Ivan Miklenić: Stepinčev aktualni poučak

0

Upravo na ovogodišnje Stepinčevo izabrana predsjednica podnijela je ostavku na svoje članstvo u političkoj stranci Hrvatskoj demokratskoj zajednici i o tome pismeno obavijestila predsjednika Hrvatskoga sabora i predsjednika HDZ-a.

Učinila je to u skladu s odredbom 96. članka Ustava Republike Hrvatske, koji određuje da predsjednik ne može biti stranačka osoba, a smisao je te odredbe da predsjednik države treba biti osoba koja ne dijeli, nego okuplja sve članove hrvatske državne zajednice, bez obzira na njihovu političku stranačku (ne)pripadnost i bez obzira na sve druge njihove legitimne različite pripadnosti. Premda to istupanje iz političke stranke nije nešto novo i premda je ono više formalno negoli stvarno (barem je takvo bilo iskustvo s dosadašnjim predsjednicima), riječ je o znakovitu potezu, koji nosi snažnu poruku za ukupan društveni i politički život u Hrvatskoj.

Smisao ustavne odredbe da predsjednik države ne može biti stranačka osoba zapravo je rušenje apsolutnosti uloge političkih stranaka i koalicija u vođenju države, a što je u aktualnim hrvatskim prilikama iznimno važno. Naime, garniture koje na parlamentarnim izborima dobiju mandat, osobito sadašnja na vlasti, ponašaju se kao da u svojem mandatu smiju činiti gotovo sve što žele i da ne moraju voditi nikakvu brigu o stavovima stvarne većine u hrvatskom, društvu. Štoviše, vladajuće političke garniture ponašaju se često kao da su dobile mandat da bi ostvarile svoje stranačke ili koalicijske interese neovisno o općem dobru cijeloga hrvatskoga društva, u kojem je, kako tvrde stručnjaci, tek nešto više od 30 posto gospodarstva u rukama privatnika, a sve ostalo je prepušteno na milost i nemilost političarima na vlasti. U takvim okolnostima više je nego očito zašto političari na vlasti ne žele zaokret, tzv. strukturne promjene, ne žele jačanje privatnoga sektora čak ni pod cijenu da golema vrijednost nekretnina u državnim rukama, procijenjena na više od 32 milijardi eura, ostaje praktički neiskorištena, dok takvo razmjerno manje vlasništvo u drugim državama donosi dvocifrene postotke u državni proračun. Apsolutiziranje mandata garnitura na vlasti jedan je od glavnih uzroka što Hrvatska na mnogim društvenim područjima rapidno propada, ljudi su sve siromašniji, a izlaza iz brojnih kriza – nema. Npr. apsolutiziranje ili čak zloporaba sadašnje koalicije na vlasti prepoznatljivi su po političkoj igri s promjenom izbornoga zakonodavstva, koja je nebitna, kozmetička, tek prašina u oči onima koji su tražili stvarnu promjenu da bi se stvorili zdravi temelji za zdraviju politiku u zemlji. U tom kontekstu osobitu pozornost zaslužuju riječi kardinala Josipa Bozanića izgovorene u homiliji na Stepinčevo: »Teško je pomisliti da se napredak domovine može očekivati sve dok ne postoji ravnoteža u zakonima koji sadrže jasne temeljne vrijednosti, vodeći brigu o stvarnim životima ljudi; dok nema stabilnosti institucija koje ne djeluju po političkom ili ideološkom diktatu, nego teže k pravednosti, vođene istinom; dok se ne štiti čestitost i ne poštuje savjest.«

U hrvatskim prilikama problem apsolutiziranja uloge vladajućih političkih stranaka osjetljivo je veći i značajniji jer vladajuće političke stranke hrvatsko društvo uporno i ustrajno ranjavaju njegovanjem političke podobnosti, davanjem prednosti podobnima a ne sposobnima te tjeranjem ljudi da se »prodaju«, tj. da se svrstavaju u ili uz političke grupacije, da bi tek onda mogli imati realne izglede na ikakvo, a osobito bolje radno mjesto ili društvenu funkciju. Ustavno pak definiranje predsjednika države kao nestranačke osobe otkriva stvarno demokratski put, na kojem je i u Hrvatskoj važnija stručnost i učinkovitost od političke svrstanosti, premda je praksa to dosad više nego uspješno pometala s hrvatske političke scene. U normalnim okolnostima i stabilnim demokracijama svrstavanje u ili uz neku političku stranku posve je sporedno i nevažno za društveni i obiteljski život, pa npr. obiteljsko ili prijateljsko zajedništvo nimalo ne narušava različito političko svrstavanje ili glasovanje na izborima. Nestranački mandat predsjednika države temelj je za upravo takav razvitak hrvatskoga društva.

Činjenica da je izabrana predsjednica formalno napustila svoju političku stranku upravo na blagdan bl. Alojzija Stepinca može biti slučajna ili nevažna koincidencija, a može biti i vrlo znakovita. Naime, nadbiskup Stepinac imao je i te kako mogućnost svrstati se, »prodati se«, pa ne bi doživio ni mučni montirani politički sudski proces, ni lepoglavsku kaznionicu, sa suptilnim trovanjem, niti krašićku internaciju, već bi bio slavljen i čašćen, obasut svim mogućim povlasticama. No vjernost Bogu i vjernost stvarnomu dobru kao takvu, kao i vjernost Katoličkoj Crkvi i hrvatskomu narodu dali su mu snagu da bez oklijevanja odbije ponudu tobožnje slobode komunističkih moćnika. Svjesno je prihvatio daleko teži, ali jedini ispravan put, na kojem je čuvao i svoje osobno dostojanstvo i dostojanstvo katoličkog vjernika i Hrvata. Takav Stepinčev kristalno jasan stav snažna je poruka svim katoličkim vjernicima i onima u političkim strankama i svim ljudima dobre volje u hrvatskom društvu da se osobna sloboda i osobno dostojanstvo ne smije »prodati« ni za kakvu radno mjesto, društvenu funkciju ili materijalnu dobit. Stepinčev primjer snažan je poziv i političkim strankama da se očiste i oslobode od svih oblika »robovlasništva« nad svojim članovima, da prestanu ucjenjivati ili kupovati ljude te da omoguće stvarno oslobođenje hrvatskoga društva, da bi u njemu svi dobili prigodu, a sposobniji mogli dati svoje najbolje za opće dobro.

[ad id=”40551″]

facebook komentari