Pratite nas

Komentar

Ivan Miklenić: Zašto pravosuđe u Hrvatskoj nije neovisno?

Objavljeno

na

Mediji su prenijeli da je Europska komisija, neformalna vlada Europske unije, u ponedjeljak 9. ožujka objavila svoju ocjenu stanja u pravosuđu zemalja članica EU-a te da je Hrvatska glede neovisnosti pravosuđa »percipirana kao jedna od najlošijih u EU«, odnosno da su gore još samo Slovačka i Bugarska.

ivan miklenićIz političkoga vrha Europske unije nastavlja se, dakle, niz ocjena odnosno upozorenja hrvatskim vlastima o nezadovoljavajućem stanju u pojedinim segmentima društvenoga, političkoga i gospodarskoga života. To je jasna i nedvosmislena potvrda onoga što hrvatski stanovnici već dugo osjećaju na svojoj koži, a što političari na vlasti ne žele priznati, često pribjegavajući neistinama i obmanjivanjima javnosti, a političari u oporbi više žele iskoristiti za osvajanje vlasti negoli za promjenu stanja.

Podatak da je Hrvatska po neovisnosti svoga pravosuđa među najgorim članicama EU-a nije nimalo iznenađujući za sve one koji malo pozornije prate što se u tom društvenom segmentu događa. U hrvatskoj javnosti već desetljećima prevladava dojam (a intenziviraju ga i mnogi mediji) da je relativno velik broj moćnih, istaknutih i bogatih pojedinaca koji su zaštićeni, koje se i ne poziva na odgovornost, na koje se jednostavno ne primjenjuju zakoni. Glede takvoga stanja Hrvatska, može se reći, nije još ozbiljno ni započela tranziciju jer tako je bilo u prošlom totalitarnom režimu za vrijeme cijeloga njegova trajanja, a tako se povlašteni položaj pomno čuva za uglavnom iste povlaštenike i u formalnom višestranačju. To potvrđuju primjeri tzv. velikih riba, koje su ulovljene u mrežu pravosuđa, ali uvijek i isključivo tek nakon što su najprije izgubile dotadašnju političku podobnost jer su se ozbiljno zamjerile ili došle u nemilost nekomu dovoljno moćnomu. Istodobno ima i primjera da su neki moćnici čak izgubili nekadašnju političku moć, da su otpali od svojih formalnih političkih stranaka, a ipak su i dalje pošteđeni od svakoga pravosudnoga progona. To daje naslutiti da u Hrvatskoj postoji moć koja je iznad državne i sudske vlasti i najutjecajnijih formalnih političkih stranaka i da na udar pravosuđa dolaze zapravo tek oni pojedinci koje otpiše ta skrivena višnja moć.

Hrvatskoj su javnosti više puta obznanjena svjedočanstva tzv. zviždača, osoba koje su riskirale, a često i izgubile, gotovo sve, jer su željele braniti pravdu, istinu, opće dobro od ugroze moćnih pojedinaca i skupina. Premda su tzv. zviždači relativno brojni, i premda su neki čak dobili i sudske sporove, ništa nisu postigli glede onoga za što su se u konačnici zauzimali. Dosta je hrvatskih građana iskusilo da može imati u rukama i pravomoćnu sudsku presudu – do koje su došli isključivo privatnim tužbama, a ne nipošto djelovanjem javnoga odvjetništva – a da to ipak ne dovodi do postignuća zadovoljštine koja je sudski naređena, jer neki su moćnici, na raznim razinama, jači i od pravomoćnih sudskih presuda. Dok se u Hrvatskoj ne stvore uvjeti za promjenu toga stanja, ne će se moći govoriti o stvarno neovisnom pravosuđu. Za promjenu takvoga stanja najvažnija je politička volja, koja je u sadašnjim okolnostima zarobljena u partitokraciji i funkcioniranju političkih stranaka po uzoru na komunističku partiju. Stoga ostaje kao najvažnija zadaća stvarna demokratizacija društva i stvarno oslobađanje svakoga pojedinca da se udružuje, razdružuje ili ostaje neudružen u skladu sa svojim osobnim uvjerenjem i uvidima i da može uvijek u svim okolnostima ostati u svom uvjerenju. Dokle se god traži neargumentirano prihvaćanje i »ispovijedanje« stavova pojedinaca izdignutih na položaj moćnika – bilo to u politici, stranačkom, društvenom životu ili u pravosuđu – ugroženi su elementarno ljudsko dostojanstvo i sloboda, pa ne može biti uvjeta ni za demokraciju, za funkcioniranje pravne države ni za neovisno pravosuđe.

Poznato je da se pravosuđe u Hrvatskoj suočava s vrlo brojnim problemima i da se neke stvari mijenjaju u skladu s obvezama preuzetim prilikom pregovora za pristup Hrvatske EU-u, ipak problem neovisnosti pravosuđa u Hrvatskoj toliko je suptilan da se nameće pitanje: ima li Europska komisija pravih instrumenata za detektiranje tih skrivenih uvezanosti?

Činjenica da je Europski sud za ljudska prava puno puta presudio suprotno od nekih hrvatskih sudaca i da je potvrdio da u brojnim slučajevima prava hrvatskih građana nisu bila poštivana, više nego dovoljno govori o opasnosti da pravni instrumenti budu »upotrijebljeni« za postizanje nepravde. U tom kontekstu nameće se pitanje: ne postoji li ovoga časa velika opasnost da se netko prikriven ili pokriven pravom iživljava nad pritvorenikom koji je duge mjesece odležao u zatvoru, a sada se, ponovno pritvoren, brani štrajkom glađu?

I podatak da se u Hrvatskoj godišnje na 100 stanovnika pokrene čak 4,8 parničnih ili trgovačkih pravnih postupaka trebao bi zazvoniti na uzbunu. Vrlo je izvjesno da se vrlo malo postupaka pokreće iz stanovite obijesti pojedinaca, a da je glavnina tih postupaka ipak iz nužde da bi se zaštitila ugrožena ili nadoknadila pogažena prava, a to znači da ima previše nepravde, nasilja, zloporabe, pohlepe, sebičnosti… odnosno pojedinaca koji se tako nemoralno ponašaju.

Bez sumnje na takvo ponašanje pojedinaca utjecali su brojni elementi, među kojima se ne smije zanemariti ateizaciju, koja se kontinuirano propagira, kao i sustavno, katkad i zakonsko razaranje temeljnih univerzalnih vrjednota kao što su dostojanstvo ljudske osobe i obitelj. Zdrava obitelj i zdravi obiteljski odgoj mogu poštedjeti mnoge pojedince od različitih oblika ugroza, ali i cjelokupno društvo od mnogih nepotrebnih troškova.

[ad id=”40551″] [/ad]

Ivan Miklenić

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tko to ‘pakira’ Andreju Plenkoviću!?

Objavljeno

na

Objavio

Mali Ivica bio je predmet napada u cijelom razredu sve dok se jednog dana nije pojavio sa svojim velikim starijim bratom. Do tada su svi iz razreda udarali malom Ivici čvoke, pa i učiteljica ali od kada se pojavio stariji brat, malog Ivicu nitko ne dira, a sada stariji brat udara čvoke njegovoj učiteljici.

Kolika je sličnost između Hrvatske i njenog položaja u EU i ove priče – velika, podudara se u ‘svim segmentima’.

Hrvatska, isto kao i mali Ivica, treba starijeg brata, a stariji brat u ovoj priči je Uncle Sam. Taj stariji brat, spriječiti će ponižavanje i ucijene Hrvatske od pojedenih interesno povezanih zemalja iz EU, ali i njoj najbližeg susjedstva, a sama učiteljica u liku Angele Merkel, podviti će rep u strahu da i ona ne dobije radi Hrvatske čvoke od njenog starijeg brata. Svjesna je Angela da Ivičin stariji brat ne ovisi o njoj već ona o njemu. Svjesna je da njena Njemačka sa SAD ima veliki suficit u trgovinskoj razmjeni sa SAD, daleko veći nego što ima s Rusijom da bi se tek tako mogla upetljati u geopolitičku igru pokera, a poker je ipak igra koju daleko bolje igraju Amerikanci.

Sad dolazimo do pitanja – Gdje je tu Hrvatska i koliko su sva ta događanja povezana sa Hrvatskom i koju igru igraju pojedine strukturu u Hrvatskoj.  Izbrišimo iz mainstream medija sve priče o pločama, referendumima , sve to služi u svrhu skrivanja istine o stvarima koji su puno bitniji za Hrvatsku i njenu opstojnost.

Problemi za Hrvatsku, kreću od onog trenutka kada je Rusija odlučila da svoje interesne pipke pruži i prema Hrvatskoj, a taj trenutak ili bolje rečeno način, pronašli su u Agrokoru i njegovim financijskim problemima. Ulazak Sberbanke u Agrokor, odnosno njihova odluka da kreditira posrnuli koncern nema nikakve veze s bankarskim interesima, u pitanju su geopolitički interesi.

Jesu li Rusi u toj priči imali i saveznika u Hrvatskoj ali i u EU – naravno da jesu. Posebna priča je miniranje inicijative Tri mora, ne to ne minira vlada i premijer Plenković, to miniraju oni koji formalno nisu na vlasti ali jesu uz vlast, kao krpelj, priljepak koji skriven u mekom tkivu vlasti hrani svoje privatne interese zanemarujući nacionalne.

Nova američka administracija vratila se, ako ništa drugo pokušava se vratiti svojim geopolitičkim interesima u Europi. Hrvatska je u toj podjeli interesnih zona na ključnom mjestu i Uncle Sam tu neće ništa prepustiti slučaju. Inicijativa Tri mora nije opasnost za Europu, ona je opasnost za Njemačku i Rusiju odnosno njihove interese, a pojedini hrvatski krpelji uplašeni za svoje privatne interese, rade sve da prvo sebe namire no i za njih ima protumjera, zubar da ih kao bolesni zub izvadi i baci ali u drugačijem kontekstu u odnosu na izjavu Ante Đapića.

Ovih dana potpisan je desetogodišnji ugovor o isporuci plina za hrvatsko tržište između Gasproma i PPD. Na izgled ništa čudno niti neuobičajeno, vijest za naslovnice svih medija, top vijest, osiguranje energetske sigurnosti- no jeli baš tako ? Tko se to gura u energetsku politiku, tko su ti koji to rade u tajnosti? U medijima se ova vijest marginalizira.

Tko bira timing da se to odradi i objavi. U vrijeme objave te vijesti, premijer Plenković leti u NY, leti vjerojatno bez saznanja o njoj. Ta vijest za Velikog brata nije novost, oni za nju znaju i čekaju našeg premijera da im objasni neke stvari, nadam se bez klečanja na kukuruzu. Zašto se neke stvari užurbano rade prije dolaska novog američkog veleposlanika, ne radi to vlada, to rade krpelji skriveni ispod pazuha nekoga iz vladajućih struktura. Tko to pakira Andreju Plenkoviću.

Ako je netko mislio da se dolaskom novog veleposlanika SAD, Roberta Kohorsta neće ništa promijeniti u odnosu na dosadašnju veleposlanicu- grdno se vara. Robert Kohorst ne dolazi da roštilja i zabavlja se s nevladinim udrugama, tračati Hrvatsku i pisati neobjektivna izvješća, on dolazi raditi u interesu SAD ali i Hrvatske. Robert Kohorst dolazi da bude Veliki brat koji će odmah zatražiti od mlađeg brata da ga odvede na Krk, otok Krk- jesam li dobro napisao, da vidi kako napreduju radovi na izgradnji LNG terminala. Kod Amerikanaca ne postoji uzrečica – Obećanje ludom radovanje.

Ante Rašić

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

J. Novak: 9500 službenih vozila…

Objavljeno

na

Objavio

Hina je jučer objavila jedan po svemu strašan podatak za 2015. godinu, za rujan, znači važeći za dvije godine unazad: po Revizijskom izvješću, RH je imala 9.500 službenih vozila plaćanih iz proračuna.

Drugi strašan podatak je da su ta vozila u 2014. za gorivo, registraciju, osiguranje i najam, ali BEZ troškova nabave vozila, porezne obveznike stajala dodatnih 366 milijuna kuna.

Naravno da je u Republici Hrvatskoj s prenapuhanom prosječnom plaćom od oko 5.000 kn to strahovito velik broj službenih vozila. U tu nazovi prosječnu plaću naime ulaze i direktori banaka, upravnih odbora, menađeri na posebnim ugovorima, stotine saborskih zastupnika i vladinih zaposlenika, koji su u ovih 27 godina otišli u povlaštene mirovine ili su još aktivni poput nekih za koje niti važe godine staža niti starosne godine pa protiv svih logika i dalje rade u državnoj službi na visokoj poziciji. Prvi koje sam naveo u ovoj skupini osim osnovne plaće od više stotina tisuća kuna mjesečno, dobivaju i znatne godišnje bonuse te provizije po sklopljenim poslićima pa se njihova godišnja plaća ne rijetko iskazuje u milijunima kuna. Kakva dakle prosječna plaća od 5.000mjesečno odnosno 60.000 kn godišnje? Gdje je u tom pogledu realnost mizernih mirovina od 2.000 i manje kuna (pod stalnom prijetnjom pucanja mirovinskog sustava)?

U toj i takvoj situaciji hranjenja iz kontejnera, naravno da je za Republiku Hrvatsku, koja broji 200.356 nezaposlenih (podatak HZZ za 2017.) ogromna brojka od 9.500 službenih vozila. Računajući više od 60.000 iseljenih, Hrvatska broji jedva 4.200 000 stanovnika pa sadašnja genijalno najmanja nezaposlenost prelazi 21% od ukupna stanovništva. Ako uzmemo samo radno sposobno stanovništvo – taj je postotak kud i kamo viši… i veća tragedija. Na sve to dolazi strašan broj od devet i po tisuća proračunom hranjenih službenih vozila bez kojih jednostavno ne možemo.

Pogledajmo sada kako stoji stvar s najčešćim, ali ne i najskupljim službenim vozilima. Ako od tvornice Škoda izuzmemo dvije kategorije Octavije: najjeftiniji i najskuplji model (Active i RS model) osnovna dakle gola cijena tog vozila kreće se od 148.000 do 190.000 kuna. Bez dodatne opreme, bez posebnih narudžbi, bez osiguranja i kaska te bez registracije. Znači, kao radni prosjek trebali bi uzeti 169.000 kn ali… Drugu grupu prometala, koja svakodnevno gledamo su službena vozila WV i Audi. Političari ne vole automobile slabije od 2.000 kubika pa tako omiljeni WV Passati 2.0 TDI BMT imaju raspon od 283.600 do 316.000 kn. I opet prosječna je cijena 299.800 kn, ali je za vjerovati kako političari u RH na tu cijenu zatravljeno nadodaju još nekoliko desetaka tisuća kuna za dodatnu i luksuznuopremu (ovisnu o stupnju puberteta).

Na kraju pogledajmo toliko česte Audije gdje najjeftinija limuzina stoji 252.000, a najskuplji A7 čak 748.600 kn. No to nije sve, za A8 nije ni iskazana cijena… Imate dakle približnu sličicu koliko nas ta kolica koštaju kad se udrobi još ponešto dodatne opreme bez koje političari u Hrvatskoj ne mogu ni do Novog Zagreba. Jesam li spomenuo još i sve troškove do kaska i registracije?

Jeziv podatak

U jednoj maloj zemlji s hudim nasljeđem polu-stoljetnog komunizma, zemlje koja je sustavno pola stoljeća pljačkana, kojoj su ostali jugoslavenski dugovi, koja je pretrpjela pljačku svog svojeg oružja za koje je velike iznose izdvajala pola stoljeća, za zemlju koja je pretrpjela ilegalno naoružavanje po švercerskim cijenama zatim preživjela razorni rat i sve ratne štete, uništenje gospodarstva, koja je zbrinula desetine i desetine tisuća ranjenih što iz BiH što iz RH te stotine tisuća izbjeglica iz obje države, za zemlju koja je platila ogromnu cijenu obnove kuća, mostova, prometnica, škola, famoznih povratnika i njihovih mirovina, sakralnih objekata, elektro-postrojenja i odašiljača, za zemlju kojoj je Tito pobio najvitalniji i najsposobniji dio građanstva i seljaštva, kojoj je upravo on stvorio jednu od svjetski najbrojnijih dijaspora, zemlju koja je depopulirana i opljačkana ponovno i po treći puta kroz privatizaciju… za tu i takvu malu Hrvatsku koja stenje pod vanjskim dugom, pod logikama svih Vlada o prezaduživanju po lihvarskim kamatama, za tu iscijeđenu Hrvatsku, koja nema čak ni svoju auto-industriju – 9.500 stranih službenih automobila – upravo je jeziv podatak.

Uzmemo li te Škode, Passate i Audije pa ih ugrubo po njihovim prosjecima zbrojimo dobit ćemo prosječni iznos službenog vozila u RH veći od 320.000 kn. No, uzmimo manji iznos, recimo „samo“ 250.000 po vozilu. I sad ponovimo što je iskazalo Revizijsko izviješće: s onih 366 milijuna kuna i 9 i po tisuća vozila riječ je o iznosima godišnjeg održavanja i broju službenih vozila u rujnu 2015. Prije pune dvije godine. Možete samo pogađati koliko su u ove dvije godine narasli troškovi održavanja velikih vozila i uvjeti njihova kreditiranja. No, već se i od iznosa iz tog prošlog vremena čovjeku zavrti u glavi: 9.500 vozila pomnoženo s 250.000 kn. To je dvije milijarde i 375 tisuća kuna. Samo za nabavu vozila, a onda su tu još i oko 360 milijuna kuna za održavanjeali puta 4 godine. I tako svake četiri godine! Ukupno, to je više od tri milijarde iosamsto milijuna i to po cijenama koje sam sastavljao u prosjeku pa umanjio jer dobili smo sigurno i popust i proviziju i rabat. Ukratko zabadava. I sve to uz ovaj naglasak iz Revizijskog izvješća: „četiri korisnika iz sigurnosnog sustava, pozivajući se na mjerodavni im zakon, nisu dostavili podatke o broju službenih vozila.“ Znači više od tri milijarde po nepotpunim a starim podacima. Posebna je priča zašto se uvijek objavljuju stari podaci i zašto Izvješće revizije toliko kasni…

Kažem baratao sam s umanjenim prosjecima, ali političari u hrvatskoj (još uvijek ne i hrvatski političari) tj. brojni od njih, još nisu izašli iz puberteta, neki ratuju s kompleksima, a gotovo svi su uvjereni u svoj izniman značaj. Oni daleko premašuju navedene prosjeke izračuna. Oni su moćni po automobilima, ne po svome radu i postignućima. Evo primjera: Sanader i Kalmeta vozili su se u BMW-ima koji su čak bili i dorađivani i/ili blindirani. Da su ovi moji izračuni za neke hrvatske političare običan sitniš dokazuje cijena Sanaderova BMW-a od (kako mediji pišu) nevjerojatnih 575.000 ali ne kuna nego eura! No, ovo su dva najčešće rabljena podatka iz ere nastavka detuđmanizacije i hajke i harange na HDZ. Primjerice ne tako davno, u novom povelikom automobilu pred Vladom je osvanuo u privatnoj (što je još gore!) srebrnoj mercedesovoj limuzini vrli tadašnji ministar poljoprivrede Pankretić. Još donedavno ministrica Mrak Taritaš vozila se u vjerojatno najvećem mercedesu… i tako dalje.Gdje je kraj pokvarenoj bahatosti i rasipnosti političara u hrvatskoj kada je u pitanju državna blagajna i novac poreznih obveznika?

Blago nama

Čini mi se bio je to jedan velikogorički mudrac, koji nas sve drži budalama i nepismenima, pa je prije koju godinu, kad su ga novinari zaskočili s pitanjima o razbacivanju novca poreznih obveznika, nasmijavši se samouvjereno povikao i sve do kraja obrazložio nama neukima: „Ali pa nije to gotov novac! Što je vama! To je leasing! Pa to je na kredit!“ Onda dobro. Jer čuo sam… zato banke i auto kuće tako obilato i rado daju i jedno i drugo… da bi gubile upravo na leasingu, na kreditima, ne? One sve te stare aute uzmu pod (masivni) račun natrag, tako da za nove još dobijemo i povrat novca…Zgodno je i ono njihovo obrazloženje kako tu ne bi bilo velikih ušteda. Valjda po onoj (jedino njima svojstvenoj) logici: mi trebamo ili veliku ili nikakvu uštedu. Blago nama s takvim financijašima, ekonomskim analitičarima i vodećim političarima…

Naravno, zamislite da je samo trećina tog novca svake četiri godine potrošena za poticaje kupnje stanova za mlade obitelji. Zamislite da je ta trećina potrošena kao polog kreditu za nabavu vatrogasnih vozila i opreme. Zamislite… ali to možete i sami bolje od mene…

Taj ogroman spiskan novac maligan je još po nečemu. Nije tu samo u pitanju bahatost političkih krezova u hrvatskoj ni jednokratna potrošnja niti visoke cifre niti bacanje novca u vjetar svake četvrte godine – riječ je o modelu, o oglednu primjeru svima drugima koji su blizu bilo koje državne blagajne: od direktora i menađera do rukovoditelja svih razina. Svima njima, godinama se nesmetano šalje poruka: ako mi možemo spaliti 3 milijarde kuna vi slobodno možete 300 milijuna. Već stupnjevito i prema hijerarhiji a da nikome ne padne vlas s glave. To je model i primjer za ovu malu opljačkanu hrvatsku koja gospodarski grca. A kako i ne bipod ovakvim kočijašima.

I sve bi to bilo još i malo kad bi tu bio početak i kraj političkim bahaćenjima i uništavanju sredstava poreznih obveznika… ali tu je još cijeli niz drugih, trećih i petih privilegija kojima kraja nema. Koje javnost (još) ne smije ni čuti. Hrvatska je raznesena ovakvom, bahatom vlašću. Netko tko se kune u svoj rad na gospodarskom oporavku taj nema vozni park od devet i po tisuća vozila. On se ne šepiri i ne natječe s vlastitim ogledalom u audijima, mercedesima i bmwima posebno opremljenima, hlađenima i grijanima, vlaženima i utišanima, kožnatima. Njemu su dovoljni serijski Opeli. Za saborske i Vladine, ministarske i predsjedničine, policijske i druge državne potrebe dovoljno je mnogo manje vozila. Država treba imati dvadesetak reprezentativnih vozila a svi drugi izvolite u službene škode, opele, suzukije. I to u razinu opreme koja ne prelazi 150.000 kuna.

Ali, vjerujući u prosudbu političara u hrvatskoj oni (bez obzira na sve) njeguju stari imperatorski-Titov i hajleselasijeafro-trend. Oni su u velikom kao onaj saborski zastupnik u malom, koji je kao odabranu tiskovinu kojuželi primati i iz koje se hoće informirati odabrao, naručio (i dobio!) – magazin Playboy.

Javor Novak/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati