Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Uskrs u Kairu i ravnodušnost Zapada

Objavljeno

na

Početkom 20. stoljeća 32 posto turske populacije bili su kršćani, danas ih je tek 0,6 posto. Nije bilo Islamske države. U Egiptu je 1975. godine bilo 20 posto kršćana, danas ih je manje od 5 posto. Davno prije nastanka Islamske države. U Siriji je na početku 20. stoljeća broj kršćana iznosio 40 posto, danas ih je zanemariv broj, par postotaka, piše Ivica Šola u Slobodnoj Dalmaciji.

Ubojstvo više od četrdeset koptskih kršćana u srcu Kaira na Cvjetnicu na Zapadu je bila tek vijest među vijestima. Kao da se zaboravilo da je više desetaka koptskih kršćana tijekom mise i na prošli Božić na jednak način masakrirano.

O progonu i masakrima nad kršćanima izvještava se kao o sporadičnim terorističkim činima, kao da to čine samo isilovci, a ne da se radi o sustavnom zločinu, pod prešutnim odobravanjem najviših islamskih vjerskih i državnih autoriteta. Tako Asraf Ramelah, glasnogovornik koptskih kršćana, na pomalo ciničan način prema zapadnjačkoj percepciji sporadičnih pokolja kršćana, odgovara kako su oni u Egiptu “navikli na takav tretman”, da se radi o “sustavnom planu uništenja kršćana u Egiptu koje je na djelu još od vremena Nasera”.

Mržnja u korijenu

Progoni i masakri nad kršćanima, njihovo iskorjenjivanje, su od samog nastanka islamske vjere sustavna rabota, oni nisu novost nastala pojavom Islamske države. Na tu sustavnost, do dana današnjeg, kako smo već donijeli na ovom mjestu, podsjeća A. Socci u knjizi “Novi progonjeni. Istraživanje o antikršćanskoj netoleranciji u novom stoljeću mučeništva”.

Početkom dvadesetog stoljeća 32 posto turske populacije bili su kršćani, danas ih je tek 0,6 posto. Nije bilo Islamske države. Dakako, nisu umrli od gripe i hunjavice već su brutalno masakrirani ili protjerani. “Kršćanska” Europa nikada se nije sjetila snažnije prosvjedovati zbog ovog “holokausta prije holokausta”.

U Egiptu je 1975. godine bilo 20 posto kršćana, danas ih je manje od 5 posto. Davno prije nastanka Islamske države. U Siriji je na početku 20. stoljeća broj kršćana iznosio 40 posto, danas ih je zanemariv broj, par postotaka. Davno prije nastanka Islamske države. Slična je situacija drastičnog pada u gotovo svim islamskim zemljama uključujući Iran, Irak…

No kada se dogodi masakr u Crkvi kao ovaj u Kairu, onda će vjerske i političke vlasti (što je u islamu često neodvojivo) odmah oprati ruke i reći “to nije pravi islam, islam je religija mira i solidarnosti.”

Kršćanima u islamskim zemljama već je pun kufer takvih interpretacija i “pranja ruku” svaljujući sve na Islamsku državu i druge “ekstremiste”. Tako je za Asia News glasnogovornik koptske Crkve, pater Rafic Greiche izjavio: “Muslimanska zajednica nakon atentata na Cvjetnicu poslala je izraze sućuti i solidarnosti govoreći kako takvi čini ne predstavljaju pravi islam, da je islam religija mira i sloge. Oni su iskreni u izražavanju sućuti prema nama, ali to se odnosi na obične islamske vjernike koji uistinu iskreno pate s nama. No kada se gleda na vrhovne (učiteljske) autoritete islamskog (sunitskog) svijeta kao što je Sveučilište Al-Azhar u Kairu, nisu se željeli izraziti jesu li pripadnici Islamske države ‘kuffar’ (nevjernici), ili ne. Odgovaraju samo da su oni muslimani, ali na krivom putu.”

Misle isto o kršćanima

Kada je autoritetima istog sveučilišta prije godinu dana kada su također, za Božić, pobili koptske kršćane tijekom mise, isusovac pater Samir Khalil postavio pitanje zašto isilovce ne udare fetvom ako to nije islam, odgovoreno je također da ih ne mogu “izopćiti” jer se radi o muslimanima. Premda može zvučati tvrdo, no iz toga je razvidno da koljači Islamske države i veliki imam sveučilišta Al-Azhar Ahmed al Tayyeb o kršćanima i drugim “nevjernicima” misle isto, samo što u “tretiranju” kršćana imaju različite metode, ovi brutalne, ovi perfidne.

U islamskim zemljama sustavni progoni i uništenje kršćana ne čine se samo mačem, već i prisilnim ženidbama i privođenjem na islam, kako se to, među inim prakticira u Pakisatnu. Kako je napisao Kamran Chaudhry za Asia News: “Nasilno privođenje na islam česta je pojava. Kako donose pakistanske udruge za ljudska prava, svake godine tisuću djevojčica biva prisilno udano za muslimane i tako prelaze na islam.”

Progoni i ubojstvo kršćana preneseni su i na europsko tlo. I to istim rukopisom kao i u islamskim zemljama, ubiti kršćanina ne bilo gdje, već na simboličkom mjestu, u Crkvi, tijekom mise, kako se dogodilo u Normandiji, u Francuskoj, kada je u crkvi ubijen pater Jacques Hamel, koji se isticao u svom pastoralnom djelovanju baš brigom za islamsku sirotinju u svojoj župi.

Dosta im je korektnosti

Ovo sustavno zlostavljanje i progoni kršćana koji traju stoljećima, a eskaliraju zadnjih godina prelilo je čašu antiohijskom patrijarhu Ignaceu Youssifu III. Younanu koji je nakon pokolja u Kairu izjavio: “Dosta je političke korektnosti. Mi ovdje živimo tragediju, a vi na Zapadu bavite se teorijskim raspravama, dok smo mi svakodnevno izloženi smrtnoj pogibelji.”

Papa Franjo upravo se sprema posjetiti Egipat, gdje se krv koptskih kršćana još nije osušila. Dvije su glavne točke njegova posjeta. Susret s “koptskim papom” Tawadrosom II., i s velikim imamom Sveučilišta Al-Azhar Ahmedom al Tayyebom. O čemu će razgovarati s ovim drugim? Vjerojatno o tome kako je islam religija mira, a sustavno istrebljenje kršćana iz islamskog svijeta posljedica globalnog zatopljenja.

Ivica Šola/ Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati