Pratite nas

Kolumne

Ivo Banac: Tko je izgubio Tursku?

Objavljeno

na

“Duboko razočarana u Europu i Zapad, Turska je, između kemalizma i erdoğanizma, “samo” podijeljena oko modela modernizacije”, piše Ivo Banac u kolumni za Jutarnji list.

Nakon što je ustanovio da je pobijedio na referendumu, Recep Tayyip Erdoğan otišao je u Osvajačevu džamiju (Fatih camii) i pomolio se u turbetu Mehmeda II. Premda je Mehmed II. bio tek dvadesetijednogodišnjak kad je osvojio Carigrad, on je za razliku od triput starijeg Erdoğana bio svjestan prolaznosti svake zemaljske vlasti. Po predaji, kad je ušao u carski dvorac Bukeleon, Osvajač je izgovorio Sadijev dvostih: “Pauk plete zavjese u palači cezara, a sova najavljuje stražu u Afrasiabovim tornjevima.” Nesretna je okolnost što prolaznost nije u Erdoğanovu središtu pažnje, premda je ovo pravi trenutak za zrelo razmišljanje o tomu što je u Turskoj dobiveno i izgubljeno tijekom proteklih osamnaest mjeseci Erdoğanove ofenzive.

Nakon drugih općih izbora u studenome 2015., Erdoğanova je Stranka pravde i razvoja (AKP) povratila parlamentarnu većinu. Opozicija je bila zbijena na okrajke turskog prostora – kemalistička Republikanska narodna stranka (CHP) u Traciji i na egejskoj obali sa središtem u Izmiru, a ljevičarska (kurdska?) Demokratska partija narodâ (HDP) na jugoistoku, u istočnoj i jugoistočnoj Anatoliji. U međuvremenu, nakon što je Erdoğan izvršio pritisak na EU koristeći izbjegličku krizu, koju je dobrim dijelom i proizveo, došlo je do pokušaja krajnje amaterskog vojnog udara (srpanj 2016.) te do Erdoğanova protuudara na suparničku frakciju islamističkih gülenista, ali općenito na opoziciju. Otpušteno je oko 130.000 državnih službenika, a uhićeno više od 45.000 vojnika, policajaca, učitelja, političara i novinara. Među 151 utamničenih novinara je glavni urednik i još deset djelatnika dnevnika Cumhuriyet, glavnog oporbenog dnevnika. Jedan od njih, Kadri Gürsel, optužen je za terorizam jer je kritizirao Erdoğana i AKP (The New York Times, 16. i 21. ožujka; www.ipi.media, 27. siječnja).

Danas, nakon devet mjeseci Erdoğanova monologa, hirovitih napada na SAD i EU, obnove dosta nepouzdanih odnosa s Rusijom, nastavka rata protiv Kurda u Siriji, povratka terorističkih napada u samoj Turskoj, Erdoğan slavi “da” glasove na referendumu što će mu dati autokratske ovlasti. Riječ je zapravo o tankoj većini od 51,41 posto glasova. “Ne” glasovi prevagnuli su duž cijele egejske i sredozemne obale od pokrajine Çanakkale, na obje strane Dardanela, do Hataya i Antiohije (Antakya). Prevagnuli su i u europskoj Turskoj te na istoku i jugoistoku, ali i u pokrajinama Ankara, Eskişehir i Bilecik.

Prvi put nakon dvadeset godina Erdoğan je izgubio Istanbul, gdje je od 1994. do 1998. bio gradonačelnik i u koji je uložio silna državna proračunska sredstva. Izgubio je i Ankaru i Izmir. Izgubio je srednju klasu, koja se digla zahvaljujući tržišnom gospodarstvu što su promicali upravo Erdoğan i njegovi islamistički prethodnici (od Necmettina Erbakana nadalje). Središta opozicije bila su u pokrajinama Tunceli (80,41% “ne”), Şırnak (71,70), Kırklareli (71,33), Muğla (69,30), Izmir (68,80), Hakkâri (67,58), Diyarbakır (67,57) i Iğdır (65,20), gotovo sve na obalama ili krajnjem istoku zemlje. Jednako zanimljivo, najveći postoci “da” glasova došli su iz vrlo konzervativne unutrašnjosti Anatolije, iz pokrajina poput Konye, Aksaraya, Sivasa, Erzuruma i Rize.

Posve je jasno da je Erdoğanovo razdoblje vrijeme polarizacije, što samo po sebi ne mora biti novost u zemlji poznatoj po kriznim razdobljima i čestim vojnim intervencijama. Novost je, međutim, što je Erdoğan otvorio krizu same države, koja postupno okreće leđa Zapadu i republikanskom ustroju, izravno vezanom uz utemeljitelja republike, Mustafu Kemala Atatürka.

Na djelu je paradoks. Premda je Turska od 1946. bila poznata po slobodnim i višestranačkim izborima, teško je prepoznati zapadnu liberalnu demokraciju u turskom političkom modelu, koji je uvjetovan nizom ustavnih ograničenja što su nametnuli političari u vojnoj uniformi. Kolikogod Erdoğan djelovao kao diktator, pogrešno ga je upoređivati s raznim personalističkim caudillosima, posebno s onima na Bliskom istoku.

On je među konzervativnim vjernicima popularan zato što im je donio slobodu – građanska prava i mogućnost sudjelovanja u javnom životu, koja su im kemalisti sustavno oduzimali, premda se nisu libili od zloporabe vjerskih osjećaja u prilog vlastite političke agende. Čak nije točno da je Erdoğan posebno oduran za 15 milijuna turskih Kurda, koji uglavnom predstavljaju pouzdanu bazu AKP-a. Mehmet Şimşek, zamjenik predsjednika vlade i bivši ministar financija, pripadnik je kurdske manjine (The Washington Post, 18. ožujka).

Odstupanje od kemalizma ima i svoju stratešku stranu, vezanu uz uzmicanje Obamine administracije na arapskom Istoku. Iran i Rusija ubacili su se u ispražnjeni prostor i nametnuli nove izazove u politički nesređene sunijske zemlje. U tim okolnostima pretjerano “civiliziranje” turskih saveznika nije se pokazalo preporučljivim. To se radi tamo gdje uglavnom i nije potrebno, posebno u manjim istočnoeuropskim zemljama.

Tko je, dakle, izgubio Tursku? Nasrtljivi zapadni sekularisti, koji u muslimanskom svijetu vide samo mračnjaštvo i neznanje, morali bi se suočiti s činjenicom da su središnje islamske zemlje redovito bivale zakočene u svojim prosvjetiteljskim naporima kao posljedica naleta zapadne prevlasti. Britanska okupacija 1882. prekinula je pravac razvoja prema parlamentarizmu u Egiptu, a nakon Perzijske ustavne revolucije (Mašrutijat, 1904.) i Mladoturske revolucije (1908.) došlo je do ruske okupacije Tabriza (1911.) i Prvog svjetskog rata, s podjelom otomanskih arapskih posjeda u anglo-francuske mandate.

Unatoč takvom stanju, Turska i Iran prošle su proces silovite vesternizacije, ali nipošto po liberalnom modelu. Mussolini je ostavio uvjerljiviji dojam (v. Christopher de Bellaigue, The Spectator, 25. veljače). Danas se isti ciklus ponavlja, u nešto izmijenjenom ključu, dobrim dijelom kao rezultat dekadencije zapadne kulture i posrnuća liberalne demokracije.

Kad je 1930. godine Bogdan Radica posjetio Ankaru, našao je mnogo toga što ga je podsjećalo na fašizam: “Kemal je u svojoj imperatorskoj osamljenosti, koju čuva cijela svita obožavatelja i gardista – odjevenih u običnom crnom građanskom odijelu – ispovijedao pomankanje unutarne snage i intimne duboke duhovne inspiracije, što se očekuje od ovakve pojave koja ima ambicije i volje da pomiče osnovama kolektiva. A ta ista izdaja pomanjkanja i biti osjeća se i u namještenoj figuri Benita Mussolinija”.

Ruşen Eşref Ünaydın, pjesnik, diplomat, tajnik Kemalove Velike narodne skupštine, Radici je 1931. u Istanbulu povjerio svoja razmišljanja o kemalizmu: “Pa ma što god se zbilo i kolikogod se naša revolucija razvijala, mi smo svijesni činjenice, da smo ipak spasili ono, što se dalo spasiti od osmanstva, od naše rase, i da ćemo se održati do konca vjekova na Bosporu, na moreuzima, na Zlatnom Rogu […]. Naša je generacija ispunila ono, što se moglo očekivati. Možda izgledamo i pomalo smiješni u frakovima, bez brkova i bez brada, oponašajući Zapad, ali nitko nas više ne će pokušati potjerati s naše zemlje, iščupati nam korijenje, koje je naše i na koje imamo pravo.

Džamije ćemo pretvoriti u muzeje, skupa sa Svetom Sofijom, umjesto njih izgradit ćemo škole, sveučilišta, bolnice i moderne ustanove, i na ruševinama slavne prošlosti izgradit ćemo slavniju današnjicu i još slavniju budućnost” (Bogdan Radica, Sredozemi povratak, str. 247, 269.).

Možda su Erdoğanove vrijednosti u sukobu s onima Kemala Atatürka, ali metode su im iste. Nešto slično može se tvrditi i za Erdoğanove naputke Turcima: “Napravite ne troje, nego petoro djece. Jer vi ste budućnost Europe. To će biti najbolji odgovor nepravdama što su vam nanesene” (The New York Times, 18. ožujka). Turska ne odustaje od modernizacije, ali ni od ojađenosti Zapadom. Duboko razočarana u Europu i Zapad, ona je, između kemalizma i erdoğanizma, “samo” podijeljena oko modela modernizacije.

jutarnji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati