Ivica Šola: Može li Hrvatska od moguće nafte i plina u Jadranu imati više koristi ili štete?

1

U svezi mogućih velikih nalazišta nafte i plina na teritoriju Republike Hrvatske, s najviših pozicija vlasti narodu se već sugerira – “lezi pod palmu i uživaj”. Jer kada nafta poteče, a “stranci navale u velikom broju” prosječni će Hrvat na bankomat ići kao u vlastitu smočnicu. No, koliko je, zapravo, dobronamjernosti i istine u tome?

[dropcap color=”#686868″ font=”0″]K[/dropcap]ada je otvorena priča o mogućim velikim zalihama nafte i plina koji leže u Jadranskom moru i panonskoj ravnici, u zemlji na rubu ekonomskog kolapsa kakva je Hrvatska, sami predstavnici vlasti na čelu s ministrom Vrdoljakom počeli su širiti priču, otprilike poput one u pjesmi Hladnog piva, o “procvjetalom turizmu” gdje će svatko tko “radi biti uhapšen”. Tako se i u vezi mogućih velikih nalazišta nafte i plina na teritoriju Republike Hrvatske, s najviših pozicija vlasti narodu sugerira – “lezi pod palmu i uživaj”. Jer kada nafta poteče, a “stranci navale u velikom broju” prosječni će Hrvat na bankomat ići kao u vlastitu smočnicu.

Lakomislenost priče prema kojoj bi u postmaterijalističkom društvu, gdje glavni izvor bogatstva nisu prirodni resursi sami po sebi, već ljudska kreativnost i inovativnost, vidljiva je iz jedne slikovite usporedbe Michaela Novaka u knjizi “Duh demokratskog kapitalizma”: “Bogati Japan nema skoro nikakvih prirodnih bogatstava u usporedbi sa siromašnim zemljama Latinske Amerike, ali je stotinama milja i gospodarski i politički i civilizacijski ispred njih.” Baš je na tu temu prošli tjedna u Il Fogliju zanimljivu priču ispričao profesor makroekonomije i političke ekonomije, Fausto Panunzi sa Sveučilišta Bocconi.

Primjer SSSR-a i Venezuele

U Sovjetskom Savezu, prebogatom naftom i plinom, kada bi netko iz inozemstva išao u posjet obitelji u Moskvu, umjesto bombonijere ili cvijeća za domaćicu, nosio je WC papir, jer unatoč ogromnim prirodnim bogatstvima, ekonomija i politički sustav koji je svoju stabilnost i jakost gradio samo na činjenici prirodnih resursa, nafte ili plina, ubrzo je zapustio sve druge privredne grane, pa je WC papir ili žito (kruh), plaćao ne suhim, već “crnim zlatom”, budući da ih nisu sami mogli proizvesti, niti su razvijali sukladne tehnologije.

Identična stvar dogodila se ove godine u Venezueli nakon smrti “vječnog vođe” Chaveza. I dok litra benzina u Venezueli košta oko dva centa i jeftinija je od vode, ljudi tamo nemaju čime obrisati stražnjicu pa je država nedavno odobrila “interventni uvoz” toalet papira. Venezueli, prebogatoj naftom, ovo se dogodilo iz jednostavnog razloga, kao i Sovjetskom Savezu, zbog isključivog oslanjanja na prirodne resurse bez razvijanja drugih grana privrede, bez ulaganja u znanost i inovacije, tako da u ukupnom izvozu te latinoameričke države u kojoj caruje pravedni i neizrabljivački socijalizam, nafta čini 95 posto. Njome se kupuje sve, od WC papira do čačkalica, jer prebogati naftom, ništa drugo ne proizvode niti ulažu, poput Norvežana.

vrdoljak mol ina

Kada nafta (ili drugi prirodni resursi) postanu jedini izvor bogatstva, sve drugo se mora kupovati vani. Takve ekonomije su veoma ranjive jer su sudbonosno izložene promjenama cijena prirodnih bogatstava na svjetskom tržištu. Na sličan način Sovjetski Savez je gradio svoju (gospodarsku) politiku. Dok su cijene nafte na svjetskom tržištu išle u nebo sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sovjetska neučinkovita ekonomija mogla je financirati ogromnu državnu potrošnju i birokraciju, socijalni i vojni sustav, pa i pomagati zemljama satelitima. No, kako se osamdesetih godina dogodio drastičan pad cijena nafte, počelo je i rastakanje sovjetske ekonomije, unutarnja destabilizacija, pa je raspad Sovjetskog Saveza, svaka čast i Ivanu Pavlu II., te pad Berlinskog zida, u ovome smislu izravna posljedica ekonomije koja se oslanjala na hirovitu vezanost za bogate prirodne resurse, a ne za “resurs svih resursa”, za ljudski duh, pamet, za kreativnost i inovativnost, tj. temeljni nematerijalni izvor materijalnog bogatstva i bogatstva naroda uopće.

Profitirale samo venezuelske prostitutke

Pad sovjetskog komunističkog imperija počeo je tako sredinom osamdesetih, kada su Sjedinjene Države uz pomoć Saudijske Arabije srušile cijenu nafte kao (i danas) temeljnog geopolitičkog oružja. Tako prof. Panunzi kaže: “Kada je sredinom osamdesetih godina pala cijena nafte, Saudijska Arabija, saveznica Sjedinjenih Američkih Država koja je bila ugrožena sovjetskom ekspanzijom u Afganistanu, odlučila je dodatno povećati proizvodnju i time još više srušila cijene nafte. Za Ruse više nije bilo nade.” Treba li ovdje podsjećati da je Osama bin Laden Saudijac, tada američki saveznik, no ulazimo u neku drugu zanimljivu priču…
Isti problem nakon Chavezove smrti, “prokletstvo prirodnog bogatstva”, pogađa danas Venezuelu. Kada je cijena nafte počela padati prema osamdeset dolara, aktualni predsjednik Maduro tražio je izvanredno zasjedanje zemalja OPEC-a kako bi ishodio dizanje cijena nafte, jer će mu narod ostati ne samo gladan, već i bez WC papira, budući da sve uvoze i plaćaju dolarima od nafte koja je pojeftinila toliko da je sustav dovela pred raspad. No, gle čuda, opet je Saudijska Arabija bila glavni pokretač odbijanja tog zahtjeva, bilo zbog toga da zadrži tržišne kvote, bilo da udari neprijatelja, ovaj put Iran.

Zamislite “snažnu” Hrvatsku bogatu naftom na čelu s ministrom Vrdoljakom, kako bi se snašla i “profitirala” u tim geopolitičkim igrama u kojem su prirodni resursi, prije svega energenti, a ne bombe, glavno sredstvo rušenja, ucjena i destrukcije suparničkih država ili režima!?

No nisu samo režimi oslonjeni na plansku privredu bili žrtve prokletstva bogatih prirodnih resursa, već i demokratski. Tako je Nizozemska šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon otkrića ogromnih zaliha prirodnog plina, politikom oslanjanja na prirodni resurs dovela do drastičnog pada industrijske proizvodnje, učinivši ju ovisnom o uvozu svega i svačega, no na vrijeme se osvijestila. Kada gledamo povijesno, pad ogromnog Španjolskog imperija, koji se nikada nije vratio na staze stare slave, nastupio je nakon što su iscrpili rudnike zlata u Amerikama, dočim je drugi dio Europe već duboko zakoračio u inovacije i industrijsku revoluciju. Zlato se ne može pojesti, niti njime obrisati stražnjica.

Stanje u Venezueli danas najbolje oslikava status prostitutki. Naime, u toj “zemlji pravedne revolucije”, prodaja prehrambenih dobara na crnom tržištu u stanju aktualne nestašice svega i svačega je, kao i trgovina drogom, kažnjiva kaznom od 10 do 14 godina zatvora, pogotovo što je za takvu trgovinu potrebno doći o kontakt sa strancima, “mrskim kapitalistima” koji nemaju nafte, ali imaju “ćuke”. No, takva situacija, kombinirana planskom privredom i državnom regulacijom “tržišta”, prostitutke je učinila najbogatijom društvenom skupinom. One redovito dolaze u kontakt sa strancima kojima u dolarima naplaćuju svoje usluge. Budući da je država fiksirala cijenu jednog dolara na šest bolivaresa, što je totalno nerealno, na crnom tržištu za jedan dolar bez problema dobijete sto bolivaresa. Iz toga proizlazi paradoks da prostitutke enormno zarađuju, ne od prodaje seksa, već kao “djelatnice” u mjenjačnici – od prodaje deviza.

Ministar Vrdoljak se razmahao…

Treba napomenuti da su, osim Norveške, prokletstvu iznimnih prirodnih resursa koji su zapravo uništili gospodarstvo, a ne obogatili zemlju i narod, izmakle i neke druge zemlje u današnjici. Profesor Panunzi navodi Čile kao pozitivan primjer. Dok su cijene bakra letjele u nebo, čileanski kolega ministra Vrdoljaka, ministar gospodarstva u razdoblju od 2006. – 2010. godine, Andres Velasco, nije popustio pod populističkim i klijentelističkim pritiscima pa je, umjesto da ekstraprofite nastale na enormnim cijenama bakra podijeli “rodijacima” ili potroši na kupovinu političkih poena, odlučio je skloniti ih i štedjeti. Postao je tada najomraženiji političar u zemlji. No, kada je buknula globalna kriza 2008. godine, Velasco je tim novcem uspio amortizirati destruktivne učinke krize na čileansko gospodarstvo i od omraženog političara mandat završio kao “spasitelj nacije”. Mnoge bogate arapske zemlje po uzoru na Čile i Norvešku već sada skupo plaćaju inženjere i stručnjake sa Zapada kako bi se pripremile za scenarij toliko puta viđen – “prokletstva oslanjanja na bogate prirodne resurse”, pa već razvijaju druge grane gospodarstva novcem dobivenim od nafte ili plina.

Dakle, sama činjenica da se u Jadranu ili u panonskoj Hrvatskoj nađu goleme količine nafte ili plina – ništa ne znači. Hrvatska je i sada bogata raznim prirodnim resursima – od plodne zemlje, šuma do voda – no “naši dečki” to sustavno muzu, rasturaju, narod od toga nema ama baš nikakve koristi, dapače, sve je siromašniji, iako “nije gladan”, tek jede “nekvalitetnu hranu”. Što bi u takvom kontinuitetu sustavne hajdučije od komunizma do danas (slučaj INA), osim šuma, voda, plodne zemlje…, značilo da enormnim prirodnim resursima dodamo još i plin i naftu kojima se razmahao ministar Vrdoljak? Ništa, samo bi se dogodio, slutimo, “afrički sindrom”.
Gledajući način funkcioniranja samog ministra Vrdoljaka, i naših političara uopće, moguće bogato otkriće i eksploatacija nafte i plina u Jadranu ne bi ništa bitno promijenilo za prosječnog Hrvata, tek možda za šačicu ljudi kao što je Vrdoljak. Tako sam na ovom mjestu već napisao: “Kako se Vrdoljak politički pozicionirao, firme s kojima je (bio) povezan, kao što je ATO inženjering, bilježe ogroman rast prema javno objavljenim podatcima (dobit od 8,5 milijuna na 26 milijuna kuna ukupnog prometa), što se izravno poklapa s Vrdoljakovim “ulaskom” na ministarsku stolicu, pa samim time i u HEP, jer je prije toga ista firma ostvarivala tek oko 2 milijuna kuna prihoda.

Impresivan popis Vrdoljakovih afera

Popis Vrdoljakovih afera u kratkom vremenu je impresivan. Od kokošarskog uzimanja Ledo škrinje čime se njegova najnovija žena hvalila na “Fejsu”, do lažiranja vrijednosti stana, zatajivši gotovo 50 kvadrata “šupe”, kako je sam rekao, i još pokoju “sitnicu”. No, kada se otvorila afera Vrdoljakovog stana, kvadrature i ostalih “sitnica”, propušteno je reći da postoje sumnje da je i do njega došao na dvojben način: pogovor je da je sredio poslove tvrtki od koje je kupio stan po “povlaštenoj cijeni”, što bi, ako je točno, dalo novu dimenziju novom stanu čovjeka s mudima, kako se predstavljao na lokalnim izborima. Potom je osnovao firmu na novu ženu (inače profesorica, koja je prije udaje za perspektivnog političara radila u osječkoj Osnovnoj školi Ljudevita Gaja), sa sjedištem u Aljmašu (distribucija energije) koja radi kao da je vodi pokojni Jobs. Ne bi se trebalo čuditi ako se otkrije kako je Vrdoljak vlasnik (preko prokurista) i u nekoliko drugih firmi. U tom smislu bilo bi zanimljivo istražiti vlasničku strukturu Prvog plinarskog društva (PPD), koji na plinu ostvaruje stotine milijuna kuna prihoda, i koje je dodatno procvjetalo usporedo s Vrdoljakovim političkim usponom. Jednako tako, valjalo bi provjeriti i pogovor kako ministar Vrdoljak PPD-u iznajmljuje svoje lokale u blizini jednog zagrebačkog hotela.

Kada kažemo da bi se pored “naših dečki” u slučaju otkrića velikih nalazišta nafte i plina mogao dogoditi “afrički sindrom”, onda mislimo na čudan fenomen da mnoge afričke zemlje imaju zalihe nafte među najvišima na svijetu, koje se eksploatiraju, dok narod tavori u siromaštvu, doslovno gladuje, dočim šačica korumpiranih političara živi poput Kreza.

Onkraj svakog defetizma, posljednje pitanje, zapravo imperativ, glasi: Prije otkrića nafte i plina treba “otkriti” ministra Vrdoljaka i društvo, te njihov način funkcioniranja i vlasnikovanja. Za naftu i plin ćemo poslije lako… No, ni u jednom scenariju ne vjerujte pjesmi Hladnog piva, to je izvrsna ironija primjenjiva ne samo na turizam, već i na druge prirodne resurse, koji nesređenim državama poput naše, s “čudnim” upravljačkim elitama, umjesto blagoslova postanu prokletstvo, umjesto bogatstva put u kolektivno siromaštvo u kojem tariguz postaje luksuzna ruba.

 Autor: Ivica Šola / 7Dnevno

facebook komentari

  • wolf

    Nista od toga i da je istina Hrvatska i njeni gradjani nece imati.
    Samo postoji mogucnost ako dodje BP,Shel ili ostali lakrdijasi da
    nam se desi kakva havarija na naftnoj platformi.Onda cemo izgubit i nase cisto more,jedino sto nam je jos cisto u zemlji.Ostalo ili je u stecaju ili ce bit ili je vec bilo.Izgubit cemo i Bogomdanu ljepotu,more.Ta oni nemaju nikakav plan razvoja zemlje,sad su prisli i na bajke.Samo bajke su za djecu a ne za odrasle gospodo s podvoljcima,kravatama i masnicama.