Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Branko Schmidt ili zbogom pameti

Objavljeno

na

Svježinu i napredak u našem društvu donijet će strani doseljenici, rekao je bivši režimski Tuđmanov redatelj prošli tjedan, misleći na one iz islamskog svijeta, koji su za njega lijek našim ispražnjenim selima.

Nije problem što Schmidt govori i misli o imigrantima iz islamskih zemalja, problem je licemjerje i plitkoća njegovih “misli” koje počivaju na politički korektnim klišejima i dvostrukim mjerilima. Takvi su gotovo svi na ljevici, “multikulturalnoj” i “tolerantnoj”. Schmidtove ideološke transformacije upućuju na sumnju da je pamet kod nekih ljudi vrsta ukapnog plina.

Hoće li ili neće imigranti iz islamskih zemalja donijeti “svježinu i napredak” Hrvatskoj, iz zemalja koje nemuslimane, manjine, žene… tretiraju kao stoku (za klanje), ostavljam svakom razumnom da prosudi sam. Želim ukazati na dvostruke kriterije “šmitovaca”.

Imigrantska obitelj

Moja obitelj je imigrantska obitelj. U RH doselili smo se iz BiH nakon što nam je Tito opljačkao imovinu. Tu su nas nazivali dotepencima i kojekakvim pogrdnim imenima. Ni tu moj otac nije mogao dobiti posao, pa je emigrirao u Njemačku. Demografski smo obnovili Slavoniju, kao više puta u povijesti.

No kada je moja mater rodila sedmo dijete, na svoje uši sam čuo kako “ova bosančura rađa ko krmača”. Dinara ili kune od države, ni ove ni bivše, nikada nismo dobili, moj otac je sve zarađivao kao vječiti imigrant u Njemačkoj, ali bi svaki put kada bi slao novac materi u Jugobanci taj novac mjesecima držali i mijenjali po katastrofalnom tečaju. I danas u komentarima ispod mojih tekstova, poručuju mi “da se vratim odakle sam došao.”

Ni nakon devedesetih odnos prema Hrvatima imigrantima iz BiH nije se promijenio. (P)ostali smo simbol svega zla što je kulminiralo sveprisutnim grafitima “Evo vam, Hercegovci, vratite nam Srbe”. Već 1992. godine u Vjesniku počinje hajka kada novinarka Crnjaković piše članak o “funkcioniranju dinarskih emotivaca” i “hercegovačkih lobija”. Potom Manolić s pozicije političke moći optužuje “mafijaško-švercerske klanove”, detektirane već kao “hercegovački lobi”, za sva zla u RH, a nastavlja Mesić, najveći ustaša među antifašistima.

‘Očistimo Zagreb’

Nakon toga ovoj rasističkoj agendi pridružuju se i Schmidtovi “kulturnjaci”. Samo neki primjeri. Najprije predstava “Hercegovci za volanom”, u kojoj se prikazuju Hercegovci kao prevaranti, primitivci. Matanićeva”Blagajnica hoće ići na more” prikazuje poduzetnika Hercegovca kao lopinu, nasilnika, a Hercegovku kao licemjernu katolkinju, kurveštaru. Isti taj Matanić snimio je onaj fašistoidni spot za HSS koji prikazuje kako podrti Hercegovac u bijelim čarapama dolazi u Hrvatsku da bi se brzo obogatio, a spot završava s “konačnim rješenjem” i sloganom “Očistimo Zagreb”.

I Vesna Pusić, idemo malo na Hrvate iz bosanske Posavine, u predsjedničkoj kampanji snima spot u kojem je glavni lik “dotepenac”, Posavljak, u bijelom odijelu i bijelim cipelama s mobitelom, gdje javlja da ima svoje suce i političare i da može mirno krasti i varati te da ima svog “kandidata za predsjednika”, nakon čega se u spotu pojavljuje spasiteljica Pusićka koja kaže kako i “vi imate svog kandidata (nju), zato recite ne kriminalu, korupciji” i svim zlima koje simbolizira ovaj imigrant, Hrvat iz Bosne.

Možda je to trebao biti spot o njenoj (bivšoj) stranci? Sam Schmidt, koji jako voli imigrante muslimane, u “Ljudožderu vegetarijancu”, samo jedan primjer, onog policijskog inspektora koji je korumpiran, koji zataškava kriminal, također oslikava kroz lik Hercegovca, dok je doktor imigrant iz neke islamske zemlje žrtva takvih, ismijavan i šikaniran. Schmidt je i inače kao autor plošan, kao i likovi mu, generalizira, barata ofucanim i dosadnim klišejima.

Europska samomržnja

Schmidtova pak “umjetnost” i izjave samo se uklapaju u sveopću europsku samomržnju, u autorasizam, gdje je musliman kao imigrant poželjan, ali Poljak nije. Tako je Macron, koji je široke ruke, kao i Merkel, prema (ilegalnim!) imigrantima iz islamskih zemalja, ali prema imigrantima iz istočne Europe je mrgudav jer legalno (!) dolazeći u Francusku ili Njemačku ugrožavaju gospodarstvo!? Macron ovime ide protiv jednog od stupova EU-a, a to je slobodno kretanje ljudi, roba i kapitala. Tako Poljake stigmatizira, a ove ilegalne (!) iz islamskih zemalja gleda kao “zalog budućnosti” i gospodarskog prosperiteta uslijed demografskog deficita.

Ne treba se čuditi šmitovima i macronima koji imaju samo jedan problem od kojeg boluje cijeli EU: mržnja prema samom sebi, vlastitoj prošlosti, vlastitoj kulturi do te mjere da bi “očistili Zagreb”, “očistili Europu”, i oslobodili prostor za gay friendly momke iz islamskog svijeta koji su iznimno otvoreni ljudskim pravima, pravima žena i drugim kulturama, pa i našoj, i jedva čekaju da se integriraju. A sve te vrijednosti su upili u svojim matičnim zemljama od Afganistana do Maroka. Jedva čekam da dođu i, kako Schmidt priželjkuje, popune prazna sela njegove rodne Slavonije, a nas dotepence iz BiH izliječe od ksenofobije i homofobije. Zbogom pameti.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Mještani Nuštra: Pune su šume migranata, a država to taji

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati