Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Hrvatska po pitanju prava manjina može biti primjer Europi

Objavljeno

na

Kada slušate istupe čudnih nevladinih udruga tipa Documente, kakvih je u Hrvatskoj napretek, imate dojam da ovdje osim fašista i pokojeg ugroženog Srbina ne živi nitko drugi.

Kada slušate izjave političara tipa Pusićke i notornog Pupovca koji lovu mlati u Zagrebu, a moli Boga da kiša pada u Beogradu, o ekstremizmu u Hrvatskoj, onda ne možete ne imati dojam da se radi o smišljenoj i sponzoriranoj kampanji kako bi se Hrvate etiketiralo, okrivljavalo ovdje i u inozemstvu za ekstremizam sa svrhom stvaranja kolektivnog osjećaja krivnje i tako eliminiralo, ušutkalo, anesteziralo.

Ako tome dodate izjavu bivše pravobraniteljice za djecu Ivane Milas Klarić koja poručuje istoj toj djeci da uče jezike i bježe odavde glavom bez obzira iz ove zemlje, onda je stanje alarmantno i ne preostaje nego ukazati na mentalni teror ove agresivne manjine koja je jedina u ovoj zemlji – ekstremistička! Ekstremisti su zato što – lažu, konstruiraju stvarnost. Iz mržnje, smišljene petokolonaške agende, ili iz nekog trećeg razloga, neka svatko odgovori kako misli, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Pogledajte parlamente!

Istina je sasvim suprotna. Što se ekstremizma tiče, Hrvatska može biti uzor većini EU zemalja, jer, za razliku od njih, Hrvati i Hrvatska pitoma je i umjerena zemlja.

To je jednostavno dokazati. Slika svakog naroda koja pokazuje kako narod politički diše je parlament. Kada usporedite naš Sabor i parlamente drugih zemalja stvar postaje jasna. U Njemačkoj su neonacisti treća politička snaga, u francuskoj Lepenovci s antisemitskom kriptonacisičkom patinom vedre i oblače, postali su “mainstream”. Francuzi masovno pale Sinagoge, Židovi bježe i Francuske.

Tu u susjedstvu, u Mađarskoj, profašistički Jobik sve se više približava Orbanu, u Austriji Stracheovi Slobodnjaci ozbiljno prijete osvajanjem vlasti pa je i sam austrijski inomistar Kurz radikalizirao retoriku kako bi im pokupio birače. U Španjolskoj državni terorizam protiv ponosnih Katalonaca, u Nizozemskoj Geert Wilders treća snaga, u Finskoj “Pravi Finci”, čista rasistička stranka, u…

Sve su to snažne parlamentarne stranke u tim zemljama koje bi nam trebale biti uzor? Ne daj Bože! Pogledajte, s druge strane naš Sabor, SDP, HDZ…, navedite bilo koju stranku u našem parlamentu koja bi bila barem slična ovim lijevim i desnim ekstremistima koji su napunili parlamente vodećih europskih zemalja?

Možda vidite, ali onda jamačno nosite naočale poznatog prijatelja filočetnika Save Štrpca, notornog Zorana Pusića, brata žene koja je rekla Vukovarkama koje su tijekom srpske agresije silovali četnici, ekstremističku, ponižavajuću rečenicu da će ih primiti, ali da bi se prije trebali priključiti splitskoj gay paradi i solidarizirati s homićima i lezbijkama.

Koliko glasova u ovoj zemlji na parlamentarnim izborima dobivaju ljudi poput Keleminca ili Mate Kapovića iz Radničke fronte, koliko glasova u Hrvatskoj dobivaju bilo lijevi ili desni ekstremisti? Ništa, mogu stati u tabakeru, ni njihove obitelji ne glasuju za njih.

Hrvatska po pitanju prava manjina može biti primjer Europi. U tome smo uistinu najveći ekstremisti. Hrvatska je, uz Slovačku i Belgiju, jedina zemlja Europske unije u kojoj manjine imaju zagarantirane mjesta u Saboru, i to tri puta više nego Slovačka i Belgija zajedno.

Financiramo svakoga

No ni tu nije kraj. Hrvatska je jedina zemlja u Europi u kojoj manjine formiraju i obnašaju vlast, u kojoj osoba poput Stanimirovića koja je bila dio srpske okupacijske vlasti sjedi u parlamentu i odlučuje o Vladi i vlasti države koju je htio okupirati, koji je vukovarsku bolnicu, iz koje su ljudi odvedeni na Ovčari i zvjerski pobijeni, nazvao “poslednjim ustaškim uporištem”.

Hrvatska je jedina zemlja u Europskoj uniji koja financira tiskovinu, Pupovčeve “Novosti” da bi se isti sprdali s hrvatskom himnom i Ustavom zahvaljujući “ustaškim kunama” koje im nisu mrske.

Hrvatska je jedina zemlja u Europskoj uniji koja iz proračuna pomaže i financira sve (!) vjerske zajednice, ne samo kršćanske, već i islamsku, a naši muslimani također mogu biti uzor onima u EU po poštivanju i doprinosu državi u kojoj žive i koju su branili oružjem u Domovinskom ratu od barbara s druge strane Dunava, gdje su vodeći ljudi, poput Vučića, sa četničkim pedigreom ljubimci Angele Merkel.

Hrvatska je jedina zemlja na svijetu koja je ljude koji su je napali nagradila (Erdutski sporazum), i oprostila, čemu sam svjedok, jer živim u Baranji koja je bila dio Stanimirovićeve tzv. SAO Krajine, no nakon povratka nije zabilježen nijedan čin osvete, nema ga ni danas.

Da, doista smo “ekstremisti”. No kod onih koji govore o ekstremizmu u RH ne vrijede argumenti i činjenice, samo etikete i konstrukcije, jer na tome sasvim lijepo zarađuju izmišljajući “ustaše” na svakom koraku.

Evo stoga mog skromnog priloga njihovoj paranoji i bankovnom računu. Ćaća mi nedavno rekao da ne želi gnjaviti djecu, da želi u starački dom. Bio sam protiv i pitam ćaću jesi li ti stvarno za to spreman. Jesam sine, odgovori moj ćaća, spreman sam za dom. Eto, ustaša “treće dobi”…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati