Ivan Sklizović: ‘Intervju popa Pere’ i moj odgovor

2

U “Večernjem listu”, od 11. ožujka o.g., objavljen je veliki intervju Branimira Pofuka s umirovljenim sisačkim pravoslavnim svećenikom Petrom Olujićem.
Protojerej stavrofor Olujić dobio je Nagradu Grada Siska za životno djelo, na prijedlog vijećnika iz redova HSP-a.

Cijeli intervju možete pročitati na ovom linku.

Sve što sam znao o proti Olujiću jest da je u pitanju izrazito korektan i pošten čovjek te cijenjeni građanin grada Siska, stoga su me dijelovi intervjua neugodno iznenadili.
Pokušat ću se ukratko osvrnuti na intervju.

1) U uvodnom dijelu intervjua, kao jedan od povoda, Pofuk ističe “ponovno bujanje netolerancije”. Kao i većina onih koji rabe ovu floskulu, ne daje niti jedan argument u prilog ovoj tezi. Također, ne obrazlaže stav o “ponovnom” bujanju.

2) Olujić spominje da dolazi u Sisak 1971. godine jer je glasio kao pomirljiv čovjek, koji će se najbolje snaći u “tadašnjim političkim previranjima i napetostima”. Znači li to da mu je zadatak bio obnoviti bratstvo i jedinstvo nasuprot tadašnjim hrvatskim težnjama za osamostaljenjem?

3) Sam Olujić navodi da je tretirao “bratstvo i jedinstvo kao svojevrsno evanđelje i smislu zajedništva i gradnje dobrih odnosa”. Također, pohvalio se da je bio u dobrim odnosima s većinom partijskih funkcionera i učiteljima u školama, i to u trenutcima sukoba svećenika i učitelja.

4) Bio je istaknuti član svećeničkog udruženja, “svojevrsnog svećeničkog sindikata” kojega su mnogi u Crkvenoj hijerarhiji smatrali produženom rukom Partije. Udruženje je bilo kolektivni član Socijalističkog saveza, a Olujić je bio član Glavni odbora.
Zbog svega navedenog, Olujić je primio plaketu ZAVNOH-a.

5) Kao primjer svoje pomirljivosti, Olujić ističe situaciju u kojoj se uspio izboriti da pogrebnu kolonu zajedno predvode križ i petokraka.
Zaboravlja li pritom koliko “križeva” je “petokraka” pobila i pobacala u jame? Zaboravlja li Domovinski rat koji je bio sukob “križeva” i “petokraka”?

6) Iako je rat osjetio na svojoj koži, Olujić izbjegava naziv “Domovinski rat”, ali i kvalifikaciju “hrvatski obrambeni rat”. Umjesto toga, radije govori o “posljednjem ratu”.

7) Olujić razumije strah i nesigurnost koja se širila među srpskim stanovništvom prilikom osamostaljenja Hrvatske jer mu je supruga s Korduna, a “u ovim krajevima, Baniji, Kordunu, ostalo je sjećanje na 1941.”.
Dakle, “strah i nesigurnost” su kod Srba normalni 50 godina kasnije, ali Hrvati ne bi smjeli imati živa sjećanja na događaje od prije 20 godina…?

8) U to vrijeme je Olujić ušao u socijalističku stranku, istu onu koja je bila protiv osamostaljenja Republike Hrvatske te se zalagala za očuvanje Jugoslavije.
To bi značilo da je Petar Olujić ’91., baš kao i ’71., stavio “bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti” ispred interesa države u kojoj živi i ispred interesa većinskog, domicilnog stanovništva.

9) Da su mu bratstvo i jedinstvo još uvijek na prvom mjestu, pokazuje i to što sisačkom biskupu Vladi Košiću zamjera nacionalizam i činjenicu da ne voli Broza.
Pojam “nacionalizam” u pejorativnom smislu shvaćaju i šire upravo oni koji mentalno još uvijek žive u Jugoslaviji. Zanimljivo je da Olujić istovremeno ne komentira srpski nacionalizam.
Usto, ne vidim razlog citiranju Broza ikojem svećeniku niti vidim svrhu isticanja ove anegdote prilikom intervjua.

10) Također, prota Olujić zamjera mons. Košiću isticanje Antuna Grahovara kao prvu žrtvu srpske agresije. Smatra da to samo raspiruje mržnju jer, prema sudskoj odluci, ubojstvo nije politički motivirano. Tu treba primijetiti tri stvari:
a) još uvijek postoje snažne indicije da je ubojstvo vlč. Tončija motivirano mržnjom;
b) pravo i pravda nisu uvijek komplementarni. Sudska odluka samo pokazuje nedostatak čvrstih dokaza za osudu prema zločinu iz mržnje;
c) ne spominje broj Srba koji se nalaze na popisu žrtava ratnog zločina, a da su zapravo stradali iz bilo kojeg drugog razloga.

11) Da se radi o dvostrukim mjerilima, pokazuje i Olujićev stav o 595 žrtava na području Siska. Naime, iako taj broj nikada nije potvrđen, a još manje dokazan, prota Petar uopće ne sumnja u njega i smatra ga vjerodostojnim.
Iako ne postoji poimeničan popis (navodnih) žrtava, taj broj slovi kao službeni na internetskim stranicama SNV-a. Temelji se na nekom biltenu (Srbi očito vole biltene) objavljenom u Srbiji prije 15-ak godina. Bilten je prepun dokazanih laži i gluposti, svojstvenih za velikosrpsku propagandu i megalomaniju. Između ostaloga, navodi se da su se tijekom Domovinskog rata u Sisku odvijala masovna smaknuća na javnim mjestima – strijeljanjem, vješanjem pa čak i dekapitacijom. Svi su ubijeni samo zato što su bili Srbi.
Ako su Siščani bili tako okrutni, kako je onda ijedan Srbin preživio rat u Sisku?

12) Zbog svega toga, Olujić smatra da bi Košić trebao pozvati na zajedničko služenje mise, katoličke i pravoslavne, “za sve žrtve na području Siska” jer su “tri osnovne stvari: pokajanje, praštanje i pomirenje”. Sed contra est:
a) Pomirenje je nemoguće bez praštanja, a praštanje nije moguće bez kajanja. Srbi ne pokazuju ni trunku kajanja, kako oni u Srbiji, tako i naši “domaći”, stoga je oprost nemoguć. Dakle, nema ni pomirenja. Ovaj zahtjev je upućen “na krivu adresu”; umjesto mons. Košiću, neka se gosp. Olujić obrati Srbima.
b) Organiziranje mise/liturgije za sve žrtve besmisleno je i protivno razumu. Zajednička komemoracija može biti isključivo za sve nevine žrtve. Ovako bi bilo apsurdno i uvredljivo, kao da se služi zajednička misa za zapovjednike Auschwitza i logoraše koje su ovi pobili.
c) Zašto bi svaki ekumenski dijalog KC-a u Hrvatskoj i SPC-a trebala inicirati KC? Zašto su hrvatski katolici ti koji uvijek upućuju apel srpskim pravoslavcima, sa željama za dijalog i izmirenje? Ponekad mi se čini da se zaboravlja tko je bio agresor, a tko žrtva.

13) Za crkvu sv. Spiridona u Petrinji ne postoje čvrsti dokazi što se točno dogodilo. Postoje insinuacije da je crkva minirana 12. kolovoza 1991., što očito nije bilo prije rata, kako to ističe gosp. Olujić.
Također, ne možemo govoriti o “agresiji pojedinaca na građane vlastite države”. Kao prvo, pogrješna je uporaba pojma “agresija”, a kao drugo, taj čin je usmjeren na građevinu, ne na ljude.

14) Nadalje, Olujić ističe da je o mnogim zločinima “odmah imao saznanja” te da je “neke od njih i sam pokopao”. Nije htio prije o tomu govoriti jer je smatrao “da ne treba paliti vatru”.
Prema zakonu, svatko tko ima saznanja o nekom kaznenom djelu, a to djelo ne prijavi, i sam čini kazneno djelo.
Dakle, navedeni zločini su se ili dogodili ili nisu. Ako nisu, gosp. Olujić iznosi neistinite tvrdnje. Ako jesu, onda je Olujić prešućivanjem prekršio zakone RH-a. No, to je slučaj za DORH.

15) Isto tako, bilo bi dobro preispitati što je Petar Olujić radio 1993. u Beogradu, kod patrijarha Pavla. U intervjuu Olujić navodi da je išao “riješiti neke osobne stvari i tražiti savjet”. S obzirom na to da je rat bio u punom jeku, a da patrijarh Pavle nije bio naklonjen Hrvatskoj, nije bilo vrijeme za odlazak u Beograd. Nije bilo ni mjesto jer odlazak u sjedište SPC-a u vrijeme kada SPC provodi huškačku četničku politiku, u najmanju ruku je nesmotren potez.

16) Sve u svemu, u intervjuu se očituje pomirljiva politika prote Olujića i zahtjev za priznavanjem svih grijeha i zločina. No, “propustilo” se spomenuti neke važne stvari: Hrvatska je žrtva srpske agresije, rat je bio obrambeni, rat je vođen na tlu Hrvatske, u Srbiji je u tijeku rehabilitacija četništva, podižu se spomenici zločincima iz Domovinskog rata, omalovažavaju se i vrijeđaju hrvatski sveci i blaženici, RH se nepravedno optužuje za “fašizaciju” i “reustašizaciju”…
Očito ni Branimiru Pofuku ni Petru Olujiću ove teme nisu bitne.

Svjestan sam da postoji mogućnost da ću zbog ovoga završiti u sljedećem broju famoznog “Biltena”. No, bolje i to nego prešutjeti istinu…

Ivan Sklizović

facebook komentari

  • kvaternik

    bravo Ivane!

    • Ivan Sklizović

      Hvala… 😉