Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Stepinčev aktualni poučak

Objavljeno

na

Upravo na ovogodišnje Stepinčevo izabrana predsjednica podnijela je ostavku na svoje članstvo u političkoj stranci Hrvatskoj demokratskoj zajednici i o tome pismeno obavijestila predsjednika Hrvatskoga sabora i predsjednika HDZ-a.

Učinila je to u skladu s odredbom 96. članka Ustava Republike Hrvatske, koji određuje da predsjednik ne može biti stranačka osoba, a smisao je te odredbe da predsjednik države treba biti osoba koja ne dijeli, nego okuplja sve članove hrvatske državne zajednice, bez obzira na njihovu političku stranačku (ne)pripadnost i bez obzira na sve druge njihove legitimne različite pripadnosti. Premda to istupanje iz političke stranke nije nešto novo i premda je ono više formalno negoli stvarno (barem je takvo bilo iskustvo s dosadašnjim predsjednicima), riječ je o znakovitu potezu, koji nosi snažnu poruku za ukupan društveni i politički život u Hrvatskoj.

Smisao ustavne odredbe da predsjednik države ne može biti stranačka osoba zapravo je rušenje apsolutnosti uloge političkih stranaka i koalicija u vođenju države, a što je u aktualnim hrvatskim prilikama iznimno važno. Naime, garniture koje na parlamentarnim izborima dobiju mandat, osobito sadašnja na vlasti, ponašaju se kao da u svojem mandatu smiju činiti gotovo sve što žele i da ne moraju voditi nikakvu brigu o stavovima stvarne većine u hrvatskom, društvu. Štoviše, vladajuće političke garniture ponašaju se često kao da su dobile mandat da bi ostvarile svoje stranačke ili koalicijske interese neovisno o općem dobru cijeloga hrvatskoga društva, u kojem je, kako tvrde stručnjaci, tek nešto više od 30 posto gospodarstva u rukama privatnika, a sve ostalo je prepušteno na milost i nemilost političarima na vlasti. U takvim okolnostima više je nego očito zašto političari na vlasti ne žele zaokret, tzv. strukturne promjene, ne žele jačanje privatnoga sektora čak ni pod cijenu da golema vrijednost nekretnina u državnim rukama, procijenjena na više od 32 milijardi eura, ostaje praktički neiskorištena, dok takvo razmjerno manje vlasništvo u drugim državama donosi dvocifrene postotke u državni proračun. Apsolutiziranje mandata garnitura na vlasti jedan je od glavnih uzroka što Hrvatska na mnogim društvenim područjima rapidno propada, ljudi su sve siromašniji, a izlaza iz brojnih kriza – nema. Npr. apsolutiziranje ili čak zloporaba sadašnje koalicije na vlasti prepoznatljivi su po političkoj igri s promjenom izbornoga zakonodavstva, koja je nebitna, kozmetička, tek prašina u oči onima koji su tražili stvarnu promjenu da bi se stvorili zdravi temelji za zdraviju politiku u zemlji. U tom kontekstu osobitu pozornost zaslužuju riječi kardinala Josipa Bozanića izgovorene u homiliji na Stepinčevo: »Teško je pomisliti da se napredak domovine može očekivati sve dok ne postoji ravnoteža u zakonima koji sadrže jasne temeljne vrijednosti, vodeći brigu o stvarnim životima ljudi; dok nema stabilnosti institucija koje ne djeluju po političkom ili ideološkom diktatu, nego teže k pravednosti, vođene istinom; dok se ne štiti čestitost i ne poštuje savjest.«

U hrvatskim prilikama problem apsolutiziranja uloge vladajućih političkih stranaka osjetljivo je veći i značajniji jer vladajuće političke stranke hrvatsko društvo uporno i ustrajno ranjavaju njegovanjem političke podobnosti, davanjem prednosti podobnima a ne sposobnima te tjeranjem ljudi da se »prodaju«, tj. da se svrstavaju u ili uz političke grupacije, da bi tek onda mogli imati realne izglede na ikakvo, a osobito bolje radno mjesto ili društvenu funkciju. Ustavno pak definiranje predsjednika države kao nestranačke osobe otkriva stvarno demokratski put, na kojem je i u Hrvatskoj važnija stručnost i učinkovitost od političke svrstanosti, premda je praksa to dosad više nego uspješno pometala s hrvatske političke scene. U normalnim okolnostima i stabilnim demokracijama svrstavanje u ili uz neku političku stranku posve je sporedno i nevažno za društveni i obiteljski život, pa npr. obiteljsko ili prijateljsko zajedništvo nimalo ne narušava različito političko svrstavanje ili glasovanje na izborima. Nestranački mandat predsjednika države temelj je za upravo takav razvitak hrvatskoga društva.

Činjenica da je izabrana predsjednica formalno napustila svoju političku stranku upravo na blagdan bl. Alojzija Stepinca može biti slučajna ili nevažna koincidencija, a može biti i vrlo znakovita. Naime, nadbiskup Stepinac imao je i te kako mogućnost svrstati se, »prodati se«, pa ne bi doživio ni mučni montirani politički sudski proces, ni lepoglavsku kaznionicu, sa suptilnim trovanjem, niti krašićku internaciju, već bi bio slavljen i čašćen, obasut svim mogućim povlasticama. No vjernost Bogu i vjernost stvarnomu dobru kao takvu, kao i vjernost Katoličkoj Crkvi i hrvatskomu narodu dali su mu snagu da bez oklijevanja odbije ponudu tobožnje slobode komunističkih moćnika. Svjesno je prihvatio daleko teži, ali jedini ispravan put, na kojem je čuvao i svoje osobno dostojanstvo i dostojanstvo katoličkog vjernika i Hrvata. Takav Stepinčev kristalno jasan stav snažna je poruka svim katoličkim vjernicima i onima u političkim strankama i svim ljudima dobre volje u hrvatskom društvu da se osobna sloboda i osobno dostojanstvo ne smije »prodati« ni za kakvu radno mjesto, društvenu funkciju ili materijalnu dobit. Stepinčev primjer snažan je poziv i političkim strankama da se očiste i oslobode od svih oblika »robovlasništva« nad svojim članovima, da prestanu ucjenjivati ili kupovati ljude te da omoguće stvarno oslobođenje hrvatskoga društva, da bi u njemu svi dobili prigodu, a sposobniji mogli dati svoje najbolje za opće dobro.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

PS. Prisjetimo se pozdrava SDP-ove saborske zastupnice kada je u Saboru govor završila sa ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’:

facebook komentari

Nastavi čitati