Ivo Banac: Kako tumačiti novi val beogradskog antihrvatstva?

5

Kad bi i Zapad bio za srbijansku regionalnu prevagu, Zagreb bi morao biti protiv. Takvo što je za Hrvatsku pitanje opstojnosti. U tomu je trenutna dilema hrvatske vanjske i regionalne politike

Iluzije o brzom ozdravljenju hrvatsko-srpskih odnosa – o krahu imperijalne velikosrpske ideologije općenito – pokopane su već početkom 2000-ih, kad je postalo jasno da je “petooktobarska revolucija” tek nastavak Miloševićevih ratova mirnodopskim sredstvima.

No, bez obzira na to što je Miloševićeva politika samo navukla demokratsku masku, dugo se vremena nije moglo pretpostaviti da će vladajući konsenzus u Srbiji odustati od osude samog Slobodana Miloševića.

Premda se Milošević u tumačenju Dobrice Ćosića protivio ulozi žrtvenog jarca (“Slobodan Milošević je, zaista, tragičan iznevernik srpskog naroda: nije imao snagu da mu žrtvuje život, sebe učini herojem i Srbe učini časnim ljudima”), bilo je pogodno i probitačno baciti sva narodna bezakonja i prijestupe na Miloševićevu glavu. No, i to je sad previše.

Osjećaj poraza, koji je upravo Ćosić tako plastično opisao nakon “5. oktobra” (“prinudno prilagođavanje”) pomalo nestaje. Nastupa trenutak kad “nekoj svetskoj sili naša moć da hrabro i dostojanstveno trajemo [postaje] korisnija od našeg ponižavajućeg postojanja” (Ćosić, Srpsko pitanje u XX. veku, Beograd 2009., 246).

Kojoj sili? Licitacija je otvorena. Onoj kojoj ne smetaju najnoviji pokušaji srbijanskog vodstva u obnavljanju regionalne prevage. Rusiji i Kini takvo što sigurno ne smeta. Rusija to otvoreno podupire i gura Srbiju u još veće hazarde. (Ruski glasnogovornici poput Jelene Guskove, članice Senata Herrenvolk republike Milorada Dodika, otvoreno predlažu Dodika za srbijanskog lidera, a za Aleksandra Vučića vele kako “neće ostati na vlasti ako se ne bude oslanjao na Rusiju. Sa njim, a pre bez njega, Srbija i Rusija zajedno mogu da pruže otpor nepravdi u sistemu međunarodnih odnosa”, NIN, 18. kolovoza.) Kina je nešto suzdržanija, ali joj ne smeta oštar kurs prema “secesionističkom” Kosovu.

Pitanje je kako na srbijanske pokušaje gleda Zapad, ali to ne smije biti pitanje za hrvatsku politiku. Jer kad bi i Zapad bio za srbijansku regionalnu prevagu, Zagreb bi morao biti protiv. Takvo što je za Hrvatsku pitanje opstojnosti. U tomu je trenutna dilema hrvatske vanjske i regionalne politike.

Sadašnja obamrlost i nedostatak samopouzdanja očituje se i u vrlo raširenoj pretpostavci kako Hrvatska nema pravo na vlastiti stav – na vlastitu odluku, ali da nema ni odanih saveznika. Premijer Tihomir Orešković ide na sastanak s kancelarkom Angelom Merkel, a elektronični talambasi tutnje kako će gazdarica ionako reći gdje da veže konja, kako smo umjesto premijera mogli poslati i tri jablana (Jutarnji list, 24. kolovoza). Čak ni upućeni diplomatski veterani ne razumiju zašto EU Hrvatskoj odriče solidarnost po pitanju opće nadležnosti (Mirko Galić, Večernji list, 20. kolovoza). Kao da se podrazumijeva da je članstvo posve neodređena i neravnopravna kategorija. Ako se pomirimo s takvom situacijom, bit ćemo suodgovorni.

No, zašto bi to bio naš izbor? Hrvatska mora ne samo pročistiti svoje međunarodne kontakte, nego ih razvijati na dugoročnoj doktrini selektivne regionalne suradnje. Na Balkanu to znači razvijanje zaštitne mreže protiv srbijanske nadmoći. Umjesto toga, Zagreb tek iznimno razvija suradnju u Sarajevu, Podgorici i Prištini.

Vučićeva Srbija operira na dva kolosijeka. Prvi je pragmatičan i otvoren svakoj prilagodbi u korist europskih traženja i potreba. Primjerice, za Sebastiana Kurza, austrijskog ministra vanjskih poslova, prioritetni su gospodarski interesi. Austrija je najveći strani investitor u Srbiji, gdje je zastupljena je s oko 500 tvrtki, a očekuje se da će tamo ove godine ostvariti 2000 novih radnih mjesta (Hina, 9. veljače). Nije zgorega spomenuti da je mlađahni Kurz nedavno pobrao salve ruskog aplauza, nakon što se u Moskvi zalagao za postupno uklanjanje sankcija Rusiji, ako se ispune dogovori u Minsku (sputniknews.com, 20. lipnja).

Za Austriju je također važno da Srbija zatvori balkansku izbjegličku rutu. Kurz je ovog mjeseca zahvalio Ivici Dačiću za srbijanski doprinos smanjivanju migrantskog vala što je zapljusnuo Austriju (Tanjug, 12. kolovoza). Stoga i ne čudi da su ljeviji austrijski mediji slijedili ovu politiku napadom na hrvatsku opstrukciju te izravno na ministra Miru Kovača (Der Standard, 21. kolovoza), a aparat srbijanskih predavača na austrijskim sveučilištima svojim “znanstvenim” doprinosima (Croatia’s blocking of Serbia’s EU integration: Another case of bilateral conditionality in the Balkans, blogs.lse.ac.uk, 17. svibnja).

Kooperativni i proeuropski kolosijek nije u skladu s agresivnim, velikosrpskim kolosijekom koji vodi k izdvajanju Republike Srpske iz BiH te kontinuirano osporava neovisnost Kosova i Crne Gore, a svaku Hrvatsku predstavlja kao neprijateljsku i ustašku. Ovdje, naravno, nije riječ o kapricu “šake jada koja već više od 150 godina ne zna bi li išli u Makedoniju, Vojvodinu, Bosnu, Hrvatsku, Bugarsku” (kako je Zoran Milanović istom izvolio predstaviti naše strateško okruženje), nego o dugoročnom državnom projektu koji računa na prilagodbu čak i u slučaju ulaska Srbije u EU. Ipak, indikativno je da najnoviji verbalni napad na Hrvatsku nosi aspekt prijekora, ali i backup pozicije za odstupanje prije još žešćeg napada. Dačić, uz Tomislava Nikolića najistureniji ruski eksponent, prekorava EU jer šuti i tolerira “rehabilitaciju fašističke ustaške NDH i pretnje Srbiji koje dolaze iz Hrvatske”, pa je “ovakva Hrvatska danas najveća sramota Evropske unije” (Politika, 20. kolovoza). Ali, ako je upravo takva Hrvatska članica EU, što nam to govori o naravi EU? Zar takav savez nije unaprijed zatvoren Srbiji? Može li mu se ona uopće približiti ili isključivo suprotstavljati? Nije li se takvom bloku sâm Dačić već jednom suprotstavio?

Dačićev ulog u trenutnoj kampanji, pored promocije vrlo agresivnih stavova, možda u anticipaciji kandidature za predsjedničke izbore, vezan je u prvom redu uz rehabilitaciju Miloševića. “Mali Sloba” na taj način rehabilitira i sebe, ali važniji je aspekt povratka “balkanskog krvnika” u tezi o ispravnosti srbijanske politike 1990-ih godina: “Nema krivice Miloševića, SR Jugoslavije i Srbije, srušene su laži o genocidu i ratnim zločinima koji su bili osnov za kažnjavanje Srbije i srpskog naroda. Siguran sam da će kad tad doći vreme za priznanje, kao u slučaju Iraka, da je Srbija bila napadana na osnovu lažnih i pogrešnih optužbi” (Politika, 14. kolovoza). Dakle, nedužna Srbija naspram ustaške i genocidne Hrvatske. Unatoč tomu, pojedini zapadnoeuropski analitičari tvrde kako su “Nemačka i Austrija… veoma nestrpljive zbog stava Hrvatske prema Srbiji i, prema tome, ova politika je oslabila pozicije Hrvatske u EU” (Politika, 24. kolovoza). Ako se već vraćamo u 1990-e, ne bi bilo dobro da opet budemo zatečeni.

P.S.: U Stony Brooku, na Long Islandu u SAD-u, umro je 9. kolovoza Ernst Iosifovič Neizvestni, ruski kipar koji je 1962. sudjelovao u odlučnoj bitci za slobodu umjetnosti u Sovjetskom Savezu. Te godine je u Moskvi otvorena izložba moskovske sekcije Saveza umjetnika SSSR-a u kojoj je skupina apstraktnih umjetnika izložila svoje radove, među njima i Neizvestni. Među posjetiteljima je bio i Nikita Hruščov, prvi sekretar CK KPSS-a i predsjednik vlade SSSR-a. Izložene radove napao je kao degenerične i nekompetentne. Neizvestni mu se hrabro suprotstavio riječima: “Možda ste premijer i predsjednik, ali ne ovdje pred mojim radovima. Ovdje sam ja premijer i razgovarat ćemo kao jednaki”. Premda je Neizvestni neko vrijeme ostao bez posla, očito je ostavio dojam na Hruščova. Nakon Hruščovljeve smrti obitelj je od Neizvestnog naručila pogrebni spomenik, koji i danas stoji na Novodjevičjem groblju u Moskvi: glava sovjetskog državnika unutar dva bloka od bijelog i crnog mramora, za čovjeka koji je učinio mnogo dobra, ali i zla.

facebook komentari

  • Malleus_Haereticorum

    Poštovani prof. Banac,
    izrekli ste puno riječi da biste sakrili najvažniju istinu, koju ne želite vidjeti. A ta je istina ovo: zapadnoeuropska i američka politika ponaša se poput stare krezube kurve koja širi svoje noge najgorim tipovima što naiđu, u nadi da će ju ti tipovi svojim zločinačkim sjemenom osnažiti.

    Rekao sam istinu grubim riječima, s pomoću metafora. A činjenice što stoje iza toga ste i vi spomenuli. Austrijska politika je izrazito protuhrvatska i izrazito prosrbijanska i proruska. Ne, glavni uzrok tomu nije mlitavost i nedoraslost hrvatske diplomacije i politike, nego je glavni uzrok zločinačko ljevičarenje posvuda u EU i u SAD. Premda ni ovoj Hrvatskoj, kakva je da je, ne nedostaje istog zločinačkog ljevičarenja, važne su neutemeljene percepcije da su Hrvati desničari (što, nažalost, nisu) a Srbi da su „progresivan narod“ koji ima „demokratske tradicije“. Glupost Austrijanaca sigurno će se i njima obiti o njihove blesave tikve, kao i svima drugima. Kad bi Austrijanci imali pameti, kao što ju nemaju, igrali bi na kartu negdašnjeg habsburžkog carstva i pokušavali bi okupiti države što su nekada činile to carstvo. Umjesto toga, oni se dodvoravaju najgorim zločincima. Slično je i s Nijemcima i s Englezima i s Amerikancima. Zapad u negdašnjem smislu više ne postoji, a krivnja hrvatske diplomacije je u tomu što to ne prepoznaje i što se ne brine o hrvatskim interesima onako kako bi trebalo–kadkada i grubim riječima, kako to čini Orban. Kada bi Milanović bio hrvatski političar, kao što nije, kada bi se odrekao zločinačkog ljevičarenja, kao što ne će, njegov nedavni sirovi govor ostvario bi pun pogodak u zaštiti hrvatskoga naroda.

  • meduza

    Ma što će Banac, mrzitelj Hrvata iz BiH, zakleti protivnik Herceg-Bosne, sorosevi laprdalo, detuđmanizatorsko govno. Izrod običan, etko tko je taj Banac.

  • kvaternik

    treba zacepiti gubice ovom trolu bancutu!
    placeno antihrvatsko ghovno, izrod i mrzitelja svega sto je hrvatsko!
    smrrrrrd!!!

  • kvaternik

    jovo banac – hahahahaaaaaaa….

  • kvaternik

    daj banac, sjasi mi s qurca!!!