Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Stepinac istinom porazio i Tita i Miloševića

Objavljeno

na

U ponedjeljak, 28. kolovoza, u 20 sati, u Domu kulture u Solinu bit će predstavljena knjiga vrsnog hrvatskog politologa, novinara i publicista Darka Hudelista pod naslovom “Rim, a ne Beograd. Promjena doba i mirna ofenziva Katoličke crkve u Hrvatskoj u Titovoj SFR Jugoslaviji”.

Na više od osam stotina stranica, na temelju činjenica, arhivske građe i svjedoka vremena Hudelist je napravio historiografsko remek-djelo. Hudelist prvi put dubinski osvjetljava važnu ulogu Katoličke crkve u stvaranju moderne hrvatske države kroz prizmu proslave jubileja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, obilježavane od 1975. do 1984. godine, a koja je započela baš na mjestu sutrašnje promocije, u Solinu, proslavom Jelenine godine ispred crkve Gospe od Otoka.

Posveta Mirjani Gross

Sam naslov “Rim, a ne Beograd” jasno sažima esenciju knjige: Zahvaljujući svijesti o pripadnosti zapadnom kršćanstvu, Hrvatska je sačuvala kontinuitet svijesti o vlastitoj državnosti, unatoč tome što je već 1102. godine sklopila ugovor s ugarskim kraljem Kolomanom, ili 1527., kada je za hrvatskog kralja izabran Ferdinand I. Habsburški.

Pozivajući se na Mirjanu Gross (kojoj je i posvetio ovu iznimnu knjigu), unatoč tome što je ulazila u saveze i postajala sastavnica drugih država (carstava), Hudelist piše: “Oba su ugovora imala tri bitne stavke. Prva je bila priznavanje ustavnosti hrvatskog naroda, druga pravo Hrvata na svoj vlastiti, Hrvatski sabor, a treća pravo izbora hrvatskog bana (kojeg je kralj nakon izbora bio dužan potvrditi).”

U toj svijesti o državnosti ključnu ulogu odigralo je pravaštvo. Ključne riječi pravaša što se tiče hrvatske države bili su, prema Grossovoj, “ugovor” i “kontinuitet”. Tako ona piše: “U samom središtu Starčevićeva i Kvaternikova ideološkog sustava jest učenje o ugovoru između kraljeva Habsburgovaca i hrvatskog naroda koji, u slučaju da oni prekrše ugovor, ima pravo otkazati.”

Srbi, kako Hudelist donosi u knjizi u razgovoru sa srpskim akademikom Medakovićem, jednim od priprematelja zloglasnog Memoranduma SANU, takav državni kontinuitet i ugovor nisu imali jer, nakon turske okupacije “nisu imali kao Hrvati mozgova” (poput Starčevića, Kvaternika…) koji bi tu svijest intelektualno formulirali i argumentirali, i tako kompenzirali nedostatka stvarnog kontinuiteta. Tako su, prema Medakoviću, od 15. stoljeća Srbi tavorili izolirani od Europe, u jednoj Europi stranoj i barbarskoj civilizaciji.

No, za dvojac “ugovor” i “kontinuitet” koji je kod Hrvata sačuvao svijest o državnosti te pripadnost zapadnoj (kršćanskoj) kulturi, fatalan je bio naivni ulazak u zajedničku državu sa Srbima 1918. godine, što je trajalo kroz dvije Jugoslavije koje su bile pokrivalo za velikosrpstvo, ulazak koji nije imao “ugovor”, a značio je i prekid “kontinuiteta” o kojemu su govorili pravaški ideolozi.

Taj katastrofalni potez “gusaka u magli” na prvu liniju “fronte” od ugroze iz Beograda, bilo Titova, bilo kraljeva, izbacuje Katoličku crkvu koja nastavlja starčevićansku priču i san o neovisnoj hrvatskoj državi onkraj raznih hegemona, u ovom slučaju Beograda.

Dvije su ključne osobe tog pothvata, “mirne ofenzive” Katoličke crkve, kako je Hudelist naziva: isusovac, povjesničar Stjepan Sakač, tada profesor na Orijentalnom institutu u Rimu, koji je došao na ideju velike proslave o 1300 godina povezanosti s Rimom (641. – 1941.), nakon što je, i s ubojstvom Radića, Beograd pokazao svoje svirepo protuhrvatsko i protukatoličko lice.

Sakačevu je ideju potom s oduševljenjem prihvatio nadbiskup Stepinac1935. godine. Kako je buknuo Drugi svjetski rat, ideja nije realizirana, no Stepinčev učenik, kardinal Kuharić, aktualizira je 1975. pod nazivom “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” kojom je i masovnošću i trajanjem Titu i režimo poslana snažna poruka gdje pripadamo: Rim, a ne Beograd, zapadna kultura, a ne bizantsko istočnjački barbarluk, koji je eksplodirao baš 1991. u liku osvajačkih Miloševićevih velikosrpskih hordi.

Don Živkova uloga

Megafon ovog sakralnog, ali i državotvornog Stepinčeva (Kuharićeva) projekta bio je Glas Koncila, don Živko Kustić, koji je, kao svjedok vremena i događaja, okosnica Hudelistova “pripovijedanja”. I njega i Kuharića komunisti (opet Jakov Blažević, Stepinčev krvnik) su htjeli zatvoriti, ali su se bojali da bi to bilo kontraproduktivno. Zato je don Živko, na upit Hudelista zašto je želio da ga komunisti zatvore, sarkastično odgovorio: “Zato što sam želio biti među poštenim ljudima.”

Tito je imao vojsku, imao je i Milošević. No, Stepinac ih je porazio, bez vojske, samo istinom, molitvom, ljubavlju i vjernošću prema Crkvi, papi i hrvatskom narodu. I danas, dok poraženi Beograd riga laži i bljuvotine na Stepinčevu kanonizaciju, boli ih samo jedno, zbog čega su Stepinca i sudili: Rim, a ne Beograd, papa, a ne Tito! Zato ni Ivan Pavao II. koji je prvi priznao Hrvatsku nije imao dvojbe, valjda nema ni papa Franjo – opredijeliti se u vezi sa Stepincem između Rima i Beograda.

‘Rim, a ne Beograd’ – obvezno pročitati!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati