Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Crveni fašisti pljunuli’ na svog Tita

Objavljeno

na

Ivica Šola: Crveni fašisti pljunuli’ na svog Tita

Prošli tjedan, na svečanoj sjednici Skupštine Istarske županije u Pazinu, u nazočnosti predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, proslavljen je Dan županije i 74. obljetnica donošenja Pazinskih odluka o sjedinjenju Istre s maticom zemljom i 70. obljetnica Pariške mirovne konferencije.

Tijekom predsjedničina govora dogodio se incident koji izvrsno tumači narav “antifašista” čija netolerancija i mržnja prema Katoličkoj crkvi ide tako daleko da su u svom ideološkom sljepilu i(li) neznanju “pljunuli” sami na sebe i na svog “vrhovnog komandanta” Tita. I na povijesnu istinu, što ćemo ovdje zanemariti, jer to rade stalno kada je u pitanju bivši totalitarni režim.

Naime, tijekom govora predsjednice, kada je spomenula ključan doprinos Katoličke crkve i tamošnjeg svećenstva na čelu s mons. Božom Milanovićem povratku Istre matici, antifašisti su joj počeli zviždati, ne znajući da time zapravo “pljuju”, da zvižde samom Titu, a ne hrvatskoj predsjednici. Zašto Titu?

Prvo, za razliku od njih, Tito, kakav god “kasapin” i terminator Crkve i hrvatskog klera bio, u znak, makar i licemjerne, zahvalnosti za ključan doprinos mons. Bože Milanovića u procesu vraćanja Istre, dao je tiskati poštansku marku u bivšoj Jugoslaviji s likom – mons. Bože Milanovića!

Bar se ispričajte!

Zato ovakav izljev netolerancije, zagriženosti, neznanja (?) i gluposti u Europi 2017. godine najbolje govori o naravi “antifašizma” ovih antifašista koji ne poštuju ni odluke samog svog idola, Tita, u kojeg se kunu dandanas, umjesto da se zbog silnih poratnih zločina bar ispričaju, a ne da zvižde svojim žrtvama, istarskom kleru, kojeg je simbol blaženi don Miroslav Bulešić kojeg su priklali kao živinu u samom župnom dvoru nakon krizme. Drugo, sav hrvatski istarski kler bio je snažno antifašistički nastrojen.

Tako baš blaženi Bulešić piše pismo biskupu Radossiju protestirajući zbog fašističke talijanizacije Istre i zbog toga što im isti biskup brani slaviti Boga na hrvatskom jeziku.

Dakle, hrvatski istarski kler jednako su prezirali i Mussolinijevi fašisti i Titovi “antifašisti”, ali je Tito ipak, za razliku od ovih današnjih njegovih sljedbenika, znao da je za povratak Istre ključan katolički kler na čelu s don Božom Milanovićem, pa ga je, zajedno s mons. Nežićem, 1978. godine odlikovao Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zrakama.

Treće, iako je biskup Santini (Talijan) tražio od mons. Bože Milanovića da ne potpisuje nikakve izjave u vezi s priključenjem Istre Jugoslaviji, Milanović je ipak, s još pedesetak hrvatskih svećenika koje je okupio oko sebe, to napravio, a u izjavi je stajalo:

“Istarsko hrvatsko svećenstvo izjavljuje da mora biti Istra iz etnoloških, geografskih i ekonomskih razloga priključena demokratskoj, federativnoj Jugoslaviji. Nakon dugotrajnog narodnog tlačenja i teške borbe za oslobođenje imadu istarski Hrvati i Slovenci pravo da dođu do narodne i demokratske slobode u zajednici sa svojom istokrvnom braćom, kako to odgovara stoljetnoj narodnoj želji i borbi.”

Opet, kome su zviždali antifašisti u Pazinu prošli tjedan? Kolindi Grabar-Kitarović? Ne, zviždali su istini i ljudima bez kojih oni danas jamačno ne bi živjeli u hrvatskoj Istri, niti bi uživali sve privilegije i povlastice od četrdeset pete do dana današnjeg, a oni im “zahvalno” vratili nakon toga klanjima i progonom, kršenjem temeljnih ljudskih (vjerničkih) prava, čega je don Miroslav Bulešić simbol.

Neki od istaknutih komunista, unatoč svemu što je činio, i samom su don Boži Milanoviću radili o glavi, a u tome su se posebno isticala dva “rođena” Istranina, imenom Ljubiša Drndić i Dušan Diminić, nazivajući ga “vođom istarskih ustaša”.
Odakle onda takav nesuvisli, glupi, netrpeljivi izljev ovih “antifašista” u Pazinu koji su skočili sebi u trbuh i pokazali po ne znam više koji put perverznu narav svog “antifašizma”. Vjerojatno je razlog u sljedećoj činjenici…

‘Režimi prolaze, narod ostaje’

Kada su novinari u Parizu pitali don Božu Milanovića kako to da se on kao katolički svećenik toliko bori da Istra pripadne komunističkoj Jugoslaviji, u kojoj je ateizam bio državna norma, a ne katoličkoj i demokratskoj Italiji, odgovorio je: “Državne granice se određuju za stoljeća, režimi prolaze, narod ostaje.”

To je odgovor, “režimi prolaze, narod ostaje”, a njihov neprežaljeni zločinački Titov režim, obilježen rijekama krvi i kršenjem elementarnih ljudskih prava, propao je u svojoj laži.

Hrvatska je, za razliku od bivše, demokratska država i neka svatko protestira i zviždi kome hoće, pa i “antifašisti” u Pazinu. Tu slobodu su im omogućili hrvatski branitelji po kojima je Titova petokraka pucala, od Vukovara do Dubrovnika.

Istarski svećenici su (bili) dokazani antifašisti i domoljubi. A onaj tko zviždi antifašistima na čelu mons. Milanovićem nema pravo nazivati se antifašistom. Možda, prikladnije, crvenim fašistom. Zato je najbolje da ih hrvatska predsjednica za ovu farsu odlikuje Ordenom zasluga za narod s crvenim zrakama obojenim krvlju blaženog Miroslava Bulešića.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što je otkrio pazinski incident?

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati