Pratite nas

Analiza

Ivo Josipović i Marko Vojković na vrhu piramidalne sprege političko-financijske moći

Objavljeno

na

Ivo Josipović nalazi se na vrhu neformalne piramidalne sprega financijske moći, medija i vlasti izrasle zahvaljujući utjecaju u Hrvatskom društvu skladatelja (HDS ZAMP-u), Pravnom fakultetu, SDP-u, i na koncu zahvaljujući petogodišnjem utjecaju koji mu je omogućila funkcija Predsjednika Republike Hrvatske.

josipovic_vojkovicZaključak je to koji se osnovano nameće nakon što se uzme u obzir većina do sada poznatih aktivnosti Ive Josipovića vezanih za njegovu poslovnu i inu suradnju s vlasnikom tvrtke Emporion, Markom Vojkovićem, njegovom sestrom Sandrom Vojković, inače visokopozicioniranom djelatnicom HRT-a, zatim ravnateljem ove kuće Goranom Radmanom, te cijelim nizom osoba raspoređenih na ključnim položajima u državnim institucijama, uključujući i Pravni fakultet na kojem je zaposlena njegova supruga Tatjana.

Prije svega, kao najzanimljiviji nameće se Josipovićev odnos s Markom Vojkovićem, osnivačem i vlasnikom tvrtke Emporiona. Prvi ugovor s Hrvatskim društvom skladatelja (HDS ZAMP-om) tvrtka Emporion, u vlasništvu tada 22-godišnjeg poduzetnika Marka Vojkovića potpisan je 1993. godine bez bilo kakvog natječaja, u čemu mnogi vide sličnost s Josipovićevim tumačenjem prema kome “Netko tko zna pravni put sposoban je izboriti se za svoja prava”.

Tvrtka Emporion, koja je u to vrijeme bila registrirana za trgovinsku djelatnost, od samog potpisivanja ugovora davala je usluge elektroničke obrade podataka ZAMP-u, za što je dobivala naknadu u visini 30% od naplaćenih ZAMP-ovih naknada. Međutim, naknade za autorska prava nisu odmah bile isplaćivane vlasnicima, odnosno autorima ili izvođačima skladbi. U razdoblju 1999. do 2001. ZAMP je akumulirana sredstva putem zajmova davao posudbe različitim trgovačkim društvima, igrajući na taj način ulogu nekakve interne banke ili poluzatvorenog investicijskog fonda.

Štedionica Zlatica i zataškavanje istraga

Među pravnim subjektima koji su u to vrijeme dobili poveći zajam od HDS ZAMP-a, čiji je Ivo Josipović bio tajnik, bili su Posmrtna pripomoć i štedionica Zlatica (danas preoblikovane u banku Kovanica), koju je osnovala Posmrtna pripomoć, čiji je član Nadzornog odbora u to vrijeme također bio Ivo Josipović.

Sudeći prema tvrdnjama dobro upućenih u ta zbivanja, preko HDS ZAMP-a u gospodarska društva iz grupe Posmrtna pripomoć navodno je u razdoblju između 1999. i 2001. plasirano čak 45 milijuna kuna: 11 milijuna kuna dobila je tvrtka Sagena za kupnju Pilane Lučice iz Delnica, 14 milijuna dobilo je društvo Doseg iz Osijeka te 11 milijuna Bihemarkent. Zajmovi su vraćeni do 2005, ali navodno uz dobre provizije, što Ivo Josipović cijelo vrije­­­­­me opovrgava. Zanimljivo je da je tvrtka Sagena nakon posla sa ZAMP-om prenesena u vlasništvo tvrtke s Djevičanskih otoka a postoji i osnovana sumnja na pranje novca u iznosu od 7,5 milijuna kuna. Također zanimljivo da ovakva vrsta poslovanja nije na udaru tijela pravne države.

Istragu o Posmrtnoj pripomoći i malverzacijama oko ZAMP-a počela je Financijska policija već 1999. godine, no kako je 2000. došlo do dolaska SDP-a na vlast a 2001. i do gašenja Financijske policija, cijeli je slučajs istragomnaprasno zaustavljen. Međutim, Financijska je policija utvrdila i dokumentirala nezakonite radnje kao što je davanje zajmova po vrlo povoljnim kamatama, dok su nepovoljni krediti uzimani za tekuću likvidnost.

Policijska istraga o slučaju HDS ZAMP i Posmrtna pripomoć pokrenuta je ponovo 2007. godine po nalogu USKOK-a. No, sudeći prema dostupnim saznanjima navodno ju je stopirao Sanaderov kadar Marijan Benko, tadašnji ravnatelj MUP-a, koji je prije dolaska na tu dužnost bio direktor Josipoviću bliske Posmrtne pripomoći. Zanimljivo je također da je nakon odlaska iz MUP-a Benko dobio posao u Agrokoru Ivice Todorića, gdje je za potrebe svog novog poslodavca razvio privatni sigurnosno-obavještajni sustav o kome bi aktualni predsjednik morao ponešto i znati. Dakle, zahvaljujući upravo Sanaderovom kadru Marijanu Benku višegodišnja nagađanja i istrage o ulozi Ive Josipovića u ovim aktivnostima nikada nije dobila službenu potvrdu.

Međutim, znakovito je to da je upravo preko štedionice Zlatica izvučena štednja Ive Josipovića, članova njegove obitelji i još nekih osoba, tvrtki i institucija iz Komercijalne banke, koja je koncem devedesetih već bila u stečaju. Najveći dio tada izvučenih sredstava činio je iznos od 516.886 kuna isplaćen na račun Ive Josipovića u Zlatici, od čega se više od 350.000 kuna odnosilo na njega, oko 150.000 kuna na suprugu mu Tatjanu Josipović, a na njegovu majku Milicu Josipović tek 483 američka dolara.

>>Nova pravednost: Što je vrijedilo za Ivu Josipovića nije vrijedilo za druge u slučaju “štedionice Zlatica”

Za razliku od povlaštenog statusa Ive Josipovića, članova njegove obitelji, i bliskih mu prijatelja i institucija, drugim štedišama je preostala samo isplata osigurane štednje preko Državne agencije za sanaciju banaka (DAB), koja im je po tadašnjim pravilima 1999. isplatila iznose do maksimalnih 100.000 kuna

Josipovićeva suradnja sa Sandrom Vojković

Ivo Josipović je od 1987. do 2000. godine bio glavni tajnik Hrvatskoga društva skladatelja. I unatoč činjenici da od 2000. više nije bio glavni tajnik, Josipović je ostao član predsjedništva HDS-a sve do ulaska u izbornu kampanju za predsjednika republike koncem 2009. godine, i po mnogima je daleko najutjecajnija osoba HDS ZAMP-a.

Zanimljivo je da je u mandatu 2004. – 2008. zajedno s Josipovićem članica predsjedništva HDS-a bila i Sanda Vojković, također njegova bliska dugogodišnja prijateljica i suradnica, ali i sestra Marka Vojkovića, koji je u to vrijeme u ime tvrtke Emporion s HDS-om sklopio najunosniji od niza uzastopnih vrlo unosnih ugovora, temeljenih na zakonuo autorskim pravima iz 2003. godine.

Povezanost između Ive Josipovića i Sande Vojković datira iz vremena dok je Josipović bio predsjednik Hrvatskog društva skladatelja. Njihova zajednička aktivnost i djelatnost odvijala se kroz održavanje muzičkih biennala u Zagrebu, na kojima je Ivo Josipović obnašao dužnosti direktora, a Sanda Vojković je bila direktorica organizacije.

Sandra Vojković postaje vanjski suradnik Hrvatskog društva skladatelja 1990. godine. Od tada se bavi organizacijom koncerata i tribina, surađuje u Glasilu HDS-a, a 1993. godine postaje tehnički urednik novog časopisa HDS-Cantus. Stalni je član HDS-a postaje 1995. godine.

Na Muzičkom biennalu Zagreb, Sandra Vojković radi kao producentica od 1991. do 1997. godine, kad postaje pomoćnica direktora Biennala, a od 1999. godine obavlja dužnost direktorice organizacije.

Hrvatsko društvo skladatelja, s Ivom Josipovićem kao glavnim tajnikom, bilo je u isto to vrijeme osnivač tvrtke CANTUS d.o.o. koja je osnovana je 28.12.1999. godine sa s temeljnim kapitalom od 80.000,00 kuna. Zanimljivo je da je registracija ove tvrtke obavljena uoči “trećesječanjskih” izbora 2000. godine, a kao sjedište tvrtke, čija je prva direktorica bila Sandra Vojković, navedena je Berislavićeva 9., gdje je bilo i sjedište Hrvatskog društva skladatelja (HDS ZAMP)

Također je iznimno zanimljivo je da je CANTUS d.o.o., 2001. godine utemeljilo i svoj ansambl CANTUS, koji velike “uspjehe” postiže pod dirigentskom palicom Berislava Šipuša, također bliskog prijatelja Ive Josipovića, i uz svestranu potporu Hrvatskog društva skladatelja.

Od svog prelaska na HTV koji se dogodio u eri Ive Sanadera 2006. godine, Sanda Vojković je odgovorna za realizaciju plana i programa, koordinaciju umjetničke aktivnosti ansambala, vođenje i izradu umjetničkog plana i programa te praćenje provođenja programskog plana Glazbene produkcije HRT-a, da bi na koncu došla na čelno mjesto Glazbene produkcije HRT-a.

Radmanovo pogodovanje ZAMP-u i Empororinu

Zanimljivo je kako Sandra Vojković nije jedina visokopozicionirana osoba na HRT-u koja pogoduje ZAMP-u i tvrtki Emporion u vlasništvu njezinog brata Marka. Ravnatelj HRT-a Goran Radman je tijekom ove godine u više navrata pokušavao progurati novi ugovor s Hrvatskim društvom skladatelja težak 67,5 milijuna kuna, otvoreno zastupajući stav da je novi ugovor povoljniji od prethodnoga, zbog čega je došao i u otvoreni sukob s dijelom Nadzornog odbora.

>>HDZ se žestoko usprotivio Radmanovom 67,5 mil. kuna teškom ugovoru sa ZAMP-om

Naime, dio članova Nadzornog odbora koji nisu odobravali ovakve Radmanove postupke tražili su čak i očitovanje DORH-a s obzirom da su smatrali kako je riječ o potencijalno štetnom ugovoru za HRT-u. Međutim, DORH se proglasilo nenadležnim za taj slučaj.

U konačnici, zahvaljujući potpori natpolovične većine u Nadzornom odboru HRT-a, Miroslav Radman je dobio potporu za potpisivanje ugovora teškog 67,5 milijuna kuna. Međutim, to je izazvalo određene reakcije u Vladi Zorana Milanovića kao i ‘stidljivu’ najavu izmjene Zakona o autorskim i srodnim pravima, koji je zahvaljujući zauzimanju Ive Josipovića 2003. godine usvojila Račanova vlada, da bi nakon toga taj isti zakon ‘preživio’ mandate Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Ipak, do najavljene izmjene zakona koji HDS-ZAMP-u daje monopolističku poziciju i mogućnost netransparentne podijele poslova nije došlo prije svega zbog predsjedničke kampanje i moguće štete za predsjedničkog kandidata Ivu Josipovića.

Milijunski prihodi ZAMP-a

Analizirajući financijsko poslovanje ZAMP-a došli smo do pokazatelja da je za 2004. godine ZAMP prikupio 65 milijuna kuna, godinu dana kasnije pali su na 64 milijuna, a osjetan rast zabilježen je 2006. kada su skupili 73 milijuna kuna. Od tada prihodi ZAMP-a uglavnom rastu, a “zaradu” od 100 milijuna kuna prvi put su imali 2010. godine. U 2011. skupili su 104 milijuna kuna, u 2012. ZAMP je ubrao 103. milijuna kuna, da bi 2013. završili s rekordnom “zaradom” od 104,6 milijuna kuna.

Najviše je sustav ZAMP-a, koji je osmislio i uspostavio Ivo Josipović, “zaradio” od hotela, klubova, kafića i ostalih ugostitelja – čak 37.968.075,48 kuna, odnosno 36,31 posto od ukupnog iznosa. Drugi najveći izvor prihoda za ZAMP su televizijske postaje s 21,52 posto (22.502.687,03 kuna), a slijede radijske postaje s 15,18 posto (15.870.800,05 kuna).

“Hrvatsko društvo skladatelja” vrlo veliki prihod ubire i od TV kuća, odnosno od HRT-a, NoveTV i RTL-a. Godišnji prihodi iz ovog izvora kreću se oko 20-tak milijuna kuna od čega najveći dio plaća HTV.

U tom kontekstu može se naravno gledati i otvorena naklonost koju prema Ivi Josipoviću pokazuju na ove tri televizijske kuće. Uz kazano treba istaknuti i činjenicu da sestra Marka Vojkovića i dugogodišnja Josipovićeva suradnica Sandra Vojković vodi Glazbenu produkciju na HTV-u, gdje je prešla iz CANTUSA, koji je utemeljila uz svesrdnu potporu upravo Ive Josipovića.

[ad id=”40551″]

EMPORION – carstvo Marka Vojkovića?

Josipovićev prijatelj i osnivač tvrtkre Emporion Marko Vojković, koga je Josipović upoznao preko njegove sestre Sandre, rođen je 15. travnja 1971. godine i sin je brigadira Juraja Vojkovića, ratnog i poratnog pomoćnika generala Vladimira Zagorca, koji je u tzv. slučaju Šporer pravomoćno osuđen zajedno sa svojim nekadašnjim šefom.

Vojkovićev Emporion od 1993. godine, kako smo već kazali, ima ugovor o suradnji sa ZAMP-om, na temelju kojega zarađuje ogroman novac. Riječ je o tvrtki koja je posljednjih godina, zahvaljujući u prvom redu zakonskim odredbama za koje se Ivo Josipović javno hvali da su njegov pravno-politički doprinos sređivanju hrvatskog društva ali i stalnim revizijama ugovora, znatno uvećala svoju dobit.

Primjerice, ZAMP je Emporionu u 2004. platio 16,7 milijuna kuna, dok su se te uplate nakon toga znatno uvećale. Sudeći po godišnjim izvješćima HDS-a ukupna naplata autorskih prava u šestogodišnjem razdoblju 2005. – 2010. iznosila je 511 milijuna kuna, počevši sa 70 milijuna kuna 2005., preko 100 milijuna kuna 2010. godine, pa sve do 104,6 milijuna kuna najunosnije 2013. godine.

Od toga oko 68 posto godišnje ide vlasnicima autorskih prava, a oko 25 posto, odnosno jedna četvrtina, su razni troškovi koje zahvaljujući Zakonu i ugovorima naplaćuje Vojkovićev Emporion, a koji su u šest godina iznosili nevjerojatnih 109,7 milijuna kuna.

Sudeći prema dostupnoj dokumentaciji, zanimljivo je da je Vojković u izvješćima vlastitih tvrtki naveo 111,5 milijuna kuna prihoda od HDS ZAMP-a u samo tri godine. Istodobno, njegova tvrtka Emporion usluge, koja je od 2009. preuzela posao ubiranja “harača”, izvještava da je 2009. i 2010. od HDS ZAMP-a naplatila po 34 milijuna kuna. Međutim, u izvještajima HDS-a stoje iznosi troškova od 24 i 25 milijuna kuna, što navodi na zaključak da barem jedna od dvije strane lažno prikazuje poslovne podatke.

Prema podacima iz financijskih izvješća, Vojkovićeve su tvrtke samo u trogodišnjem razdoblju od 2008. – 2010. godine od HDS-a uprihodile 111,5 milijuna kuna, a neto dobit koju su pritom ostvarile iznosila je čak 29 milijuna kuna.

Zahvaljujući pogodnostima koje je stvorio Josipovićev zakon, Emporion je danas poslovni gigant koji je svoje poslovanje u međuvremenu proširio na turističko tržište, kao i na graditeljstvo i nekretnine. Vojkovićev Emporion danas također ima i velebnu zgradu s poslovnim prostorima koju iznajmljuje svojoj zlatnoj koki – HDS ZAMP-u.

Vojkovićevih osam tvrka kćeri

Zahvaljujući unosnim poslovima sa ZAMP-om, Emporion u vlasništvu Marka Vojkovića danas ima čak osam tvrtki kćeri. Prema registru to su: Emporion informatika (osnovana 2008. godine), Emporion usluge (os. 2008. godine), Emporion Integra (os. 2007. godine), Emporion trgovina (os. 2007. godine), Emporion Centar (os. 2004. godine) i Emporion Alfa (os. 2005. godine).

Marko Vojković je i u suvlasništvu tvrtke Sagena, utemeljene također 1999.godine, koja je, naravno, također radila sa ZAMP-om.

Poduzetnik Vojković posjeduje i tvrtku Marcus koja djeluje od 2001. godine, a zanimljivo je da ta tvrtka odavno nema ni jednog zaposlenog, a 2010. godinu završili su s minusom od svega 6 tisuća kuna. No taj gubitak je ništa kada se sagleda analiza tvrtke Modeo Gradnja koja godinama bez i jednog zaposlenika ima godišnje gubitke od 146 tisuća kuna do 496 tisuća kuna.

Vojković se bavi i ulaganjima, a tu je tvrtka United Europe ulaganja koja je 2010. godinu završila s minusom od gotovo 1,5 milijuna kuna – zaposlenih također nula!

Zanimljivo je da sve tvrtke u kojima je Marko Vojković bio i jest vlasnik, suvlasnik ili direktor, a koje ne rade izravno sa ZAMP-om godinama posluju s gubicima ili su završile u stečaju.

Kontroverzna Adriatica.net

Javnosti je svakako zanimljiv slučaj i tvrtke Adriatica.net, koju je svojedobno također osnovao Marko Vojković.

Poslovna povijest te tvrtke započela je poput bajke. U samo šest godina svog postojanja Adriatica.net imala je u svome vlasništvu agencije Atlas, ID Riva, Atlas Airtours, te slovenske turističke tvrtke Kompas, Odisej i Iliriku turizam. Procvat Adriatice.net počinje onog trenutka kada se u posao uključila famozna Hypo grupa s investicijskim kapitalom, a od tada počinju i zajednički poslovi pothvati Marka Vojkovića s EPH grupom Ninoslava-Nine Pavića.

Zanimljivo je da se ova Vojkovićeva tvrtka, s čijim poslovanjem mnogi također povezuju i Ivu Josipovića, pojavljuje u kontroverznoj dokapitalizaciji Slobodne Dalmacije, odnosno u Sanaderovom darivanju splitskog dnevnog lista Ninoslavu Paviću i Ivici Todoriću. Istraga DORH-a u ovom slučaju traje od 2008. godine, na temelju prijave sindikalca Ozrena Matijaševića. Međutim, sasvim očekivano, istraga nadležnih državnih tijela godinama tapka u mjestu.

Naravno, ovom prigodom ne treba zaboraviti da su Vojkovićevu tvrtku Adriatica.net svojedobno zajednički spašavali država, točnije Ministarstvo turizma i Agrokor Ivice Todorića.

Upravo ovo spašavanje Adriatica.net-a bilo je i povod kaznenoj prijavi koju je nevladina “NGO No Corruption” iz Zagreba podnijela protiv čelnika Atlasa te Adriatica.net-a i Privredne banke Zagreb d.d.

U kaznenoj prijavi protiv Konstatina Rešetara, bivšeg predsjednika Uprave Atlas Airtrursa, Milice Šimunović i Lajče Perušića, oboje bivših članova Uprave, te Filipa Vučaka, zatim Marka Vojkovića bivšega predsjednika Uprave Adriatica.neta, Bože Prke, predsjednika Uprave PBZ d.d. i Pave Župan Rusković bivše predsjednice Uprave Atlasa, stoji da se njih, između ostalog, tereti “zbog kaznenoga djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337 i udruživanja u zločinačku organizaciju iz čl 33 KZ, a sve sukladno promjenama Ustava RH te stupanjem na snagu Zakona o nezastarijevanju kaznenih dijela ratnoga profiterstva i kaznenih dijela iz pretvorbe i privatizacije od 2.lipnja 2011.“

Međutim, ni ova kaznena prijava, kao niti ona Ozrena Matijaševića u slučaju Slobodne Dalmacije nije ozbiljno razmatrana niti istražena. Poznavatelji zagrebačkih pravosudnih (ne)prilika skloni su vjerovanju kako ključne zasluge za to ima isključivo Mladen Bajić, za koga navode da je upravo preko Marka Vojkovića uputio poruku Ivi Josipoviću da želi mjesto suca u Ustavnom sudu.

Insajderski krugovi s kojima smo razgovarali skloni su vjerovanju da bi istraga u ova dva slučaja ponudila i odgovore o mogućoj ulozi Ive Josipovića u osnivanju i funkcioniranju tvrtke «ADRIATICA.NET». Upravo zbog toga smatraju otvaranje ozbiljnijih istraga u ova dva slučaja nije moguće do isteka Josipovićevog predsjedničkog mandata.

Josipovićevi kadrovi u Trgovačkom sudu

Nisu ZAMP i HRT, po svemu sudeći, jedine utvrde Ive Josipovića. Prije određenog vremena u javnost je procurila informacija da Marko Vukelić, u to vrijeme jedini kandidat na natječaju za predsjednika Visokog Trgovačkog suda, nije dobio pozitivno mišljenje ministra pravosuđa Orsata Miljenića.

Za predsjednika Visokog Trgovačkog Suda Vukelić je prvi put izabran 2009., dok dužnost suca na tom sudu obavlja od 2002. U javnosti je Vukelić, ipak, više bio zapažen po svom hobiju, pisanju autorskih pjesama za estradne zvijezde i članstvu u udruzi HDS ZAMP.

Upravo zbog toga, prati ga glas da je navodno godinama primao honorare od HDS ZAMP-a i donosio presude u korist te udruge, zbog čega je ocjena ministra pravosuđa bila negativna.

Uz kazano, Vukelića se sve otvorenije sumnjiči da je osim u korist ZAMP-a, kao član sudskog Vijeća i predsjednik suda u žalbenim postupcima, donosio odluke u korist nekih tvrtki koje se povezuje sa ZAMP-om.

Na popisu sudskih odluka objavljenih na web stranicama VTS-a navodi se i Vukelićeva odluka iz 2005. u korist tvrtke “Veterinaria d.o.o.”, u sporu koji je protiv nje pokrenula Veterinarska stanica Korenica. Zanimljivo je da je vlasnik “Veterinarije” bio Igor Mlinar, dugogodišnji poslovni partner Marka Vojkovića.

Mlinar, kojega u zagrebačkim krugovima nazivaju i “kurirom mafije, je inače korisnik već spominjanih ZAMP-ovih kredita, kao i tvrtka Doseg d.o.o. iz Osijeka kojoj je Vukelić dao za pravo u žalbenom postupku iz 2005. protiv tvrtke Viem&Co. d.o.o. iz Pazina.

Iz 2005. datira i Vukelićeva odluka u korist Banke Kovanica d.d. iz Varaždina u osiguravateljskom sporu s tvrtkom “Transporit Akro d.o.o.” iz Varaždina. Banka Kovanica d.d. inače je pravna sljednica Štedionice Zlatica d.d. koja je aktualnom predsjedniku Josipoviću poslužila da 1998. godine na sumnjiv i nikad istražen način izvuče depozite iz propale “Komercijalne banke”.

Nadasve je zanimljiv i podatak da je Vojkoviću bliski Igor Mlinar, kao vlasnik tvrtke Veterinarija, svojevremeno u posjedu imao i zgradu u Planinskoj 2, zbog koje se sudilo bivšem premijeru Ivi Sanaderu i ministru Čobankoviću. U vrijeme dok je bio vlasnik zgrade u Planinskoj 2., Mlinar je Vojkovićevom Emporionu čak iznajmio poslovni prostor tvrtki “Emporion d.o.o. softver division” također u Vojkovićevom vlasništvu a koja je i danas registrirana na adresi kontroverzne nekretnine. Usput, zanimljivo bi bilo doznati stvarne razloge i način na koji je ta zgrada iz vlasništva Igora Mlinara prešla u ruke mesara Stjepana Fiolića, a potom postala vlasništvo vlade RH.

Nakon propasti Veterinarije, Igor Mlinar je jedno vrijeme radio za Vojkovićeve tvrtke da bi se, potom, opet okrenuo poduzetništvu i sumnjivim poslovima zbog kojih je na koncu završio u pritvoru. Od uprave tvrtke Emporion i vlasnika Marka Vojkovića  nikada nisu došli konkretni odgovori na kojim je poslovima bio angažiran Igor Mlinar.

Josipovićevi kadrovi na Pravnom fakultetu

Kao jedan od zagovornika ACTA-e, prije određenog vremena u hrvatskim se medijima počeo pojavljivati neovisni pravni stručnjak Igor Gliha. Međutim, kad su se novinarski krugovi počeli raspitivati o neovisnom pravnom stručnjaku koji zastupa interese ACTA-e, ZAMP-a i Emporiona ispostavilo se da je riječ o osobi koja dijeli katedru s Tatjanom Josipović, inače suprugom Ive Josipovića, na Pravnom fakultetu.

>>Krugovi bliski Ivi Josipoviću stavili pod nadzor i YouTube?

Slična je situacija i sa Romanom Matanovac Vučković, znanstvenom suradnicom Ive Josipovića i bivšom zaposlenicom ZAMP-a, koja je u svojoj je biografiji dugo skrivala podatak o radnom stažu u poduzeću Emporion d.d. u vlasništvu Josipovićevog prijatelja Marka Vojkovića.

Nakon angažmana u Emporinu, Josipovićeva je znanstvena suradnica zaposlena u Hrvatskom društvu skladatelja, gdje je radila sve do 2003. godine kao savjetnik za pravna pitanja. Zanimljivo ja da Romana Matanovac Vučković iz HDS-ZAMP-a odlazi na Pravni fakultet, a nakon toga u Državni zavod za intelektualno vlasništvo, gdje obavlja niz odgovornih dužnosti: predsjednice žalbenog vijeća, zamjenice ravnatelja Zavoda i predsjednice Vijeća stručnjaka.

Međutim, angažman Romane Matanovac Vučković u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo nije prošao nezapaženo. Prema Zakonu o autorskim i srodnim pravima na čelno mjesto Vijeća trebao je biti izabran neovisni stručnjak. No, prema određenim tumačenjima Romana Matanovac Vučković na čelnu je funkciju Vijeća dospjela kao bivša zaposlenica ZAMP-a i Emporiona, koji su se upravo u tom razdoblju zbog sumnjivih isplata nalazili u središtu nadzora Ministarstva financija i Zavoda za intelektualno vlasništvo. Inače, otac Romane Matanovac i general Imra Agotić su oženili dvije sestre.

U predstavci koju je zviždačica Vesna Stilin poslala na adresu Ministarstva financija, urede predsjednika, premijera i ministra znanosti, tvrdi da su se na tu nezakonitost u Zavodu pravili slijepi, što je dodatno produbilo sumnje da takvim imenovanjima netko želi nadzor nad HDS/ZAMP-om staviti pod kontrolu vrlo uskog kruga ljudi.

Romana Matanovac Vučković u međuvremenu je zataškala afere i promijenila posao. Danas je docentica na Pravnom fakultetu u Zagrebu, i to na katedri Tatjane Josipović, supruge predsjednika Ive Josipovića.

Vojkovićeva veza s Mladenom Bajićem

Većina neovisnih promatrača koji nemaju bilo osobnog ili političkog interesa nijekati postojanje dobro organiziranog paralelnog sustava uklopljenog u sve ključne pore hrvatskog društva jednoglasna je u ocjeni kako je sustav razvijen oko HDS ZAMP-a pravno i organizacijski desetljećima slagao upravo Ivo Josipović.

Međutim, oko pitanja operativnog koordiniranja aktivnosti dugo su mišljenja bila podijeljena. Jedni su smatrali da nadzor nad sustavom izravno provodi Ivo Josipović, dok je određeni dio bio čvrsto uvjeren kako je ključni operativac Marko Vojković. No, nema sumnje da je o svemu najbolje upućen Saša Perković.

Operativna akcija Juda, pokrenuta zbog utvrđivanja činjenica vezanih za curenje podataka iz istraga koje je svojevremeno provodio DORH-a, pokazala je da je u razdoblju od siječnja do travnja 2011. godine Marko Vojković bio ukupno 288 puta u telefonskom kontaktu s tadašnjim prvim čovjekom DORH-a Mladenom Bajićem. Zanimljivo je također da je koncem ožujka i početkom travnja te godine glavni Josipovićev operativac čak 21 put nazvao i tadašnjeg ravnatelja USKOK-a Dinka Cvitana, koji je u međuvremenu došao na mjesto prvog čovjeka DORH-a.

Osim glavnog državnog odvjetnika i čelnika USKOK-a Marko Vojković je u tom  razdoblju 66 puta kontaktirao Vanju Marušić, službenicu USKOK-a, a kasnije tužiteljicu u sudskom postupku protiv Ive Sanadera, pet puta je kontaktirao Igora Cišpera, tadašnjeg zamjenika ravnatelja USKOK-a, a isto toliko puta je nazvao i USKOK-ovu centralu.

U izlistima telefonskih poziva, koje je svojevremeno objavio portal Index, također je vidljivo da je Marko Vojković od 1. listopada 2010. do 8.travnja 2011. čak 129 puta nazvao mobitel predsjednika države Ive Josipovića, da je 166 puta kontaktirao broj mobitela Joška Klisovića, tadašnjeg predstojnika Ureda predsjednika Republike, dok je broj centrale na Pantovčaku nazvao 61 put.

To, naime, stoji u nadopuni rezimea Operativne akcije Juda, koju je po nalogu USKOK-a u ožujku i travnju 2011. provelo Ravnateljstvo policije ne bi li otkrilo tko medijima odaje službene tajne iz USKOK-ovih i DORH-ovih istraga, koju je također svojevremeno objavio Index.

Zbog sumnje u kazneno djelo opisano u Kaznenom zakonu RH, policija je tada provela kriminalističku istragu kojom su bili obuhvaćeni Ninoslav Pavić, vlasnik EPH, Mladen Pleše glavni urednik Jutarnjeg Lista, Ratko Maček, bivši glasnogovornik Sanaderove vlade i Marko Vojković vlasnik tvrtke Emporion i blisku suradnik Ive Josipovića.

Novinari, urednici i bivši vlasnik EPH operativno su obrađivani kako bi se došlo do “nepoznatog počinitelja” koji je medijima dostavljao podatke iz istraga USKOK-a. U prvoj fazi istrage kao potencijalni izvor podataka identificiran je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, budući da je jedini u spomenutom razdoblju imao pristup istražnim spisima i bio u kontaktu s novinarima i urednicima koji su ih objavljivali. Prema tadašnjim sumnjama policije, osim izravnih kontakata, Mladen Bajić je s medijima komunicirao i preko dva neformalna “kurira”, Ratka Mačeka i Marka Vojkovića.

Maček je svojevremeno bio najbliži suradnik i kasniji suoptuženik Ive Sanadera, a Vojković poslovni partner Ninoslava Pavića u turističkoj agenciji Adriatica.net, koja je vlasniku EPH poslužila i pri Pavić-Sanaderovoj dokapitalizaciji dnevnog lista “Slobodna Dalmacija” i osobni prijatelj i dugogodišnji poslovni suradnik predsjednika Ive Josipovića.

Veza Marka Vojkovića s Mladenom Bajićem, nešto je mlađeg datuma i datira od dolaska Ive Josipovića na Pantovčak 2010. godine. Njegovi učestali telefonski kontakti s tadašnjim glavnim državnim odvjetnikom započinju 10. siječnja. 2011., kada, sudeći prema podacima u policijskom izvješću, kada naglo prestaju do tada učestali telefonski kontakti Mladena Bajića s Ninoslavom Pavićem i Mladenom Plešeom. Ta pauza trajala sve do početka ožujka i koincidira sa zahtjevima službenika USKOK-a (iz prosinca 2010.) da se ispita curenje tajnih podataka iz DORH-a i USKOK-a u Jutarnji list, čiji je glavni urednik bio Mladen Pleše, novinar čije se ime spominje i na popisu suradnika jugoslavenske tajne službe, kolokvijalno znane kao UDBA.

Policijski istražitelji, kao i dobar dio poznavatelje ove materije došli su do zaključka kako je vrlo moguće da je ulogu posrednika u tim kontaktima u tom razdoblju na sebe preuzeo upravo Marko Vojković.

Zanimljivo je također da je Marko Vojković u to vrijeme ostvarivao i kontakte s Mirom Kovačićem, Josipovićevim suradnikom bliskim tadašnjoj premijerki i predsjednici HDZ-a Jadranki Kosor, preko koga je navodno pokušavao realizirati tadašnja Josipovićeva nastojanja za destabilizacijom tadašnje vlade i provociranjem prijevremenih izbora na jeseni 2011. godine.

U tom razdoblju, sudeći prema pokazateljima, zabilježeno je i Vojkovićevih 149 poziva prema Miloradu Pupovcu, predsjedniku Srpskog narodnog vijeća i osnivaču SDSS-a, inače tadašnjem koalicijskom partneru Jadranke Kosor a nešto ranije i Ivi Sanaderu te Ivici Račanu.

Prema kasnijem priznanju Milorada Pupovca, Vojković ga je u više navrata nagovarao da izađe iz koalicije s HDZ-om Jadranke Kosor, kako bi se mogli isprovocirati prijevremeni izbori. Drugi razlog Vojkovićevih učestalih javljanja Pupovcu bio je pisanje srpskog tjednika “Novosti” o aferi ZAMP, što su Josipović i Vojković pod svaku cijenu željeli spriječiti.

Analizom ovih saznanja više je nego očito da je Ivo Josipović svojevremeno lagao kada je u jeku afere ZAMP kazao kako Marka Vojkovića pozna samo površno ta da o njegovim poslovima ne zna ništa. Podatak od 129 Vojkovićevih poziva na mobitel predsjednika države Ive Josipovića, 166 poziva na mobitel predstojnika Ureda predsjednika Republike Joška Klisovića, 61 poziv na telefonsku centralu na Pantovčaku, uz ostale vrste kontakata, nedvojben su pokazatelj o stupnju poslovne suradnje između Ive Josipovića i Marka Vojkovića. Uz poslovnu suradnju preko ZAMP-a i niza Vojkovićevih tvrtki, kao i djela medija, nedvojbeno je da je Marko Vojković imao i određenu političku poziciju u Josipovićevom timu.

Zaključak je to koji se nameće analizom Vojkovićevih aktivnosti uperenih prema Jadranki Kosor i Miloradu Pupovcu ali i posredničkoj ulozi Marka Vojkovića između Mladena Bajića, Ninoslava Pavića i Mladena Plešea, koja je imala za cilj naštetiti tadašnjoj vladi i HDZ-u kao stranci ali i pokušati amnestirati Ivu Sanadera ili u najmanju ruku otežati istragu u njegovom slučaju.

Za spašavanjem optuženog Ive Sanadera i kriminaliziranjem HDZ-a svoje su razloge imali Mladen Bajić, Nino Pavić i Ivo Josipović. Stoga ne treba nikome biti iznenađenje što je Marku Vojkoviću bila dodijeljena ovakva uloga. Vojković je naime samo odigrao ulogu sličnu onoj kada je Marijan Benko, pretpostavka je po Sanaderovom nalogu, zatvorio istragu u predmetu “Zlatica” i tako spasio Ivu Josipovića.

Posljednjih dana, međutim, Ivo Josipović u sebi svojstvenom stilu, prešućuje svoju višegodišnju povezanost sa Ivom Sanaderom, optužujući istovremeno svoju protukandidatkinju i stranku koja ju je kandidirala u predsjedničku utrku.

Teško je vjerovati da Ivo Josipović ne zamjećuje da su Ninoslav Pavić, Josip Perković, Slavko Linić, Mladen Bajić, Mladen Pleše, kao uostalom i Ivo Sanader, već postali osobe iz bliže političke prošlosti. Nemoguće je da to ne zamjećuje. Realnijom se čini prosudba da ga od te spoznaje hvata nervoza i napadi panike, kako za sebe osobno – tako i za političko-financijsko carstvo koje je godinama razvijao zajedno sa Markom Vojkovićem i drugima.

Vladimir Ljubanić/Hrsvijet.net

kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Titova Jugoslavija – kako su verbalni delikt i kultura bili u službi stvaranja „zarobljenog čovjeka“ ?

Objavljeno

na

Objavio

Što se tiče komunizma kao društvenog sustava za njega društveno naslijeđe gotovo uopće ne postoji, jer početak povijesti je onaj dan kada je Revolucija provedena. Komunizam je, stoga,  pokušao izbrisati sva prijašnja znanja, svjetonazore i vrijednosti, kulturne identitete i nametnuti komunizam kao početak i kraj povijesti.

Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Za tu svrhu korištene su sve mogućnosti, a osobito nadzor nad kulturom, u čemu je i posebnu ulogu imao i Zakon o verbalnom deliktu koji je branio slobodu govora i mišljenja pod prijetnjom zatvora. Taj zakon nije bio samo paradigma zarobljenog uma, već i zarobljenog čovjeka – jugoslavenskog čovjeka.

„Kultura je mač i štit u rukama Partije i Revolucije u borbi protiv klasnog i svakog drugog neprijatelja koji želi (s)rušiti socijalistički-komunistički poredak i narodnu vlast predvođenu njegovom avangardom: Komunističkom Partijom“.

Što je kultura? Pojednostavljujući, kultura je cjelokupno društveno naslijeđe neke grupe ljudi , to jest naučeni obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva, kao i izrazi tih obrazaca u materijalnim objektima.

Što se tiče komunizma kao društvenog sustava za njega društveno naslijeđe gotovo uopće ne postoji, jer početak povijesti je onaj dan kada je Revolucija provedena, a sve ostalo prije njega jest, više ili manje, manje vrijedno ili bezvrijedno. To je bila 1945. godina. Komunizam je, stoga,  pokušao izbrisati sva prijašnja znanja, svjetonazore i vrijednosti i identitete i nametnuti komunizam kao početak i kraj povijesti.

Jugoslavija  – sve počinje, živi i završava s Titom i komunizmom

Upravo takvo stanje počelo je u Hrvatskoj te strašne 1945. i sa raznim varijacijama potrajalo sve od pada komunizma 1990. godine. Bilo kakva kulturna naslijeđa, znanja, spomenici, nazivi ulica, kolektivne memorije, umjetnička djela, kinematografija trebali su nestati ili biti potisnuti do one mjere koju je odredila Partija. A ta mjera je bila ona mjera koju su vrhovi Partije osjećali da na bilo koji način ugrožavaju Revoluciju i diktaturu proleterijata (u  stvarnosti diktaturu svemoćne Partije i njenog Vođe). Zbog toga je sve, ama baš sve, u komunističkoj Jugoslaviji, a osobito kultura, bilo strogo u službi i namjeni jedne isključive ideologije. Svaki pokušaj, a svakako ih je bilo i u Hrvatskoj i svim državama bivše Jugoslavije, otimanja iz „čeličnog zagrljaja“ Partije bio je dozvoljen onoliko koliko je dozvoljavala Partija.

Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Partija je cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije, od početka do kraja, imala monopol nad:

– istinom,

– informacijama,

– događajima,

– inicijativom,

– stvarnošću.

Zbog toga je komunizam htio imati apsolutan nadzor društva. U tome je jednu od najvažnijih sastavnica imala kultura, uz obrazovanje, znanost, medije, sport….

Takvo stanje, s varijacijama vladalo je i u posljednjim fazama života Titove Jugoslavije. Uspoređujući ih sa životom na tadašnjem „trulom Zapadu“, živjelo se u društvu u kojem bi se iskazane težnje neovisnom kulturom ili mišljenjem kažnjavalo drakonskim kaznama. Partija, a Tito još manje, nije prihvaćala takva, bitno drugačija, mišljenja. Čak ni u obliku viceva. Tito je Jugoslavijom vladao kao apsolutistički monarh, diktator bez skrupula. Podržavao je uporno stvaranje i poticanje „kulta Josipa Broza Tita“, „nepogrješivog, odlučnog, poštenog, iskrenog, heroja nad herojima“.

U provođenju svega toga, kao i mjera s ciljem zaštite monopola Partije, aktivnu su ulogu imale službe kao policija, vojska, pravosuđe, mediji te sve druge ustanove i institucije koje su u svom djelovanju vršile neku od zadaća kojom se utjecalo na oblikovanje javnog znanja (kultura, znanost., sport, obrazovanje….).

Posebna priča mediji su bili pod posebnim i apsolutnim nadzorim Partije koja je vršena kroz djelovanje unutarnjih partijskih organizacija, „političkih komesara“, ali i obavještajnih službi.

Kako su komunisti kroz kulturu nastojali uništiti hrvatski narod i njegov identitet?

Stoga su Tito i komunisti stavljanje ljudi pod nadzor jedne ideologije i jedne Partije ostvarivali, često i istovremeno, na tri načina:

  • eliminacijom, često i fizičkom, „nepodobnih“ intelektualaca
  • sustavnom represijom
  • „braniwashingom“ (ispiranjem mozga) u čemu je posebnu ulogu imala kultura

Prvo što se dogodilo u Jugoslaviji bili su masovni progoni i ubijanja hrvatskih intelektualaca (osobito kulturnih djelatnika): znanstvenika, liječnika, novinara, pisaca, pjesnika, slikara, skladatelja, dirigenata, sudaca i dr. Uz one koji su pobjegli pred komunističkim terorom, kakav do tada u povijesti nije bio poznat, to je značilo pravi društveni potop od kojeg se Hrvati nikada nisu oporavili. Hrvatski narod tako ostaje traumatiziran i obezglavljen gubitkom svojih najboljih i najsposobnijih ljudi koji su bili predvodnici u svim društvenim područjima (osobito kulturi), a na njihovo mjesto dolaze krvnici i njihovi sljedbenici koji bacaju Hrvatsku u blato primitivizma, ispodprosječnosti i vulgarnosti.

Oni koji nisu pobjegli ili bili ubijeni morali su šutjeti i uklopiti se u ideološki teror Partije.

Nakon što su ubijanjima, zatvaranjima i progonima uveli među intelektualce i slobodnomisleće ljude neviđeni strah, došlo je do faze kada se svaka „nepravovjernost“ kažnjavala represivnim mjerama sustava koji je pod apsolutnom kontrolom imao policiju, vojsku, medije, pravosuđe i obavještajne službe.

Politički  život i represije su nakon pada Rankovića donekle umanjene, ali je strogi nadzor nad svim dijelovima društva, pa i kulturom bio sveobuhvatan i u službu kulta Partije i njegovog vođe.

Zbog toga je Jugoslavija obilovala filmovima koji su bili čisti propagandni uradci sa nevjerojatno crno-bijelim likovima i radnjama poput Neretve, Sutjeske, Okupacije u 26 slika, Kozare, Boška Buhe,  serijala poput Otpisani, Nepokoreni grad, Valter brani Sarajevo i dr.

Nije nedostajalo niti da 40 godina nakon rata najpoznatiji yugo glazbenici poput Zdravka Čolića, Lepe Brene ili Đorđa Balaševića skladaju ili pjevaju pangerike komunističkom vođi i njegovoj borbi za komunističko društvo „pravde“.

Ipak, svjesni i slobodnomisleći Hrvati su uvijek kroz kulturu i kulturne institucije tražili mogućnost da održe ili uskrsnu svoj zatirani hrvatski identitet, pa je tako povremeno dolazilo do inicijativa kao Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika u kojoj se tražilo pravo na imenovanje hrvatskog jezika, što je na kraju represijom i progonima bilo onemogućeno. Tih godina ta potreba za iskazivanjem svog identiteta dolazila i kroz studentsku organizaciju, kulturno društvo Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske te pojedine medije.

Nakon sloma Proljeća i to nestaje, a sve ostaje pod apsolutnom kontrolom Tita i Partije.

Što je Bijela knjiga nepoćudnih kulturnjaka iz 1984. godine?

Sredinom osamdesetih u čitavoj se Jugoslaviji, u publicistici i historiografiji pokrenula rasprava o nizu pitanja, koja su najčešće bila u službi buđenja velikosrpstva i njegovih aspiracija. Ponovno je otvoreno je pitanje žrtava u Drugome svjetskom ratu i “ulozi” pojedinih jugoslavenskih naroda u njemu. Dolazi do nevjerojatne stigmatizacije hrvatskog naroda kroz teme kao Jasenovac, NDH, Alojzije Stepinac i Katolička Crkva. Kao odgovor na to dolazi poznata „hrvatska šutnja“. Kao odgovor na stigmatizacije, vrijeđanja i prozivke iz Beograda, kada je nakon smrti Tita, pušten „velikosrpski duh“ iz boce dolazi uradak Komisije CK SKH za idejni rad i informiranje. Bila je to 1984. godina kada Parija objavila dosje “neprihvatljivih poruka” u kulturi i stvaralaštvu, imenujući pri tome 186 autora.

Nazvana je “Bijelom knjigom”. “Bijela knjiga ” kolokvijalni je naziv za dokument koji je stvorio Centar za informiranje i propagandu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske pod vodstvom Stipe Šuvara i zaključen je 21. ožujka 1984. godine.

Originalan naziv dokumenta je “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke”. Naziv “Bijela knjiga” dobio je, prema Šuvarovim izjavama, po koricama koje su bile bijele boje.

Knjiga je dokument o represiji u tadašnjoj komunističkoj državi. Namjera je bila mobilizacija u borbu protiv idejnog protivnika komunističkog sistema i države Jugoslavije.

Dokument je bio hajka na odabrane intelektualce, umjetnike, književnike i druge neistomišljenike čiji se radovi ili istupi nisu uklapali u ideološke partijske okvire prema zamislima Šuvara i njegovih istomišljenika u Partiji i među intelektualcima.

Šuvar je tada, dakle 1984. godine, upozorio Partiju i javnost na “odbore za zaštitu intelektualaca, potpisivanje peticija u ime slobode, denunciranje Jugoslavije kao zemlje bespravlja, kao tamnice u kojoj je sloboda misli zatrta”. Pojasnio je da “Mile Budak nije izgubio glavu zbog toga što je bio hrvatski pisac, već zbog toga što je bio fašista”. Isto tako, “dva hrvatska pjesnika nisu 70-ih godina išla u zatvor, a jedan od njih (Vlado Gotovac, op.) onda i ponovno pred nekoliko godina, zbog svoje lirike, već zbog svog šovinističkog ponašanja i djelovanja kojima se na ovim našim prostorima nažalost još mogu izazvati ne samo slijepa mržnja i narušavati društveni red već i nova ubijanja i klanja.”

Za kraj – svemoćni malj Partije bio je verbalni delikt

Poseban malj koji je služio za udar na „neprijatelja“, a time i na slobodu kulturnog i svakog drugog izražavanja bio je članak 133. Krivičnog zakona o neprijateljskoj propagandi.

„1. Tko napisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili podstiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost ili obranu zemlje ili zlonamjerno ili neistinito prikazuje društveno političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina. 2. Tko djelo iz stava 1. ovog člana učini uz pomoć ili pod utjecajem iz inozemstva, kaznit će se zatvorom najmanje tri godine. 3. Tko vrši upućivanje ili prebacivanje agitatora ili propagandnog materijala na teritorij SFRJ radi vršenja djela iz stava 1. ovog člana, kaznit će se zatvorom najmanje jednu godinu. 4. Tko u namjeri rasturanja izrađuje ili umnožava neprijateljski propagandni materijal ili ovaj materijal drži iako zna da je namijenjen rasturanju, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.“

Korijen navedenog članka treba tražiti u sovjetskom kaznenom zakonu, koji ga je, pak, preuzeo iz Lenjinova pisma još iz vremena završne etape građanskog rata u Rusiji. Prisutan je već u prvim sličnim zakonima komunističke Jugoslavije.

U komunističkoj Jugoslaviji se, kako je još 1985. uočio beogradski odvjetnik Srđa Popović, čovjek koji je zbog optužbi protiv počinjenja kaznenog djela „neprijateljske propagande“ iz čl. 133. branio, pored ostalih, Franju Tuđmana i Vladimira Šeksa, tako narodnim i državnim neprijateljem moglo postati: pričanjem ili prepričavanjem nekog vica, pisanjem privatnog pisma, čitanjem sudske presude na javnom mjestu, pisanjem ili pjevanjem neke pjesme, pisanjem dnevnika, nekontroliranim ispadima počinjenim pod utjecajem alkohola i kimanjem glave. Ili, davanjem izjava poput: Jugoslavija ima nazadnu poljoprivredu, Grčka ima bolje putove, inflacija u Jugoslaviji je katastrofalna, jugoslavenska industrija ne može konkurirati na zapadnim tržištima, predsjednik Tito boji kosu, Srbi u Hrvatskoj su politički faktor i nema dovoljno demokracije u Jugoslaviji.

Taj članak Krivičnog zakona je utjecao ne veliko ograničenje slobode izražavanja u kulturi, znanosti, umjetnosti, javnom govoru, povijesti, publicistici, ljudskim pravima i slobodi govora uopće.

Dok su se polovinom 80-ih u Makedoniji i Sloveniji javile tendencije i traženja ukidanja tog zakona, hrvatski komunisti kao i uvijek su se ponašali oportunistički i šutjeli o tome.

Iako njihova upornost nije u konačnici dovela do ukidanja spornog članka, čak je i režimski tisak potkraj 1988. priznao kako je, pored ostalog, njihovim zalaganjem u javnost prodrla svijest.

Svijest prema kojoj je članak 133 paradigma ne samo zarobljenog uma nego zarobljenog čovjeka – jugoslavenskog čovjeka.

Piše: Narod.hr 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Pero Kovačević: Većina država nema predstavnike nacionalnih manjina u parlamentima

Objavljeno

na

Objavio

Koliko nam je nakaradan izborni zakon, odnosno kako Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor izigrava i poništava volju birača pokazat ću vam vrlo , zorno na primjeru izbora zastupnika nacionalnih manjina.

Treba odmah reći punu istinu. Zastupnici nacionalnih manjina su posebna priča i dodatno pokazuju kako se i izigrava i poništava volje birača i odstupa od utvrđenog ustavnog načela općeg i jednakog biračkog prava iz članka 72. Ustava RH.

Ova analiza će vam dokazati da zastupnici  nacionalnih manjina nemaju niti  ostvaruju opći politički mandat   da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade, glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat.

Pravo na zastupljenost u Hrvatskom saboru imaju dvadeset i dvije nacionalne manjine. Neke samostalno, neke zajednički, odnosno prema zakonu predstavlja ih ukupno osam zastupnika.

Taj je zakon po mnogočemu jedinstven u Europi kao i u svijetu, stoga i ne čudi da se već godinama lome koplja o tome je li loš i treba li ga mijenjati ili je pak samo napredan.

 

Što kažu propisi o izboru zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatski sabor?

U skladu sa odredbama članka 19.  Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina Republika Hrvatska jamči pripadnicima nacionalnih manjina prava na zastupljenost u Hrvatskom saboru. Pripadnici nacionalnih manjina, biraju najmanje pet a najviše osam svojih zastupnika u posebnim izbornim jedinicama, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor, a čime ne mogu biti umanjena stečena prava nacionalnih manjina.

Pripadnicima nacionalnih manjina koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s više od 1,5% stanovnika jamči se najmanje jedno, a najviše tri zastupnička mjesta pripadnika te nacionalne manjine, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor.

Pripadnici nacionalnih manjina, koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s manje od 1,5% stanovnika imaju pravo izabrati najmanje četiri zastupnika pripadnika nacionalnih manjina, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor.

Znači Ustavni zakon jamči pripadnicima nacionalnih manjina pravo na zastupljenost. Zastupljenost  ne znači da predstavnici nacionalnih manjina imaju i ostvaruju opći politički mandat  te da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat.

Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor nije definirao pojam zastupljenosti te utvrdio jeli zastupljenost znači da zastupnik nacionalnih manjina ima opći politički mandat i ako da,kad i pod kojim uvjetima zastupnik  nacionalne manjine ostvaruje opći politički mandat,a kad ta zastupljenost znači savjetodavni karakter bez prava općeg političkog mandata.

Političkom trgovinom zastupnici nacionalnih manjina uspjeli  su u Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor ostvariti pravo na izbor 8 zastupnika nacionalnih manjina i to

– pripadnici srpske nacionalne manjine biraju tri zastupnika u Sabor;

– pripadnici mađarske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici talijanske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici češke i slovačke nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor i

– pripadnici albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor.

Što nam pokazuje  raščlamba zadnjih održanih parlamentarnih izbora u vezi izbora 8 zastupnika nacionalnih manjina?

Za izbor tri zastupnika srpske nacionalne manjine glasovalo je samo 19 534  ili 14,10% birača od ukupno upisanih 138 539 birača u birački popis.

Nešto bolji odaziv birača je za izbor ostalih 5 zastupnika nacionalnih manjina i to kako slijedi:

  • za izbor zastupnika mađarske nacionalne manjine  glasovalo je 5 212 birača od ukupno upisanih 9 981 birača u birački popis;
  • za izbor zastupnika talijanske nacionalne manjine glasovalo je 2 338 birača od ukupno upisanih 11 440 birača u birački popis;
  • za izbor zastupnika češke i slovačke nacionalne manjine glasovalo je 1 590  birača od ukupno upisanih 6 763 birača u birački popis;
  • za  izbor zastupnika austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine glasovalo je 3 832 birača od ukupno upisanih 14 757 birača u birački popis i
  • za izbor zastupnika albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine glasovalo je 5 396 birača od ukupno upisanih 29 777 birača u birački popis.

Broj osvojenih glasova izabranih zastupnika nacionalnih manjina dodatno pokazuje da nemaju osvojen legitimni mandat zastupnika sa općim političkim mandatom. Naime , najmanje 5 izabranih  zastupnika  nacionalnih manjina  ne mogu imati legitimitet  koji je u potpunosti legalan legitimitetu zastupnika izabranih na temelju općeg biračkog ,pa je stoga politički, etički, pravno i zdravo razumski u kojoj mjeri oni mogu biti čimbenik ,a poglavito presudan  čimbenik  u proceduri određivanja mandatara za sastavljanje vlade te glasovanju o izboru vlade.

Emina Lekaj Prljaskaj dobila je 1 345 glasova, Furio Radin je dobio 1 676 glasa,Vladimir Bilek je dobio 1 329 glasova, Veljko Kajtazi je dobio 2 010 glasova, Robert Jankovics  je dobio 2 731 glasova.

Isto tako je upitan legitimitet dvojice izabranih zastupnika srpske nacionalne i to Mile Horvata koji je dobio  12. 175 glasa i Borisa Miloševića koji je  dobio 11. 479 glasova.

Nema dvojbe da oni u toj i takvoj proceduri ne bi trebali sudjelovati i izigravati i poništavati volju  većinskog hrvatskog naroda jer tako diskriminiraju volju većine. Milorad Pupovac  je jedini od izabranih zastupnika nacionalnih manjina sa osvojenih 16 166 glasova za kojeg bi se moglo reći da je izborom stekao uvjetan legitimitet zastupnika sa općim političkim mandatom. Zašto uvjetan,zato što je za tri predstavnika srpske nacionalne manjine ukupno glasovalo 19 534 birača,a svaki birač ima pravo glasati za tri predstavnika.

Kako je pitanje zastupljenosti predstavnika nacionalnih manjina riješeno u članicama Europske unije ?

Model sličan Hrvatskoj ima Slovenija, čiji se zastupnici talijanske i mađarske nacionalne manjine biraju također relativnom većinom u posebnim jedinicama.

Slovenija je, dakle, uz Hrvatsku jedina zemlja Europske unije gdje postoje manjinski zastupnici. Međutim, to se odnosi samo na Talijane i Mađare, koji se smatraju autohtonim nacionalnim manjinama. Građani doseljeni iz drugih republika bivše države koji čine 20 posto stanovništva nisu priznati kao manjine jer se smatraju ekonomskim emigrantima.

Prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju većina  država članica EU nema predstavnika nacionalnih manjina u svojim parlamentima i to: Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija. Isto tako i Švicarska i Turska nemaju predstavnika nacionalnih manjina u svom parlamentu.

Zanimljivo je da Italija u svom Ustavu (članak 67.Ustava ) naglašava „Svaki zastupnik u parlamentu predstavlja Naciju“. Stoga ne postoje mjesta rezervirana za predstavnike nacionalnih (lingvističkih, u Italiji) manjina ni u jednom domu talijanskog parlamenta. Stoga ne postoje mjesta rezervirana za predstavnike nacionalnih manjina ni u jednom domu talijanskog parlamenta.

Evo kakva su zakonodavna  rješenja u nekim državama  u vezi izbora predstavnika nacionalnih manjina i ostvarivanja prava na opći politički mandat, prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju.

CIPAR – VOULI TON ANTIPROSÓPON

Tri mjesta uz ukupan broj zastupničkih mjesta (56) ili 5 posto od ukupnih mjesta u Zastupničkom domu Republike Cipar pripada predstavnicima armenske, maronitske i latinske religijske skupine. Te se religijske skupine oslanjaju na grčku zajednicu i imaju pravnu obvezu izbora zastupnika u Zastupnički dom. U skladu s Izbornim zakonom Republike Cipar svi građani Cipra (uključujući pripadnike religijskih skupina) obvezni su glasovati.

Ista procedura ili metoda glasovanja primjenjuje se i na predstavnike religijskih skupina. Sudjelovanje zastupnika, koji su veza između svoje skupine i države, savjetodavne je prirode. Uživaju iste privilegije kao i ostali zastupnici, sudjeluju u radu parlamentarnog Odbora za obrazovanje i prisustvuju plenarnim sjednicama. Iako mogu iznijeti svoja mišljenja vezana za određenu religijsku skupinu, nemaju pravo glasovati. Predstavnici religijskih skupina s pravom glasovanja su oni koje je izabrala čitava grčko-ciparska zajednica kojoj te skupine pripadaju.

MAĐARSKA – ORSZÁGGYÜLÉS

Od 2014. godine nacionalne manjine mogu osvojiti mjesto s lista nacionalnih manjina tijekom općih izbora. Kandidati nacionalnih manjina koji ne prijeđu zadani izborni prag još uvijek mogu djelovati kao nacionalni zagovornici bez prava glasa u parlamentu (drugim riječima, glasnogovornici) s pravom sudjelovanja u raspravi. U skladu s temeljnim mađarskim zakonom – Proglašavamo da nacionalne manjine koje žive zajedno s nama čine dio mađarske političke zajednice i konstitutivni su dio države“ – i Zakon XXXVI iz 2012. o Nacionalnoj skupštini 13 mjesta zagarantirano je za nacionalne manjine u mađarskom parlamentu uz 199 drugih zastupničkih mjesta.

U sadašnjem sazivu parlamenta ukupno ima 198 zastupnika, a zastupljenost nacionalnih manjina je 6,2 posto. Zaključno, 198 zastupnika i 13 nacionalnih zagovornika (koji nisu zastupnici) zajedno rade, a postotak varira ovisno o tome pribrojimo li broj zagovornika zastupnicima ili ne.

RUMUNJSKA – CAMERA DEPUTATILOR

U skladu s rumunjskim ustavom status manjina ovako je ruguliran: “Organizacije građana koji pripadaju nacionalnim manjinama, a ne prikupe dovoljno glasova za zastupanje u parlamentu, imaju pravo na jednog zastupnika svaka prema odredbama izbornog zakona. Građani nacionalnih manjina imaju pravo biti zastupljeni od jedne organizacije.” Dakle, rumunjski ustav i izborni zakon omogućavaju legalno formiranim organizacijama građana koji pripadaju nacionalnim manjinama, u slučaju kada ne uspiju osvojiti ni jedno zastupničko mjesto na izborima za donji dom ili senat, “pravo” na jedan zastupnički mandat ako su diljem zemlje osvojili broj glasova koji čini bar pet posto prosječnog broja glasova važećih diljem zemlje za izbor jednog zastupnika. Mandati dodijeljeni, u skladu s izbornim zakonom, organizacijama građana koji pripadaju nacionalnim manjinama dodaju se zastupničkim mandatima koji su proistekli iz predstavničke norme.

Rumunjski parlament je dvodoman i sastoji se od Zastupničkog doma i Senata. Predstavnici nacionalnih manjina zastupljeni su u oba doma.

NJEMAČKA – BUNDESRAT

Prema zastupničkom konceptu Bundesrata ne postoji izborni postupak biranja zastupnika nacionalnih manjina u parlament. Sve se svodi na to tko je pobijedio na izborima za državni parlament u jednoj od Laender (federalne države), pa stoga može oformiti zemaljsku vladu. U skladu s Člankom 51 njemačkog temeljnog zakona, Bundesrat se sastoji od predstavnika zemaljskih vlada koje ih imenuju i opozivaju.

To znači da je preduvjet članstva u Bundesratu mjesto i pravo glasa u jednom od zemaljskih parlamenata. U Bundesratu ima 69 mjesta. U sadašnjem sazivu postoji jedan zastupnik Bundesrata koji zastupa državu Schleswig-Holstein koji je predstavnik nacionalne manjine, odnosno danske manjine u sjevernom Schleswig-Holstein (predstavnik svoje stranke Sudschleswigscher Wahlerverband SSW). Nisu definirana nikakva ograničenja mandata predstavnika nacionalnih manjina.

NJEMAČKA – BUNDESTAG

Njemačkim Ustavom (Grundgesetz, GG) nije definirana specifična norma o zaštiti nacionalnih i etničkih manjina. Za vrijeme trajanja 12. saziva njemačkog Bundestaga Zajedničko povjerenstvo za Ustav preporučilo je da se zaštita etničkih manjina uvrsti u Ustav u novom članku 20b koji bi glasio: „Država poštuje identitet etničkih, kulturnih i jezičnih manjina“. Međutim, zakonodavac ovu preporuku nije prihvatio. S druge strane, opći savezni zakoni sadrže brojne pravne propise koji služe zaštiti skupina obuhvaćenih Okvirnom konvencijom o zaštiti nacionalnih manjina od 1. veljače 1995.

Priznate manjine u Njemačkoj su Danci s njemačkim državljanstvom, Lužički Srbi, Frizi s njemačkim državljanstvom te Sinti i Romi. Valja istaknuti da Savezni izborni zakon (BWG) sadrži posebne propise za stranke nacionalnih manjina. Oni se odnose samo na stranke koje zastupaju interese nacionalnih manjina. „Povlasticu manjine“ mogu koristiti samo izvorne stranke manjina, ali ne i one koje za cilj imaju zastupanje više postojećih manjina.

Zaključak

Ova analiza i raščlamba sa i zakonodavna rješenja država koje imaju predstavnike nacionalnih manjina pokazuje da je nužno izmijeniti naše izborno zakonodavstvo u vezi izbora zastupnika u Hrvatski sabor i razraditi kad i pod kojim uvjetima zastupnik nacionalne manjine stječu legitiman opći politički mandatima, a kad su savjetodavno zastupljeni u Hrvatskom saboru bez prava glasa.

Pero Kovačević/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati