Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Inauguracijski govor – platforma za bolju Hrvatsku

Objavljeno

na

Inauguracijski govor nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović vrlo opravdano može se ubrojiti u rijetke, ali iznimno važne i blistave trenutke novije hrvatske povijesti.

Taj govor je po svojem sadržaju postao prvorazredni događaj te je nadmašio i samu svečanost, koja se svojom cjelinom, u znaku jednostavne hrvatske dostojanstvenosti, također s pravom ubrojila u rijetke, ali vrlo emotivne i radosne hrvatske povijesne trenutke.

Predsjedničin više nego programatski govor, uz vrlo visoku većinsku suglasnost i oduševljenost, neizbježno je izazvao i malobrojna stanovita omalovažavanja i osporavanja, ali ne uz navođenje ili izravno kritiziranje ikojega stava zauzeta u govoru, što bi bilo u pluralnom društvu normalno, već paušalnim pokušajima marginaliziranja ili odbacivanja govora kao cjeline. Takva negativna reakcija u aktualnoj hrvatskoj stvarnosti nije iznenađenje, posebice nije iznenađenje kad dolazi od određenih novinara, ali jest iznenađenje kad dolazi čak od određenih političara, koji su imali realnu prigodu, ali su ju radije zloupotrijebili na štetu Hrvatske. Naime, kad bi kojim slučajem izostale te rijetke negativne reakcije, onda bi to značilo da su, makar privremeno, zašutjeli oni koji ne samo da ne žele dobro hrvatskomu društvu, nego čak niti ikakvu, a kamoli uspješnu Hrvatsku. Premda je većina govor protumačila kao zauzimanje za hrvatsko zajedništvo, otvoreno treba reći da nije realno očekivati da bi njime bili zadovoljni i oni u hrvatskom društvu koji ponajprije misle na svoje interese, interese svojih nalogodavaca ili skupina.

Bez obzira na tu činjenicu, iznimno je važno da je sadržaj govora vrlo prihvatljiv, često s velikim oduševljenjem, za veliku većinu članova hrvatske državne zajednice, za sve one koji su se na referendumu 19. svibnja 1991. izjasnili za neovisnu i samostalnu državu Hrvatsku. Naime, sadržaj toga govora zdrav je pogled na Hrvatsku kakvu želi velika većina hrvatskih državljana i u kojoj ima ne samo mjesta, nego i jednakih prava za sve državljane, bez obzira na sve njihove etničke, svjetonazorske, političke ili druge različitosti i pripadnosti. Sadržaj Predsjedničina govora s pravom se može smatrati temeljnom platformom za Hrvatsku, da bi bila država demokratska, pluralna, prosperitetna za sve svoje članove i za sve pripadnike hrvatskoga naroda, uključujući i one u iseljeništvu; da bi bila konstruktivna i principijelna članica međunarodne zajednice i promicateljica dobrih odnosa sa svim susjednim državama. Govor je Hrvatsku ocrtao kao državnu zajednicu slobodnih, zadovoljnih, uspješnih i sigurnosno i obrambeno organiziranih ljudi, ali ju nije idealizirao, niti pretvorio u svojevrsnu utopiju.

Većina časnih i lojalnih hrvatskih državljana u srcu nosi sliku Hrvatske uvelike ili gotovo potpuno identičnu onoj prikazanoj u inauguracijskom govoru, jer slika takve Hrvatske stoljećima živi u svijesti i nadi hrvatskoga naroda. Za takvu Hrvatsku mnogi su, kad je počela velikosrpska agresija, sve ostavili i pošli goloruki u obranu i uz velike žrtve, civilne i vojničke, uspjeli ju obraniti. Za izgradnju takve Hrvatske mnogi su bili spremni mnogo žrtvovati, a ta spremnost živi i danas. Sliku takve Hrvatske s iznimnom radošću većina je živjela u proglašenju nezavisnosti, u međunarodnomu priznanju, u ulasku u Ujedinjene narode, u pobjedi u »Oluji«, u oslobađajućoj presudi haaškoga suda hrvatskim generalima… Slika takve Hrvatske živi i danas i zato je nastupni govor hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović izričaj i kontinuitet stoljetne svijesti, želja i nada hrvatskoga naroda.

Premda je slika takve Hrvatske svjesno i smišljeno posljednjih 15 godina bila gažena, potiskivana, marginalizirana i izrugivana, premda su u toj nečasnoj raboti sudjelovali i sami nositelji državnih vlasti u Hrvatskoj i njihove produžene medijske i druge interesne ruke, ona je ponovno javno predočena i ponovno prepoznata kao realna platforma za bolju Hrvatsku. Predočena na usta i u govoru Predsjednice – koja jedina od svih političara ima stvarnu osobnu izbornu legitimaciju, koju su joj slobodno i tajno na izborima dali hrvatski državljani – slika takve Hrvatske postaje program i zadaća ne samo za političare i političke stranke, nego i za svakoga hrvatskoga građanina koji želi dobro Hrvatskoj i svim članovima hrvatskoga društva. Stoga je taj govor početak i okretanje potpuno nove stranice u povijesti Hrvata – jer hrvatski narod ima snage za to, a dosad nije mogao početi izgrađivati takvu Hrvatsku jer to nisu dopuštali niti htjeli oni koji su upravljali Hrvatskom.

Ne treba imati iluzije da će tek tako prestati opstrukcije i diverzije protiv izgradnje Hrvatske kakvu je u govoru prikazala Predsjednica; štoviše, treba ih očekivati i iz redova onih koji se kite najbiranijom hrvatskom retorikom, a koja je tek ovčje runo u kojem se kriju grabežljivi vuci. Nije mudro smatrati ni da je samim govorom već mnogo postignuto. Istina, taj govor je sudbinski važan, (činjenica je da ga nikad ne bi mogla izgovoriti dva prethodnika na Pantovčaku), jer je očitovanje zdravoga hrvatskoga sna i ostvarive hrvatske želje, ali je tek naznaka smjera kojim bi Hrvatska trebala krenuti. Legitimitet novoga predsjedničkoga mandata i njegove ustavne ovlasti, koje se u novije vrijeme namjerno u prikazivanju umanjuju, mogu biti stvarno uporište da se okupe sve dobrohotne snage, bile one na ljevici ili na desnici, pa da Hrvatska konačno stane na svoje zdrave političke i gospodarske noge.

[ad id=”40551″]

Ivan Miklenić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati