Pratite nas

Kolumne

Ivica Marijačić: Zasluženi kraj lažnih mesija iz Metkovića

Objavljeno

na

Kaos na hrvatskoj političkoj sceni nikad veći

Božo Petrov, čelnik Mosta, ostao je vidno šokiran za njega neočekivanim ishodom sjednice Vlade prošloga četvrtka na kojoj je predsjednik Vlade RH Andrej Plenković smijenio tri ministra iz kvote Mosta, unutarnjih poslova Vlahu Orepića, zaštite okoliša Slavena Dobrovića i pravosuđa Antu Šprlju, zato što su bili za smjenu HDZ-ova ministra financija Zdravka Marića.

Naime, prije toga SDP je najavio i uputio Hrvatskome saboru zahtjev za smjenu ministra Marića optužujući ga za sukob interesa jer da je navodno kao jedan od bivših direktora u Todorićevu Agrokoru pogodovao tome koncernu i da nije pravodobno upoznao Vladu sa stanjem u kompaniji.

Prema proceduri, prije Hrvatskoga sabora o zahtjevu se morala očitovati Vlada RH, a na spomenutoj sjednici pokazalo se da su trojica Mostovih ministara bila uz SDP-ov zahtjev, dakle za smjenu Zdravka Marića.

PlenkovićČelnik Mosta Božo Petrov bio je siguran da će premijer Plenković popustiti, dakle da će smijeniti ministra Marića iz jednostavne potrebe da ne riskira opstanak HDZ-a na vlasti do koje je i došao zahvaljujući koaliciji s Mostom.

Grdno se prevario: ne samo da je Plenković odbacio njegov plan, nego je munjevito smijenio tri njegova ministra, a sutradan još jednoga, ministra uprave Ivana Kovačića. Time je priča o Mostu kao koalicijskome partneru HDZ-a završila. Formalno su Mostovi ministri sutradan dali i ostavke nakon početne pobune i otpora da napuste te pozicije, što bi bilo ravno državnome puču. Nakon svega, Petrov je nemoćno obavijestio javnost da Most napušta vladajuću koaliciju. Postalo je jasno da je odzvonilo i njemu kao predsjedniku Hrvatskoga sabora.

Propao je, dakle, scenarij Bože Petrova da Most još jednom odigra predstavu velikih pravednika koji sređuju stanje u državi te da se nametnu javnosti kao jedini zdravi društveni pokret ili stranka. Lani je taj plan uspješno primijenio u Oreškovićevoj Vladi protiv potpredsjednika Vlade i predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, ali samo zato što je Petrov na svojoj strani tada imao i predsjednika Vlade Tihomira Oreškovića.

Zahtjev za odlaskom Karamarka bio je, naime, dio šire priče i interesa mnogih aktera. Sada je, pak, Plenković, koji je profitirao na lanjskoj Mostovoj dekonstrukciji Vlade odlučnim potezom poručio Petrovu da je dotjerao cara do duvara. Čelnik Mosta ostao je, dakle, bez suvisla komentara jer nije očekivao takvu rezolutnu reakciju Andreja Plenkovića.

Obična demagogija s ciljem pretvaranja poraza u pobjedu

Sve što je preostalo poslije toga Petrovu jest da taj debakl pokuša pretvoriti u neku vrstu pobjede i da uvjeri javnost Petrov Bolesno ambiciozni Božo Petrov htio je po deja vu scenariju pokazati Plenkoviću da je on gazda u hrvatskoj politici i da ne određuje samo svoje ministre, nego i ministre iz kvote HDZ-a.

Dobio je zaslužen odgovor od Plenkovića koji je strmoglavio Petrova s političkih visina na dno kako Most odlazi zbog protivljenja HDZ-ovoj zaštiti pljačke, kriminala, Agrokora, Todorića, ministra Zdravka Marića, ministrice Martina Dalić itd. No to je vrlo prozirna demagogija s uličnom ili krčmarskom argumentacijom. Kao što su Mostovci Petrov i Bulj još lani optuživali Karamarka da je morao otići zbog kriminala pa ih je on tužio, a njih dvojica nakon toga kukavički se zaštitili imunitetom i izbjegli sud, takva je čini se i sada razina njihovih optužaba usmjerenih prema HDZ-u, s tim da u ovoj situaciji nisu osobito ni uvjerljivi ni usklađeni jer smijenjeni ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić kaže da ne odlaze iz Vlade zbog Marića, nego zbog ministrice Dalić, čiji je suprug u upravi Ine i prema tomu, ona je, tvrde u Mostu, u sukobu interesa, dok drugi Mostovci pak spominju samo Marića i Agrokor.

Iza cijele te patetične i lažne mesijanske pravedničke misije Bože Petrova i njegova Mosta kriju se, dakako, bolesne makijavelističke ambicije Bože Petrova i još nekolicine u Mostu, skupini zastupnika za koju se može reći da nekako održava to jedinstvo različitih osobnosti, među kojima zacijelo ima čestiti i naivnih idealista, ali koji ne dominiraju grupacijom.

Nakon očitoga medijskoga forsiranja ljevičarskih krugova, osobito HTV-a, koji su vjerovali da će rast Mosta spriječiti povratak HDZ-a na vlast, Petrov i njegova družina uspjeli su se vinuti s lokalnih na državnu razinu te su postali nezaobilazan politički čimbenik, s desetak posto osvojenih zastupničkih mandatu Hrvatskome saboru.

No, njihov utjecaj nakon toga u posljednje dvije godina u znake ju neprekidne silazne putanje. Te su činjenice svjesni Petrov i ostali čelnici Mosta Već su doživjeli poraze na parlamentarnim izborima u Metkoviću i Omišu, dakle u svojim izbornim bazama, ali su ti porazi ostali više ili manje skriveni u činjenici da je izborna jedinica za parlamentarne izbore prostorno znatno šira od jednoga mjesta pa im je ukupan broj dobivenih glasova u izbornim jedinicama ipak omogućavao političko preživljavanje i opstanak. Ali sada su pred vratima lokalni izbori, a sva istraživanja ne daju ni Petrovu, ni Grmoji, ni Kovačiću neke osobite izglede u nadmetanju s protukandidatima.

Doživjeti poraz u svojim mjestima, nakon tolike obećavajuće revolucionarne halabuke, ne bi bio za njih običan poraz, nego i svojevrsno poniženje s obzirom na to da protiv sebe imaju kandidate koje svih ovih godina optužuju za najcrnji kriminal. Pobijedi li, primjerice, Stipe Gabrić Jambo u Metkoviću, onda bi to mogao biti politički kraj za Božu Petrova koji se meteorski vinuo od gradonačelnika do predsjednika Hrvatskoga sabora upravo na demonizaciji Jamba.

Naivni Petrov vjerovao u isti scenarij kao i protiv Karamarka

Karamarko PetrovS obzirom na to da je i u široj hrvatskoj javnosti, a ne samo u njihovim lokalnim sredinama, sve više prevladala percepcija o Mostu kao o promašaju i o još jednome razočarenju, Petrov je zaigrao na deja vu scenarij s početka ovoga teksta.

Afera Agrokor učinila mu se kao idealan placdarm s kojega bi povratio nekadašnju popularnost u biračkome tijelu. Ali neočekivana Plenkovićeva sječa na bolan način uvjerila ga je da novi predsjednik HDZ-a ne će ovaj put dopustiti ponavljanje slučaja s Karamarkom, što znači da je i Plenković naučio lanjsku lekciju bez obzira što je on u njoj profitirao, a možda ju lani i potencirao kako bi ubrzao Karamarkov odlazak.

Kao što je poznato, Božo Petrov i Miro Bulj doživjeli su naknadno pravu blamažu u slučaju smjene Karamarka jer se pokazalo da je on bio u pravu s tezama o napuštanju arbitraže s MOL-om zbog uštede velikih troškova, a Petrov u krivu kad je tvrdio lažno da Hrvatska dobro stoji u tome procesu. Vidjelo se da su to pravi demagozi. Već su tada moralni razlozi nalagali njegovu abdikaciju, ali psihijatar iz Metkovića očito vrlo loše stoji s političkim moralom.

U zrelim demokracijama zapadnoga tipa Mostova metoda ucjene jednostavno nije ni poznata ni normalna. HDZ je većinski „dioničar“ u Vladi i manjinski partneri ne mogu predsjedniku Vlade ultimativno određivati tko može, a tko ne može biti ministar u kvoti HDZ-a, s obzirom na to da ni HDZ nije ucjenjivao čelnike Mosta oko toga koga će odrediti za ministre u toj Vladi. Ako se, pak, Mostovci nisu slagali s bilom kojim aspektom ili s cjelinom HDZ-ove politike, mogli su mirne duše napustiti koaliciju i time čistih ruku izaći pred svoje birače i javnost. No nisu krenuli tim jedino logičnim putem.

Božo Petrov je, računajući da će Plenković popustiti i prihvatiti njihov, zapravo njegov ultimatum te se odreći ministra čiju „glavu“ traže, a oni sami, tj. Petrov i Most, u očima hrvatske javnosti još jednom ispasti kao superiorni političari čija je isija spašavanje etičnosti hrvatskoga društva, a onda takav status debelo kapitalizirati u predstojećim lokalnim izborima.

Površnost Mostove „argumentacije“ da su oni navodno žrtve svoje borbe protiv korupcije i kriminala, dokazuje zapravo vrlo jednostavna činjenica: oni su ulazeći u koaliciju s Plenkovićevim HDZ-om znali da ministar financija Zdravko Marić dolazi iz Agrokora kao što su znali i da suprug ministrice Martine Dalić sjedi u upravi Ine te da je bilo neusporedivo više razlogu za pobunu nego u slučaju navodnoga sukoba interesa zbog kojega su rušili Tomislava Karamarka i prijašnju Vladu. Ali ni riječi prosvjeda nisu izustili, štoviše kao da su jedva dočekali prebrojavanje glasova i odmah vrlo koncilijantno usuglasili se s HDZ-om oko podjele vlasti. Pritom je vrlo znakovito da je Most u toj raspodjeli resora uzeo za sebe najzvučnija ministarstva: unutarnjih poslova, pravosuđa, zaštite okoliša i uprave, a predsjednik Mosta postao je i predsjednik Hrvatskoga sabora, druga najvažnija i najmoćnija osoba u državi.

Koalicijski partner koji je prinio u zajedničku saborsku većinu tek 15 mandata, u odnosu na većinskim HDZ koji je dobio više nego četiri puta veći broj zastupnika, uzeo je najbolji i razmjerno najveći dio toga kolača. Nitko nikada u parlamentarnoj povijesti Hrvatske nije tako naplatio svoju koalicijsku suradnju s pobjedničkom strankom. Ta je spoznaja od presudne važnosti za zaključak da je Most u svojim rukama imao apsolutno sve alate da provode reforme koje je vehementno najavljivao i obećavao. Na žalost, ništa nisu proveli, a nisu se nikada ni pobunili u smislu da oni to žele, ali da im netko stoji na putu sa svojim opstrukcijama. Forsiranje Zakona o otvaranju arhiva jedini je zapravo pozitivan učinak Mostova obnašanja vlasti.

U cjelini, oni su se uživjeli u vlast, postali dio neosjetljive vlastodržačke nomenklature i neprepoznatljiv dio zatrovane žabokrečine jer su do besvijesti svoje resore napunili kadrovima iz vlastite provincije ne vodeći računa o potrebama, stručnosti i obrazovanju. Pokazali su se, uza sve to, nedoraslima za ministarske i druge odgovorne dužnosti.

Groteskno ponašanje ministra Orepića

U tome kontekstu upravo je groteskno bilo ponašanje ministra unutarnjih poslova Vlahe Orepića koji je cijelo vrijeme IzboriPostojeća HDZ-ova koalicija s Pupovcem bila je strašan udarac na dostojanstvo HDZ-ova biračkoga tijela. Najavljivana nova koalicija s HNS-om i Pupovcem bila bi nova dimenzija krivotvorenja volje birača.

Novi izbor jedini su logičan izlaz iz ove situacije.vodio nekakve ideološke bitke, pa stalno demonizirao pozdrav „Za dom spremni“, a tolerirao komunističke simbole, javno prozivao ustavne sudce, kolege ministre i ostale za kriminal, umjesto da ih je uhićivao ako je imao dokaza i tako provodio zakon. Svojim nadmenim držanjem, a poraznim rezultatima u praksi, taj je čovjek postao gotovo predmet sprdnje i prvo ga je trebao najuriti sam Most, posebice zato što je Orepić nastupao sa svjetonazorski i ideološki suprotnih pozicija od onih demokršćanskih iz kojih je navodno izrastao Most.

Pored svega toga, bilo je paradoksalno slušati kako su veliki reformatori u Mostu, nakon što su preuzeli vlast, glasno bili protiv lustracije, protiv smjene državnoga odvjetnika, protiv smjene na čelnih ljudi na HTV-u, iako je svakomu bilo jasno da nikakva reforma nije moguća ako institucije vode stari kadrovi.

Nisu im, dakle, smetali ni Martina Dalić, ni Milorad Pupovac sa svojim izvrtanjem povijesti i vrijeđanjem Domovinskoga rata, nisu im smetale ni klevete protiv Hrvatske za fašizam iz raznih krugova. Malo pomalo, javnost je rezignirao zaključila da je Most tek jedna u nizu zabluda koje jedna za drugom završavaju na groblju potrošenih političkih ideja i praktičnih pokušaja.
Kad je riječ, pak, o sljedećim potezima, jasno je da slijedi ovoga tjedna smjena predsjednika Hrvatskoga sabora

Bože Petrova. HDZ će na tu dužnost željeti postaviti Gordana Jandrokovića. Zamjene za smijenjene ministre premijer Plenković je imenovao. HDZ ima navodno 79 glasova da obavi smjene u Hrvatskome saboru, ali nema potrebnih 76 ruku za izglasavanje povjerenja eventualnoj novoj vladajućoj koaliciji. Predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković vrlo samouvjereno najavljuje da ne će biti smjena njegovih ministara, da nema krize vlasti, dakle da će formirati novu Vladu s novim partnerima. Ne otkriva se s kojima, ali svi pretpostavljaju da bi , uz dosadašnje partnere, nacionalne manjince, novoj koaliciji pristupili zastupnici HNS-a, IDS-a, Milana Bandića, Čačićev jedan, jedan HDSB-a Po riječima Milijana Brkića, u obzir dolaze svi osim SDP-a, no HNS-ov čelnik Ivan Vrdoljak kaže da će njegova ekipa poduprijeti smjenu Petrova, ali ne će biti za HDZ-ovu novu koaliciju.

HDZ nastavlja s krivotvorenjem volje birača

Posao stvaranja nove vladajuće koalicije bit će navodno ostavljen nakon lokalnih izbora. Ovisno o rezultatima koje na njima postigne, HDZ će se postaviti čvršće ili mekše prema budućim potencijalnim partnerima u Hrvatskome saboru, a ako to ne bude izvedivo, novi izbori jedina su opcija. No već iz dosadašnjega ponašanja vrha HDZ-a jasno je da za njih nema više prepreka za koaliciju i sa strankama posve suprotnoga svjetonazorskoga ili ideološkoga pola. Politički promiskuitet u hrvatskoj politici na vrhuncu je. I dosadašnja Plenkovićeva koalicija s Miloradom Pupovcem, i to tako da Pupovac ucjenjuje i određuje tko može, a tko ne smije biti ministar iz HDZ-ove kvote, bila je strašan udar na dostojanstvo i identitet prosječnoga HDZ-ova člana, birača, pristašu i općenito samosvjesnoga hrvatskog čovjeka.

Eventualna nova koalicija s HNS-om, koju sada HDZ otvoreno priželjkuje i zagovara, dakle sa strankom čija je čelnica optuživala Hrvatsku pred domaćom i inozemnom javnošću za agresiju na BIH, koja je iznosila gnusne laži u Hrvatskome saboru protiv Vice Vukojevića, sa strankom koja često zastupa i prosrpska stajališta kada su u pitanju nacionalna povijest i Domovinski rat, a još k tom sa strankom koja u svojim redovima ima najviše osuđenih pojedinaca za kriminal i korupciju, predstavljat će novu, višu dimenziju HDZ-ova protuprirodnoga političkog bluda, predstavljat će dodatno krivotvorenje volje birača jer na dvama prošlim izborima hrvatski su birači jasno rekli da ne žele vlast SDP-a, HNS-a, pa ni Pupovca.

Prema tome, jedina logična posljedica sadašnjega raspada vladajuće koalicije HDZ-a i Mosta bila bi raspisivanje novih izbora za Hrvatski sabor. U neformalnim razgovorima, neki visokopozicionirani HDZ-ovci upozorili su Plenkovića da bi koalicija s HNS-om značila smrt HDZ-a, ali Andrej Plenković takav je politički tip osobnosti da mu prevaljivanje tih ideoloških jazova ne predstavlja nikakav problem. To osobito nije problem onim liderima koji nakon dobivenih izbora do volje svojih birača drže kao do lanjskoga snijega, a birači HDZ-a, na svoju žalost, u tome imaju poprilično iskustvo.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati