Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Nastupio je čas triježnjenja

Objavljeno

na

Državno izborno povjerenstvo u ponedjeljak 16. studenoga objavilo je konačne rezultate parlamentarnih izbora, a konačni službeni rezultati bit će poznati kad Ustavni sud objavi svoj pravorijek o tim izborima, što se očekuje u petak 20. studenoga, pa je veoma očito da je u javnosti potpuno neprimjereno stvoren pritisak na hitno formiranje nove vladajuće garniture.

[ad id=”68099″]

Ishod izbora, koji ne omogućuje jednostavno ni brzo oblikovanje koalicijske vlade, kao da je mnoge u političkim strankama i u medijima izludio pa su svoje frustracije nametali i nameću cjelokupnoj javnosti. Kao apsolutno glavno pitanje javnosti je nametnuto tko će biti novi mandatar, odnosno novi predsjednik Vlade u sljedećem mandatu te tko će se od izabranih zastupnika komu prikloniti da bi se što brže vidjelo tko će uzeti u ruke uzde.

Toliki interes baš za ta dva pitanja donekle je razumljiv za one u postojećim političkim koalicijama i za njihove simpatizere koje zanima hoće li ostvariti zamišljene povlastice ili ne će i, vjerojatno, nije im lako čekati što će stvarnost donijeti, no nema nikakvoga razloga da se baš ta pitanja nameću cjelokupnoj javnosti. Pritom javnost, osobito angažirani birači, nisu indiferentni koja će garnitura zasjesti i preuzeti izvršnu vlast, no svakako im je važnije što će ta nova garnitura sa sobom donijeti, hoće li biti dorasla golemim izazovima i hoće li moći osloboditi hrvatsko društvo stvarnih i umjetnih zaprjeka koje stoje na putu stvarnoga poboljšanja ukupnoga stanja. Također je razumljivo da su nestrpljivi u medijima oni koji znaju da im položaj ovisi o tome koja je garnitura na vlasti te im ne može biti svejedno hoće li izgubiti svoje povlastice, a neki i stanovite sinekure, ili će ih zadržati još dogledno vrijeme. U medijima, koliko god bili instrumentalizirani, ipak ima i časnih profesionalaca kojima je važnije opće dobro i boljitak hrvatskoga društva negoli tko će u koju fotelju zasjesti. Šteta je što baš takvi medijski profesionalci teško, a svakako premalo, dolaze do izražaja.

Stvarno stanje u hrvatskom društvu, a dodatno i novo sve zahtjevnije, radikalnije, opasnije i nejasnije međunarodno okruženje, ne dopušta nikakvo brzanje, poprječne putove ni površna rješenja, nego zahtijeva hitno i temeljito otrježnjenje. Stvarno stanje traži da se izbiju iz glava, osobito političkih, sve iluzije o osobnim i grupnim ambicijama i interesima, da se svjesno napravi otklon od svih magla, privida i nerealnih obećanja širenih u predizbornoj kampanji te da se trijezno pogleda u oči stvarnosti kakva ona jest. Političke stranke i političari, žele li biti vjerodostojni i dobrohotni, upravo ovih dana trebali bi zasukati rukave i vrlo studiozno i precizno analizirati i vlastite postupke, svoje strukture i njihovo funkcioniranje te nadasve stvarne potrebe pojedinih segmenata hrvatskoga društva.

Nije li neobično da su obje velike predizborne koalicije gotovo iščeznule iz javnosti i ušle u, barem je takav dojam, fazu čekanja, često nestrpljivoga, u nadi da će netko drugi kakvim čarobnim štapićem riješiti goleme izazove i probleme u hrvatskoj državi? Zašto ni jedna od tih dviju grupacija nije ni pokušala sada, u ovom tzv. inter regnumu, okupiti stručnjake, i to neovisne i vjerodostojne stručnjake (jer stranački stručnjaci često su tek maske za sirovi politički voluntarizam nesposobnih i nedoraslih, a umišljenih i bahatih političara) pa da se domisle stvarna i prava rješenja potrebna specifičnim hrvatskim prilikama, izazovima i problemima? Takav napor nikako ne bi bio uzaludan, bilo da bi se ta rješenja onda mogla provesti s pozicije izvršne vlasti, bilo da bi ta rješenja bila stvarno utemeljena i konstruktivna kritika iz opozicije koja bi na taj način bila sposobna korigirati vladajuću garnituru i njezine poteze.

Stanovita pat-pozicija za olako i površno formiranje saborske većine i dosljedno izvršne vlasti – što je zapravo glavni pozitivni ishod netom održanih parlamentarnih izbora – neizbježan je pritisak da se političari i političke stranke prizemlje, da se suoče s društvenom stvarnošću, s vlastitim, često nedopustivim i nepodnošljivim slabostima i nedoraslostima za njegovanje biti politike – služenje općemu dobru, legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim interesima i ciljevima. Aktualni društveni i politički hrvatski trenutak nije vrijeme za nadmudrivanje, nepoštenu trgovinu i ucjenjivanje, nego je vrijeme za iskreno traženje što boljih rješenja za suočavanje s izazovima i problemima u svim segmentima društvenoga života.

Zato i pregovori između predizbornih koalicijskih grupacija i Mosta – nezavisnih lista, kao i s ostalim zastupnicima, nipošto ne smiju biti pregovori o raspodjeli fotelja, povlastica i utjecaja. Ti pregovori – a poželjno je da za opće dobro hrvatskoga društva budu svake grupacije sa svakom – trebali bi dovesti do usuglašavanja stvarnih, provedivih i efikasnih mjera za brojne rane na tkivu hrvatskoga društva te bi trebali biti formalizirani i potpisivanjem odgovarajućih ugovora koji bi pred licem cjelokupne javnosti obvezivali potpisnike. Aktualni politički trenutak ne trpi više ni pusta obećanja ni vješte manipulacije, nego zahtijeva adekvatno, unaprijed domišljeno suočavanje s izazovima i efikasno djelovanje. Rezultati parlamentarnih izbora bez izrazitoga favorita za izvršnu vlast mogli bi postati upravo blagotvorni da se političari otrijezne i da politiku počnu shvaćati i provoditi kao stvarno služenje općemu dobru. Dobro je što je došao barem taj čas triježnjenja.

Ivan Miklenić/Glas Koncila

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

PS. Prisjetimo se pozdrava SDP-ove saborske zastupnice kada je u Saboru govor završila sa ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’:

facebook komentari

Nastavi čitati