Pratite nas

Kolumne

Ivo Banac: Britanski izbori, politički preustroj i crv sektaštva

Objavljeno

na

Pobjeda nad konzervativcima za Jeremyja Corbyna je besmislena ako se postiže blairovskim reformizmom. Cilj je preinaka Laburističke stranke u pravovjerni kult

Kapitalizam nikako da umre. Od Marxa naovamo napisane su čitave knjižnice učenih djela koje dokazuju da je kapitalizam na umoru; još samo malo, pa gotovo. Sjećate li se Thomasa Pikettyja? Ni četiri godine nisu prošle od tiskanja novog otkrivenja, a jedini dobitnici su knjižari što su ponudili ovu ciglu od knjige na prezrenom kapitalističkom tržištu. Onda je došao Paul Mason i objavio da smo u postkapitalizmu, da je kapitalizam, zapravo, već mrtav. To je tek obradovalo napredne katalonske redovnice i još naprednije književne komprativiste koji ne žele priznati da je kapitalizam učinio mnogo više za prosperitet masa od svih povijesnih socijalizama – teokratskih i sekularnih. No, priželjkivanju unatoč, izborni rezultati u industrijskim zemljama nikako da potvrde smrt kapitalizma. Gdje god se okrenete, pobjeđuju razumna fiskalna politika, umjereni rezovi državnog sektora i zaštita nacionalnog identiteta naspram globalizaciji. Moglo bi se čak zaključiti da su najopasniji neprijatelji kapitalizma na desnici, među samodopadnim političarima koji se ne suprotstavljaju rodijaštvu, korporativnoj pohlepi i nejednakosti.

Britanski izborni trendovi, posebno najave za parlamentarne izbore što će se održati idućeg četvrtka, djelomice objašnjavaju zašto je dio europske ljevice tako neuspješan. Premda postoje sumnje u golemu nadmoć Konzervativne stranke, uglavnom zbog niza ishitrenih poteza što je premijerka Theresa May počinila u izbornoj kampanji, nema dvojbe da su izgledi laburista sve osim blistavi. Razlog je sektaštvo lijevog krila stranke, na čelu s Jeremyjem Corbynom, koji je preuzeo laburističko vodstvo u rujnu 2015. Poznat po oponiranju stranačkom vodstvu dok su Tony Blair, Gordon Brown i Ed Miliband vodili laburiste, Corbyn kao da svoju strategiju uopće ne usklađuje s potrebama birača. Za ovog ideologa u kardiganu pobjeda nije ništa, pokret je sve. Pobjeda nad konzervativcima je besmislena ako se postiže blairovskim reformizmom. Cilj je preinaka Laburističke stranke u pravovjerni kult, koštalo što koštalo. Zato je Laburistički manifest za ove izbore mnogo više od programa socijalne države (traže se ponovna nacionalizacija željeznica, energetskih tvrtki i poštanske službe, besplatna višeškolska obuka, visoki porezi), što predstavlja povratak na socijalizam Aneurina Bevana iz 1940-ih. Riječju Paula Masona, “Mojoj generaciji na ljevici trebalo je pola životnog vijeka da dokrajčimo laburističku ovisnost o tržišnom kapitalizmu i ekspedicijskom ratovanju. Nećemo natrag” (The Guardian, 15. svibnja). Dakako, postoji i vanjskopolitički aspekt lijevog sektašenja – protivljenje NATO-u i svakoj ideji humanitarne intervencije.

Mason i njemu bliski ljevičari uvjereni su da će svojim novim programom laburisti postati “prva značajna socijaldemokratska stranka što će se u potpunosti otarasiti neoliberalne ekonomike”. No, posve im je jasno da su po načelu “pobjednik nosi sve” izvojevali Pirovu pobjedu te da su umjereni laburistički zastupnici u strahu da će izgubiti svoja mjesta u parlamentu. Zato se i nadaju da će laburistička desnica nakon izbora osnovati vlastitu centrističku stranku te da će ubuduće “progresivna politika u Britaniji biti pitanje izbornih koalicija”, u kojoj će biti mjesta i za “progresivne nacionalističke stranke” (Škotska nacionalna stranka, Plaid Cymru – Velšanska stranka, Sinn Féin). Mason ima u vidu crveno-crveno-zeleni savez u berlinskom gradskom vijeću, gdje SPD, Ljevica i Zeleni natpolovičnom većinom upravljaju njemačkim glavnim gradom, ali putem trajnog pregovaranja, s tim što je nacionalno pitanje izuzetno aktualno u Britaniji. Po jednom mišljenju “danas je škotski ili britanski nacionalizam istisnuo klasu” (Politico, 29. svibnja).

U međuvremenu, Theresa May kroti kapitalizam zdesna: “Ne vjerujemo u nesputana slobodna tržišta. Odbacujemo kult sebičnosti i individualizma. Gnušamo se društvenih podjela, nepravde, nepoštenja i nejednakosti. Krutu dogmu i ideologiju vidimo ne samo kao nepotrebne nego i opasne” (Konzervativni manifest, 2017.). Premijerka je preuzela laburističku interventnu gospodarsku politiku i trumpistički naboj protiv globalnih elita, što se tumači na razne načine. U ovomu May nema potporu solidno liberalne matice konzervativaca, koju predvodi Philip Hammond, ministar financija (kancelar riznice), s kojim je May često u oštrom sukobu. Po nekima, May dugoročno želi učvrstiti svoj vlastiti autoritet. Kampanja je za britanske pojmove pretjerano personalizirana. Ne govori se o konzervativcima nego o “timu Therese May”. Po drugima, ovi izbori su za Theresu May prigoda za trajnu likvidaciju laburista. Premijerka je obukla crvene halje kako bi zavarala laburističke birače i navela ih da glasuju za torijevce (The Spectator, 20. svibnja). Ima indicija da je ova strategija uspješna. U solidno laburističkoj županiji Merseyside, sa središtem u Liverpoolu, laburistički birači su se podijelili oko Brexita. Gradski aktivisti, studenti i mlađi birači bili su protiv Brexita, za razliku od siromašnijih prigradskih laburista, koji se protive useljavanju, a frustrirani su dugogodišnjom recesijom. Premijerkino obećanje “globalne Britanije”, oslobođene EU restrikcija i preusmjerene trgovinskoj razmjeni sa SAD-om i drugim prekooceanskim zemljama, među laburističkim biračima doživljava se kao najava novih radnih mjesta za Merseyside (Politico, 19. svibnja).

Ipak, postoji mogućnost da je Theresa May posve iskrena. Ona je najljeviji konzervativni lider u prošlih četrdeset godina. Štoviše, ona predstavlja stanoviti trend. Australski liberalni premijer Malcolm Turnbull u novom je proračunu upravo nametnuo porez od šest milijardi australskih dolara na pet najvećih banaka. Ne dovodeći kapitalizam u pitanje, Theresa May očito vjeruje da je državna intervencija opravdana kad vlada smjera tamo gdje tržište ne smjera. Ukratko, Theresa May je krenula ulijevo kad je riječ o gospodarstvu, ali drži se desno kad je riječ o društvenim pitanjima (The Guardian, 18. svibnja). Laburistima je ukrala socijalni naboj, a ostavila im protukapitalističku galamu i ezoterične identitetske politike koje nemaju odjeka u staroj bazi ljevice.

Zanimljivo je da upravo takvo što priželjkuje lijeva opozicija unutar i izvan Bernardićeva SDP-a. Riječju Tomislava Klauškog, Milanović je SDP pretvorio u “neoliberalnu i kvazinacionalnu stranku, gušeći sve natruhe političke ljevice”, a socijalne teme “preuzeli su populistički pokreti kao što je Živi zid, tema zaštite manjina, ljudskih prava i antifašizma dohvatili su se mediji, udruge i neki intelektualci” (Express, 26. svibnja). Sektaštvo britanskih laburista proizvod je vlastitog lutanja, ali i nepostojanja alternativnih lijevih i centrističkih stranaka. Tamo gdje takve stranke postoje, primjerice u Njemačkoj, socijaldemokrati se drže reformne linije. I za Hrvatsku bi bilo korisno kad bi se “mediji, udruge i neki intelektualci”, kao svoja privatna vangarda, organizirali u svoju stranku, nešto poput njemačkih Lijevih i prestali parazitirati na SDP-u. Organizirani i omeđeni corbyizam mogao bi poučno djelovati na SDP i liberalne politike. Crv sektaštva ne umire. On konzumira sam sebe.

P.S.: U najavi filma “Hassan”, redatelja Arsena Oremovića, Milena Zajović veli kako Večernjakov novinar Hassan Haidar Diab, koji je predmet filma, “otvoreno iznosi svoj stav da je u zemljama Bliskog istoka diktatura jedini održivi model te objašnjava kako je izgubio vjeru u revolucije, kojima se zanosio kao mladić” (Večernji list, 16. svibnja). Zašto samo u zemljama Bliskog istoka? Na to nam pitanje odgovara sâm Haidar Diab o najnovijem članku napadima ISIL-a na otoku Mindanao, Filipini, gdje veli kako je “Predsjednik Putin dao… punu podršku svom kolegi [filipinskom predsjedniku] Duterteu da čini s otokom Mindanao kao što je on učinio s glavnim gradom Čečenije, koji je sravnio sa zemljom” (Večernji list, 25. svibnja). Bit će da je diktatura održivi model svugdje. Preostaje pitanje, je li i jedini. Odgovor očekujemo. Po mogućnosti, bez uporabe raketnog oružja.

Jutarnji List

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Sramotna presuda sramotnom četničkom kapetanu!

Objavljeno

na

Objavio

Sramota. Dragan Vasiljković, (62), poznatiji kao kapetan Dragan, itekako može biti zadovoljan presudom Županijskog suda u Splitu.

Nepravomoćno je osuđen na samo 15 godina zatvora, a proglašen je krivim za dvije točke optužnice: zlostavljanje zatvorenika na Kninskoj tvrđavi i napad na Policijsku postaju u Glini!

S obzirom da je u  australskom i splitskom pritvoru  već „odsjedio“ 12 godina, postoji mogućnost da će se vrlo brzo vratiti u Beograd, gdje će ga dočekati kao „narodnog heroja“. Eto, to je nama „naša borba dala“!

Ovaj ratni zločinac tijekom obraćanja sudu je izjavio  da je ponosan na svoj ratni put i na Kninđe od kojih „nitko nije optužen za nikakav zločin“. Javnost je u sudnici nasmijao izjavom da Hrvati u Australiji uz fotografiju Ante Gotovine drže i njegov portret.

Kapetan Dragan, koji ima i australsko državljanstvo, uhićen je prije 11 godina u Australiji gdje je živio pod lažnim imenom i bio trener golfa. U srpnju 2005. izručen je Hrvatskoj.

U cijelom tom  cirkusu oko jednog srpskog zlotvora, zanimljivo je da su od aktera u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu opet bolji prošli agresori nego žrtve. Naime, dovoljno je spomenuti presudu Veljku Mariću, Vladimiru Milankoviću, generalu Glavašu, Mihajlu Hrastovu, Norcu, Kordiću, braniteljima iz Lore i brojnim drugim Hrvatima, sudionicima rata koji su tri puta gore prošli nego razni Vasiljkovići.

Tako je samo primjera radi jedan nevini hrvatski branitelja Veljko Marić osuđen u Beogradu  na nevjerojatnih 12 godina zatvora, a Milanković po zapovjednoj odgovornosti na deset! A Kapetan Dragan na 15!

Koliko je dosad samo hrvatskim branitelja optuženo ili osuđeno? Navodno su ih „puni“ zatvori!

Aktualni gradonačelnik Grada Knina još je do jučer tvrdio da u tome kraju nije bilo četnika zadnjih 70 godina! Čemu, zašto?

Vjerujemo da će se sada javiti i razni „mirotvorci“ ala  Pusić, Teršelič, Stazić, novinari četničkih Novosti na čelu s Pupovcem, Matula, Josipović, Mesić i njima slični i „popljuvati“ ovu presudu, nakon koje oni, ali i Vasiljković mogu „slaviti“, jer je još jednom „dokazano“ da se – zločin isplati! (Vasiljković je u australskom pritvoru imao tretman kao u hotelu!)

I onda se neki čudom čude da je dosad oko tri tisuće hrvatskih branitelja izvršilo suicid, a da ih se najmanje još tri puta toliko pokušalo ubiti!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

Kapetan Dragan osuđen na 15 godina zatvora za ratni zločin

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ivana Maletić, uzorna Hrvatica, uzorna Europljanka

Objavljeno

na

Objavio

Dok se Hrvatska mučila u pristupnom procesu za EU, iz Bruxellesa je stigao Antidiskriminacijski zakon na usvajanje i mi – kimnuli glavom.

Za razliku od nas, većina ozbiljnih zemalja “stare Europe” s dugom demokratskom tradicijom odbila ga je donijeti. To sigurno nisu zemlje koje diskriminiraju svoje građane.

Tako je, primjerice, Njemačka jednostavno rekla da je zakon suvišan jer su antidiskriminacijske norme već ugrađene u njihov Ustav, kao i u hrvatski. Čemu gomilati isto? S druge strane, agresivne manjinske skupine i gotovo svi mediji i relevantni političari lagali su tada i prijetili narodu kako je usvajanje toga zakona uvjet pristupanja Europskoj uniji, istoj onoj čije su glavne članice odbile taj bruxelleski uradak!?

Premijer prevario birače

Ovih dana događa nam se slična situacija s još jednim bruxelleskim “diktatom”, koji je podvala sa svrhom nametanja (manjinske) LGBT ideologije kroz zakone, pod krinkom sprječavanja nasilja nad ženama, ideologije koja se zove rodna teorija.

Radi se o Istanbulskoj konvenciji. HDZ i Plenković, koji je u izbornoj kampanji obećao da se protivi “nametanju bile kakve ideologije, pa i rodne”, došavši na vlast najavljuje da će RH ratificirati Istanbulsku konvenciju, koja jasno promiče baš rodnu ideologiju.

Ovo iznevjereno obećanje i prijevaru birača argumentirao je, za pravnika, diletantskom dezinformacijom kako je rodna ravnopravnost u našem Ustavu, iako se pojam rod u Ustavu nigdje ne spominje, već spol (npr. čl. 14.). A upravo je relativiziranje biološkog spola duša rodne teorije.

Prema ovoj teoriji naš je spolni identitet sociokulturalni konstrukt, biologija tu nije presudna pa, ako biološku djevojčicu odgajamo kao dječaka, kažu, ona će postati dječak, i obrnuto.

Rodna ideologija je neka vrsta gnoze, u smislu mržnje prema biološkom, tjelesnom, kako je upozorio, ne neki katolik, već, među inim, francuski filozof i libertinac, antiteist (!) Onfray. On posprdno transseksualni lobi koji stoji iza ove ideologije naziva “novim puritancima”, jer “relativiziranje spola (biološka datost), a veličanje roda (kulturološka datost), ekvivalentno je anđeoskoj antropologiji koja se razvijala već od samih početaka kršćanstva pod utjecajem gnoze kao – hereza”.

U Onfrayevu ciničnom paradoksu sadržana je sva istina. Rodna teorija je bojovna pseudoznanost bez uporišta u empirijskoj stvarnosti.

Na sreću, HDZ ima ozbiljnih i hrabrih političar(a)ki u Europarlamentu. Dakako, tu ne mislim na Dubravku Šuicu, djevojački Karaplenković, već na, osim Ivice Tolića, drugu HDZ-ovu europarlamentarku Ivanu Maletić. Maletić je jasno rekla da je bolje da Hrvatska ne ratificira Istanbulsku konvenciju, da je ona protiv.

Gospođa Maletić, kao i Njemačka nekoć, jasno argumentira da mi imamo sasvim dobre zakone protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, samo se ne provode, ili ne dovoljno dobro i odlučno.

Umjesto da sami, za to nam ne treba Bruxelles, provodimo vlastite zakone i snažno zaštitimo žene i sve žrtve nasilja te dodatno uložimo napore u borbi za jednakopravnost spolova, mi idemo usvajati kukavičje LGBT jaje iz Bruxellesa koje u članku 3. odvaja spol od roda, pa Ivica, ako želi, može postati Marica, i obrnuto, te ići na ženski WC.

Prostor za perverznjake

Posljedice usvajanja ove konvencije za naš pravni i odgojno-obrazovni sustav su katastrofalne, jer se unošenjem nepotvrđenih teza ove pseudoznanosti u nastavne kurikule ozbiljno narušavaju prava roditelja da svoju djecu odgajaju, kako im naš Ustav jamči, sukladno svom svjetonazoru, u kojem moj sin i moja kćerka nisu tek sociokulturalni konstrukti, već, počevši od svog života u majčinoj utrobi, biologija ih oblikuje kao muško i žensko. Oni kao dječak i djevojčica nisu nikakav “socijalni konstrukt”, kao što to nisu ni kromosomi, ni hormoni, ni… Ako se pak Ivica osjeća kao Marica, to je neki drugi problem…

Tako, uvođenjem pojma roda i u naš pravni sustav, bit ću politički nekorektan jer mi to nalaže savjest, otvara se prostor raznim perverznjacima da promiču legalno vlastite perverzije na račun poreznih obveznika i HZZO-a.

Premda Maletić neki zamjeraju što je u Europarlamentu bila suzdržana pri izglasavanju ove Konvencije, suzdržanost je ovdje znak otvorenosti – za dijalog, protiv podvala. Isto je učinio i šef Plenkovićevih pučana Weber, jer odbijanjem rodne ideologije koju promiče Konvencija, ne znači da se Konvencija kao takva odbija, već, prije svega, oni elementi kojima su plemeniti ciljevi trojanski konj za ozakonjenje orvelovštine.

Zahvaljujući Plenkoviću, očito je pobijedio bruxelleski ideološki kolonijalizam i pseudoznanost koju većini nameće agresivna LGBT manjina. Maletić je svoje utemeljene argumente rekla.

Kao uzorna Hrvatica, i kao takva ništa manje uzorna Europljanka, pri čemu je prvo mjera drugoga, jer zastupa ovaj narod, a ne opskurne ideološke LGBT lobije koji se skrivaju iza borbe protiv nasilja prema ženama. U tom smislu baš Istanbulska konvencija promiče nasilje, nasilje manjine nad većinom orvelovštinom umotanom u znanost.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Izaći iz Europske unije? Zašto ne!

facebook komentari

Nastavi čitati