Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Seksajte se do mile volje, a mi ćemo vam masovno sterilizirati žene!

Objavljeno

na

Za mogući globalni ekološki i gospodarski kolaps nisu krvi bogati koji nemilice provode deforestaciju i druge oblike neokolonijalnog eksploatiranja siromašnih zemalja, već “neodgovorni seks” sirotinje, koji im je, u sveopćem siromaštvu u svijetu u kojem su bogati sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji, ostao jedina zabava.

Srž svake kontrole, pisao je Michael Foucault, jest kontrola nad ljudskim tijelom. Jedna od apokaliptičkih tema koja već godinama drma svjetskom znanošću jest ona o planetu Zemlji koja će teško izdržati snažan rast svjetskog stanovništva, što se posebno odnosi na demografski bum u zemljama tzv. Trećeg svijeta, pri čemu je ovaj naziv pristojno ime za milijarde siromašnih koji svojim “razmnožavanjem” postaju navodna prijetnja globalnoj ekološkoj i gospodarskoj održivosti.

Ukratko, za mogući globalni ekološki i gospodarski kolaps nisu krvi bogati koji nemilice provode deforestaciju i druge oblike neokolonijalnog eksploatiranja siromašnih zemalja, već “neodgovorni seks” sirotinje, koji im je, u sveopćem siromaštvu u svijetu u kojem su bogati sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji, ostao jedina zabava. Kako doskočiti tom “zločinu” globalne sirotinje? Jednostavno, pustiti ih da se i dalje seksaju do mile volje, ali idemo im pri tome masovno sterilizirati žene.

Korumpirana kenijska Vlada

Upravo je u Keniji u tijeku žestoka polemika između Biskupske konferencije Kenije i predstavnika Ujedinjenih naroda, te Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) koje u Keniji na više od dva milijuna djevojčica i žena provode akciju cijepljenja protiv tetanusa u svrhu, kako SZO tvrdi, smanjenja incidencije neonatalnog tetanusa. Naizgled plemenita akcija institucija UN-a i Svjetske zdravstvene organizacije pretvorila se u skandal zahvaljujući Kenijskom društvu katoličkih liječnika i ginekologu Stephena Karanja koji je upozorio:

“Ovaj program cijepljenja protiv tetanusa koji u Keniji provodi Svjetska zdravstvena organizacija je identičan onome koji je ta organizacija napravila na Filipinima, u Meksiku i Nikaragvi kada su žene sterilizirane uz pomoć antitetanus cjepiva pomiješanog s ß (beta) – hCG hormonom koji, ubrizgan u izvjesnoj količini, stavlja u ozbiljan rizik ženski fertilitet. Isti program koji provode danas u Keniji”, nastavlja dr. Karanja, “koji predviđa pet doza da bi se postigla svrha steriliteta, uveden je u Keniji i devedesetih godina, no kenijska Vlada tada je oštro odbila taj program.”

Humani korionski gonadotropin (hCG hormon) je hormon koji u ranoj trudnoći luči stanice sincicotrofoblasta (od kojih će se formirati posteljica), a najvažnija uloga mu je upravo u održavanju funkcije žutog tijela koje je neophodno za održavanje trudnoće. Upravo se ß (beta) frakcija hCG-a mjeri u urinu i krvi, te se na osnovu tih vrijednosti utvrđuje trudnoća, a praćenjem porasta vrijednosti ß hCG-a može se pratiti rani tijek trudnoće jer se vrijednosti ß hCG-a pravilno povećavaju u ranoj trudnoći koja protječe uredno. Postavlja se pitanje što uopće ß hCG radi u cjepivu protiv tetanusa? Naime, samo cjepivo protiv tetanusa sadrži tetanusni toksoid i pomoćne tvari. Dodani ß hCG služi u svrhu kako bi se potaknuo imunološki sustav žena koja su primile takvo cjepivo na produkciju protutijela protiv ß hCG-a, što znači da, kada bi te žene i ostale trudne, trudnoću ne bi mogle iznijeti jer bi njihov vlastiti ß hCG, neophodan za održanje trudnoće, bio razoren od vlastitog imunološkog sustava prepoznavajući ga kao strani protein, te bi trudnoća kod tih žena završila spontanim pobačajem na samom početku trudnoće. Žene procijepljene takvim cjepivom ne bi mogle iznijeti trudnoću, postale bi – sterilne.

Za razliku od devedesetih kada je Vlada shvatila podvalu, danas je kenijska Vlada, neki tvrde korumpirana od farmaceutskih divova, odbila postupiti na isti način. Nakon toga komisija za zdravstvo Kenijske biskupske konferencije dala je testirati sporno cjepivo i s rezultatima se obratila nadležnom kenijskom parlamentarnom tijelu za zdravstvo, koje je odmah reagiralo, diglo buku, pa su cijepljenja odmah prestala i zadržala se na tri doze po djevojčici (14 godina) i ženama do 49 godina, a trebalo ih je biti pet.

Ulaganje u razvoj je najbolji “kontraceptiv”

Predstavnici UN-ovih tijela i Svjetske zdravstvene organizacija brzo su odgovorili preko svoje predstavnice Custodie Mandlhate, i to uz pomoć dvaju prilično omalovažavajućih argumenata. Najprije su osporili stručnost kenijskih liječnika i laboratorija koji su provodili istraživanje, a potom dali do znanja kako im oni pomažu, dok su Kenijci nezahvalni, te da cjepivo nisu kanili dati pet puta, već samo tri, kako ß-hCG ne bi imao sterilizirajuće učinke. Odgovor druge strane nije trebalo dugo čekati.

Dr. Karanja odbacio je omalovažavajući stav prema šest laboratorija koji su proveli testiranje cjepiva, te postavio nekoliko pitanja. Kao prvo, čemu tako široka “antitetanus kampanja” kada ne postoje nikakve naznake opasnosti niti epidemija? Potom, dok ebola luduje, vi se bavite tetanusom? Treće, zašto spomenutu akciju niste povjerili domaćim, kenijskim liječnicima i zdravstvenim institucijama, kada su i kompetencijama i ljudstvom sposobni za to, čemu “uvezena” radna snaga ako se nema što kriti? I, na koncu, tretiranje djevojčica i žena je stalo nakon trećeg cijepljenja tek kada su Parlament i biskupi digli buku, pa je skrivena “antitetanus” kampanja, zapravo masovna sterilizacija afričkih djevojčica i žena, bila raskrinkana, tvrdi dr. Karanja.

Na egzaktna pitanja ginekologa dr. Karanje, kako su devedesetih godina u Keniji, kao i na Filipinima, Meksiku i Nikaragvi takva “antitetanus” cijepljenja žena s dostatnom dozom ß-hCG-a već imala masovne sterilizacijske učinke, predstavnici institucija UN-a (Unicef) i Svjetske zdravstvene organizacije nisu dali odgovor, prešutjeli su, ostavljajući dojam da se ne žele baviti sumanutim “teorijama zavjere”, niti ulaziti previše u “konstrukcije” nekih tamo afričkih liječnika, da ne kažemo vračeva, iako su studirali na prestižnim sveučilištima. Budući da ovaj sukob argumenata još traje, pričekat ćemo rasplet. No, za sada smo više skloni vjerovati kenijskim liječnicima, nego predstavnicima farmaceutskih multinacionalki, domaćih, afričkih korumpiranih političara i vlada, kao i tijelima UN-a. Evo zašto.

Strategija kontrole nad seksom sirotinje, strategija kontrole ženskih tijela u procesu reprodukcije, već je više puta javno deklarirana strategija. Kako je prije dva tjedna objavljeno na službenim stranicama farmaceutskog diva Pfizer, farmaceutska kompanija u suradnji sa zakladom Bila Gatesa provodi akciju kontraceptiva “low cost” za 120 milijuna žena u ruralnim zonama 69 najsiromašnijih zemalja svijeta. Dakle, nastojanje da se siromašnim ženama čija je fertilnost prijetnja komociji bogatih, onemogući “pretjerano” rađanje djece nije nikakva “teorija zavjere”, već strategija, plan, koji se provodi legalnim putem, pa samim time ne treba isključiti ni prikrivene načine, kao što su pokušaji sterilizacije pod krinkom borbe protiv tetanusa. Uostalom, da su tijela sirotinje u zemljama tzv. trećeg svijeta već mnoštvo puta bili pokusni kunići za testiranje raznih lijekova bogatih multinacionalki, već je opće mjesto. Najciničnije u ovoj Gates – Pfizer akciji jest da, umjesto u razvoj i radna mjesta u siromašnim zemljama, oni silne novce daju za kontraceptive. Naime, kako samo iskustvo Zapada pokazuje, kroz povijest, kako se dizala razina bogatstva, zaposlenosti (žene), samim tim je padao broj novorođene djece. Zaključno: Ulaganje u razvoj je najbolji “kontraceptiv”.

Upozorenja afričkih biskupa

Osim jeftinih kontraceptiva, strategija sterilizacije, otvorene ili prikrivene, siromašnih žena je strategija i mnogih vlada članica UN-a. Kako je 15. ovoga mjeseca objavila agencija “Press Trust of India”, 80 žena je 8. studenoga bilo podvrgnuto sterilizacijskom zahvatu u bivšoj bolnici Nemi Chamd u Pendari, od čega je njih trideset tijekom tretmana umrlo, dok su im davali “antibiotik”. Inače, prisilna sterilizacija, kao i prikrivena, službena je strategija države Indije, s (prešutnim) blagoslovom institucija UN-a, a prema citiranoj agenciji, godišnje se u Indiji sterilizira oko četiri milijuna djevojčica i žena. Indija trenutno ima milijardu i 260 milijuna stanovnika, a predviđa se da će do 2030. godine imati milijardu i pol.

Ovome treba dodati da se za sterilizaciju ovih osamdeset žena, od kojih je trideset umrlo tijekom “tretiranja”, isplatilo 1400 rupija (oko 18 eura), dok se onima koje dragovoljno pristanu na sterilizaciju daje nagrada u obliku jeftinog automobila ili nekog kućanskog aparata poput pegle ili usisavača – pokloni “dostojni” žene. Puno obilatije su nagrađeni muškarci, liječnici koji izvode sterilizacijske zahvate. UN (Unicef) šuti o tim stravičnim događajima i podacima u Indiji. Zašto? Zato što se sami slažu s tim, ili u svemu tom nasilju nad ženama i obiteljima i sami imaju putra na glavi. Svaki treći odgovor bio bi nelogičan.

U prilog argumentima protiv sramotnog ponašanja UN-a prema sirotinji u trećem svijetu, napose ženama, idu i napadi na briselskog nadbiskupa Andrea Josepha Leonarda tijekom posljednje Sinode u Vatikanu koja se bavila problematikom braka i obitelji. Nadbiskup Leonard je pohvalio “mnoge biskupe u Africi, te neke u Latinskoj Americi i Oceaniji koji su snažno optužili institucije vezane uz Ujedinjene narode da na način ideološke diktature nameću prakse suprotne njihovoj kulturi i moralnim uvjerenjima”, kao što su sustavna kontracepcija, abortus, masovna sterilizacija i homoseksualni brakovi. Afrički biskupi su upozorili na reketarenje koje institucije vezane uz UN provode među siromašnim državama gdje ekonomsku pomoć, primjerice, uvjetuju legalizacijom homoseksualnih brakova i uvozom jeftinih i opasnih pilula multinacionalki sa Zapada.

Tako je jedan biskup revoltiran ovim reketaranjem kriknuo: “Evo vam vaši novci, ostavite nam naše vrijednosti.” Cinični odgovor globalnih moćnika je bio: “Evo vam vaše vrijednosti, pa zagrizite u njih, možda se najedete.” No i ta ekonomska pomoć, koja je nerijetko oblik (ideološkog) reketa nad afričkim čovjekom i njegovom kulturom te moralnim osjećajima, koju Zapad šalje afričkim državama, zapravo i nije nikakva pomoć, već čista prijevara, odnosno zapadnjačka “samopomoć”. Prvi afrički književni nobelovac Woye Soyinka, koji je Nobela za književnost dobio 1986. godine ovu je “dobrotu” prokomentirao ovako:

“Kada promotrimo koliki se udio razvojne pomoći (sa Zapada) koristi za pokrivanje (njihovih) stručnjaka koje šalju na teren (taj je postotak u jednoj afričkoj zemlji koju smo izučavali prije deset godina dosezao 85 posto), šokirani smo i ne možemo shvatiti kako je uopće moglo doći do tako potpune ovisnosti. Postkolonijalno doba nije bilo doba oslobađanja, nego ustupanje sirovina bivšim kolonijalnim silama koje su iz toga izvlačile sve veću korist. I danas održavamo taj izrazito neuravnoteženi odnos zato što zemlje donatori žele raspolagati svojevrsnim guvernerima utjelovljenim u afričkim diktatorima s kojima mogu zaključivati poslove, a da pritom zauzvrat ne moraju dati previše.”

Veliki zločini povijesti nisu iza nas

Sustav masovne sterilizacije afričkih žena samo je dio tog plana, nikakva teorija zavjere, u kojem bogati na račun sirotinje grade i održavaju vlastito bogatstvo, uz asistenciju visokih institucija UN-a, razvijajući zločinačku biopolitiku na tragu Foucaultove rečenice s početka ovoga teksta: “Tko kontrolira ljudsko tijelo, njegov biološki potencijal, kontrolira sve.”

Da ne bude nedorečenosti, nismo zagovornici neodgovornog “štancanja” djece, ali smo još manje zagovornici zločinačkih metoda gdje se kultura, pa i ona prokreativna, jednog naroda bezočno podređuje logici profita i vlastite komocije u ime borbe za održivi razvoj i planet Zemlju koja, eto, navodno nema hrane dovoljno za sve, pa se hrana baca u more kako bi se zadržale visoke tržišne cijene. A najveću cijenu u tom zločinu nad ženama i kulturama globalnih razmjera plaćaju najsiromašniji.

Jer, očito, i Bilu Gatesu i drugim “dobrotvorima”, bili oni osobe ili međunarodne institucije i tvrtke, bijeda sirotinje treba kao kruh nasušni, poput krvarine za vlastito bogaćenje i održavanje blagostanja.

Dobar dio pučanstva misli da su veliki zločini povijesti iza nas. Nisu. Bez obzira kako se raspetljao aktualni kenijski slučaj koji je povod ovom tekstu, cinizam aktualnog zločina (prisilnog) steriliziranja žena u siromašnim zemljama od strane bogatih sastoji se u jednostavnoj “formuli”: “Ne damo kruha ni posla, sirotinjo, evo vam pilule pa se j…te! Odnosno, imigraciju sirotinje u naše bogate vrtove, kao da se radi o štakorima koji se razmnožavaju, prisilnom sterilizacijom trebamo spriječiti dok još nisu niti krenuli na smrtonosno i očajničko putovanje prema Lampedusi, prema Europi.”

Ivica Šola / 7Dnevno

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati