Ivan Pepić: Turska koristi sve moguće instrumente kako bi BiH stavila pod svoj geopolitički kišobran

1
Poštovani gosp. Pepiću, Vaš rad „Neo-otomanizam i geopolitička percepcija Turske među studentima u Bosni i Hercegovini”, izrađen na dodiplomskom studiju Politologije Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu pod vodstvom doc. dr. sc. Marte Zorko, ove je godine nagrađen Rektorovom nagradom. U ovome razgovoru dotaknuli bismo se bitnih činjenica vezanih uz ideologiju „neoosmanizma”.
Za početak: kako definirati pojam „neoosmanizam”?

Pojam neoosmanizam najbolje se definira kao politički pristup Turske koji preuzima pojedine identitetske, kulturne i religijske smjernice iz Osmanskog Carstva za postizanje suvremenih ekonomskih i političkih ciljeva u državama koje dijele istu ili sličnu prošlost, koristeći se uglavnom demokratskim metodama. Neoosmanizam je legitiman način s kojim Turska uspijeva osigurati status regionalne sile.

Neoosmanizam nasuprot kemalizma

Predstavlja li politika neoosmanizma odstupanje od kemalističke doktrine s obzirom na to da podrazumijeva jačanje uloge islama u javnom životu?

Definiciju neoosmanizma koju sam ponudio može pomoći kako bi se razumjela razlika suvremenih ciljeva turske unutarnje i vanjske politike u odnosu na dugogodišnju kemalističku doktrinu, koja je bila republikanska i nije prihvaćala nikakve elemente Osmanskog Carstva. Kemalizam se od Osmanskog Carstva uvijek udaljavao i gledao s velikom skepsom. Republika Turska Mustafe Kemala Ataturka nije prihvaćala ni u jednom trenutku miješanje islama i države. Ustav iz 1924. godine Tursku je smjestio među modernim svjetskim republikama, s potpunim odvajanjem države od vjere, ukidanjem šerijatskih sudova, ukidanjem kalifata, itd.

Ataturk je proveo reforme koje su u određenim trenucima bile vrlo stroge prema onima koji su zagovarali stari režim Osmanskog Carstva koji je islam izjednačavao s državom. Rezultat toga je bio da je u Turskoj već 1929. godine organizirano prvo natjecanje „Miss Turske”, a 1930-ih žene dobivaju pravo glasa. Kasnije Turska postaje jedna od najjačih karika NATO-a i SAD-a, članstvom 1952. godine. Ovi podaci dokazuju prozapadnu politiku Turske i distanciranost iste od drugih islamskih zemalja.

Pojavom neoosmanizma islam dobiva važniju ulogu, osobito kad je u pitanju vanjska politika. Upravo korištenjem islama u posljednih dvadesetak godina Turska nastoji pridobiti veliki broj zemalja s muslimanskim stanovništvom, što do tad nije slučaj. Zanimljivo je primijetiti da dolaskom Recepa Tayypa Erdogana na mjesto predsjednika Vlade, posebno za vrijeme drugog mandata, islam postaje prisutan i u unutarnjopolitičkoj agendi. Prisjetimo se prosvjeda iz 2013. Godine u Istambulu na Taksimu. Oni su nastali kao pobuna na sve veću vjersku prisutnost u javnom životu, od zabrane konzumiranja alkohola blizu džamija do omogućavanja ženama da nose veo u javnosti.

Ne bih se složio s onima koji govore da se radi o ekonomskim prosvjedima ili o mladeži s modernističkim mentalitetom. Prije svega, ekonomski Turska je u tom periodu za razliku od većeg dijela svijeta i dalje bilježila gospodarski rast. Jednostavno se radilo o sukobljenim doktrinama. Kemalizam, koji je ipak duboko usađen u tursku populaciju, sreo se prvi put od svog nastanka s agresivnim neprijateljem, odnosno s elementima neoosmanizma koji se itekako suprotstavlja kemalizmu.

Služeći se neoosmanizmom Turska može povoljno utjecati na svoje gospodarstvo

Koliko u strategiji neoosmanizma igraju ulogu ekonomski uspjesi Turske posljednjih godina?

Turska bilježi značajne gospodarske uspjehe. AKP je preuzimanjem vlasti smanjio stopu nezaposlenosti koja danas iznosi oko 8,5%, smjestio Tursku među poželjnije svjetske turističke destinacije i povećao izvoz.

Može se bez ikakvih sumnji reći kako neoosmanizam igra značajnu ulogu u ekonomskim uspjesima Turske! U periodu 2000.-2010. turski je izvoz na području Balkana porastao za oko 85%. Netko bi mogao reći da se radi o pukoj slučajnosti, no činjenica je kako je u svim državama s muslimanskom populacijom u tom dijelu Europe, točnije u Albaniji, BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu, ali i Ukrajini te Moldaviji, prisutna turska vladina organizacija TIKA.

Ona omogućuje ekonomsko povezivanje s Turskom, potpisivanje pojedinih ugovora između turskih tvrtki i lokalnih organizacija, kao i financiranje projekata od strane turske vlade od kojih kasnije često profitira Turska. Budžet TIKA-eiznosio je 2002. godine oko 0,085 milijardi dolara, dok je 2012. imala 1,3 milijarde dolara. Turska je ujedno potpisala poseban sporazum s BiH o slobodnoj trgovini, koji omogućuje BiH izvoz bez carina i tarifa. Ipak, zbog loše ekonomske situacije u susjednoj državi taj sporazum kao i da ne postoji s obzirom da izvoz ne raste značajno.

Ipak je zanimljivo spomenuti kako je izvoz Turske u BiH između 2011. i 2012. porastao za 19%, dok je EU izvozila za oko 13% više, a iz zemalja CEFTA-e rast je iznosio tek 5%. Upravo su ovo značajni podaci koji potvrđuju kako Turska služeći se neoosmanizmom može povoljno utjecati na svoje gospodarstvo.

Tri zone utjecaja

Koje sve države neoosmanska strategija obuhvaća?

Teško je govoriti s preciznošću koje sve države neoosmanska doktrina obuhvaća. Međutim, mnogi autori, s kojima se slažem, govore o tri zone utjecaja prema kojima je očita neoosmanska strategija. Prvoj zoni utjecaja pripadaju Teško je govoriti s preciznošću koje sve države neoosmanska doktrina obuhvaća. Međutim, mnogi autori, s kojima se slažem, govore o tri zone utjecaja prema kojima je očita neoosmanska strategija. Prvoj zoni utjecaja pripadaju Sovjetskog Saveza, Azerbajdžan, Kirgistan, Uzbekistan, Turkmenistan i Kazahstan. U treću skupinu možemo nabrojiti muslimanske države Bliskog istoka, s kojima Turska gradi sve bolje odnose.

Ipak, treba napomenuti kako složenost političke situacije u tom dijelu svijeta predstavlja značajan problem za sve analitičare, pa tako postaje teško uvijek potvrdno govoriti o uzlaznoj putanji neoosmanizma na Bliskom istoku kao za druge dvije skupine zemalja.

Drugi način promatranja, koji sam potvrdio i obranio u radu, jest koristiti kombinaciju prethodnog načina triju zona utjecaja i individualiziranja postojanja ureda TIKA organizacije u tim regijama. Tako ispada da se neoosmanska doktrina primjenjuje na otprilike dvadeset država u turskom okruženju unutar označene tri regije. Kritičari bi mogli pokušati pobiti taj način potvrđivanja postojanja neoosmanske strategije u tim državama. Međutim, u svom sam radu dokazao kako TIKA ima ogromnu važnost za tursku gospodarsku i vanjsku politiku.

Ona je vladina organizacija koja svojim radom u tim državama utječe i na političke odluke pojedinih političara. Jedna od važnijih reklami iz 2013. za TIKA-u bila je Erdoganova rečenica „zajedno s TIKA-om bit ćemo uvijek na strani naše bosanske braće u BiH”. Upravo ta rečenica može dokazati utjelovljenje neoosmanizma u BiH: TIKA, kao ekonomsko sredstvo turske vlade, u korist povijesne „bosanske braće” u povijesnom teritoriju BiH. Koliko Turska pomaže BiH preko TIKA-e svjedoči podatak da je u 2004. BiH dodijeljeno 6 milijuna dolara, a u 2011. preko 18 milijuna dolara bespovratnih sredstava.

Temelji neoosmanske politike

Od kojeg razdoblja možemo utvrditi pojačano tursko zanimanje za prostor Balkana? Poklapa li se ono s vremenom raspada Jugoslavije?

Bilo bi pogrješno reći da je Turskoj stalo do Balkana od raspada Jugoslavije. Moderna je Turska imala relativno dobre odnose s Jugoslavijom, isto iz kulturnih razloga. Dakle, Turska je imala dobre odnose s Jugoslavijom.

Raspad Sovjetskog Saveza stvorio je politički vakuum u tadašnjoj Jugoslaviji i u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, osobito na Kavkazu. U tom je periodu na čelu Turske bio predsjednik Özal, čovjek na kojeg su utjecali neoosmanski „očevi”, na primjer Candar i Vergin. Oni smatraju kako „tursko” ne bi trebala biti isključivo etnička odrednica, nego ona predstavlja ujedno konstrukciju koja uključuje svu populaciju u Anadoliji, na Balkanu i Kavkazu.

Upravo raspadom komunizma neoosmanizam postaje prihvaćena i značajna doktrina u Turskoj. S jedne strane kad je riječ o unutarnjoj politici, neriješeni problem s Kurdima nastojao se riješiti upravo kroz neoosmansku retoriku zajedničke osmanske povijesti i islamske vjeroispovijesti. S druge strane, raspad komunističkog sustava na Balkanu i na Kavkazu otvaraju širom vrata sve značajnijoj turskoj vanjskoj politici, koja s vremenom zauzima vrlo značajno mjesto u tim regijama.

Isto tako, rat u državama bivše Jugoslavije animirao je tursku javnost, koja se odmah aktivirala i uglavnom stala protiv srpskog agresora. Prisjetimo se dobrih odnosa predsjednika Tuđmana s turskim predsjednikom Demirelom, koji je pozivao Zapad da spriječi prolijevanje krvi u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Turska je javnost uglavnom stajala uz Muslimane u Bosni i Hercegovini, ali je službena turska vanjska politika bila prije svega orijentirana na sprječavanje srpske agresije, što se može vidjeti i iz dokumenata koji su razmijenjeni između Hrvatske i Turske za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba.

Turska je često protestirala protiv tog sukoba. Kasnije su turski napori urodili plodom, pa je 1995. godine Turska imala možda najveću zaslugu u pritisku na SAD kad je u pitanju zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini. Američki diplomati su u tom periodu često posjećivali Ankaru, pa je Holbrooke zabilježio kako je zatražio od Ankare medijaciju kako bi bosanska strana bila fleksibilnija u prihvaćanju mira. Nakon toga je potpisan Daytonski sporazum.

Dakle, dolazak prvog neoosmanskog predjsednika Özala, raspad komunizma, kurdsko pitanje u Turskoj i rat u tadašnjoj Jugoslaviji te pritisak turske javnosti na „obranu” muslimanske strane u ratu su bili faktori koji su poslužili kao temelj neoosmanske politike koju i danas percepiramo.

Turska u BiH

Za Hrvatsku je od posebne važnosti jačanje turskog utjecaja u Bosni i Hercegovini. Iz kojih se dokumenata i političkih izjava turskih političara može detektirati politika neoosmanizma u BiH?

Hrvatska politika prema BiH je politološki gledano čudna. Ne postoji plan koji bi obvezao sve vlade i predsjednike da se ponašaju ne samo kao susjedi, nego kao i državnici koji će štititi interes tamošnjih Hrvata. Za vrijeme prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana taj je odnos bio itekako dobar, no kasnije se to iz razloga koji su već poznati pogoršalo. Danas se odnos Hrvatske prema BiH po mom sudu popravlja, no i dalje se ne koriste puni kapaciteti i prava koja Hrvatska polaže nad daytonskom BiH. Poboljšanje odnosa je više dijalektički nego realpolitički.

Unatoč činjenici da mediji prikazuju Milanovića, Karamarka i Josipovića ujedinjene oko BiH, iza toga se kriju isključivo osobni i stranački interesi. Da su aktualne elite doista zainteresirane za rješavanje hrvatskog pitanja u BiH onda bi to potegli kroz „izvršne” međunarodne i europske institucije, kao što su Europsko vijeće i Vijeće Europske unije. Jeste li vi čuli Milanovićev ili Josipovićev govor, apel ili bilo što drugo u Europskom vijeću? Ili, što hrvatska ministarstva rade kad je u pitanju BiH tijekom sastanaka u obliku Vijeća EU? Moram primijetiti kako se nažalost radi o prašini u očima.

Za razliku od hrvatske neodlučnosti, Turska koristi sve moguće instrumente kako bi BiH stavila pod svoj geopolitički kišobran. Obostrane političke izjave koje se mogu čuti već od devedesetih su dokaz dugoročne, stabilne i jedinstvene turske politike prema BiH koje se postupno konkretiziraju i jačaju. Idejni začetnik takvog načina vođenja politike prema BiH je Davatoglu, aktualni presjednik Vlade Republike Turske. Njegov je dokument Strateška dubina inspirirao suvremenu vanjsku politiku Turske, a njegove izjave kako „Anatolija pripada Bosancima” i „Sarajevo pripada nama” te da ono „što se događa u Bosni je odgovornost Turske” svjedoče koliku moć on uživa u Turskoj i diljem muslimanskog svijeta.

Ekonomski utjecaj preko vladine organizacije TIKA

Kako se neoosmanizam u BiH očituje na ekonomskom planu?

Najbolji način za opisivanje turske ekonomske prisutnosti u BiH je analiza turske vladine organizacije TIKA. Koliko Turska pomaže BiH preko TIKA-e svjedoči podatak da je u 2004. BiH dodijeljeno 6 milijuna dolara, a u 2011. preko 18 milijuna dolara bespovratnih sredstava. Turkish Airlines je 2008. godine preuzeo 49% BH Airlinesa, no samo nakon nekoliko godina Turci su prodali svoj dio. Osim toga, bivši su partneri ostavili BH Airlines u velikim problemima, jer nisu plaćali obveze leasinga.

Preko TIKA-e financiraju se veliki projekti diljem BiH. Kako? Klasični su primjeri kulturni i turistički projekti. Most Mehmeda Paše Sokolovića u Višegradu obnovljen je zahvaljujući TIKA sredstvima u vrijednosti od 3,5 milijuna dolara, a obnavlja ga turska građevinska firma ER-BU.

Osim TIKA-e, važno je spomenuti izravna ulaganja Turske na Balkanu. Prema podacima turske vlade upravo je Bosna i Hercegovina država u kojoj je Turska najviše izravno uložila 2013. godine. U BiH Turska je investirala 283 milijuna eura, najviše u bankarskom, obrazovnom i industrijsko-prehrambenom sektoru. Usporedimo li taj podatak s uloženih 36 milijuna eura u Hrvatskoj (turizam i građevina) onda možemo shvatiti važnost dugogodišnje neoosmanskepolitike u BiH.

Koliko turski kapital ide u mjesta gdje živi muslimansko stanovništvo svjedoči i podatak da turska banka Ziraat Bank od 27 filijala ima samo jednu na teritoriju RS, dok se ostale nalaze u većinski bošnjačkim gradovima. Dakle, očigledno je kako turska ekonomija i pomaže i služi se muslimanskim stanovništvom za svoje interese. Osobito u bankarskom, obrazovnom i industrijskom sektoru.

Turska radi na svom imidžu u BiH

Kao sredstvo provedbe neoosmanizma Turska koristi i kulturno djelovanje?

Kulturno djelovanje je po samoj definiciji neoosmanizma jedno od najvažnijih stupova. Upravo kulturnom prisutnošću jednog naroda imamo mogućnost lakšeg utjecaja na političke i ekonomske procese. Uočio sam kako na primjeru BiH postoje tri segmenta kojima se može izmjeriti geopolitička snaga Turske u BiH. Radi se o političkom, ekonomskom i kulturnom segmentu. Metodološki je teško izmjeriti kulturnu prisutnost jedne zemlje u drugoj.

Međutim, komparacijom s vremenskim razdobljem i s kulturnom prisutnošću drugih država moguće je zaključiti kako je Turska enormno povećala svoje kulturno djelovanje na području BiH. U posljednjih nekoliko godina otvoreni su turski kulturni centri diljem zemlje. Tako je 2009. otvoren kulturni centar „Yunus Emre”. U Sarajevu je u devet osnovnih škola turski jezik postao drugi jezik zahvaljujući Veleposlanstvu Turske. Nakon HNŽ, BPŽ, ZDŽ i SBŽ i Sarajevska Županija uvela je tu praksu.

Isto tako, Turska radiotelevizija donirala je BHRT-u 2013. svu digitalnu opremu, dok iste godine HRT ukida dopisništvo iz Mostara i Sarajeva. Još jedan primjer kulturne prisutnosti u BiH može biti kulturna suradnja za očuvanje turskog jezika, običaja i za bolje shvaćanje zajedničke osmanske prošlosti iz 2011., kad je preko Veleposlanstva Turske Biblioteci Bošnjačkog instituta donirano 117 knjiga, a Nacionalnoj i Univerzitetskoj biblioteci BiH oko 160. Dakle, Turska radi na svom imidžu u BiH.

Turska kao politička alternativa

Sudeći po izjavama bošnjačkih političara (Bakir Izetbegović: „Recep Tayyp Erdogan ne pripada samo Turcima. On je naš zajednički lider”) bošnjačka politička elita pristaje na neoosmansku politiku?

Pogrešno bi bilo svim bošnjačkim političkim elitama pripisati šurovanje s neoosmanskom politikom Turske. Postoje u BiH bošnjačke stranke koje se protive načinu na koji se bošnjački član Predsjedništva BiH postavio prema sadašnjem predsjedniku Turske Erdoganu. Međutim, očito je kako svim bošnjačkim elitama odgovara pozicija Turske kao političkoj „alternativi”.

Svjedočimo velikim ekonomskim i političkim poteškoćama kad je u pitanju integracija BiH u EU i NATO-u. BiH ozbiljno riskira postati neželjena i među inače najsklonijim skupinama za proširenu Europu, kao npr. europskim socijaldemokratima. Upravo se zbog tih razloga nijedna ozbiljnija bošnjačka stranka neće odreći turske potpore. Glavne bošnjačke stranke uglavnom neće govoriti protiv legitimnih turskih geopolitičkih igara prema BiH.

Kako bismo razumjeli taj stav, osim nesposobnosti za napredak kad je u pitanju članstvo u EU, valja napomenuti kako je sama turska vlada imala veliku ulogu u pomirenju bošnjačkih stranaka oko krucijalnih pitanja, a vjerojatno i oko samog odnosa prema Turskoj. Naime, 2009. godine SDA, Stranka za BiH i SDP BiH su na sastanku s Erdoganom u Turskoj bile izložene pritisku s ciljem da se te stranke pomire. Naravno, to bi išlo u korist Turskoj koja bi uvijek među Bošnjacima nailazila na saveznike.

Istina je i da pojedini političari u BiH maksimalno iskorištavaju Tursku za svoje osobne i stranačke interese, a to znači da prihvaćaju neoosmanizam. Bakir Izetbegović se prema Erdoganu odnosi kao prema ocu. Ne samo zbog citirane izjave, već i na skupu u Visokom u kolovozu, kad je pompozno podržao Erdogana za vrijeme izbora. On je tad izjavio kako je „Erdoganova pobjeda i naša pobjeda. U Kairu, u BiH, diljem islamskog svijeta milijarde ljudi se moli za tvoje zdravlje i tvoj uspjeh” te „vratili ste ponos i dignitet islamskom narodu”.

Ne radi se samo o klasičnoj predizbornoj potpori, jer takvo stanje traje već dugo, gotovo od početka Erdoganove vladavine 2002. godine. Očito se radi o političkoj međudržavnoj potpori. Bakir Izetbegović je ponovo osvojio mandat u Predsjedništvu BiH, a njegov SDA je najjača stranka u BiH. Naravno da će Izetbegović imati uvijek potporu Turske kad se radi o važnim pitanjima. Zamislite tek ako se tijekom idućih 4 godine bude govorilo o političkom i teritorijalnom preustroju BiH. Koga će podržavati Turska, čiji će stav biti izrazito važan za svjetske sile? Naravno da će podržati stav onih kojih će im omogućiti daljnju prisutnost u BiH, a zasad su to uglavnom SDA i BakirIzetbegović.

Turska i EU

Znači li politika neoosmanizma odustajanje Turske od ulaska u Europsku uniju i kako gledate na odnos vizija budućnosti BiH od Turske s jedne strane te EU s druge strane?

Radi se o vrlo osjetljivom pitanju. Turska i EU su kao što znate već 1963. potpisale sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a tek 1999. Turska dobiva status kandidata. Odnos EU i Turske pun je trzavica i nelogičnosti. Veliku ulogu u tomu igraju odnos Turske prema Cipru i prema genocidu nad Armencima. Ipak, to je klasični izgovor država članica EU. Radi se o puno složenijim stvarima, a to su narav turskog tržišta koji se ne uklapa uvijek s europskim tržištem i, možda najvažnija točka, veliki broj stanovnika Turske.

Ta činjenica bi dovela do situacije da Turska odmah nakon Njemačke ima najveći broj zastupnika u institucijama EU, što bi Turskoj omogućilo veliku pregovaračku moć unutar EU. Osim toga, treba uzeti u obzir i kulturne razlike koje konzervativne snage, osobito u srednjoj i sjevernoj Europi, ne žele prihvatiti.

Neoosmanizam je odgovor na takav odnos EU prema Turskoj. Erdogan je pokušao na početku svoje vladavine uspostaviti bolje odnose s liderima EU, no oni nisu bili iskreni osobito s europske strane. To ga je natjeralo da zajedno s ministrom vanjskih poslova Davatogluom nađe dugoročno vanjskopolitičko rješenje.

Iz toga proizlazi da Turska i EU imaju suprotne vizije i odnose prema BiH. One nisu komplementarne te je u ovom slučaju, u Huntingtonovom smislu, BiH razapeta država između dvije suprotne regionalne sile. U svom sam istraživanju ispitao studente Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu koji su ujedno i potvrdili tezu razapete države. Ispitanici su priupitani pripada li BiH geopolitički Zapadu ili Istoku. Rezultat potvrđuje tezu o razapetoj državi, jer je postotak ispitanika koji tvrde da BiH pripada Zapadu gotovo jednak postotku onih koji tvrde da pripada Istoku.

EU će u budućim pregovorima s Turskom vjerojatno inzistirati da se turska politika prema BiH uskladi s politikom EU,
osobito ako uzmemo u obzir amandmane Europskog parlamenta na Izvješće o napretku Turske iz ožujka, na koje su posebno inzistirali zastupnici Davor Ivo Stier i Zdravka Bušić. Promatrajući dobivene rezultate smatram kako će, ukoliko se neoosmanizam zadrži u istom intenzitetu a EU bude i dalje pasivna prema BiH, u pojedinim dijelovima BiH u još većem intenzitetu prevladati simpatije i privrženost Istoku i Turskoj. Međutim, to su dugoročni politički procesi koji traju godinama, pa je teško predvidjeti konačni ishod.

Percpecija Turske kod mladih

Kolika je prihvaćenost neoosmanske politike među mlađim generacijama Bošnjaka? Može li se u njihovu širem identitetu primijetiti identitetska i vrijednosna identifikacija s današnjom Turskom?

Istraživanje pokazuje kako mladi Bošnjaci za razliku od Hrvata i Srba Tursku u većoj mjeri ocjenjuju pozitivno, i to u svim segmentima. Međutim, mladi Bošnjaci pokazuju prije svega privrženost nacionalnom identitetu i Bosni i Hercegovini. Samo se njih 18% identificira i s drugim zemljama. Njih 22% se identificira s Turskom. Dakle, postoji identitetska sklonost mladih prema Turskoj, ali je ona zasad slaba. Uvjeren sam da ćemo svjedočiti većem postotku identifikacije s Turskom, uz uvjet da politička situacija ostane slična još nekoliko godina i da Turska nastavi neoosmanskom doktrinom.

hkv.hr

facebook komentari

  • srka

    Bice kako Uzviseni odluci…

    by Srka®