Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Psihopati u politici

Objavljeno

na

Marine Le Pen, očekivano, nije uspjela pobijediti, a Europa je odahnula od ove “fašističke” opasnosti.

Plašenje ljudi Le Penovom od strane europskog i francuskog establišmenta u mnogočemu je bilo pretjerivanje koje je samo tjeralo vodu na njezin mlin jer kada se zbroje glasovi svih kandidata iz prvog kruga, onda se jasno vidi da je više od pedeset posto Francuza za diskontinuitet, da su glasovali “antisistemski”, što je bazen u koji je Le Penova vrlo spretno zagrabila. Nedovoljno, zbog zastrašivanja birača, , piše Ivica Šola za Glas Slavonije.

Ipak, u zapećku su, kad smo kod plašenja, ostali glasovi onih koji su rekli da je, ukupno gledajući, Macron mnogo opasniji od Le Penove. Politika i političari mogu se analizirati iz više kutova. Kada Cioran kaže “da bi se netko bavio politikom, potrebna je određena doza psihičkog poremećaja”, onda smatra da i psihijatriju ili psihoanalizu itekako treba uključiti u prosuđivanje osoba, političare, o čijim odlukama ovise sudbine milijuna ljudi.

Nansy McWilliams, američka psihijatrica, objavila je svojevremeno studiju u kojoj zaključuje kako je u vrhu američke politike i biznisa mnoštvo psihopata. Ona veli kako reći za nekoga da je psihopat nije uvreda. Ako je netko psihopat, ne znači da, ako je dobro organiziran, ne može dosegnuti vrhunce u karijeri. Dapače, zbog osjećaja nadmoći, svemoći i prijezira koji gaji prema “nižima”, psihopat mnogo lakše uspijeva u životu i politici od ljudi koji to nisu.

Žrtva manipulacije

Na njezinu tragu prof. Adriano Segatori napravio je psihoprofil novog francuskog predjednika Macrona, na temelju njegove biografije i javnih izjava, nazvavši ga jednostavno: “Macron je opasan.” Prvo, Macron je projekt sive eminencije francuske politike, još od Mitterranda pa do Hollandea danas, Jacquesa Attalija, uvjerenog globalista, koji je prošle godine rekao da će Macron biti novi predsjednik. I bi tako. I krenula medijska konstrukcija Macrona. Bolesna situacija, Francuzi koji su mrzili Hollandea izabraše čovjeka koji je nastavak njegove politike.

Segatori potom navodi ključnu činjenicu – da je Macron s 15 godina bio žrtvom seksualne, psihičke i fizičke manipulacije njegove današnje žene, koja je, kada ga je kao dijete seksualno iskoristila, imala 39 godina. Ova perverzija obilježila je cijeli njegov kasniji razvoj. U djelu “Totem i tabu” Freud, među inim, govori o važnosti tabua u smislu limita koji se ne prelazi.

Tabu, shvaćen u pozitivnom smislu psihofizičkog sazrijevanja, poput zabrane incesta, pedofilije i slično, ima funkciju odrediti limite koji, kada se prijeđu, dovode do poremećaja. Macron i njegova žena su prekršili limit, prešli granicu, što je kod Macrona dovelo do stvaranja mehanizama poput osjećaja svemoći (nije mala stvar poševiti s 15 godina svoju nastavnicu od 39 godina), narcisističku potrebu za izazivanjem divljenja i iznimnom sposobnošću zavođenja, kao i prijezir prema određenim vrstama ljudi.

Zato Segatori smatra da Macron ima sva obilježja psihopata. Znakovite su stoga Macronove izjave o francuskoj sirotinji koju je nazvao “krezubima”, ili one kada žene naziva “glupačama i neznalicama”, to govori njegova kontradiktorna podsvijest. Nakon tih izjava on se išao korigirati, no podsvijest je odradila svoje, kao u nas u slučaju Savke Dabčević Kurac.

Takav kakav jest Macron, nasuprot “krezubima”, pripadnik bankarske globalističke elite (nisu ni socijalisti što su nekada bili, no psihopati su inače puni kontradikcija) opasan je utoliko što njega ne zanima ni Francuska ni Francuzi, niti bilo što drugo, sve je sredstvo njegove “patološke normalnosti”, kako je Segatori definirao njegov narcisizam – da bude u centru pozornosti, da mu se dive, uz istovremeno ponižavanje “krezubih” koje potom naziva lapsusom.

Nepostojanje tabua

Zato začuđuje da nikoga nije začudila i njegova izjava da “francuska kultura ne postoji, postoji samo kultura u Francuskoj, ona je različita, mnogostruka”. Tu je jasno dao do znanja da za njega limiti (tabui) ne postoje, da pripada onoj vrsti bolesnog mišljenja u EU koje smatra da ne postoje više Francuska, Španjolska, Italija, Hrvatska… već puki geografski prostori koje povezuje zajedničko tržište i regule koje određuje Bruxelles.

Čovjeku koji je jednom prešao granicu (tabu) granice ništa ne znače, tek nekakva “mnogostrukost i različitost”. Eto, zato psihijatar Segatori reče, dok su Europu plašili Le Penovom: “Ne, Macron je opasan, on je psihopat.”

Nama u Osijeku nije potrebno tumačiti politiku i političare kao psihopate. Mi smo ih gledali i gledamo na djelu. Tako da već nekoliko desetljeća postoji ozbiljna tendencija da Osijek postane ludnica otvorenog tipa…

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati