Ivica Šola: Frljić je ekološki problem

0

Za Aristotela teatar, posebno tragedija, ima funkciju katarze, pročišćenja. On stvara boljeg čovjeka i građanina. Teatar u Grčkoj nije bio stvar elita ili “premijerne publike”, nego masovni fenomen, pučka svečanost u korelaciji s uzvišenim, religijskim. Umjetnost koja čovjeka i društvo preko pročišćenja ne čini boljim ne treba se nazivati imenom umjetnosti, teatra. Estetika je tu neodvojiva od etike, jer lijepo je dobro, a dobro je lijepo.

Nešto što nije dobro ne može biti lijepo, nešto što nije lijepo ne može biti dobro. Zato, kada Dostojevski kaže kako će “ljepota spasiti svijet”, onda savršeno izražava Difrenovu paradoksalnu definiciju umjetnosti kao “konkretne utopije”, kao žuđenog ne-mjesta koje nam umjetničko djelo ili čin dovodi u oko, uho, mijenja nas nabolje.

Oliver Frljić nije umjetnik. On je politički provokator koji “umjetnost” koristi u kontekstu vlastitog političkog aktivizma. Značenje koje mu se pridaje u povodu svake njegove provokacije koju neozbiljni ljudi nazivaju teatrom posljedica je Frljićevih osobnih ideoloških frustracija i umjesto da ode liječniku ili nekoj drugoj struci i tako si pomogne, on je od javne funkcije i “teatra” i HNK-a u Rijeci napravio kliniku za samopomoć, što je svakako vrijedno pozornosti.

Apatridna napaljenost

Jer takav fenomen poput Frljića jednostavno zaslužuje pozornost i puno medijskog prostora jer takvo što čudnovato rađa se jednom u milijardu godina.

Tako je i sa zadnjom njegovom predstavom “Naše nasilje i vaše nasilje”, u mnoštvu tupavih, plitkih i prostačkih scena najodvratnija je ona kada muslimanka s hidžabom i iz vagine vadi (poljsku, hrvatsku, njemačku…) zastavu, a Krist silazi s križa i siluje ju. Frljićeva apatridna napaljenost na naciju i (katoličku) vjeru te zapadnu kulturu uopće uistinu je vrijedna divljenja. On zapravo ne vrijeđa ni nacionalne ni vjerske osjećaje, već ponajprije ugrožava ekosustav količinom smeća koju je u samo 75 minuta predstave kadar izbaciti. Protiv Frljića ne treba protestirati, ograničavati mu “umjetničke” slobode, već ga prepustiti njemu samom, jer on narcisoidno živi od toga kada normalan svijet povraća na peronosporu koju on već godinama širi kazališnim daskama. On se time hrani, njega ne zanima umjetnost, njega zanima to da nekoga zatrpa vlastitim smećem i onda se nazvati progonjenim i žrtvom fašista, kapitalista, nacionalista…, kada se bilo tko pokuša obraniti od toga da postane deponij Frljićevih bljuvotina. Nakon što je ova njegova predstava prikazana u Poljskoj, pa onda i u Njemačkoj i Austriji, kritike su izrazito negativne, od ljudi koji prate kazalište, nikakvi vjernici ili “nacionalisti”, već ljudi od teatra. Osjetili su ekološku ugrozu, smrad. Tako u Njemačkoj kazališni kritičar Sasha Krieger piše sljedeće: “‘Naše nasilje i vaše nasilje'” redoslijed je proračunanih pseudoprovokacija i klišeiziranih slika nasilja za koje Frljić tvrdi da ih razotkriva, međutim stalno ih rabi za ilustraciju svoje teze o lošoj strani kapitalizma i generalnoj krivnji Zapada… Predstava ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ licemjerno je, plitko i golemo nereflektirajuće djelo koje s Peterom Weissom gotovo nema ništa zajedničkoga. Tamo gdje Weiss otkriva i analizira, kod Olivera Frljića ostaje jednostavna propaganda, plitke parole uz crno-bijeli prikaz bez međutonova, tako da je i najotvoreniji gledatelj kad-tad prisiljen prebaciti mozak na standby. Mozak u ovih, gotovo 75 minuta – a to je jedino pozitivno – nije potreban”, zaključuje Krieger.

Neugodan smrad

U tom, “ekološkom tonu” Frljićevu predstavu u Beču prokomentirao je i Der Standard govoreći kako se iz ove “plitke i iritantne predstave” širi “neugodan smrad”. Frljić svoje smeće nije uspio utrpati ni Poljacima, ni Nijemcima, ni Austrijancima koji su reagirali i negativnom kritikom i kaznenom prijavom, kao u Poljskoj, zbog ugrožavanja socijalne ekologije. No, to smeće prodat će Splitu da bude prikazano na “Marulovim danima” uz financiranje Nine Obuljen i Plenkovićeva ministarstva kulture, dočim je poljski ministar kulture odbio financirati festival na kojem će se prikazati ovaj Frljićev pokušaj izvoza balkanskog smeća u Poljsku.

Pustimo vjerske i ine osjećaje. Ako je, među inim, kako Aristotel veli, funkcija teatra katarza, pročišćenje, ono što Frljić radi je sasvim suprotno – kontaminacija. Da, Oliver Frljić je, ponajprije ekološki problem. Širi smrad. On nije umjetnik, njega umjesto u Hrvatsko narodno kazalište treba postaviti za direktora rafinerije u Bosanskom Brodu. Taj zagađivač, ta tvornica smrada prirodno je stanište takvih vrsta.

facebook komentari