Pratite nas

Analiza

Ivan Mihael Ban: Predsjednički i parlamentarni izbori u zrcalu medija

Objavljeno

na

Savjetnička svita bivšeg predsjednika je u preustroju. Nitko iz te visoko odlikovane družine – nema sumnje – neće završiti na ulici.

Ne odradivši puni mandat zbog afera i nepodopština i bez odlikovanja na ulici nisu završili ni novinar Zvonimir Carlos Vjeran Drago Pilsel Grković, ni kaptolski i policijski informatičar Marko Rakar, a ni Dejan Jović.

Romana Vlahutin je na vrijeme kapitalizirala svoje mjesto u savjetničkom timu iako mandat u Uredu predsjednika nije odradila do kraja. Za bolje upućene dužnosnike u uredu bivšeg predsjednika kontroverzna Romana Vlahutin je slovila kao Josipovićeva osoba od povjerenja prema Miloradu Dodiku i Borisu Tadiću. Uz to je za službovanja na Pantovčaku bila i uspješan graditelj mostova u “regionu”. To joj nije bilo teško jer je na Pantovčak stigla nakon neslavnog sudjelovanja u OESS-ovoj misiji na Kosovu, kada je izgradila suradnički odnos s Milicom Đilas, sada Delević, bivšom suprugom Dragana Đilasa. Vlahutin se ‘proslavila’ i dovođenjem Tomislava Karađorđevića u Dubrovnik zbog čega je na koncu i bila nagrađena veleposlaničkim mjestom EU-a u Tirani. Sumnja se sa zadaćom da uspori proces pristupanja Albanije u EU, po istom onom modelu po kome je Hrvatska trebala “čekati” Srbiju.

Neće ni Mesićeva desna ruka iz vremena Carle del Ponte i lifranja povjerljive dokumentacije Danja Šilović Karić završiti na ulici. Ova je činovnica nakon četverogodišnje službe u Tužiteljstvu ICTY-a dolaskom na Pantovčak 2004. g. stekla takve zasluge da će joj se kao uhljebi nakon Ureda Predsjednika svaki jugobrlog otvoriti. A njih je s novčanim potporama ministarstva kojim ravna Violić-Zlatar toliko mnogo da će barem u jednom od njih biti mjesta za Vrabec-Mojzeš. Saši Perkoviću je podjednako zanimljiv privatni i državni sektor, ali za konačnu odluku ima još vremena. Dejan Jović je podjednako duboko u medijima i u nastavi na Fakultetu Političkih znanosti. Hoće li tamo kadrovik Vojno obavještajne službe Siniša Tatalović? Gdje bi drugdje? Što je svrsishodnije nego ostati u sjeni, opsluživati i održavati stari sustav repozicioniran u novom vremenu, spajati vlasnike PR-agencija i kolege s fakulteta s urednicima pojedinih medija u produkciji lijevog mišljenja o antifašizmu, o regionu, o drugoj republici, o pravom i trećem putu?

Ipak, bivši predsjednik Josipović nije dosljedan svom prethodniku. Mesić je naprimjer odlikovao takve ‘veličine’ kao što su gostioničari Čimbur i Folnegović, dvojicu vlasnika hotela Štroka i Antunovića, vijećnike ZAVNOH-a, članove Centralnog komiteta SKH, Caratana, Dmitrovića, Latina, Milovića (…), zatim Njegovu svetost Mahamandalešvara Paramhansia Svamija Mahešvaranandu, Mirjanu Rakić, odlikovao je Kraljeve ulice čije su ulično kraljevstvo s kraja osamdesetih osmislili nekoć moćni šefovi iz Đorđićeve. Na kraju, koga sve Mesić nije odlikovao a Josipović griješi propustom odlikovati prof. dr. Dejana Jovića!

Bivši glavni analitičar bivšeg predsjednika opravdano negoduje jer je otpušten zbog točnosti nalaza svoje političke analize i zornih uvida u lijevi sektor. Upravo je on odgonetnuo temeljni razlog Josipovićevom porazu na predsjedničkim izborima. Komentirajući naime značajke mandata predsjednika kojemu je bio savjetnikom, Jović je odmah nakon izbora ustvrdio da Ivo Josipović ‘nije očekivao takvu hašku presudu u slučaju Gotovina, i tu kreće jačanje desnice u Hrvatskoj, ali i onemogućava da se počne govoriti malo kritičnije o ’90-tima’. (N1, 18.2.2015.)

Jović je važnost oslobađajuće presude hrvatskim generalima shvatio s najvišim stupnjem jasnoće, bolje i jasnije od mnogih analitičara po zvanju i po pozivu urednika informativnih emisije HRT-a, jasnije od političkih prvaka s lijeva i s desna, jasnije i od nekih članova pobjedničkog tima Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović iz vremena kampanje koji možda još uvijek misle da je pobjeda kandidatkinje HDZ-a došla isključivo njihovom zaslugom. Doista, nakon presude malo se tko upuštao u priču o dogovorenom ratu. Vladine i nevladine organizacije od tada su u režimu mirovanja, privremeno rastrojene, neke su konsternirane Dokumenta ponajviše; Teršelić u čuđenju mjesecima obilazi strana veleposlanstva, rijeđe se javno govori o etničkom čišćenju i o Oluji kao planiranom zločinu; Mesić se zaboravom pokušava udaljiti od Haaga, putuje i trguje antifašizmom. Drugim rječima, presuda suca Teodora Merona onemogućava da se o politici prvog hrvatskog predsjednika govori u kontekstu ‘konglomerata loših politika’ kao što se u bliskoj prošlosti govorilo i kao što to u svome zaključku konstatira Dejan Jović. (N1 televizija, emisija Novi dan, 18. 02. 2015.)

Uz tu činjenicu, izvan Josipovićeve kontrole je bilo i osnivanje Zajednice branitelja HDZ-a Gojko Šušak u svibnju prošle godine. Osnivanje zajednice je između ostalog bila poruka članstvu i javnosti da se nakon briljantne obrane generala u Haagu i oslobađajuće presude HDZ reorganizira unutar braniteljske populacije, da se oslobodio kompleksa Sanaderove i Kosoričine korektnosti obnavljajući domoljublje, što je profesor Jović shvatio kao jačanje desnice, a mnogi drugi kao jačanje krajnje desne političke struju unutar stranke.

Organiziranje Zajednice branitelja Gojko Šušak išlo je po dubini, od najviših časnika, vojnih i policijskih zapovjednika do običnih vojnika koji su od 2000. godine nakon brojnih poniženja i otpuštanja iz službe, nakon obezvrijeđivanja njihove žrtve i vrijednosti Domovinskog rata, prepoznali posljednju priliku da se spasi čast i ponos na devedesete.

Ovaj zaključak potvrđuje i Josipovićeva bliska suradnica Danica Juričić Spasović: ‘Homogenizacija desnice, organizacija kampanje koju je vodio Milijan Brkić, infrastrukturna organiziranost HDZ-a na terenu, to je nešto što (ljevica) treba ozbiljno promisliti za parlamentarne izbore’. (HRT, Damin gambit, 22.2.2015.)

Organiziranost o kojoj govori bivša pročelnica Josipovićevog kabineta – apostrofirajući Milijana Brkića – zasigurno se odnosi i na prinos mlađih članova HDZ-a: vidjevši naime da su aktivnosti na društvenim mrežama za stranku korisnije i vrijednije od kolekcija slika, satova, šešira, poza i broševa bivših HDZ-ovih dužnosnika, nadoknadili su očekivane gubitke na državnoj televiziji.

Epilog je takvom pristupu poznat. HDZ i njegova predsjednička kandidatkinja izborili su pobjedu jasnom slikom, jasnim i glasnim tonom.

Ali – sudeći prema slici koju i nakon pobjede stvaraju mediji – to se nipošto nije smjelo dogoditi. Iako je svojom odlukom od 19. siječnja 2015. godine Državno izborno povjerenstvo potvrdilo i obznanilo rezultate izbora, s tom se činjenicom kukuriku-mediji ne mire. Državna se televizija upustila u otvorenu destrukciju dajući do znanja da je obezvrijeđivanje izborne pobjede HDZ-ove kandidatkinje poželjno i dopušteno u svim oblicima. Misle, ako to čini premijer, zašto to ne bi mogli činiti i njegovi medijski skrbnici?

Važnost medija je ključna, i tko to negira malo što zna i razumije. Prigovor da su anketna predviđanja i njihova medijska promocija nikakvog ili maloga dosega – također ne stoji. Ovisno o strategiji uvjeravanja, mediji priskrbljuju premoć opciji i kandidatu kojeg preferiraju vlasnici medija. U hrvatskom je primjeru jasno tko su. Ako su ravnatelj HRT-a i predsjednica Vijeća za elektroničke medije bili konfidenti jugoslavenskih tajnih službi, u čijem je to onda interesu da su upravo oni postavljeni na tako važne dužnosti? U interesu i u službi saborske većine koja ih je imenovala na ta mjesta a saborska je većina odraz volje birača – bio bi dosjetljiv odgovor naivnima. Krug se zatvara s činjenicom da mediji modeliraju volju birača i u tome je tajna ugradnje i opstanka kadrova starog sustava u tijelima državne vlasti i formalnog utjecaja. Samo se u iznimnim okolnostima pravilo medijskog utjecaja može obesnažiti.

Zato ne čude pokušaji da se izborna pobjeda KGK – kada se već dogodila – čim više umanji, obezvrijedi i poništi. Scenarij primijenjen u predsjedničkoj kampanji bit će s nekim preinakama primijenjen i u kampanji za parlamentarne izbore koji bi se – prema svemu što se u zrcalu medija vidi – trebali voljom prvog čovjeka SDP-a dogoditi prije ljeta.

O kakvom se scenariju radi, vidljivo je iz samih naslova tekstova objavljenih u mainstream medijima unatrag godinu dana, vidljivo je iz sadržaja emisija HRT-a, imena novinara i urednika, vidljivo je po odabiru ‘političkih analitičara’ i događaja koji se medijskim postupcima premještaju iz mariginalnog u područja važnog, i na kraju, vidljivo je iz rezultata anketa koje su od privatnih agencija naručivale i publicirale nacionalne televizije:

– Josipović u vodstvu, Grabar-Kitarović zaostaje, Večernji list 6. 9. 2014.,

– 24 posto članova HDZ-a ne želi glasovati za Grabar Kitarović, Jutarnji list 7. 9. 2014.,

– Novi rezultati, Josipović 51,6%, Grabar Kitarović 35,1%,’ Jutarnji list, 5. 9. 2014.,

– Josipović pobjeđuje u prvom krugu, Novi list. 5.9. 2014.,

– CROBAROMETAR, Josipović vodi s 49% potpore, vrlo blizu pobjedi u prvom krugu’, Dnevnik NoveTV, 25. rujna 2014., itd.

Primjera je na pretek, ali jedan je tekst ilustrativan:

– Prema istraživanju RTL-a, Ivo Josipović u prvom krugu izbora osvaja 47,1 posto glasova birača, Kolinda Grabar Kitarović 30 posto, a Milan Kujundžić 9,4 posto. Prema RTL-ovoj anketi, održat će se drugi krug predsjedničkih izbora u kojem bi Ivo Josipović osvojio 52,2 posto, a Kolinda Grabar Kitarović 39,6. posto. (www.hrt.hr, pristup 6.10. 2014.)

Dakle, državna se televizija poziva na konkurentsku i njezina istraživanja! Kojeg li samoponiženja!

Da anketno ispitivanje ne bude prepoznato i odbačeno kao maliputivna metoda u budućim kampanjama pobrinula se još jedna znanstvenica s FPZ-a. ‘Za kaos s predizbornim anketama krivi su DIP i mediji, a ne agencije’, naslov je teksta prof. dr. Mirjane Grbeša Zanzerović’ u kojumu pojašnjava čitateljima Večernjeg lista ‘da suprotno raširenom razumijevanju, ankete NISU „predviđanja“ rezultata, kako se to uporno u medijima interpretira, nego stanje stvari u određenom trenutku’. Objašnjava ‘da novinari često nisu dovoljno stručni da bi mogli adekvatno interpretirati rezultate’. ‘Oni to i ne trebaju biti’, tvrdi ‘no medijske kuće bi tada trebale angažirati kvalificirane stručnjake koji će na pravi način prezentirati i objasniti rezultate’. (VL, 7.2.2015.) Čemu ovakvi napori i akrobacije kako bi se sakrila osnovna namjera: ‘zavođenje’ birača pribrajanjem i oduzimanjem postotaka kako bi se ostvario priželjkivani rezultat a ne prikazalo trenutno stanje (bandwagon učinak). Zašto HRT i druge medijske kuće ne koriste potencijal kojeg relevantnog instituta, primjerice Instituta Ivo Pilar pa bi uz ovjeru rezultate ispitivanja javnog mnijenja dobili stručno objašnjenje ako je ono uopće potrebno javnosti.

Analize slične ovoj profesorice Grbeša-Zenzerović međutim u pravilu prešućuju ili previđaju jednu konstantu koja se uvijek pojavljuje, a to je da su rezultati anketnih ispitivanja prije izbora u usporedbi s rezultatima samih izbora uvijek negativni i to na štetu jedne stranke HDZ-a?

Koje se onda preinake već primjenjenog scenarija mogu očekivati? Anketna će se istraživanja podešavati u zamršenijoj kombinatorici s više taktičkih obrata, a mediji će odnose unutar HDZ-a opterećivati slučajevima sputavanja demokratske slobode u iskazivanja stavova uglednih članova, potencirati će glasine o razlazu predsjednika i tajnika stranke, provocirati će ‘iznevjerena obećanja’ dana koalicijskim partnerima, objavljivat će mišljenja bivših članova stranke (Kosor, Prgomet …), ukazivat će na primjere autoritarnosti i nedosljednosti stranačkog vodstva. Mediji će s približavanjem datuma izbora istraživati privatnost Tomislava Karamarka, a Milijana Brkića će povezivati s istragama i mogućim uhićenjem. Biračkom će tijelu gospodarski program biti tumačen kao rizik i žrtvovanje (otpuštanje radnika) s neizvjesnim ishodom. Predsjednicu RH držat će u okruženju, svojevrsnoj izolaciji, odnosno, neće je u pratiti u punom opsegu njezinih državničkih aktivnosti, diskreditirati će je s vremena na vrijeme na suptilniji način, držat će je podalje od stranačkih nadmetanja.

Brojna savjetnička svita bivšeg predsjednika je u preustroju, i posve je sigurno da će malo tko iz te svite otići iz politike, nitko se dosad nije javno odrekao želje za povratkom u zonu moći, novca i utjecaja. Nadaju se Josipovićevom pozivu, a on će – slobodan sam predvidjeti – uskoro doći. No, jesu li svjesni da je s danom izricanja presude hrvatskim generalima u Haagu i izborom Kolinde Grabar-Kitarović skončao proces detuđmanizacije i da će povratak u zonu utjecaja preko parlamentarnih izbora biti puno teži, ako ne i nemoguć, nego što je to bio u prošlosti. Ta čuli smo poruku: mi ili oni.

[ad id=”40551″]

Ivan Mihael Ban

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Titova Jugoslavija – kako su verbalni delikt i kultura bili u službi stvaranja „zarobljenog čovjeka“ ?

Objavljeno

na

Objavio

Što se tiče komunizma kao društvenog sustava za njega društveno naslijeđe gotovo uopće ne postoji, jer početak povijesti je onaj dan kada je Revolucija provedena. Komunizam je, stoga,  pokušao izbrisati sva prijašnja znanja, svjetonazore i vrijednosti, kulturne identitete i nametnuti komunizam kao početak i kraj povijesti.

Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Za tu svrhu korištene su sve mogućnosti, a osobito nadzor nad kulturom, u čemu je i posebnu ulogu imao i Zakon o verbalnom deliktu koji je branio slobodu govora i mišljenja pod prijetnjom zatvora. Taj zakon nije bio samo paradigma zarobljenog uma, već i zarobljenog čovjeka – jugoslavenskog čovjeka.

„Kultura je mač i štit u rukama Partije i Revolucije u borbi protiv klasnog i svakog drugog neprijatelja koji želi (s)rušiti socijalistički-komunistički poredak i narodnu vlast predvođenu njegovom avangardom: Komunističkom Partijom“.

Što je kultura? Pojednostavljujući, kultura je cjelokupno društveno naslijeđe neke grupe ljudi , to jest naučeni obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva, kao i izrazi tih obrazaca u materijalnim objektima.

Što se tiče komunizma kao društvenog sustava za njega društveno naslijeđe gotovo uopće ne postoji, jer početak povijesti je onaj dan kada je Revolucija provedena, a sve ostalo prije njega jest, više ili manje, manje vrijedno ili bezvrijedno. To je bila 1945. godina. Komunizam je, stoga,  pokušao izbrisati sva prijašnja znanja, svjetonazore i vrijednosti i identitete i nametnuti komunizam kao početak i kraj povijesti.

Jugoslavija  – sve počinje, živi i završava s Titom i komunizmom

Upravo takvo stanje počelo je u Hrvatskoj te strašne 1945. i sa raznim varijacijama potrajalo sve od pada komunizma 1990. godine. Bilo kakva kulturna naslijeđa, znanja, spomenici, nazivi ulica, kolektivne memorije, umjetnička djela, kinematografija trebali su nestati ili biti potisnuti do one mjere koju je odredila Partija. A ta mjera je bila ona mjera koju su vrhovi Partije osjećali da na bilo koji način ugrožavaju Revoluciju i diktaturu proleterijata (u  stvarnosti diktaturu svemoćne Partije i njenog Vođe). Zbog toga je sve, ama baš sve, u komunističkoj Jugoslaviji, a osobito kultura, bilo strogo u službi i namjeni jedne isključive ideologije. Svaki pokušaj, a svakako ih je bilo i u Hrvatskoj i svim državama bivše Jugoslavije, otimanja iz „čeličnog zagrljaja“ Partije bio je dozvoljen onoliko koliko je dozvoljavala Partija.

Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Partija je cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije, od početka do kraja, imala monopol nad:

– istinom,

– informacijama,

– događajima,

– inicijativom,

– stvarnošću.

Zbog toga je komunizam htio imati apsolutan nadzor društva. U tome je jednu od najvažnijih sastavnica imala kultura, uz obrazovanje, znanost, medije, sport….

Takvo stanje, s varijacijama vladalo je i u posljednjim fazama života Titove Jugoslavije. Uspoređujući ih sa životom na tadašnjem „trulom Zapadu“, živjelo se u društvu u kojem bi se iskazane težnje neovisnom kulturom ili mišljenjem kažnjavalo drakonskim kaznama. Partija, a Tito još manje, nije prihvaćala takva, bitno drugačija, mišljenja. Čak ni u obliku viceva. Tito je Jugoslavijom vladao kao apsolutistički monarh, diktator bez skrupula. Podržavao je uporno stvaranje i poticanje „kulta Josipa Broza Tita“, „nepogrješivog, odlučnog, poštenog, iskrenog, heroja nad herojima“.

U provođenju svega toga, kao i mjera s ciljem zaštite monopola Partije, aktivnu su ulogu imale službe kao policija, vojska, pravosuđe, mediji te sve druge ustanove i institucije koje su u svom djelovanju vršile neku od zadaća kojom se utjecalo na oblikovanje javnog znanja (kultura, znanost., sport, obrazovanje….).

Posebna priča mediji su bili pod posebnim i apsolutnim nadzorim Partije koja je vršena kroz djelovanje unutarnjih partijskih organizacija, „političkih komesara“, ali i obavještajnih službi.

Kako su komunisti kroz kulturu nastojali uništiti hrvatski narod i njegov identitet?

Stoga su Tito i komunisti stavljanje ljudi pod nadzor jedne ideologije i jedne Partije ostvarivali, često i istovremeno, na tri načina:

  • eliminacijom, često i fizičkom, „nepodobnih“ intelektualaca
  • sustavnom represijom
  • „braniwashingom“ (ispiranjem mozga) u čemu je posebnu ulogu imala kultura

Prvo što se dogodilo u Jugoslaviji bili su masovni progoni i ubijanja hrvatskih intelektualaca (osobito kulturnih djelatnika): znanstvenika, liječnika, novinara, pisaca, pjesnika, slikara, skladatelja, dirigenata, sudaca i dr. Uz one koji su pobjegli pred komunističkim terorom, kakav do tada u povijesti nije bio poznat, to je značilo pravi društveni potop od kojeg se Hrvati nikada nisu oporavili. Hrvatski narod tako ostaje traumatiziran i obezglavljen gubitkom svojih najboljih i najsposobnijih ljudi koji su bili predvodnici u svim društvenim područjima (osobito kulturi), a na njihovo mjesto dolaze krvnici i njihovi sljedbenici koji bacaju Hrvatsku u blato primitivizma, ispodprosječnosti i vulgarnosti.

Oni koji nisu pobjegli ili bili ubijeni morali su šutjeti i uklopiti se u ideološki teror Partije.

Nakon što su ubijanjima, zatvaranjima i progonima uveli među intelektualce i slobodnomisleće ljude neviđeni strah, došlo je do faze kada se svaka „nepravovjernost“ kažnjavala represivnim mjerama sustava koji je pod apsolutnom kontrolom imao policiju, vojsku, medije, pravosuđe i obavještajne službe.

Politički  život i represije su nakon pada Rankovića donekle umanjene, ali je strogi nadzor nad svim dijelovima društva, pa i kulturom bio sveobuhvatan i u službu kulta Partije i njegovog vođe.

Zbog toga je Jugoslavija obilovala filmovima koji su bili čisti propagandni uradci sa nevjerojatno crno-bijelim likovima i radnjama poput Neretve, Sutjeske, Okupacije u 26 slika, Kozare, Boška Buhe,  serijala poput Otpisani, Nepokoreni grad, Valter brani Sarajevo i dr.

Nije nedostajalo niti da 40 godina nakon rata najpoznatiji yugo glazbenici poput Zdravka Čolića, Lepe Brene ili Đorđa Balaševića skladaju ili pjevaju pangerike komunističkom vođi i njegovoj borbi za komunističko društvo „pravde“.

Ipak, svjesni i slobodnomisleći Hrvati su uvijek kroz kulturu i kulturne institucije tražili mogućnost da održe ili uskrsnu svoj zatirani hrvatski identitet, pa je tako povremeno dolazilo do inicijativa kao Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika u kojoj se tražilo pravo na imenovanje hrvatskog jezika, što je na kraju represijom i progonima bilo onemogućeno. Tih godina ta potreba za iskazivanjem svog identiteta dolazila i kroz studentsku organizaciju, kulturno društvo Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske te pojedine medije.

Nakon sloma Proljeća i to nestaje, a sve ostaje pod apsolutnom kontrolom Tita i Partije.

Što je Bijela knjiga nepoćudnih kulturnjaka iz 1984. godine?

Sredinom osamdesetih u čitavoj se Jugoslaviji, u publicistici i historiografiji pokrenula rasprava o nizu pitanja, koja su najčešće bila u službi buđenja velikosrpstva i njegovih aspiracija. Ponovno je otvoreno je pitanje žrtava u Drugome svjetskom ratu i “ulozi” pojedinih jugoslavenskih naroda u njemu. Dolazi do nevjerojatne stigmatizacije hrvatskog naroda kroz teme kao Jasenovac, NDH, Alojzije Stepinac i Katolička Crkva. Kao odgovor na to dolazi poznata „hrvatska šutnja“. Kao odgovor na stigmatizacije, vrijeđanja i prozivke iz Beograda, kada je nakon smrti Tita, pušten „velikosrpski duh“ iz boce dolazi uradak Komisije CK SKH za idejni rad i informiranje. Bila je to 1984. godina kada Parija objavila dosje “neprihvatljivih poruka” u kulturi i stvaralaštvu, imenujući pri tome 186 autora.

Nazvana je “Bijelom knjigom”. “Bijela knjiga ” kolokvijalni je naziv za dokument koji je stvorio Centar za informiranje i propagandu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske pod vodstvom Stipe Šuvara i zaključen je 21. ožujka 1984. godine.

Originalan naziv dokumenta je “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke”. Naziv “Bijela knjiga” dobio je, prema Šuvarovim izjavama, po koricama koje su bile bijele boje.

Knjiga je dokument o represiji u tadašnjoj komunističkoj državi. Namjera je bila mobilizacija u borbu protiv idejnog protivnika komunističkog sistema i države Jugoslavije.

Dokument je bio hajka na odabrane intelektualce, umjetnike, književnike i druge neistomišljenike čiji se radovi ili istupi nisu uklapali u ideološke partijske okvire prema zamislima Šuvara i njegovih istomišljenika u Partiji i među intelektualcima.

Šuvar je tada, dakle 1984. godine, upozorio Partiju i javnost na “odbore za zaštitu intelektualaca, potpisivanje peticija u ime slobode, denunciranje Jugoslavije kao zemlje bespravlja, kao tamnice u kojoj je sloboda misli zatrta”. Pojasnio je da “Mile Budak nije izgubio glavu zbog toga što je bio hrvatski pisac, već zbog toga što je bio fašista”. Isto tako, “dva hrvatska pjesnika nisu 70-ih godina išla u zatvor, a jedan od njih (Vlado Gotovac, op.) onda i ponovno pred nekoliko godina, zbog svoje lirike, već zbog svog šovinističkog ponašanja i djelovanja kojima se na ovim našim prostorima nažalost još mogu izazvati ne samo slijepa mržnja i narušavati društveni red već i nova ubijanja i klanja.”

Za kraj – svemoćni malj Partije bio je verbalni delikt

Poseban malj koji je služio za udar na „neprijatelja“, a time i na slobodu kulturnog i svakog drugog izražavanja bio je članak 133. Krivičnog zakona o neprijateljskoj propagandi.

„1. Tko napisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili podstiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost ili obranu zemlje ili zlonamjerno ili neistinito prikazuje društveno političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina. 2. Tko djelo iz stava 1. ovog člana učini uz pomoć ili pod utjecajem iz inozemstva, kaznit će se zatvorom najmanje tri godine. 3. Tko vrši upućivanje ili prebacivanje agitatora ili propagandnog materijala na teritorij SFRJ radi vršenja djela iz stava 1. ovog člana, kaznit će se zatvorom najmanje jednu godinu. 4. Tko u namjeri rasturanja izrađuje ili umnožava neprijateljski propagandni materijal ili ovaj materijal drži iako zna da je namijenjen rasturanju, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.“

Korijen navedenog članka treba tražiti u sovjetskom kaznenom zakonu, koji ga je, pak, preuzeo iz Lenjinova pisma još iz vremena završne etape građanskog rata u Rusiji. Prisutan je već u prvim sličnim zakonima komunističke Jugoslavije.

U komunističkoj Jugoslaviji se, kako je još 1985. uočio beogradski odvjetnik Srđa Popović, čovjek koji je zbog optužbi protiv počinjenja kaznenog djela „neprijateljske propagande“ iz čl. 133. branio, pored ostalih, Franju Tuđmana i Vladimira Šeksa, tako narodnim i državnim neprijateljem moglo postati: pričanjem ili prepričavanjem nekog vica, pisanjem privatnog pisma, čitanjem sudske presude na javnom mjestu, pisanjem ili pjevanjem neke pjesme, pisanjem dnevnika, nekontroliranim ispadima počinjenim pod utjecajem alkohola i kimanjem glave. Ili, davanjem izjava poput: Jugoslavija ima nazadnu poljoprivredu, Grčka ima bolje putove, inflacija u Jugoslaviji je katastrofalna, jugoslavenska industrija ne može konkurirati na zapadnim tržištima, predsjednik Tito boji kosu, Srbi u Hrvatskoj su politički faktor i nema dovoljno demokracije u Jugoslaviji.

Taj članak Krivičnog zakona je utjecao ne veliko ograničenje slobode izražavanja u kulturi, znanosti, umjetnosti, javnom govoru, povijesti, publicistici, ljudskim pravima i slobodi govora uopće.

Dok su se polovinom 80-ih u Makedoniji i Sloveniji javile tendencije i traženja ukidanja tog zakona, hrvatski komunisti kao i uvijek su se ponašali oportunistički i šutjeli o tome.

Iako njihova upornost nije u konačnici dovela do ukidanja spornog članka, čak je i režimski tisak potkraj 1988. priznao kako je, pored ostalog, njihovim zalaganjem u javnost prodrla svijest.

Svijest prema kojoj je članak 133 paradigma ne samo zarobljenog uma nego zarobljenog čovjeka – jugoslavenskog čovjeka.

Piše: Narod.hr 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Pero Kovačević: Većina država nema predstavnike nacionalnih manjina u parlamentima

Objavljeno

na

Objavio

Koliko nam je nakaradan izborni zakon, odnosno kako Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor izigrava i poništava volju birača pokazat ću vam vrlo , zorno na primjeru izbora zastupnika nacionalnih manjina.

Treba odmah reći punu istinu. Zastupnici nacionalnih manjina su posebna priča i dodatno pokazuju kako se i izigrava i poništava volje birača i odstupa od utvrđenog ustavnog načela općeg i jednakog biračkog prava iz članka 72. Ustava RH.

Ova analiza će vam dokazati da zastupnici  nacionalnih manjina nemaju niti  ostvaruju opći politički mandat   da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade, glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat.

Pravo na zastupljenost u Hrvatskom saboru imaju dvadeset i dvije nacionalne manjine. Neke samostalno, neke zajednički, odnosno prema zakonu predstavlja ih ukupno osam zastupnika.

Taj je zakon po mnogočemu jedinstven u Europi kao i u svijetu, stoga i ne čudi da se već godinama lome koplja o tome je li loš i treba li ga mijenjati ili je pak samo napredan.

 

Što kažu propisi o izboru zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatski sabor?

U skladu sa odredbama članka 19.  Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina Republika Hrvatska jamči pripadnicima nacionalnih manjina prava na zastupljenost u Hrvatskom saboru. Pripadnici nacionalnih manjina, biraju najmanje pet a najviše osam svojih zastupnika u posebnim izbornim jedinicama, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor, a čime ne mogu biti umanjena stečena prava nacionalnih manjina.

Pripadnicima nacionalnih manjina koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s više od 1,5% stanovnika jamči se najmanje jedno, a najviše tri zastupnička mjesta pripadnika te nacionalne manjine, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor.

Pripadnici nacionalnih manjina, koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s manje od 1,5% stanovnika imaju pravo izabrati najmanje četiri zastupnika pripadnika nacionalnih manjina, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor.

Znači Ustavni zakon jamči pripadnicima nacionalnih manjina pravo na zastupljenost. Zastupljenost  ne znači da predstavnici nacionalnih manjina imaju i ostvaruju opći politički mandat  te da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat.

Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor nije definirao pojam zastupljenosti te utvrdio jeli zastupljenost znači da zastupnik nacionalnih manjina ima opći politički mandat i ako da,kad i pod kojim uvjetima zastupnik  nacionalne manjine ostvaruje opći politički mandat,a kad ta zastupljenost znači savjetodavni karakter bez prava općeg političkog mandata.

Političkom trgovinom zastupnici nacionalnih manjina uspjeli  su u Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor ostvariti pravo na izbor 8 zastupnika nacionalnih manjina i to

– pripadnici srpske nacionalne manjine biraju tri zastupnika u Sabor;

– pripadnici mađarske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici talijanske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici češke i slovačke nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor i

– pripadnici albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor.

Što nam pokazuje  raščlamba zadnjih održanih parlamentarnih izbora u vezi izbora 8 zastupnika nacionalnih manjina?

Za izbor tri zastupnika srpske nacionalne manjine glasovalo je samo 19 534  ili 14,10% birača od ukupno upisanih 138 539 birača u birački popis.

Nešto bolji odaziv birača je za izbor ostalih 5 zastupnika nacionalnih manjina i to kako slijedi:

  • za izbor zastupnika mađarske nacionalne manjine  glasovalo je 5 212 birača od ukupno upisanih 9 981 birača u birački popis;
  • za izbor zastupnika talijanske nacionalne manjine glasovalo je 2 338 birača od ukupno upisanih 11 440 birača u birački popis;
  • za izbor zastupnika češke i slovačke nacionalne manjine glasovalo je 1 590  birača od ukupno upisanih 6 763 birača u birački popis;
  • za  izbor zastupnika austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine glasovalo je 3 832 birača od ukupno upisanih 14 757 birača u birački popis i
  • za izbor zastupnika albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine glasovalo je 5 396 birača od ukupno upisanih 29 777 birača u birački popis.

Broj osvojenih glasova izabranih zastupnika nacionalnih manjina dodatno pokazuje da nemaju osvojen legitimni mandat zastupnika sa općim političkim mandatom. Naime , najmanje 5 izabranih  zastupnika  nacionalnih manjina  ne mogu imati legitimitet  koji je u potpunosti legalan legitimitetu zastupnika izabranih na temelju općeg biračkog ,pa je stoga politički, etički, pravno i zdravo razumski u kojoj mjeri oni mogu biti čimbenik ,a poglavito presudan  čimbenik  u proceduri određivanja mandatara za sastavljanje vlade te glasovanju o izboru vlade.

Emina Lekaj Prljaskaj dobila je 1 345 glasova, Furio Radin je dobio 1 676 glasa,Vladimir Bilek je dobio 1 329 glasova, Veljko Kajtazi je dobio 2 010 glasova, Robert Jankovics  je dobio 2 731 glasova.

Isto tako je upitan legitimitet dvojice izabranih zastupnika srpske nacionalne i to Mile Horvata koji je dobio  12. 175 glasa i Borisa Miloševića koji je  dobio 11. 479 glasova.

Nema dvojbe da oni u toj i takvoj proceduri ne bi trebali sudjelovati i izigravati i poništavati volju  većinskog hrvatskog naroda jer tako diskriminiraju volju većine. Milorad Pupovac  je jedini od izabranih zastupnika nacionalnih manjina sa osvojenih 16 166 glasova za kojeg bi se moglo reći da je izborom stekao uvjetan legitimitet zastupnika sa općim političkim mandatom. Zašto uvjetan,zato što je za tri predstavnika srpske nacionalne manjine ukupno glasovalo 19 534 birača,a svaki birač ima pravo glasati za tri predstavnika.

Kako je pitanje zastupljenosti predstavnika nacionalnih manjina riješeno u članicama Europske unije ?

Model sličan Hrvatskoj ima Slovenija, čiji se zastupnici talijanske i mađarske nacionalne manjine biraju također relativnom većinom u posebnim jedinicama.

Slovenija je, dakle, uz Hrvatsku jedina zemlja Europske unije gdje postoje manjinski zastupnici. Međutim, to se odnosi samo na Talijane i Mađare, koji se smatraju autohtonim nacionalnim manjinama. Građani doseljeni iz drugih republika bivše države koji čine 20 posto stanovništva nisu priznati kao manjine jer se smatraju ekonomskim emigrantima.

Prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju većina  država članica EU nema predstavnika nacionalnih manjina u svojim parlamentima i to: Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija. Isto tako i Švicarska i Turska nemaju predstavnika nacionalnih manjina u svom parlamentu.

Zanimljivo je da Italija u svom Ustavu (članak 67.Ustava ) naglašava „Svaki zastupnik u parlamentu predstavlja Naciju“. Stoga ne postoje mjesta rezervirana za predstavnike nacionalnih (lingvističkih, u Italiji) manjina ni u jednom domu talijanskog parlamenta. Stoga ne postoje mjesta rezervirana za predstavnike nacionalnih manjina ni u jednom domu talijanskog parlamenta.

Evo kakva su zakonodavna  rješenja u nekim državama  u vezi izbora predstavnika nacionalnih manjina i ostvarivanja prava na opći politički mandat, prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju.

CIPAR – VOULI TON ANTIPROSÓPON

Tri mjesta uz ukupan broj zastupničkih mjesta (56) ili 5 posto od ukupnih mjesta u Zastupničkom domu Republike Cipar pripada predstavnicima armenske, maronitske i latinske religijske skupine. Te se religijske skupine oslanjaju na grčku zajednicu i imaju pravnu obvezu izbora zastupnika u Zastupnički dom. U skladu s Izbornim zakonom Republike Cipar svi građani Cipra (uključujući pripadnike religijskih skupina) obvezni su glasovati.

Ista procedura ili metoda glasovanja primjenjuje se i na predstavnike religijskih skupina. Sudjelovanje zastupnika, koji su veza između svoje skupine i države, savjetodavne je prirode. Uživaju iste privilegije kao i ostali zastupnici, sudjeluju u radu parlamentarnog Odbora za obrazovanje i prisustvuju plenarnim sjednicama. Iako mogu iznijeti svoja mišljenja vezana za određenu religijsku skupinu, nemaju pravo glasovati. Predstavnici religijskih skupina s pravom glasovanja su oni koje je izabrala čitava grčko-ciparska zajednica kojoj te skupine pripadaju.

MAĐARSKA – ORSZÁGGYÜLÉS

Od 2014. godine nacionalne manjine mogu osvojiti mjesto s lista nacionalnih manjina tijekom općih izbora. Kandidati nacionalnih manjina koji ne prijeđu zadani izborni prag još uvijek mogu djelovati kao nacionalni zagovornici bez prava glasa u parlamentu (drugim riječima, glasnogovornici) s pravom sudjelovanja u raspravi. U skladu s temeljnim mađarskim zakonom – Proglašavamo da nacionalne manjine koje žive zajedno s nama čine dio mađarske političke zajednice i konstitutivni su dio države“ – i Zakon XXXVI iz 2012. o Nacionalnoj skupštini 13 mjesta zagarantirano je za nacionalne manjine u mađarskom parlamentu uz 199 drugih zastupničkih mjesta.

U sadašnjem sazivu parlamenta ukupno ima 198 zastupnika, a zastupljenost nacionalnih manjina je 6,2 posto. Zaključno, 198 zastupnika i 13 nacionalnih zagovornika (koji nisu zastupnici) zajedno rade, a postotak varira ovisno o tome pribrojimo li broj zagovornika zastupnicima ili ne.

RUMUNJSKA – CAMERA DEPUTATILOR

U skladu s rumunjskim ustavom status manjina ovako je ruguliran: “Organizacije građana koji pripadaju nacionalnim manjinama, a ne prikupe dovoljno glasova za zastupanje u parlamentu, imaju pravo na jednog zastupnika svaka prema odredbama izbornog zakona. Građani nacionalnih manjina imaju pravo biti zastupljeni od jedne organizacije.” Dakle, rumunjski ustav i izborni zakon omogućavaju legalno formiranim organizacijama građana koji pripadaju nacionalnim manjinama, u slučaju kada ne uspiju osvojiti ni jedno zastupničko mjesto na izborima za donji dom ili senat, “pravo” na jedan zastupnički mandat ako su diljem zemlje osvojili broj glasova koji čini bar pet posto prosječnog broja glasova važećih diljem zemlje za izbor jednog zastupnika. Mandati dodijeljeni, u skladu s izbornim zakonom, organizacijama građana koji pripadaju nacionalnim manjinama dodaju se zastupničkim mandatima koji su proistekli iz predstavničke norme.

Rumunjski parlament je dvodoman i sastoji se od Zastupničkog doma i Senata. Predstavnici nacionalnih manjina zastupljeni su u oba doma.

NJEMAČKA – BUNDESRAT

Prema zastupničkom konceptu Bundesrata ne postoji izborni postupak biranja zastupnika nacionalnih manjina u parlament. Sve se svodi na to tko je pobijedio na izborima za državni parlament u jednoj od Laender (federalne države), pa stoga može oformiti zemaljsku vladu. U skladu s Člankom 51 njemačkog temeljnog zakona, Bundesrat se sastoji od predstavnika zemaljskih vlada koje ih imenuju i opozivaju.

To znači da je preduvjet članstva u Bundesratu mjesto i pravo glasa u jednom od zemaljskih parlamenata. U Bundesratu ima 69 mjesta. U sadašnjem sazivu postoji jedan zastupnik Bundesrata koji zastupa državu Schleswig-Holstein koji je predstavnik nacionalne manjine, odnosno danske manjine u sjevernom Schleswig-Holstein (predstavnik svoje stranke Sudschleswigscher Wahlerverband SSW). Nisu definirana nikakva ograničenja mandata predstavnika nacionalnih manjina.

NJEMAČKA – BUNDESTAG

Njemačkim Ustavom (Grundgesetz, GG) nije definirana specifična norma o zaštiti nacionalnih i etničkih manjina. Za vrijeme trajanja 12. saziva njemačkog Bundestaga Zajedničko povjerenstvo za Ustav preporučilo je da se zaštita etničkih manjina uvrsti u Ustav u novom članku 20b koji bi glasio: „Država poštuje identitet etničkih, kulturnih i jezičnih manjina“. Međutim, zakonodavac ovu preporuku nije prihvatio. S druge strane, opći savezni zakoni sadrže brojne pravne propise koji služe zaštiti skupina obuhvaćenih Okvirnom konvencijom o zaštiti nacionalnih manjina od 1. veljače 1995.

Priznate manjine u Njemačkoj su Danci s njemačkim državljanstvom, Lužički Srbi, Frizi s njemačkim državljanstvom te Sinti i Romi. Valja istaknuti da Savezni izborni zakon (BWG) sadrži posebne propise za stranke nacionalnih manjina. Oni se odnose samo na stranke koje zastupaju interese nacionalnih manjina. „Povlasticu manjine“ mogu koristiti samo izvorne stranke manjina, ali ne i one koje za cilj imaju zastupanje više postojećih manjina.

Zaključak

Ova analiza i raščlamba sa i zakonodavna rješenja država koje imaju predstavnike nacionalnih manjina pokazuje da je nužno izmijeniti naše izborno zakonodavstvo u vezi izbora zastupnika u Hrvatski sabor i razraditi kad i pod kojim uvjetima zastupnik nacionalne manjine stječu legitiman opći politički mandatima, a kad su savjetodavno zastupljeni u Hrvatskom saboru bez prava glasa.

Pero Kovačević/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati