Ivo Banac: Perković previše zna o vladarima Hrvatske

2

Agent jugoslavenske Udbe pratio je najpoznatijeg hrvatskog emigranta Brunu Bušića kad je oko 23 sata išao prema svome pariškom stanu. Kada je Bušić ušao u dvorište zgrade, za njim je potrčao ubojica i ustrijelio ga. Ova brutalna likvidacija dogodila se 16. listopada 1978. Prema podacima Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava zloglasna tajna služba od osnutka komunističke Jugoslavije pa sve do njezina raspada 1990. likvidirala je čak 69 emigranata. Udba je izvršila 24 neuspjela atentata na hrvatske disidente, dok se osmorica smatraju nestalima.

Politička odluka
[dropcap]M[/dropcap]ladi, ambiciozni i popularni Bruno Bušić bio je vrlo visoko na listi državnih neprijatelja kojih se Titova vlast željela riješiti. On je došao u Pariz radi priprema za izvanredni sabor Hrvatskog narodnog vijeća, na kojemu bi sigurno preuzeo vodstvo ove emigrantske organizacije. Udba je bila brža i ubila ga je samo četiri dana prije sabora. Bože Vukušić, autor knjige “Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva”, uopće ne dvoji da je sve likvidacije odobrio Tito. Netko je morao dati prijedlog da se ide u likvidaciju, ali je na kraju to odobravao Tito. Nakon maršalova zelenog svjetla savezni ministar unutarnjih poslova angažirao bi Udbu iz one republike iz koje je dolazila “označena” žrtva. U pravilu je hrvatske emigrante likvidirala Udba iz Hrvatske. Sada dolazimo i do uloge Josipa Perkovića, koji je od 1972. do 1976. godine bio šef II. odjela osječke Udbe, od 1979. do 1986. godine šef drugog odjela republičke Udbe, a od 1986. godine do 1990. šef cijele hrvatske Udbe.
– Čista logika govori da je Perković odgovoran za sve hrvatske emigrante koji su ubijeni od 1979. pa sve do raspada Jugoslavije – kaže Vukušić ističući da Perković treba odgovarati za ono loše što je napravio bez obzira na sve zasluge koje ima u obrani Hrvatske.
Povjesničar dr. Tvrtko Jakovina smatra da je političko vodstvo Jugoslavije načelno moralo znati za likvidacije, ali da još nije do kraja istražena njihova uloga u pojedinim egzekucijama.
– Policija nikada nije predala u arhiv dokumentaciju hrvatske Udbe pa tako mi ne znamo što je istina – ističe Jakovina.
Što se tiče Perkovićeve obrane u koju se upregla hrvatska politička elita, Jakovina kaže da je to normalno jer ne postoji država na svijetu koja ne štiti svoje nacionalne interese ili ono što je procijenila da su joj nacionalni interesi. U Hrvatskoj su se stvari dodatno zakomplicirale jer su udbaši imali istaknutu ulogu u stvaranju države. Jakovina kaže da se nije dogodilo ništa drugo, nego ono što se dogodilo u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata kada su Hitlerovi obavještajci stvarali novu njemačku tajnu službu.

Dobra umreženost
Povjesničar dr. Ivo Banac uvjeren je da Perković zna vrlo mnogo o ljudima koji trenutačno vladaju na političkoj i društvenoj sceni te da su oni zato stali u njegovu obranu. Ovakva podrška, smatra Banac, samo pokazuje do koje su mjere umreženi moćnici u Hrvatskoj. Uvjeren je da će se sve promijeniti kada se “odčepi” ova situacija oko Perkovića.
– Oni štite svoje biografije, interes i konkretnu moć. Za Hrvate je važno da počne proces čišćenja. To nije samo ubijanje, nego i kontrola cijelog društva. Udbaši su kontrolirali sve tvrtke koje su se bavile uvozom i izvozom. Ta mračna tajna hrvatskog društva nekima je dala veliku prednost u tranziciji – zaključuje Banac.

Banac: Tito najavio likvidaciju dr. Jelića

Ivo Banac ističe da su se odluke o likvidacijama “državnih neprijatelja” donosile na razini političkog vodstva te da u nekim slučajevima zapovjedna odgovornost ide do samog Tita. Iznosi zanimljiv podatak da je Tito 30. travnja 1971. na XII. sjednici Predsjedništva SKJ na Brijunima najavio likvidaciju dr. Branka Jelića.
Zbog toga vas upozoravam da ćemo morati poduzimati izvjesne oštrije mjere prema nekim ljudima vani za koje znate svi, za koje već znamo, koji igraju tu jednu igru – rekao je Tito svojim partijskim drugovima, a samo pet dana zatim izvršen je atentat na dr. Jelića.

Dražen Ćurić

Prilog:

[box_light]

Josip Jović: Vlast ne štiti Perkovića, nego sebe

 Bilo je sve do jučer neviđeno i nezamislivo da Zagreb odbije bilo što što traži, sugerira ili predlaže Bruxelles, od imenovanja članova nadzornih odbora do promjene granica, od promjene zakona do prodaje brodogradilišta. Ali, evo, dogodilo se da su Vlada i Sabor rekli odlučno “ne” europskom uhidbenom nalogu unatoč prijašnjem prihvaćanju, riskirajući vjerodostojnost u poštovanju međunarodnih obveza, a možda i političke i financijske sankcije.

Taj izmijenjeni zakon o pravosudnoj suradnji s članicama EU-a, kojim Hrvatska kaže da neće izručivati svoje građane za djela počinjena prije 2002. godine, nazvan je “zakonom za Perkovića” jer je došao nakon što je uhidbeni nalog na njegovo ime uputila Njemačka zbog ubojstva Stjepana Đurekovića 1983. godina.

Opasan svjedok

Glavno je pitanje zašto se hrvatska vlast odlučila na ovakav bojkot, koji su to jaki razlozi koji su je naveli na spomenute nemale rizike? Prva je i, naravno, pogrešna, pomisao da se štiti samog ili samo Josipa Perkovića. Svaka vlast, prebogato je iskustvo o tome, lako se riješi bilo kojega pojedinca kad je u pitanju njezin interes. Za Perkovića bi, kako to kaže i njegov odvjetnik Anto Nobilo, bilo najbolje da se sam pojavi pred sudom i objasni svoju ulogu. Ako već njemačko pravosuđe inzistira na njegovu dovođenju pred sud, teško će se sakriti. Zato je logičnije pretpostaviti kako štiteći Perkovića vladajuće strukture zapravo nastoje zaštititi sebe.

Dugo se spekulira, a događaji oko usvajanja spornog zakona to nedvojbeno potvrđuju, kako dominantnu ulogu u hrvatskom javnom životu, u strankama, ministarstvima, diplomaciji, predsjedničkim uredima, gospodarstvu i medijima, igraju upravo pripadnici službe kojoj je Perković jedno vrijeme bio na čelu. Uostalom, on sam je 1998. godine predao HIS-u djelomičnu rekonstrukciju suradnika Službe državne sigurnosti na kojoj se već nalaze neka impozantna imena javnog života, a zacijelo je još više onih koje Perković nije želio otkriti i koji su vjerojatno bili još jači igrači.

Treba kazati, pripadnici jugoslavenskih tajnih službi dijelom su se, što zbog straha, što zbog uvjerenja, kao i sam Perković, stavili devedesetih u službu obrane i stvaranja nove hrvatske države. No, ostala je njihova dobro povezana mreža koja kontrolira društvo, ne više na ideološkoj, nego čisto pragmatičnoj osnovi. Oni, izusti nad Jazovkom sisački biskup Vlado Košić, vode našu zemlju, na prvim su mjestima, oni su gospodari medija, oni kroje istinu, zavode naš jadni narod.

Dakle, Perkovićev münchenski nastup u ulozi svjedoka ili optuženika mogao bi biti vrlo neugodan za mnoge, poneke bi mogao dovesti i u izravnu vezu s nekim od 67 ubojstava hrvatskih emigranata. Točno i iskreno, možda u svojoj staračkoj naivnosti, primjećuje Josip Boljkovac, bivši šef junaka naše priče, kad kaže: “Treba ga štititi, jer štiteći njega, štite se i drugi koji bi se danas-sutra mogli naći u istoj situaciji.” Ne treba, naravno, zanemariti ni ideološki fanatizam nositelja aktualne vlasti koji se nisu u stanju kritički distancirati od partizansko-jugoslavensko-

komunističke negativne prošlosti.

Zbog istih motiva i na isti način na koji su ukinuli pokroviteljstvo nad obilježavanjem žrtava Bleiburga i “križnog puta”, oni sada žele velom zaborava prekriti i zločine počinjene nakon rata u iseljeništvu. Sve su to za njih, tako barem proizlazi, bile opravdane egzekucije nad državnim, potencijalnim ili stvarnim, protivnicima i neprijateljima. Suđenja za te zločine svakako bi dovela u pitanje cijeli jedan sustav na čelu s njegovim božanstvom Josipom Brozom.

Pozivanje na branitelje

A sve to prebacivanje odgovornosti za zaštitu zločina na oporbu i čak na Crkvu, te neodređene prijetnje kako će se tjeranjem lisice istjerati King Kong, najave promjene Ustava o nezastarijevanju političkih ubojstava, kao da se već kaznenim zakonom ne bi mogao izbaciti institut zastare za ubojstva uopće, a ne samo politička, pa onda Josipovićevo kako među politička ubojstva treba ubrojiti i ona iz drugih (kojih?) vremena, ili pak neuvjerljivo i lažno Milanovićevo kako se zapravo zakonom o (ne)suradnji s drugim državama žele zaštititi branitelji, samo su pokušaji umirivanja javnosti i savjesti, i dobivanje vremena za zaborav, odnosno koprcanje u viru koje vodi sve dubljem tonjenju do dna s kojega nema povratka, ni moralnog ni političkog.

Kad premijer, koji je možda i sam izmanipuliran u vrtlogu raznih interesa, poziva na zaštitu hrvatskih branitelja, on kao da nije ni pročitao tu Odluku o europskom uhidbenom nalogu u kojoj jasno stoji da država članica EU-a ne može izdati uhidbeni nalog za kazneno djelo koje nije počinjeno na njezinu teritoriju, kao i da država od koje se traži provedba naloga to neće učiniti ako se odnosi na djelo počinjeno na njezinu području, a to isto uneseno je i u sada izmijenjeni domaći zakon.

A koliko znamo, hrvatski su branitelji ratovali i mogli počiniti zločine samo na teritoriju hrvatske države. I jedno pitanje za ovu i za sve prethodne vlasti. Zašto do danas nije poduzet ozbiljan napor da se istraže počinitelji i nalogodavci ubojstva Bruna Bušića? A još su svi akteri itekako živi.  [/box_light]

 

facebook komentari

  • Bollero

    Ha ha, he he- quazi prof. opet pametuje. Kakvim vladarima Hrvatske, valjda vladarima ex-yu mlatimudane ! O tome mi nešto reci multietnićaru. Vozdra za hanumu – maksuz.

  • Bollero

    Ha ha, he he- quazi prof. opet pametuje. Kakvim vladarima Hrvatske, valjda vladarima ex-yu mlatimudane ! O tome mi nešto reci multietnićaru. Vozdra za hanumu – maksuz.