličnim će problemom razbijati glavu krug bosanskih vlastodržaca koje je zapalo nasljeđe – što genetsko, što političkog stila, sadržaja i vjerodostojnosti – Alije Izetbegovića.

Usporedno dok se svijetom sve manje stidljivo širila priča o trećini tzv. Bosne kao logističkoj i operativnoj bazi neeuropskog terorizma u Europi, rasla je i potreba da se nešto prilijepi i drugoj strani kako bi se percepcija krivnje izravnala. Tijekom mozgovne oluje u organizaciji spomenutog kružoka sijevala su mnoga pitanja… Je l’ netko od tih ćafira ikada malo automatom prošarao kakvu stranu ambasadu? Iransku, saudijsku, tursku,…?

Ima li među tim ustašama netko da je ustrijelio makar 3-4 muslimana povratnika za Bajram? Je l’ tko od tih okorjelih herceg-bosanskih fašista podmetnuo bombu pod auto nekog ministra? Nije valjda da baš nitko od tih zapjenjenih separatista nije aktivirao čak ni običnu auto-bombicu u gusto naseljenom dijelu nekog bosanskog grada? Je l’ moguće da barem jedan od tih zlotvora nije ušetao u policijsku stanicu i izrešetao pokojeg policajca? Ili da se među bojovnicima koje je postrojavao Mate Boban ne nađe makar jedan koji je nekom muslimanu ‘nako malo odsjek’o glavu?

Napokon, nasta opći tajac i nevjerica, jer odgovori na sva ta pitanja bijahu niječni. Ipak, nagon za preživljavanjem i duh predaka u njima tjerali su ih da ne odustanu. Razmišljali su, … razmišljali, … i … dosjetili se! U maniri starih yutelovaca dosjetiše se plakata – ustaških s Pavelićevom slikom u prvom planu, pratećim proglasom i neizbježnim slovom “U”. Presudna prednost odabranog rješenja bila je u tome što materijal nisu trebali tražiti po muzejima, jer ga je dobar dio nazočnih mogao ponijeti od kuće. Dedo sačuv’o! … Ili pradedo, nije sad bitno. Sarajevski kvart u kojem su ga dali izlijepiti pomno je odabran. Dobrinja – jedino tamošnje naselje u kojem se donekle osjeća dašak pomalo već zaboravljene multietničnosti. Naime, jedino je to sarajevsko naselje koje je podijeljeno između federalnog Sarajeva (bošnjačkog) i istočnog mu grada imenjaka (srpskog). Mada u oba dijela Dobrinje, baš kao i u svakom od ta dva grada, koja se u Dobrinji dodiruju, u totalu, udjel većinskog naroda danas premašuje onaj Hrvata u nikad odveć multietničnom Zagrebu. No, organizatori su se ponadali kako će pojava skandaloznih plakata uznemiriti i Srbe u susjednom naselju, posluže li se ovi sofisticiranim optičkim pomagalima kako bi ih uopće detektirali, pa da onda obje zdrave snage zajedno osude onu treću – a kakvu nego fašističku.

Doista je to slovo “U” čudotvorno hrvatsko oružje. Čim ga vide, pa kad još u pratnji čuju “Za dom spremni”, neprijatelji Hrvata premru od straha i samo se prevrnu na pleća, k’o onih dvanaest majmuna koje znanstvenici nedavno nađoše uginule bez vidljivih vanjskih rana. Enigmu neobičnog pomora primata objasniše usklađenim kolektivnim infarktom, jer su u blizini ugledali tigra. Je li tigar imao šare u obliku slova “U”, nije rečeno. Ako nije, nema druge nego da su majmuni njegovo glasanje protumačili kao poklič “Za dom”, na što, očito je, nisu bili spremni. Ma kakve Tesline zrake, glavosjeci, auto-bombe, kamioni, avioni, Kimove H-bombe … Što je sve to prema zloglasnom slovu “U” i još zloglasnijem pokliču kojeg u strahu od nehotičnog samoranjavanja više ne ćemo spominjati kako ovaj tekst ne bi ostao nedovršen.

Ostavimo i naše drage susjede da u miru dostojno obilježavaju manifestaciju “Kaj su lepili naši stari”, u nadi da će ona postati tradicionalna, i svrnimo pogled s avlije na dvorište, na one među nama koji ljubaznim nam komšijama uvijek nesebično stoje na usluzi. Izvor uzajamne simpatije možda leži u tome što takvi među Hrvatima baš i ne drže previše do svoga imena, pa se od prilike do prilike vole poslužiti raznim drugim imenima. Upravo onako kako to čini taj takvima posebno drag i simpatičan narod koji takve navade intenzivno gaji zadnjih, evo već sedamdesetak godina. Toliko im je drag da im je i vrludava istina tog naroda milija od stamene istine svoga.

Ipak, prerano se poveselio onaj tko je pomislio da će nastavak ove priče obilježiti liječeni ustaša, Zvonimir Drago Carlos Pilsel, onaj čudnovati svat koji svako malo prijeti kako će brutalno smaknuti Vjerana Grkovića. Te će ga ubiti, te će ga spaliti, te će … i na kraju ne će! Iz dana u dan Pilsel sve više sliči onome Crnogorcu iz vica koji je ubio ženu nakon 40 godina braka. Pa na sudčevu nevjericu, ma, kud je ubi nakon toliko godina braka, hladno odgovara – lijenost, sudija, lijenost, … te danas ću, te sutra ću … S obzirom na teološku potkovanost, Carlos … … bi morao znati da je lijenost smrtni grijeh. A što drugo onda, nego poželjeti mu da ne griješi više, pogotovo ne smrtno.

Dvojica ili dvoje kolega mu iz nadaleko čuvenog rasadnika fantoma, YUL-a, prethodnih su dana plijenili pozornost dijela javnosti. Iako YUL nije YUTEL, jer izražava se u riječi a ne u slici, sadržajno nije tako daleko od njega. Istina, nešto je manje uravnotežen, reklo bi se čak i podosta nagnut na stranu orijentiranu ka Orijentu. S tih strana potječe i YUL-ova omiljena maksima, posebno dobrodošla u vremenima besparice – oduvijek je bilo jeftinije nekoga izmisliti, nego nekoga, barem prividno autentičnog, podmititi da glumata.

Striktno primijenivši ovu doktrinu YUL nije spiskao ni novčića na Mislava Horvata, izmišljenog hrvatskog novinara. To naravno ne znači da ne postoji onaj koji je tekst napisao i izmišljenim imenom ga potpisao. Tako je mogao posve iskreno izraziti misli, bez zadrške i ono malo skrupula što ih ima kad piše pod uobičajenim imenom – misli koje su izazvale nepodijeljeno oduševljenje beogradskih tabloida. A kako i ne bi, kad se iza suviše napadno hrvatskog imena i prezimena za nekog novinara iz Hrvatske krije spisatelj koji u Miloševiću vidi juj, a u Tuđmanu fuj. Kao da ga je o zbivanjima devedesetih poučavao Emil Vlajki, Miloševićev priručni Hrvat, a potom i, kao podobni pripadnik hrvatskog naroda, uzurpator najvišeg položaja u Republici Srpskoj namijenjenog predstavnicima tog naroda – mali Komšić. No, sama ideja teksta zapravo je prirodna nadogradnja one već viđene u jednom drugom YUL-ovom napisu – onome o trodimenzionalnom Draži Mihajloviću nasuprot svakog prijezira vrijednog Ante Pavelića – koji je potpisan pod imenom i prezimenom inicijala M.J. (a nije Moja Jugoslavija).

Isti se potpis nalazi pod morbidnom pisanijom u kojoj je Tuđman okarakteriziran podgrijanom mirogojskom lešinom čime je čitateljstvo pripremljeno za umovanja “Mislava Horvata”. Ma koliko se trudio, M.J. će ipak ostati u povijesti zapisan pod drugim imenom, pošto je već ovjekovječen kao predložak za glavni lik romana Fukara, velikog hrvatskog književnika, Ivana Aralice. S obzirom da je kao mladić majonezom crtao svastike po sendvičima na zabavama dokone mladunčadi sarajevske crvene buržoazije, nije isključeno da je ovaj “ljubitelj” vođa Hrvata poslužio i kao nadahnuće onima koji će tridesetak godina kasnije ustaškim plakatima oblijepiti sarajevsku Dobrinju. (Uostalom, sličan se sličnome raduje. A teško da je fukari netko više nalik od samog Fukare). Je li u vrijeme dok je vježbao za kanape-majstora imao još poneko ime, nije pouzdano utvrđeno, ali da se u to vrijeme družio s generalom Kontra-obavještajne službe JNA, jest. Stoga, ne bi čudilo da se tada odazivao na još koje ime, a i sada djeluje kao da ih još (možda već i treće, četvrto, peto…) ima.

Osim “Mislavu Horvatu”, YUL je nedavno ustupio zamjetan prostor i njegovoj sestri po nepostojanju – katolkinji Kristini. Izrazi kojim je ta “misleća katolkinja” popratila čašćenje svečeva tijela, poput mumificiranog korpusa, vještičarenja i vudua gotovo daktiloskopskom preciznošću upućuju na adresu prepoznatljivog stila i vokabulara. Zaštitni je znak tog stila raskošan rječnik u kojem se uslijed prekomjerne uporabe katkad i usiljenih tuđica više osjeća nadmenost nego erudicija. Ako u pitanju nije neki umješni imitator s YUL-ova deponija, svi putovi vode prema onome koji članke uobičajeno potpisuje imenom i prezimenom inicijala I.B (nije Inform Biro), a ni druga imena nisu mu strana. Naime, onima za čije je potrebe obavljao neke dodatne informativne poslove pored onih iz sfere javnog priopćavanja poznatiji je kao Oliver. Za nagradu ga je put – u kojeg se klelo da se s njega ne će skrenuti – nanio upravo u onu metropolu u koju vode svi putevi pa tako i ovaj, maločas spomenuti. Stariji i lukaviji od kolege svastičara, u međuvremenu “pilseliziranog” u antifašista, dugo je stajao izložen novim zapadnim vjetrovima. Bit će da je baš to potaklo životne sokove u njemu da provru svom snagom, pa da se okuša u trans-rodnoj inačici – kao katolkinja Kristina.

I tako, dok neki mijenjaju imena iz navike ili zanata, drugi to čine iz ljute potrebe. Jer razmahala se ta brozna kumrovčad kao da devedesetih nije ni bilo. U tuđu kuću useljavaju kao rak u puževu, pa i u tuđu državu. Još nekako podnose ime “ove zemlje”, ali smeta im sve ostalo što veseli narod po kojem je dobila ime. Otimajući sve što im se nađe na putu, po uzoru na totema im, uzet će domaćinu i ime ako zatreba. Stoga, u svom tom metežu tko će ga više znati je l’ im i to ime, što naoko zvuči kao pravo, zaista ime rođeno. Svjestan takvih okolnosti, običan, pristojan svijet, koji od rođenja živi samo pod svojim imenom, nema druge nego kriti ga na kamenjaru kao zmija noge.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati