Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Josipović me izbacio iz Večernjaka!

Objavljeno

na

U tvrdnjama bivšeg srpskog ambasadora u Hrvatskoj, gosp. Cvetićanina, ima elemenata za raspisivanje referenduma o opozivu predsjednika Josipovića. Predsjednik Clinton znojio se pred kamerama zbog puno bizarnije stvari s gospođicom Lewinsky, i bit će nevjerojatno ako se i naš Predsjednik pred kamerama ne oznoji i zacrveni

Nikada nisam mislio, niti želio, da ću sam biti tema svoga teksta. Ponajprije ne volim (sam)viktimističko prenemaganje i ajmekanje, jer sve što mi se događa(lo) je posljedica iznošenja vlastitih stavova, dakle, moj izbor. Potom, odurna mi je i ova postmoderna narcisistička kultura koja je pretvorena u “kulturu ispovijesti”, gdje se javnost stalno maltretira, nakon propasti “velikih priča”, malim pričama, u kojima i starlete pišu “autobiografije”, a tek su izašle iz školskih klupa. Pristadoh biti tema svoga teksta jer smatram da “moj slučaj” i, da se krležijanski pošalim, “moj obračun s njima”, ima nešto što nadilazi mene samog i relevantno je za javnost u smislu atmosfere koja vlada u našem društvu. Pišem ga, dakle, ne zbog sebe, već zbog drugih, u dobroj vjeri da u svemu ovome nije bitno ništa osobno, već “univerzalno”, nešto u čemu će mnogi prepoznati ili verificirati svoj problem i svoju dijagnozu društva i politike.

Večernji list su ugledne i etablirane novine i ovim putem zahvaljujem što su mi nekoliko godina dali prostora za iznošenje činjenica i stavova. Lijepo je bilo biti u društvu mnogih pera koji su za njega pisali ili pišu, kao izvanjski suradnici, ili kao zaposlenici. Unatoč svemu tome, odlučio sam se za raskid suradnje i to sam priopćio nadležnima u Večernjaku, premda su oni izrazili želju da tu suradnju nastavimo. Hvala im i na tome. Dobro i smireno promislivši, ipak sam ostao pri svome, ne želeći time zatvarati vrata, kao ni njima s obzirom na mene. No kada se počnu događati stvari preko kojih je teško prijeći, ne iz taštine ili bilo kakve uvrijeđenosti, (zrela sam osoba sa, smatram, dostatnom uporabom razuma i pristojnim obrazovanjem), već poradi samopoštovanja i interesa javnosti, drugačije nisam mogao odlučiti.

Reuters ipak nije zaustavljen

Okrugli stolU toj mojoj odluci, kako se to uobičajeno u ovakvim slučajevima veli, postoji uzrok i povod. Uzroka je više. Ponajprije, sve je više tema o kojima se ne može pisati, pa sam više puta ili preskakao kolumne, ili pisao novi tekst. Dakle, nisam bio nerazuman, uvažavao sam uredničku politiku ovog cijenjenog lista, jer oni odgovaraju za sadržaj svojih novina, za njihov profil, i razumno je da se (izvanjski) suradnik tome prilagodi. No onda su se počele događati neke stvari koje mi ipak nisu bile prihvatljive. Tako sam u jednom navratu otvorio pitanje vezano uz aktualnu osječku gradsku vlast na čelu s gosp. Ivicom Vrkićem i gosp. Antom Đapićem te ulogom osječkog tajkuna Željka Biloša u svemu tome. Osječka gradska vlast nakon toga teksta, ili čak i prije, napravila je financijski ugovor, valjda oko oglašavanja, ne znam, kao što ni ne znam iznos novca koji je Večernji tim legalnim putem uprihodovao. Potom mi je rečeno da se ne bavim više Vrkićem, Bilošem i društvom te ukazivanjem na mogući kriminal u Osijeku, već da se bavim “crkvenim temama”.

Ovaj njihov legalni ugovor osobno sam smatrao reketom, ušutkavanjem jednog autora, moje malenkosti, pogotovo što sam u svojim istraživanjima bio na dobrom putu, budući da je zbog gosp. Biloša i afere s neplaćenim porezom stradao sam ministar Linić, a tu temu sam na nacionalnoj razini prvi otvorio. Ne likujem nad tim, no spoznaja da ste godinama uplaćivali političarima u gradu Osijeku razne poreze, prireze i doprinose, a da se oni onda mojim/našim novcem koriste da bi ušutkali tu istu osobu koja ih kao svaki građanin plaća, poražavajuća je. No eto, “Reuters” ipak “nije zaustavljen”, gosp. Linić je doživio što je doživio, a pitanje je, nakon gosp. Linića, kako će proći i gosp. Biloš. To je stvar hrvatskih pravosudnih tijela, moje je donositi činjenice i stavove u okviru zakona i struke. Što se mene tiče, i gosp. Vrkiću, i gosp. Đapiću i gosp. Bilošu i svoj toj, po meni, čudnoj ekipi oko njih o kojoj mi je zabranjeno pisati želim od srca sve najbolje, i da se baš jako ne srame zbog pritisaka koje su vršili na moju malenkost s pozicije političke i ekonomske moći, tuđim novcem. Jer, stvar je tu jednostavna, ako sam pisao ili promišljao nešto što je po mojim uvjerenjima nemoralno ili protuzakonito, dakle, neistinito, trebali su me tužiti, a ne mojim/vašim novcem, ušutkavati.

S vremenom ni drugi tekstovi, kao npr. o gosp. Mladenu Bajiću, nisu prolazili, no opet sam išao logikom razuma i strpljivosti, znajući da i Večernjaku nije lako, kao i gotovo svim medijima u RH, od financijske strane do raznih drugih pritisaka. Imao sam razumijevanja, sve donedavno…

Dejan Jović i Ružica Cigler u akciji

ružica ciglerDruga vrsta uzroka odnosi se na, po meni, još važniju stvar, a to je gubitak povjerenja u nadležne u Večernjem listu koji je kulminirao nedavno. Nakon što me je glavni analitičar predsjednika Josipovića prozvao za tzv. autoplagijat, s nadležnima u Večernjaku dogovorili smo nastavak suradnje i restituciju, unatoč skandaloznom miješanju gosp. Jovića s pozicije političke funkcije svojstvenu totalitarnom vremenu u kojem se formirao, i njegovom čuđenju da me nisu otpustili, čime se izravno umiješao u kadrovsku politiku jednog privatnog medija, dogodila se zbunjujuća stvar. Nakon što sam dogovorio nastavak suradnje, u istom listu, što je atipično, napada me zastupnica čitatelja Ružica Cigler i sugerira, na temelju neistinitih činjenica, da me se kao i Lehrera zbog istog “krimena” otpusti iz Večernjaka. Tekst je bio na palanačkoj razini, krcat neistinama, netočnim informacijama, na mjestima i utuživ (objava interne korespondencije, mojeg teksta bez moga odobrenja), da je bilo razvidno da nikakva druga namjera nije bila već me javno poniziti rabeći izraze poput “onaniranje”, “parazitarenje”. Tada mi više ništa nije bilo jasno: s jedne strane uredništvo kaže jedno, nastavljamo suradnju, da bi u istim novinama u maniri najprimitivnijeg prostačkog etiketiranja “zastupnica čitatelja” sugerirala, kao i gosp. Jović, sasvim drugo – prekinite suradnju.

Ako je moja malenkost postala zbog bizarnog previda toliki problem da se čak i Ured Predsjednika digao, onda se radi o opasnoj zamjeni teza, pogotovo kada pogledate reference i izjave glavnog analitičara predsjednika RH Dejana Jovića. K tome, rijedak je presedan da se bilo koje novine u svijetu tako prostački obruše na autora iz istih novina. To prenapuhavanje je duboku uzdrmalo moje povjerenje u dobronamjernost ljudi u Večernjaku, listu koji je onomad objavio da je ministar Brown sretno sletio u Dubrovnik, iako je upravo te večeri poginuo u avionskoj nesreći. Sve to me počelo zamarati, no nakon što sam raskrinkao neistine gđe Cigler, krenuo sam odgonetavati po čijem nalogu je ona to napravila. Nadležni u Večernjem su mi tvrdili da oni nisu. Ako je to točno, onda ostaju samo dvije mogućnosti: iz osobnog animoziteta ili po nečijem drugom nalogu. Ja sumnjam da je to napravila po nalogu politike, konkretno, Pantovčaka. Zašto sumnjam na to?

Zato jer je to već radila. Kako sam iz prve ruke informiran (tri puta sam provjerio), a osobe koje su mi to rekle spremne su svjedočiti na sudu jer su bili sudionici toga, gospođa Cigler je po nalogu politike kao glavna urednica već diskreditirala svoje autore. Jedan od njih je nakon toga razočaran napustio novinarstvo… Budući da su ti ljudi sada u nekim drugim vodama i opterećeni drugim problemima, njihova imena neću spominjati. Ako kaže da ovo nije istina, gospođa Cigler će ih vidjeti na sudu, i ubrzo se sjetiti o kome i čemu se radi. Stoga, razložno sumnjam da moj “stravični slučaj” također ima veze s udaranjem po vlastitim autorima po nalogu politike, što se u ozbiljnim medijima susreće rjeđe nego ovakva “zastupnica čitatelja” (ili zastupnica političara?). Ako je to već radila, mogu razumno sumnjati da ju je na taj tekst “motivirao” “netko” s Pantovčaka. Ako je to točno, kao što je točno u prvom slučaju, u takvim novinama teško je nastaviti pisati. Toliko o uzrocima.

Posljednji klik za prekid suradnje s Večernjakom

dejan jovićPovod za moj raskid suradnje jest činjenica da mi niti dva posljednja teksta nisu prošla. Prvi mi je nebitan. No drugi pod naslovom “Je li predsjednik Josipović (bio) prijetnja nacionalnoj sigurnosti” koji donosi kompromitirajuće informacije za aktualnog predsjednika i kojeg objavljujem ovdje, je bio onaj posljednji “klik” zbog kojeg sam odlučio prekinuti suradnju s Večernjakom. Uvažio sam argumente Urednika da bi bila previše dva teksta u jednom broju u kojima ga napadam (toga dana je izišao i moj odgovor gosp. Joviću, Josipovićevom glavnom analitičaru), ali budući da se radi o informacijama koje su od, smatram, iznimnog javnog interesa, nadam se da će i u Večernjaku prihvatiti moju argumentaciju da istine nikada ne može biti previše. Uostalom, cijenjeni čitatelji, tekst, neobjavljena kolumna u Večernjaku Vam je tu, pa sami prosudite. Za mene osobno je bilo šokantno da (bivši) član tima, prof. Josipović, koji je radio hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije suprotnoj, tuženoj strani nosi, kako reče srpski ambasador Cvetićanin “svoju uobičajeno debelu hrestomatiju suđenja i presuda za ratne zločine”. Osobno smatram da u tvrdnjama gosp. Cvetićanina ima elemenata za raspisivanje referenduma o opozivu predsjednika Josipovića, ili će sve skupa proći u gromoglasnoj šutnji?

Zamišljam koliko se predsjednik Clinton znojio pred kamerama zbog puno bizarnije stvari s gospođicom Lewinsky, pa će mi biti nevjerojatno ako se i naš Predsjednik za, po mojem mišljenju, puno ozbiljniju stvar barem jednako pred kamerama ne oznoji i zacrveni, kao što je zaželio u kampanji da se cijela Hrvatska “uskoro zacrveni”, pa neka to crvenjenje pokaže primjerom. Ili ću ja biti kriv što sam to “iskopao”, napisao i postavio pitanja na kraju kolumne? Ono što me kao građanina RH muči jest pitanje: Za čije interese su radili i rade gosp. Josipović i njegov glavni analitičar gosp. Jović? Za hrvatske ili srpske, za hrvatske ili britanske? Pitanje je ne samo legitimno, već i nužno, pogotovo što Večernji list u broju od ponedjeljka donosi istraživanje prema kojem “građani Hrvatske žele veće ovlasti šefa države”. Na temelju onoga što je srpski ambasador napisao o gosp. Josipoviću u svom dnevniku, mene to iskreno plaši, ako gosp. Josipoviću, unatoč svemu, narod povjeri još jedan mandat. Bit će mi žao naroda.

Sramotna trgovina prof. Josipovića i prof. Šimonovića

I dok prof. Josipović, zajedno s prof. Šimonovićem trguje sa srpskom stranom oko tužbe za genocid, evo podsjećanje u kakvom je teškom stanju bila Domovina za vrijeme amabasadorovanja gosp. Cvetićanina. U tom razdoblju je uhićen Gotovina (prosinac 2005.), a Hrvatskoj nad glavom visi “udruženi zločinački pothvat”, gdje bi se, premda Sud nema formalno pravu suditi državama već pojedincima, kriminaliziralo istu državu, Hrvatsku, budući da je optužen njen vrh na čelu s predsjednikom Tuđmanom. U to vrijeme, početkom listopada, teškom mukom Hrvatska je otvorila pregovore s EU-om uz pomoć Austrije i Njemačke. Prije toga Europsko vijeće je odgodilo Hrvatskoj otvaranje pregovora zakazanih za 17. 3. 2005. jer ”treba uložiti dodatne napore u ispunjenju kriterija Sporazuma o pridruživanju”, a to je suradnja sa Sudom u Haagu. U studenom 2005. njemački aparat kaznenog progona raspisuje i Interpolovu tjeralicu za Perkovićem zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Napominjem da se sve ovo događalo za mandata predsjednika Mesića, dok je Josipović bio saborski zastupnik, no činjenica je da je članstvo u hrvatskom timu tužbe za genocid kapitalizirao u svojoj predsjedničkoj kampanji dodvoravajući se desnom biračkom tijelu, iako je bilo autora u medijima kojim je njegova, blago rečeno, ambivalentna uloga u timu bila poznata. Ne znam kada je gosp. Josipović izašao iz hrvatskog tima tužbe za genocid protiv Srbije, no on nikada nije bio prominentan član tima, ali su mu informacije o tužbi bile dostupne. Je li s njima trgovao sa srpskom stranom, iz onog što tvrdi srpski ambasador Cvetićanin teško je zaključiti, ali ne treba isključiti.

Naime, od početka je javno zastupao stav da je teško da će se Sud proglasiti nadležnim za sudovanje. Je li to bila njegova intimna želja ili ne, ne znam, uglavnom – pogriješio je. S obzirom na ono što donosi gosp. Cvetićanin, čini se da je Ivi Josipoviću od početka bio cilj da do tužbe uopće ne dođe i da je na tome zdušno radio. No Sud se ipak proglasio nadležnim 17. 11. 2008. za sudovanje po hrvatskoj tužbi za genocid protiv Srbije. Profesori Crowford i Sands su se pozvali na presedan – slučaj Mavromatis (priznanje obilježja državnosti državi u nastajanju) što je bilo ključno, čime je pala i teza o “građanskom ratu” omiljena i gosp. Joviću, njegovom analitičaru, budući da ovaj Sud sudi sporove među državama. Već u veljači sljedeće godine Britanija i ”sateliti” – pet država članica u ime EU-a šalju demarš našem Ministarstvu pravosuđa zbog suradnje sa Sudom u Haagu, iako je proces “Oluja” već debelo u glavnoj raspravi. Vlada to taji punih sedam dana, a nakon što je otkriveno Šimonović potvrđuje da je Hrvatska primila demarš EU-a, koji je Zagrebu predalo češko predsjedništvo, i kaže da to ne znači zatvaranje europskih vrata Hrvatskoj nego poticaj za što brže otvaranje poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima… Eto, u to teško vrijeme za Hrvatsku prof. Josipović ugodno “ćaska” sa srpskim ambasadorom, suprotnom stranom u sporu, i nosi mu informacije i dokumente.

Uz dužno poštovanje prema stavu kolega u Večernjem listu o neobjavljivanju kolumne, ovdje je objavljujem jer javnost ne smije biti uskraćena za ovakve informacije. Uostalom, idu predsjednički izbori, a ne izbori za najljepšu snašu u Babinoj Gredi, pa neka narod ima što više informacija kako bi donio najbolju odluku po njega i daljnju sudbinu Republike Hrvatske.

 

>>Pročitajte šokantnu, neobjavljenu kolumnu Ivice Šole: Je li predsjednik Josipović (bio) prijetnja nacionalnoj sigurnosti?

Ivica Šola/ 7DNEVNO/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Objavljeno

na

Objavio

TU GDJE HUČE MORSKI VALI
Tu gdje huče morski vali
vodili su borbe preci,
da bi sutra svojoj djeci
u amanet more dali. (A.Š)

 

O more, naše Jadransko more,  već tisuću ljeta pokušavali su te oteti brojni osvajači; i Mleci, Francuzi, Turci, Austrijanci, Mađari, Talijani, veliko Serbi, Rusi i Crnogorci, pa evo i naša braća po vjeri i susjedstvu – Slovenci, a da one druge povijesno daleke osvajače od stoljeća sedmog i ne spominjem.

O, more moje, to nije moguće, tebe nije moguće oteti jer u tebi živi hrvatski duh koji se zove Mare nostrum croaticum – to je duh naših djedova. Taj duh drži naše čudesno Jadransko more, prikovano uz hrvatske obale, duže od pet tisuća kilometara čudesno lijepe obale i preko tisuću  otoka.

To je duh stare  Bokeljske i Dubrovačke mornarice, senjskih, kliških i neretljanskih gusara. To je duh bitke kod Makarske iz 887. g. i brojne druge tog doba,  bitke kod Visa, bitake u Prvom i Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu.

Kad bi svi potonuli mornari u hrvatskom Jadranu ponovno ustali, opet bi zapjevali pjesmu o moru. Svatko onaj koji pokuša oteti hrvatsko more, suočit će se ne samo s hrabrošću hrvatskih branitelja i srčanih hrvatskih mornara, već će se suočiti i s duhovima umrlih

mornara od stoljeća sedmog pa sve do danas. Branit će ga i legije potonulih mornara iz cijele hrvatske povijesti Jadrana.

Jadran je sudbonosno nalijepljen na hrvatsku obalu koja  s otocima spada u najrazvedenije  obale na svijetu. Sastoji se od bezbroj uvala, plaža, sprudi, od 1244 otoka, grebena, hridi, koji su ostali nakon dizanja razine Jadranskoga mora 13 000 god. prije Krista, danas je samo 50 nastanjenih otoka.

Svaki onaj Hrvat koji s pozicije političara za zelenim stolom proda dijelove hrvatskog mora, čekat će ga prokletstvo tisuća i tisuća mrtvih hrvatskih mornara. Neće imati ni sna ni

počinka, svaki huk valova čut će kao jezu smrti koja mu ne da živjeti, a ni umrijeti.

Nitko nema pravo dirati u našu najveću povijesnu svetinju – Mare nostrum croaticum.

Danas pojedine dijelove tog mora, želi oteti narod koji nikada u svojoj povijesti (do 1945) nije imao u svom vlasništvu ni metra obale, niti najmanje pomorske tradicije. More je ljubav i narod koji nema pomorske tradicije ne zna što je to ljubav prema moru.

Nečuveno je da narod koji ima susjedstvo s cijelim Jadranom, kao neusporedivo najveću vrijednost svoje dežele, želi pravnim nasiljem oteti dijelove tog mora. Kao da nije svaki dan na njegovim valovima, koje doživljava kao svoje, kao da tisuće  svojih vikendica i vila nije sagradio u najljepšim uvalama i plažama hrvatskog ozemlja. Neusporedivo najveća vrijednost Slovenije, kao dežele, jest to što se nalazi u izravnom susjedstvu s prekrasnim Jadranskim morem. Toga bi trebali biti i te kako svjesni.

 

Savudrijska vala, u tom imenu spava duh hrvatskog mora. Možete ga zvati i Piranski zaljev, ali u tom imenu nema duha ni pjesničke ljepote koja pjeva o moru kao naziv Savudrijska vala.

More je živi organizam. Kao što neki ljudi ne vole more, tako jednako ni more ne voli neke ljude, one koji ga zagađuju i ne čuvaju, posebno one koji ga žele oteti, koji ga žele ograditi od drugih naroda.

 

Hoćemo reći, da vam je Jadran širom otvoren, da ga doživljavate kao svoj vlastiti, ali unatoč toga želite otrgnuti od njega kojih 150 kvadratnih kilometara, na koje mi ne bi smjeli stupiti našim brodovljem, pa ni onim najbezazlenijim ribarskim.  To je svetogrđe, tim i više jer gotovo da nemate nijednog mornara koji je pod vašom zastavom zauvijek potonuo u to more. Kroz tisućljetnu povijest niste imali nikakve pomorske tradicije, niti svoje flote, za to i ne znate što je to ljubav mora.

Hrvati su naslijedili umijeće brodogradnje još od tradicije Lliburna koji su bili vrhunski majstori u izradi brodovlja svih vrsta.

Vašim otimanjem tuđeg mora onemogućili biste  dijelu istarskih ribara da više ne smiju ploviti i ribariti na moru pred samim vratima svojih kuća. A tu su ribarili od pamtivijeka njihovi daleki preci.

To nam je hvala što smo Vam omogućili da u cijelom našem Jadranu se osjećate kao kod svoje kuće.

More nije samo voda, more je ljubav, more je i hiža, more je sloboda koja nema cijene, ono je i grobnica, i najveći arheološki rezervat.

Zato, nikad vam nećemo dopustiti da otrgnete i najmanji dio našeg mora, kao što to ne bismo dopustili nijednom drugom narodu. Nikakvim lažnim arbitražama, pravnim začkoljicama, pritiskom EU, jer je more naša ljubav, a kako nam možete oduzeti našu ljubav.

Mile Prpa/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati