Ivan Miklenić: Presuda s okusom gorčine

0

Presuda Međunarodnoga suda pravde, najvišega suda Organizacije ujedinjenih naroda, objavljena u utorak 3. veljače u Haagu, po kojoj je odbačena hrvatska tužba za genocid u agresiji na Hrvatsku, izazvala je zbog više važnih razloga gorak okus i razočaranje u najširim krugovima hrvatskoga naroda, osobito u obiteljima žrtava, kako ubijenih, nestalih tako i mučenih, silovanih i protjeranih.

miklenićPremda odbacivanje ni prihvaćanje hrvatske tužbe na tom sudu ne može promijeniti ni izbrisati istinu o strašnim, pa i genocidnim zločinima koje su inspirirani velikosrpskom politikom počinili pripadnici JNA i srpske paravojne snage, Međunarodni sud pravde propustio je priliku dati stvaran doprinos razotkrivanju opakosti, nedopustivosti i neisplativosti agresije, što bi trebao biti poučak ne samo za gledanje na prošlost na prostorima bivše savezne države, nego i poučak za budućnost, i to na bilo kojoj točki kugle zemaljske. Taj sud propustio je na primjeru velikosrpske agresije dati važan doprinos općenito nužnoj katarzi svih osoba koje su teško inficirane, svjesno ili nesvjesno jer su izmanipulirane, hegemonističkom i osvajačkom politikom i nasilništvom. Zbog toga Međunarodni sud pravde, nakon te presude, ostaje veliki dužnik ne samo hrvatskoga i srpskoga naroda, nego i čitavoga čovječanstva i mira u svijetu.

Premda ta presuda zaslužuje i zahtijeva vrlo pomnu znalačku stručnu analizu, velika je vjerojatnost da će njezin sadržaj biti izložen brojnim »kreativnim« političkim populističkim i medijskim interpretacijama te će služiti – umjesto stvarnoj istini i njezinu razbistrivanju na objektivan način – za još dublja ukopavanja u »svoju istinu« i tako postati samo još jedan kamen spoticanja u shvaćanju događanja koja su inicirali Milošević i SANU svojim poznatim memorandumom. Ipak tom presudom zacementirano je da je riječ o agresiji s ciljem etničkoga čišćenja dijela hrvatskih prostora radi pripajanja toga prostora državi agresoru te da su pripadnici jedinica JNA i srpskih paravojnih snaga počinili zlodjela koja se po Konvenciji o genocidu smatraju genocidnima, a taj sud nije mogao iz hrvatskih dokaza potvrditi postojanje genocidne namjere. Zdravorazumsko doumljivanje, za razliku od pravnoga, vodilo bi se evanđeoskom logikom da se stablo prepoznaje po plodovima pa ako postoje genocidni zločini, onda je morala postojati i genocidna namjera.

Taj stav Međunarodnoga suda pravde može dovesti u pitanje kvalitetu djelovanja hrvatskoga pravnoga tima koji je pripremao tužbu jer, očito, nije znao dostatno argumentirati antihrvatsku mržnju koja se bila razbuktala. Neki izvjestitelji naveli su da je hrvatska strana dostavila Međunarodnom sudu pravde neke policijske bilješke iz ranih 90. godina koje nisu bile ni potpisane ni predmet postupanja Državnoga odvjetništva u samoj Hrvatskoj. Taj navod otkriva vjerojatno najvažniju činjenicu da su na upravo takvu presudu kakva ona jest najviše utjecali upravo odgovorni u Hrvatskoj zbog (ne)postupanja mjerodavnih tijela. Može li biti uvjerljiva država na Međunarodnom sudu pravde kad podnosi tužbu za genocid a da sama nije donijela ni jednu jedinu takvu presudu? Kakva je vjerodostojnost države čije pravosuđe nije obradilo ni ključne predmete kojima bi dokazalo genocid? Ne dolazi li sada na naplatu, po toj presudi, neprocesuiranje brojnih civilnih žrtava, poput npr. onih u Širokoj Kuli kod Ličkoga Osika, brojna silovanja, razaranja crkava, groblja i drugih nositelja hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta?

Takvo »meko« postupanje pravosuđa u Hrvatskoj, bez sumnje, uvjetovano je politikom koja je ozbiljno lutala nakon smrti prvoga hrvatskoga predsjednika te je pristajala na podjelu gotovo izjednačene krivnje za rat, na iskonstruiranu kvalifikaciju »građanski rat« i na doslovno neprincipijelno ljubljenje sa srbijanskim vođama premda se nisu bili spremni potpuno distancirati od Miloševićeve politike. Koliko je samo snažno bilo zauzimanje istaknutih političara iz Hrvatske da se povuče tužba protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde za minimalne srbijanske ustupke i hoće li oni za to ikada odgovarati? Koliko su napuhivani zločini koji su nažalost počinjeni s hrvatske strane, a koliko su pošteđeni najvažniji ljudi JNA i KOS-a, koji su višestruko okrvavili svoje ruke? Zar je takvo političko lutanje moglo ostati nepoznato međunarodnoj stručnoj, političkoj i sudskoj eliti? Može li se očekivati od ikoga, pa i od Međunarodnoga suda pravde, da se više zauzima za istinu i interese Hrvatske od samih najodgovornijih političara u Hrvatskoj?

Odbacivanje hrvatske tužbe protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde imat će posljedicu da Hrvatska vjerojatno nikada ne će moći naplatiti ratnu štetu koju je pretrpjela, koja se procjenjuje na čak 37 milijarda američkih dolara, a da se ne govori o težini žrtve izgubljenih života poginulih i njihovih obitelji. Imat će također posljedicu da će proces nužne katarze nasilnički inficiranih pojedinaca i grupa kasnije početi i duže trajati te će biti potrebno uložiti puno više napora negoli je to učinjeno do sada da se prestane okrivljivati čitav narod. A Hrvatska je, potaknuta i tom presudom, kao pobjednica u obrambenom i nametnutom ratu, pozvana puno odgovornije i primjerenije vrjednovati žrtve uložene za svoj opstanak, kroz odgojno-obrazovni sustav i medije širiti istinu o zaustavljanju agresije kao temelju moderne demokratske i samostalne države. Samo takva Hrvatska bit će sposobna razvijati i zdrave susjedske odnose sa Srbijom i biti zagovornik mira, poštivanja prava i slobode svakoga čovjeka i naroda.

Ivan Miklenić

facebook komentari