Pratite nas

Feljton

Ivo Lučić: „Antifašizam“ kao ideološka toljaga u rukama bošnjačkih nacionalista

Objavljeno

na

Samo dva dana nakon što sam u Večernjem listu objavio članak o nasilnom prekidu lokalnih izbora u Stocu, Federalna novinska agencija FENA plasirala je vijest kako „akademski i nevladini krugovi iz Washingtona i Bostona“ tobože predlažu osnivanje distrikta Stolac – Neum“ te „distrikta Srebrenica“.

Nevažna su koliko i besmislena objašnjenja i obrazloženja takvoga „prijedloga“ jer on i nije ništa drugo nego običan spin, odnosno dio onoga na što sam u spomenutom članku podsjetio i na što sam upozorio, a to je pokušaj realizacije obnovljenih bošnjačkih ratnih planova ovladavanja Stocem kao glavnom strateškom točkom za prodor do Neuma, odnosno „izlaskom na more“.

Nije lako danas u Hercegovini (a ni u Bosni) biti bošnjački nacionalist, odnosno bosanski unitarist ili „antifašist“. Vrijeme prolazi, alijanse i platforme propadaju, a nikako dočekati da „međunarodna zajednica“, koliko god joj ugađali, „nametne“ očekivano rješenje. Nikakve koristi od visokog predstavnika, nemaju više dva člana Predsjedništva, a ni Ustavni sud više nije što je nekad bio. Preostaje jedino „socijalistička“, odnosno „građanska“ revolucija i „antifašistička borba“. Ako već nismo u stanju osigurati poželjnu budućnost, vratimo se u „slavnu“ prošlost i u stare pobjede, razmišljaju gore spomenuti ne obazirući se na tragične Snimke i fotografije razdraganih „građana“ s crvenim karanfilima, jugoslavenskim i komunističkim zastavama koji su 23. listopada 2016. proslavljali „dan oslobođenja Stoca od fašizma“ neodoljivo podsjećaju na slike ulaska srpsko-jugoslavenske vojske u Stolac u travnju 1992. kada su isti ili slični „muslimansko-bošnjački antifašisti“ tu vojsku razdragano dočekivali, održavali mitinge (kinodvorana Stolac) i organizirali muslimansku miliciju po uzoru na onu Ismeta Popovca otprije pedeset godina. Prije toga, u ožujku 1992., barikadama su sprečavali obranu grada koju su organizirali Hrvati. Poslije ulaska HVO-a u Stolac sredinom lipnja 1992., u kojem su odbili sudjelovati, tražili su osnivanje muslimanske brigade ABiH „Bregava“ i pokušavali silom od Hrvata preuzeti nadzor nad Stocem, baš kao što to i danas pokušavaju „antifašističkom borbom“, odnosno premlaćivanjem i razbojstvom na izbornim mjestima.

Podsjetimo se sada malo na to kakva je ta „antifašistička borba“ bila. Je li bila baš onakva kakvom bi je htjeli prikazati oni koji s komunističkim insignijama proslavljaju „oslobađanje Stoca“ i koriste se „antifašizmom“ kao ideološku toljagu protiv svojih političkih protivnika koje nikako nisu u stanju pobijediti na izborima u skladu sa zakonima i unutar demokratskih procedura. Nešto od toga sam već napisao u prethodnom članku pa neću ponavljati, ali ću se dotaknuti nekoliko povijesnih događaja i navesti nešto statističkih podataka što će vjerujem barem donekle razbistriti vodu koju mnogi, a posebno hercegovački-stolački-muslimanski „antifašisti“ mute.

Počet ću od apsurda da je stolački „antifašistički“ marš predvodio Salmir Kaplan, bošnjački kandidat za načelnika Stoca koji je dvadesetak dana prije, na dan izbora u Stocu, fizički nasrnuo na predsjednika Općinske izborne komisije, premlatio člana te Komisije, sa skupinom naoružanih razbojnika demolirao izborno mjesto i ukrao kutije s glasačkim listićima. Još je apsurdnije da je predvodnik stolačkog „antifašističkog“ marša Salmir Kaplan svršeni učenik Karađoz-begove medrese u Mostaru i Filozofskog fakulteta u Sarajevu te da je nakon toga magistrirao osmansku povijest u Istanbulu. Kaplan je i visoki dužnosnik Stranke demokratske akcije koju je osnovao nekadašnji pripadnik mladomuslimanske organizacije Alija Izetbegović, uz podršku pripadnika iste, samo pomlađene organizacije, kojoj je ponovno 1983. sudio komunistički sud u Sarajevu. Dakle, takve kao što je Kaplan „antifašisti“ su svojedobno sudili i strijeljali. Danas su Kaplan i SDA prešli na „antifašističku“ stranu da bi sami sudili. Na sreću, (još) ne strijeljaju, samo tuku.

No, vratimo se u malo dalju prošlost. Neposredno pred početak Drugoga svjetskog rata na hrvatsko muslimanske odnose posebno su utjecala dva događaja; smrt Mehmeda Spahe 29. lipnja 1939. i sporazum o uspostavi Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939. Muslimanska politička i društvena elita bila je donekle zatečena, ali i duboko nezadovoljna novom situacijom. Spahu je naslijedio ministar bez portfelja u Stojadinovićevoj vladi Džafer Kulenović, koji je već u rujnu ponovno na političku scenu vratio autonomistički program i zahtjev za uspostavu autonomne BiH. Kulenović je tvrdio kako bi ta autonomna BiH predstavljala „u minijaturi malu Jugoslaviju, koja bi privlačila sve snage iz svih krajeva naše otadžbine i time Jugoslaviju kao cjelinu ojačala“. Ona bi po Kulenoviću predstavljala „čvor ove države, privlačila sebi i Srbe i Hrvate i postala stožer Jugoslavenstva i državne misli“. Nije nevažno spomenuti da su gotovo potpuno isto na BiH gledali srpski nacionalist Nikola Stojanović 1918. i komunistički funkcionar Rodoljub Čolaković 1943., svatko iz svoje perspektive i iz svojih razloga. Međutim, došlo je do raspada „otadžbine“ i trebalo se prilagoditi novonastaloj situaciji.

“Cviet hrvatske narodnosti”

Ustaške su vlasti proglasili muslimane „Hrvatima islamske vjeroispovijesti“, „krvlju naše krvi“ i „cvietom naše hrvatske narodnosti“. Džafer Kulenović se odrekao dojučerašnjeg jugoslavenstva i postao potpredsjednik Hrvatske državne vlade naslijedivši na tom mjestu svoga brata Osmana. Ademaga Mešić postao je doglavnikom ustaškog pokreta, Hifzija Gavrankapetanović potpredsjednik Hrvatskog državnog sabora, Hakija Hadžić ustaški povjerenik i „poglavni pobočnik“, Mehmed Alajbegović ministar skrbi za postradale krajeve, gdje ga je naslijedio Meho Mehičić kada je Alajbegović postao ministar vanjskih poslova, Hilmija Bešlagić ministar prometa i javnih radova itd.

U proljeće 1942. SS satnik Rudolf Kob, opunomoćenik Glavne uprave sigurnosti Reicha, napisao je opsežno izvješće o problemu odnosa vjerskih zajednica u NDH. Posebno je naglasio pitanje muslimana koji bi se, po njegovu mišljenju, mogli iskoristiti za borbu protiv dominantnog utjecaja Katoličke crkve u državi. Kob je predložio angažiranje njemačke politike i njemačke obavještajne službe na poticanju suprotnosti između katoličanstva i muslimanstva dodao kako je već poduzeo neke mjere. Izgleda da je u sklopu tih mjera utjecajni čelnik JMO Uzeir Hadžihasanović inicirao Memorandum koji je 1. studenog 1942. u ime Narodnog odbora upućen Adolfu Hitleru, s molbom za autonomnom „Župom Bosnom“, koja bi bila izravno pod protektoratom Reicha.

Gadonačelnik Mustafa Softić

Gadonačelnik Mustafa Softić

Nije to bila jedina inicijativa za izdvajanje BiH ili njezina dijela iz sastava NDH. Mostarski muftija Omer Džabić vodio je u listopadu 1942. izaslanstvo muslimana iz Mostara u Rim, gdje su se na poziv i uz posredovanje jeruzalemskog muftije El Huseinija sastali s Mussolinijem i ministrom Cianom te tražili izdvajanje Hercegovine iz NDH i pripajanje Italiji. Stolački muslimani su na poseban način pokazali privrženost fašističkoj Italiji kada su 1. rujna 1941. dočekali talijansku vojsku s 30 pečenih volova. U travnju 1943. muftija El Huseini doputovao je u Sarajevo. Dočekan je s oduševljenjem i svim počastima. Njegova se poruka može sažeti u sljedeću rečenicu: „Imajte uvijek na umu, da je jedini neprijatelj čitava islama i nas muslimana na svijetu Engleska i Amerika udruženi sa Židovima“. U studenom 1943. afirmirala se još jedna (komunistička) struja među muslimanskim političarima koja se zalagala za formiranje BiH kao federalne jedinice u obnovljenoj jugoslavenskoj državi.

Iako su predstavnici nekih političkih struja tražili način kako se izdvojiti iz sastava NDH, muslimani su u njoj obnašali mnoge dužnosti. Osim već spomenutih doglavnika, pobočnika, ministara i sličnih, i svi gradonačelnici Mostara za četiri godine trajanja NDH bili su muslimani. Od Šefkije Balića i Muhameda Butuma pa do Saliha Efice Crnog, koga su partizani u veljači 1945. kada su došli vezanog proveli kroz Mostar s pločom obješenom oko vrata i uvredljivim natpisom, da bi nekoliko mjeseci poslije postao član komisije za dokazivanje ratnih zločina i porotnik u Okružnom sudu u Mostaru. Šefkija Balić je nakon kratke gradonačelničke dužnosti postavljen za podžupana Velike župe Hum, gdje je bio do studenoga 1943.

Na suđenju u lipnju 1945. branio se kako je od kraja 1943. nakon što je sišao s dužnosti podžupana počeo pomagati komunistički pokret. Javni tužitelj to je komentirao na sljedeći način: „To je tačno ali i razumljivo. Optuženi je jedan intelektualac koji je znao procijeniti situaciju i ocijeniti događaje. On je 1943. uvidio da je zvijezda Njemačka potamnila, da Njemačka nije svemoćna i nepobjediva, da je period pobjeda završen i da započinje era poraza. Staljingrad, istorijska bitka kod Staljingrada otvorila je svima oči, koji nisu bili potpuno ludi ili slijepi. Ona je otvorila oči i dr. Šefkiji Baliću i on počinje da se preorijentiše“. Sud je ocijenio da je Balić „valjao ustašama“ i pridonio produženju njihove vladavine“, dok je njegov doprinos NOB-u bio „minimalan“ pa je osuđen na deset godina zavora i konfiskaciju imovine. Ubrzo je pomilovan i kazna mu je smanjena na samo dvije godine zatvora, koje nije do kraja izdržao, nego je već u veljači 1947. počeo raditi kao glavni blagajnik u trgovačkom poduzeću „Neretva“. Očito se opet „preorijentisao“.

Ali, nije samo Balić imao tu sposobnost. U izvješću Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu od 8. kolovoza 1944. piše kako se „muslimanske mase nalaze u previranju i početku masovnijeg prilaska našem pokretu“. Iz izvješća SKOJ-a za Stolac nastalom dva dana poslije, može se vidjeti da je na proces „previranja“ kod muslimana presudno utjecao „prekid odnosa između Turske i Njemačke“ (kada je Crvena armija zauzela Bugarsku i došla na turske granice) jer su se oni „ravnali prema dosadašnjem držanju Turske“.

doc2Nisu se samo muslimani „preorijentisali“. U izvješću Oblasnog komiteta KPJ nastalom 12. kolovoza 1944. piše: „Četništvo, naš najveći vojnički i politički problem, počelo je da se raslojava. Očekujemo prilazak kompletnih četničkih jedinica našoj vojsci.“ Piše i da se „ustaštvo prilično raskrinkalo“, ali je problem s Mačekovom „izdajničkom politikom“ koja „ponovno uvlači hrvatski narod u izdaju“. Dakle, Srbi i Muslimani se „preorijentišu“ i pristupaju jugoslavenskom komunističkom pokretu, dok se Hrvati odmiču od ustaštva, uzdaju u Mačeka i ne prilaze komunistima.

Oni muslimani koji su pred sami kraj rata prešli na stranu komunističkog pokreta odrekli su se ustaštva i hrvatstva, a svoje su zločine ostavili na dušu i povijesnu odgovornost Hrvatima, kao da su oni malo svojih imali. Prema sačuvanoj, a svakako nepotpunoj dokumentaciji Okružnog suda u Mostaru više od 600 muslimana iz Hercegovine sudjelovalo je u ratnim zločinima. Njih 218 suđeno je za zločine počinjene 1941. godine nad Srbima, a spominju se još 103 muslimana kao sudionici tih zločina.

Iz ustaša u partizane

Ostali su sudjelovali u kasnijim zločinima nakon 1941. Naravno, tu se ne računaju zločini nad Hrvatima uglavnom počinjeni nakon „preorijentisanja“ od kraja 1944., tijekom 1945., pa sve do 1951., oni za „antifašiste“ ne postoje. Ako i postoje, onda su to tek „incidenti“, „nekontrolirane osvetničke akcije koje treba sagledati u pravom kontekstu“ i sl. Isto kao i u nedavno završenom (Domovinskom) ratu.

Među suđenima zbog ratnih zločina su i mnogi muslimani Stočani. Od ukupno 182 osobe iz Stoca (Hrvati, Srbi i muslimani) koje se u spisima Okružnog suda u Mostaru spominju kao „fašisti“ i počinitelji ratnih zločina (nad Srbima ili muslimanima) njih 94 su muslimani, među kojima su i dvojica Kaplana. Nisam sklon vjerovati u komunističku pravdu i pravednost njihovih sudova, ali držimo li se slijepo „antifašizma“ i komunističke partizanske epopeje, onda svakako i ove podatke treba uzeti u obzir. Nije valjda Omerbeg Rizvanbegović bio jedini ustaša musliman u Stocu.

Na suđenju održanom u siječnju 1951. pred Okružnim sudom u Mostaru osuđena su 32 muslimana iz Gacka za ubojstvo 165 Srba koji su u lipnju 1941. ubačeni u Koritsku jamu. Naime, svi su počinitelji tog zločina bili muslimani, po abecedi od Hakije Avdića do ustaškog logornika Mehe Zubčevića. Svi su osuđeni na relativno blage kazne uz pomoć lažnog svjedočenja Halida Čomića, koji je bio ustaški tabornik, ali je tu funkciju pravdao „ilegalnim radom“ i navodnim „nalogom KPJ“. Lažna svjedočenja i lažni „nalozi KPJ“ bili su uobičajen način zaštite među muslimanima (dijelom i među Srbima). Samo oni najekstremniji i najeksponiraniji su stradali dok se čaršija pobrinula zaštititi ostale. Tako su neki (od 12.000) pripadnici ustaške vojnice, SS divizije ili talijanske antikomunističke milicije postali „antifašisti“ i visoki dužnosnici kasnije komunističke vlasti. Mostarci Muhamed Rudan i Jusuf Dvizac postali su oficiri Udbe, Asim Kazazić direktor Autoprevoza, Omer Deronja referent za boračka pitanja. Poseban je slučaj domobranskog pukovnika prof. Fuada Slipičevića koji je dobio visoko njemačko odličje za akcije na Kozari.

Neposredno poslije rata, neko vrijeme je tretiran kao „njemački špijun“, ali je kasnije postao „borac NOB-a“ i ovlašteni tumač proteklih događaja. Navedeni podaci tek su sličica u mozaiku muslimanskog djelovanja i uloge u Drugome svjetskom ratu, ali je i ona dovoljna da opovrgne priču o njihovu neupitnom „antifašizmu“ i „merhametu“ kao i prilično raširenu podvalu kako su navedene (i sve druge) zločine počinili Hrvati katolici iz zapadnog dijela Hercegovine koji su „nosili fesove i dozivali se muslimanskim imenima“, a sve to kako bi „zavadili Srbe i muslimane“.

doc2Član Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH Uglješa Danilović napisao je 17. rujna 1941. da su muslimani u istočnoj Hercegovini „masovno sudjelovali u zločinima nad srpskim stanovništvom“. Pukovnik JA Hamdija Osmanović iz Cazina na trećem zasjedanju ZAVNOBiH-a u travnju 1945. je rekao: „Neki ljudi govore da Muslimani u ono vrijeme nisu pošli za ustaškim pokretom, nisu se našli u redovima ustaša, nisu se našli u redovima okupatora, ali drugovi i drugarice, mi Muslimani moramo priznati da se golema većina Muslimana našla na frontu okupatora. Iz kojih razloga i kako to sam malo prije naveo. Međutim, narodni pokret je pokret sveopšti, pokret svenarodni. I Muslimani koji su vidjeli i osjetili na svojoj koži kakav je strašan teror okupatora, kakva je sudbina namijenjena Muslimanima, kada su osjetili slabljenje Njemačke pod udarima Crvene armije i naše vojske, oni su počeli da se preorijentišu, počeli su stupati u redove narodno-oslobodilačke vojske.“

„Preorijentisao“ se i dio SDA, pa su i oni postali „antifašisti“ računajući da je to politički probitačno i efikasno, posebno u borbi protiv hrvatskog nacionalizma, ali i hrvatskog nacionalnog identiteta u BiH. Mašući komunističkim i jugoslavenskim zastavama, vratili su se desetljećima unatrag i stvorili teško probojan zid između naroda koga zastupaju i u čije ime nastupaju i svojih susjeda čije političke zastupnike, a time i njih same podlo i licemjerno proglašava „fašistima“. Hrvatski narod u Hercegovini ima vrlo ružna sjećanja na te zastave i na taj zločinački režim, zato se protiv njega 90-ih tako odlučno i borio. Zato ga ni danas ne prihvaća i teško da će ga ikada prihvatiti. To je razlog da umjesto ljudi s integritetom, umjesto uglednih Hrvata, bošnjački nacionalisti moraju dovesti Zorana Pusića da lupeta o „bogumilstvu“ i „predstavlja Hrvate“ na njihovu „antifašističkom“ piru i tako stvaraju privid tobožnjeg „građanstva“ i „multinacionalnosti“. Pokazalo se da na taj način ne mogu dobaciti ni do Kravice – izletišta nedaleko od Ljubuškog odakle su „antifašisti“ vraćeni tamo otkuda su i došli.

Logično je pitati se zašto je to tako? Na prostoru današnjih triju južnih (hercegovačkih) županija Federacije BiH u Drugom svjetskom ratu stradalo je oko 24.000 Hrvata. Dvije trećine njih (16.000 – dvije Srebrenice) ubijeno je poslije rata. Starosni prosjek je oko 23 godine. U istočnom dijelu Hercegovine, u općinama Stolac, Neum, Trebinje i Ravno te u planinskom dijelu konjičke općine poznatom i kao „gornja Hercegovina“ prikupljeni su poimenični podaci za 4515 stradalih Hrvata. Od toga ih je 1864 ubijeno nakon zarobljavanja, nakon rata, na Križnom putu. Stradalo je 2138 hrvatskih civila. Među njima je tijekom rata i poraća ubijeno ili umrlo od ratnih posljedica i teških uvjeta života u izbjeglištvu 684 djece mlađe od 15 godina i 817 žena.

Neke od njih ubili su poslije rata pripadnici Ozne, odnosno Udbe ili komunističke milicije u potrazi za škriparima. Tako su 7. kolovoza 1945. ubili Ružu Maslać iz Sjekosa, trudnu ženu bivšeg odbornika, a poslije škripara Rafe Maslaća, koji se skrivao na planini Žabi. Nedaleko od Hrasna ubijena je 23. siječnja 1946. Luca Vukorep zajedno s bratom Boškom. Malo nakon toga, u proljeće 1946., ubijene su Ivana i Cvijeta Obad iz Papratnice dok su čuvale ovce. O komunističkom teroru u zapadnom dijelu Hercegovine da i ne govorimo. To je drugo lice jugoslavenskog komunističkog „antifašizma“ i tom je krvlju obojena boljševička crvena zastava.

Ali nisu bošnjačkim „antifašistima“ važne zastave, one služe tek da se prikriju prave namjere. Tko zna koliko su ih do sada i koliko će ih još promijeniti. Mnogi od današnjih „antifašista“ i boraca protiv „ustaštva“ nedavno su oblačili crne odore i izaglasa klicali novom poglavniku pozdravljajući ga „starim hrvatskim pozdravom“ „Za dom spremni“, „Bog i Hrvati“, Alah i Muslimani“. Starijim i bolje obaviještenim čitateljima poznata je smotra HOS-a koja je održana u Metkoviću u ljeto 1992. godine, na kojoj su bili i mnogi „antifašistički“ slavljenici, tada stolački HOS-ovci, koji su samo nekoliko mjeseci ranije bili i suradnici srpske vojske u vrijeme okupacije. Nisu oni crvene ili crne, nego su oni svake boje. Da i ne spominjem nedavnu zajedničku vlast, koaliciju, platformu ili kako se ono zvaše savez komunističkih sljedbenika sa sljedbenicima Mladih Muslimana i ustaškog pokreta.

Zločini nad Hrvatima

Zacrvene li se imalo crni obrazi „antifašistima“ dok prolaze okićeni crvenim zastavama kroz Konjic ili kroz Jablanicu u kojoj je 1993. (na koju se uporno pozivaju) ubijeno 69 Hrvata među kojima je bilo 15 civila, kada obilaze Muzej „Bitke na Neretvi“ u kojem je bilo zatvoreno 350 od 623 ulogorenih jablaničkih Hrvata, među kojima i 69 djece.

U tom je „antifašističkom“ muzeju šest civila umrlo, a dvije su žene silovane. A tek u Grabovici, gdje je u jednoj noći slavna „antifašistička“ Armija BiH poklala čitavo selo i to izvan borbenih djelovanja u dubini teritorija koji su kontrolirali, što je jedinstven slučaj u hrvatsko-muslimanskom ratu. Svi drugi zločini i pokolji uglavnom su bili na linijama sukoba. Znaju li „antifašisti“ da je na platou na Radimlji pobijeno i zatrpano na tisuće Hrvata, barem koliko i u Srebrenici.

Pobili su ih i u rovove i jame zatrpali 1945. godine pripadnici iste vojske koja se u jednom povijesnom trenutku pod vodstvom KPJ tek „preorijentisala“. Oni što su 1944. skidali kokarde i stavljali petokrake, tijekom 1992. su skidali petokrake i vraćali kokarde. U njihovim su se postrojbama 1942. kao i 1992. nalazili i mnogi hercegovački, odnosno stolački muslimani (Bošnjaci) čija je sposobnost „preorijentisanja“ fascinantna. Jedino se 1993. nisu uspjeli „preorijentisati“ jer su uhvaćeni usred tog „preorijentisanja“ dok su pokušavali oružjem koje su dobili od HVO-a napasti svoje suborce Hrvate, zauzeti Stolac, ovladati dolinom Neretve i osigurati izlazak na more. Sve po planu nacionalnog vodstva.

Ono što tada nisu uspjeli oružjem danas pokušavaju provociranjem incidenata, kontroliranim nasiljem, stvaranjem izvanrednog stanja, prizivanjem protektorata i uspostavom „distrikta“. A sve to u ime „antifašizma“ koji je u ovom slučaju samo maska brutalnog nacionalizma koji graniči s fašizmom.

Vjerujem da ovakvu političku avanturu većina Bošnjaka, pa i članova SDA, ipak neće prihvatiti. Nadam se da su se napokon „orijentisali“ (što ne znači nužno okretanje Orijentu) i da kao izgrađena i zrela nacija mogu voditi odgovornu politiku i prema sebi i prema svojim susjedima Hrvatima i Srbima s kojima dijele Bosnu i Hercegovinu i s kojima je trebaju graditi da uistinu bude i bošnjačka i hrvatska i srpska, da bude ugodna i po mjeri svima. Jer je jedino takva i moguća.

dr.sc.Ivo Lučić/Večernji List

IVO LUČIĆ: Sukobi dvaju naroda u Hercegovini traju stoljećima, a ponovno su eskalirali u Stocu

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Jedva da se Tito i ohladio, a njegov službeni životopisac, poltron, slugan i autor panegirika koji mu je vjerno služio sve do smrti, agitpropovac, prljavi propagandist komunističkog režima i ratni zločinac Vladimir Dedijer, s prijetvornošću i perfidnošću kakva se sreće samo kod do srži pokvarenih individua bez morala, karaktera i skrupula, kreće u obračun s njim.

S istim žarom s kojim ga je do tada veličao.

Zajednička je osobina svih kameleona da gazdi kad jednom zatvori oči i izgubi moć koju je imao, po pravilu trče prvi zakucati čavao u lijes – i ne samo to, nego se usput i nabaciti blatom na „lik i djelo“ dojučerašnjeg gospodara, nesvjesni valjda da iz toga po pravilu izlaze i sami još prljaviji nego su do tada bili.

To je sindrom gmizavaca, beskralježnjaka, najamnika koji cijeli svoj ovozemaljski vijek provode u sjeni „jakih“ i „moćnih“, bez vlastitog identiteta, imena, prezimena, stava i bez prava na mišljenje i slobodnu riječ. Ovi zarobljenici duha se (vjerojatno) podsvjesno, nagonski, vođeni svojim naglo oslobođenim frustracijama, žele osvetiti gospodaru zbog promašenih života, svjesni da su ih utrošili uzalud, jer ako čovjek od sebe napravi roba nema većeg  jamstva da je ovozemaljski život stukao uludo i to mu, koliko god glup i ograničen bio, kad-tad pukne pred očima. I budući da za to nemaju hrabrosti za života gospodara, osvećuju mu se nakon smrti.

Dakako, ima i obrnutih primjera – da se bivšeg nacionalnog ili ideološkog lidera nekritički i jednostrano hvali i post-mortem, čak što više, kuje u zvijezde i idealizira preko svake mjere – više nego za života, što obično ovisi od naslijeđenih sinekura (ili „tantijema“ čija isplata još uvijek teče), ali i od platežne moći obitelji pokojnika koja se bori za bolju prošlost svoga uglednog člana – više sebe, nego njega radi.

Rijetki su izbalansirani i objektivni prikazi, pogotovu radi li se o osobama koje spadaju u tzv. recentnu povijest. I što je vremenski odmak od nje i vremena u kojoj je živjela i djelovala kraći, za očekivati je da će i te objektivnosti i istine biti manje.

Htjedoh započeti nešto o Aliji Izetbegoviću, a misao mi pobježe na Tita i Dedijera, ne znam ni sam zašto.

Obiteljska fotografija

Možda stoga što sam nedavno pročitao nekoliko neuspjelih (da ne kažem tragikomičnih) panegirika o Aliji državniku za sva vremena, spasitelju Bosne, beskompromisnom borcu za ovo i ono…a protiv ovoga i onoga (svega što nije bilo dobro, naravno) i tako dalje i tomu slično…(što me neodoljivo podsjetilo na hvalospjeve što ih je Dedijer skovao „u slavu Tita“ u knjizi-spomeniku „Velikom Vođi“ koja je svjetlo dana ugledala daleke 1953. godine – Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju). Dedijer je okrenuo ploču čim je Broz sklopio oči i zagudio sasvim drugačiju pjesmu u Novim prilozima… (u tri sveska izdana od 1981. do 1984.), što je bilo sasvim u skladu a rađanjem velikosrpskog nacionalističkog pokreta koji svoju koncepciju nije mogao provesti bez rušenja karizme bivšeg jugoslavenskog diktatora.

S Alijom se danas u B i H događa sasvim obrnut proces – dakako, u okviru muslimanske unitarističke struje – koja u svom nekadašnjem nacionalnom lideru vidi sredstvo za jačanje težnji usmjerenih na islamiziranje ove države, ili barem današnje Federacije.

No, tko god se lati nemoguće misije s nakanom da Aliju prikaže kao junačinu, odlučnog, otresitog, hrabrog i poštenog čovjeka od riječi i karaktera, u najmanju je ruku na skliskom terenu. Jer, sam će ga Alija demantirati – ovo je ipak vrijeme elektronike…za one koji možda zaboravljaju.

U skoro vrijeme (kako najavljuju njihovi mediji) započet će snimanje TV serijala (u 6 epizoda) u turskoj produkciji pod nazivom „Alija“ (prilično „originalno“ mora se priznati), a u kojemu će se kao predložak primijeniti upravo ta idealistička matrica o Aliji „baš-čeliku“, „super-Aliji“, „extra Aliji“, „naj-Aliji“ (u svakom smislu i svakom pogledu). Da će biti baš tako i nikako drugačije, i da ćemo umjesto neodlučnog, labilnog, prevrtljivog smutljivca koji ništa od osobina pravoga lidera, političara i državnika nije imao, putem malih ekrana vidjeti Aliju u liku muslimanskog „supermena“ i „alfa mužjaka“, jamči nam dinastija Izetbegović preko koje se cijeli projekt vodi. Očekuju nas elegantni turski glumci i glumice, uredni i našminkani, gospodskih manira i naravno, mnogo fizički privlačniji i ljepši nego su bili Alija i njegova svita i uz sve to oprobani u turskim sapunicama. Svi su izgledi da će biti veselo, pogotovu za suvremenike kojima su on i ostali akteri još uvijek u sjećanju – i to onakvi kakvi su stvarno bili.

Budući da Alija nije Tito (mada je možda ponekad intimno i sanjao kako će postati nešto slično – barem u okviru B i H ako ne šire), kao što ni ja nisam Vladimir Dedijer (Bogu hvala), ovom prigodom odlučih uz (već poznatu) biografiju rahmetli Alije Izetbegovića navesti samo nekoliko natuknica – ili crtica (umjesto Priloga) ne bih li nekako pomogao popuniti praznine – pa kako tko shvati, od volje mu i halal mu bilo.

Logično, riječ je detaljima iz Alijinog života i postupcima koji su kontroverzni, proturječni i u priličnoj mjeri nekonzistentni, te uvelike odudaraju od takvog jednostranog romantičarskog pogleda kakav se njeguje među njegovim pristašama i obožavateljima u B i H.

Nadam se da će uz sve ostale materijale kojima raspolažu obitelj Izetbegović i ekipa koja radi TV serijal, dužnu pozornost pokloniti njegovom cjelokupnom „liku i djelu“, pa i mnogim pogrešnim „državničkim“ odlukama i potezima koje su svojom krvlju skupo platili narodi Bosne i Hercegovine, a prije svih Hrvati i muslimani.

Pa da krenemo od početka:

1).Nepoznato je gdje je Alija Izetbegović bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Fotografije koje dokazuju (navodnu) pripadnost Alije Izetbegovića Handžar SS diviziji

Neki tvrde da je bio „antifašist“ i „partizan“ (sa 16-17 godina starosti), drugi kako je već 1940. (dakle u 15. godini života) postao članom „antikomunističke organizacije“ zvane „Mladi muslimani“ (sa sjedištem u Sarajevu), gdje se navodno „bavio humanitarnim radom pomažući izbjeglim i prognanim civilima, štiteći i skrivajući progonjene ‘bošnjake’ i popravljajući džamijske ruševine“ (ostaje enigma od koga je, kako i koga sve „spašavao“ i koje „džamijske ruševine“ sanirao, ali, eto, piše se…tu i tamo). Također se zadnjih godinu-dvije piše, kako je mlađahni Alija Izetbegović bio (ni manje ni više) nego pripadnik nacističke kvislinške formacije „Handžar SS divizije“ – u prilog čemu su objavljene čak i neke fotografije, ali o tomu nešto kasnije.

Zaključak koji se nameće nakon svega jeste: Za Aliju Izetbegovića se pouzdano ne zna gdje je bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata…što je prilično zanimljivo, budući da je rođen 1925. godine i o svemu zasigurno postoje pisani tragovi. Nije mogao u isto vrijeme biti komunist i antikominist, antifašist i islamski radikal.

2).Svjedoci smo mnogih praznina i nejasnoća u njegovom životopisu i u razdoblju poslije rata.

Jedino što je izvjesno, jeste da je 1946. godine Alija uhićen i da mu je suđeno od strane jugoslavenskog komunističkog suda (navodno zbog sudjelovanja u utemeljenju islamskog časopisa „Mudžahid“, kao i zbog pripadnosti organizaciji „Mladi muslimani“).

I to u cijelosti anulira njegovu navodnu „antifašističku“ i „partizansku“ prošlost, koja je po svemu sudeći najobičnija (i to nevješto sklepana) izmišljotina.

Alija je, naime, uhićen u vrijeme redovitog odsluženja vojnog roka u JNA i izveden pred sud (1. ožujka 1946.), te mu je izrečena kazna od 3 godine zatvora. Iz zatvora je izašao na slobodu – i vratio se u civilni život – točno 3 godine poslije (1. ožujka 1949. godine). Budući da je vojni rok u to vrijeme trajao 3 godine, postavlja se pitanje, kako to da je pušten, a da nakon zatvora nije odslužio ostatak gotovo trogodišnjeg vojnog roka? Kako je moguće, da je ovom „islamskom državnom neprijatelju“ u isto vrijeme teklo izdržavanje zatvorske kazne i služenje vojnog roka? Među kakve je to povlaštenike sustava spadao Alija Izetbegović?

3).U nedoumicu dovodi i ono što se s Alijom događalo desetljećima kasnije.

Naime, nakon izlaska s robije, on nesmetano upisuje i završava Pravni fakultet u Sarajevu i potom radi kao pravni savjetnik u više jugoslavenskih poduzeća, što je prilično neuobičajeno za jednoga kažnjavanog „narodnog neprijatelja“ (bio je suđen zbog „kontrarevolucije s pozicija islamskog fundamentalizma“ – što je bila jednaod najtežih kvalifikacija), pogotovu u tadašnjem sustavu u kojemu je temeljeni kriterij za obavljanje bilo kakvog pristojnog posla bila moralno-politička podobnost.

Alija 1946. u vrijeme kad je osuđen

Alija, dakle, nesmetano radi u državnim firmama i prima pristojnu plaću sve do 1983. godine, kad je ponovno uhićen i izveden pred sud zbog “Islamske deklaracije“ (koju je napisao 13 godina prije – 1970.). Zbog „planiranja stvaranja islamske države“ na području SFRJ, osuđen je s još 12 muslimanskih intelektualaca i dobiva 14 godina zatvora. S robije, međutim, izlazi već poslije 5 godina (1988.).

Postavlja se opravdano pitanje: Kako su Alija i njegovi suradnici mogli nesmetano raditi na projektu „stvaranja islamske države na području SFRJ“ godinama prije, a da na to nisu reagirale jugoslavenske komunističke službe kojima nije moglo promaknuti ni ono što se protiv Jugoslavije poduzimalo u emigrantskim krugovima, a kamo li u samoj zemlji? Kroz cijelo poratno razdoblje on je bio usko povezan s krugovima IVZ (Islamske vjerske zajednice), pa je stvar utoliko zanimljivija. SDB je to morala znati.

I, na kraju, tko i kako ga je pustio na slobodu prije isteka polovice kazne, uzme li se u obzir da se djelo zbog kojega je osuđen prema tadašnjem kazneno-pravnom zakonodavstvu SFRJ („kontrarevolucija“, odnosno, zločin „protiv naroda i države“) tretiralo kao posebno težak crimen? Zašto su komunisti imali tako benevolentan odnos prema muslimanskom radikalizmu i je li Alija kod njih uživao poseban status iz nekih drugih razloga, pitanja su koja još uvijek čekaju odgovore.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

HRVATI KRALJEVSKOG GRADA JAJCA SLAVE POBJEDU

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima Jajca u čast 22. obljetnice oslobođenja grada

U srijedu, 13. rujna 2017., navršava se 22. godine od oslobađanja Jajca i Pougarja.

Dan je to kada će se tisuće Hrvata iz ovoga kraja razasutih diljem svijeta, sa svojim obiteljima, rodbinom, gostima i prijateljima, ponovno okupiti u svome rodnom gradu i okolici, iskazati zahvalnost hrabrim braniteljima i osloboditeljima i prisjetiti se vremena slave i ponosa, ali i kalvarije kroz koju su svi skupa prolazili ratnih 90-ih godina.

I ono najvažnije: još jednom će odati dužnu počast svim žrtvama i pomoliti se za njihove duše…jer sloboda je preskupo plaćena da bi oni koji su za nju dali najviše bili zaboravljeni.

Od velikog je značaja da se Hrvati i to ne samo iz Jajca, nego i iz svih drugih krajeva Herceg Bosne okupljaju i podsjećaju na istinu, pogotovu danas kad se ta istina od strane mnogih pokušava izokrenuti i iskriviti s namjerom dokazivanja kako su Bošnjaci najzaslužniji za obranu Bosne i Hercegovine, pa i krajeva koji bi da nije bilo hrvatskih snaga sasvim sigurno završili u granicama „republike srpske“.

Rat je za Hrvate u B i H započeo napadom srpsko-crnogorskog agresora na selo Ravno i njegovim razaranjem (1. listopada 1991. godine), kada je Alija Izetbegović u ime Predsjedništva B i H (!?), odnosno, muslimanskog naroda (uzurpirajući tu funkciju i zanemarujući činjenicu da je dio B i H napadnut) proglasio „neutralnost“ i u službenoj izjavi rekao: „Zapamtite, ovo nije naš rat“.

Za muslimane je početak rata i danas 1. travnja 1992., jer očito nikad nisu hrvatske prostore smatrali dijelom B i H.

Zar još uvijek nekomu treba dokazivati da je srpski agresor upravo zahvaljujući Armiji B i H i njezinoj brutalnoj agresiji na srednju Bosnu – u namjeri osvajanja hrvatskih prostora – zauzeo preko 70% B i H i to uglavnom ona područja u kojima su oni (muslimani) bili u apsolutnoj, natpolovičnoj ili relativnoj većini u odnosu na ukupno stanovništvo, te da je stvarno oslobađanje B i H započelo tek prestankom muslimanske agresije na Hrvate i zajedničkim angažiranjem HVO-a i HV-a?

Činjenice su neumoljive i one nepobitno dokazuju, da su se muslimanske snage, nakon što ih je srpski agresor potisnuo iz istočne Bosne i Posavine okrenule protiv Hrvata, okruživši njihove enklave i u ta područja planski naseljavajući desetke tisuća svojih izbjeglica, da bi potom krenule u otvorenu agresiju.

Svoje su namjere, uostalom i oni sami jasno potvrdili na„Prvom bošnjačkom saboru“ održanom 27/28. rujna 1993. godine u Sarajevu, na kojemu se okupila njihova politička, vjerska i intelektualna elita ojačana „poslanicima“ i vojnim zapovjednicima Armije B i H s terena, koji u „pobjedničkom“ zanosu prijete kako će „uskoro dotući ovog slabijeg neprijatelja“ (HVO) i onda „krenuti na jačeg“ (VRS), najavljujući čak „prodor prema Jadranu“ i „oslobađanje Gruda i Neuma“.

Zar su to mogli biti hrvatski saveznici? Oni koji su potpisivali sporazume s Republikom Hrvatskom i predsjednikom dr Franjom Tuđmanom o zajedničkoj obrani B i H, a nisu ih se nikad držali?

Nakon što je ovaj plan propao, jer su Hrvati najveći dio svojih prostora obranili, Alija Izetbegović i njegovo vodstvo primorani su prihvatiti Washingtonski mirovni sporazum (ožujak 1994.), prekinuti agresiju i otpočeti suradnju s Hrvatima, pa čak pristaju i na konfederaciju s Republikom Hrvatskom, dok vojna komponenta hrvatskoga naroda (HVO) i Hrvatska zajednica Herceg Bosna (na koju se oni danas nabacuju blatom!?) ULAZE U VOJNI I DRŽAVNI SUSTAV FEDERACIJE KAO LEGALNE SASTAVNICE.

U prvoj zajedničkoj (združenoj) operaciji kodnog naziva „Cincar“ (1. do 3. studenoga 1994.) HVO i Armija B i H oslobađaju Kupres i Kuprešku visoravan (HVO ulazi prvi u Kupres 3. studenoga), a potom slijede presudne operacije Hrvatske vojske i HVO-a („Zima ’94.“, „Skok 1.“, „Skok 2.“, „Ljeto ’95.“, „Maestral“, „Južni potez“), kojima se uspostavlja ravnoteža snaga i srpski agresor potiskuje, čime se stvaraju preduvjeti za potpisivanje sporazuma u Daytonu. Tomu u znatnoj mjeri doprinosi i blistava pobjeda HV u operacijama „Bljesak“ i „Oluja“ (svibnja i kolovoza 1995.).

Od svih ovdje spomenutih operacija, dijelovi Armije B i H sudjeluju samo u dvije – „Cincar“ i „Maestral“, u svim ostalim združene postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane i Hrvatske vojske odnose pobjede – bez ičije pomoći, vlastitom krvlju i žrtvama.

Armija B i H nema nikakve veze s oslobađanjem Jajca i Pougarja. Dok su u početnoj fazi obrane (1992. godine) i dali neki doprinos, oni u oslobađanju Jajca 1995. nisu sudjelovali i naprosto je smiješno slušati što danas neki od njih govore. Jako dobro znaju da su u to vrijeme vodili svoje operacije u zapadnoj Bosni (Sanski Most, Ključ…)

Unatoč svemu, oni svake godine upravo ovih dana kad Hrvati slave oslobađanje kraljevskog grada Jajca i odaju počast svojim žrtvama, na zidinama tvrđave razvijaju svoje zastave – zastave države i Armije, koje, istini za volju nisu niti postojale u vrijeme operacije „Maestral“ 1995. godine.

Zaboravljaju da se povijest ne može ukrasti niti istina prekriti lažima, koliko god one velike i drske bile.

Hrvati razvijaju svoj stijeg, stijeg s povijesnim hrvatskim grbom, stijeg svoga naroda pod kojim su ginuli i krvarili i s kojim su ušli u kraljevski grad Jajce 13. rujna 1995., na povijesnoj tvrđavi što ju je sagradio plemić i vladar hrvatske krvi, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, utemeljitelj grada Jajca.

Istina o hrvatskom puku i njegovoj povijesti u Jajcu i srednjoj Bosni urezana je u tvrdoj stijeni i zalivena krvlju i to izbrisati ne mogu nikakve laži i krivotvorine.

 

Golgota je započela 1992.

 Velikosrpska agresija na općinu i grad Jajce započela je sredinom ožujka 1992. godine (dakle, 2 tjedna prije službenog „početka rata u B i H“ koji za muslimane počinje punih 6 mjeseci nakon agresije na Ravno!?) u sklopu „Operacije Vrbas 92“, kojom je agresor nastojao ovladati strateškim prometnicama i energetskim potencijalima na Vrbasu (hidroelektrane Jajce I i Jajce II), te potom staviti pod nadzor šire područje Vrbaske župe, što  bez osvajanja ovoga srednjo-bosanskog grada nije bilo moguće. Prije izravnih napada, agresor je zauzeo dominantne kote i položaje na prilazima Jajcu, tako da je jedina veza sa slobodnim dijelom Bosne bio šumski put preko Turbeta (smjer kojim je kasnije prolazio koridor nazvan Put spasa).

Četnici su 23. ožujka napali selo Ljojiće koje su iznenađeni i slabo naoružani mještani nastojali grčevito braniti. Tadašnji Izvršni odbor SO Jajce primoran je 7. travnja proglasiti izvanredno stanje za područje cijele općine, a već sutradan, 8. travnja, gine Franjo Ladan Pancer, jedna od prvih hrvatskih žrtava u ratu u B i H. Dva dana poslije, u Zagrebu je formirana studentska postrojba Hrvatskog vijeća obrane pod zapovjedništvom Stipana Spajića, koja u Jajce stiže 1. svibnja.

Srpske snage (postrojbe „JNA“ i četnici) okružili su grad  i okolna sela sa svih strana, a topnički udari na samo središte Jajca započeli su 27. svibnja i od tada su topnički i kombinirani tenkovsko-pješački napadi postali svakodnevica. Naročito veliki pritisak dolazio je iz smjera Banja Luke i Mrkonjića. U samo 46 dana izvedeno je 128 napada, a prvi udar agresorskih zrakoplova uslijedio je 12 kolovoza i to izravno na grad Jajce.

Područje Jajca i Pougarja branilo je ukupno oko 3.500 bojovnika (iz sastava sedam jajačkih bojni, Duvanjske bojne Jajce, Pougarske bojne, I. bojne Kotor Varoš, hrvatskih postrojbi iz Lašvanske doline, postrojbe HOS-a i TO B i H – koja je bila sastavljena uglavnom od muslimanskih boraca), a bojišnica se protezala u duljinu 125 kilometara.

Od tih 125 kilometara, hrvatske postrojbe držale su 106 kilometara prve crte (85%), a ostatak muslimanske (koje su sebe tada nazivale „TO B i H“- „Teritorijalna odbrana B i H“).

Hrabri branitelji odolijevali su punih 7 mjeseci neusporedivo jačem, brojnijem i tehnički nadmoćnijem neprijatelju. U potpunom okruženju, bez logistike i mogućnosti redovite dopreme naoružanja, streljiva, hrane i sanitetskog materijala, činili su nadljudske napore kako bi obranili svoje prostore, domove i obitelji. U ratnoj bolnici (smještenoj u samom gradu Jajcu), dnevno je zbrinjavano i obrađivano na stotine ranjenika – branitelja i civila, a u njoj je nekoliko mjeseci požrtvovno i vrijedno radio i kirurg afričkog podrijetla popularni „dr Ben“ (Benjamin Alfred Markin). Ratna je bolnica zbog stalnih topničkih i zrakoplovnih udara morala na kraju biti evakuirana na sigurnije mjesto – u objekt HE Jajce koji je bio ukopan u brdo iznad rijeke Vrbas.

Kroz cijelo vrijeme ratnih sukoba, nastojalo se iz okruženja izvlačiti civile i oni su napuštali grad Putem spasa (uskim koridorom preko krševitog planinskog terena u smjeru Travnika – jedinom komunikacijom koja je život značila za hrvatsko i muslimansko stanovništvo srednje Bosne, a vodila je preko prostora pod kontrolom HVO-a). Na mjestima je koridor bio jedva širine puškometa, izložen stalnim napadima srpske agresorske strane (kasnije i muslimanskih postrojbi koje su sprječavale dostavu materijala i humanitarne pomoći i pljačkale konvoje), a koristio se uglavnom noću i bez paljenja svjetala na vozilima. Unatoč odredbama Ženevske konvencije, srpski agresor je redovito tukao po kolonama civila koje su se izvlačile iz okruženja.

Žestoki višemjesečni napadi toliko su iscrpili branitelje da je crta obrane počela popuštati i neprijatelj ih probija 30. listopada 1992. godine, kada započinje povlačenje hrvatskih branitelja i civila.

Kasnije su počele kolati lažne tvrdnje iz redova Armije B i H, kako je HVO Jajce „izdao grad“, no prava istina je posve drugačija.

Hrvati su se zadnji povukli s područja Jajca i Pougarja, a muslimani jako dobro znaju što su činili i kako su se ponašali.

Osim domaćih bojovnika HVO-a, u obranu Jajca upućeni su i pripadnici HVO-a iz Hercegovine, kojima muslimani nisu dali proći, nego su ih zadržali i blokirali kod Vakufa i Bugojna, a isto tako su postupili i s pojačanjem koje je dolazilo iz Busovače. Hrvati Jajca tada nisu znali da je Armija B i H već započela rat protiv njih (na području Travnika su 20. listopada na kukavički i podmukao način – iz zasjede – ubili prvog zapovjednika HVO-a Travnik Ivicu Stojaka i potom započeli otvorene napade na postrojbe i objekte HVO-a, pogotovu skladišta i rezerve nafte) pa su još punih 10 dana pružali otpor kao da su saveznici.

Temelji vojske Hrvata u B i H postavljeni su 8. travnja 1992. godine osnivanjem Hrvatskog vijeća obrane – HVO

Borbe za Jajce u znatnoj su mjeri usporile planove srpskog vojnog vrha. Do kraja listopada izvedeno je nekoliko kombiniranih operacija u koje je bilo uključeno sve čime su srpske snage raspolagale, ali odlučan otpor branitelja svaki je put spriječio njihovu realizaciju. Srpska je vojska vršila česta pregrupiranja i reorganizaciju svojih napadačkih postrojbi, uz stalno uvođenje svježih snaga u napadna djelovanja.

U završnim operacijama srpske su snage oko Jajca imale raspoređenih više od 220 topničkih oruđa raznih kalibara. Osim nebrojenih topničkih, tenkovskih i pješadijskih napada, branitelji grada otrpjeli su i 120 zračnih udara, a na Jajce je palo preko 120 tisuća granata.

Obrana Jajca bila je slomljena ponajviše zahvaljujući slaboj logističkoj potpori, velikom broju poginulih i ranjenih i nemogućnosti uvođenja svježih snaga sa slobodnog teritorija, kao i lošoj koordinaciji s postrojbama Armije BiH. U jutarnjim satima 29. listopada došlo je do povlačenja dijela postrojbi Armije BiH s položaja, nakon čega su se povukle i postrojbe HVO-a kako ne bi pale u okruženje. Istog dana srpske snage su ovladale gradom Jajcem, a tisuće civila i vojnika danima su se nakon toga izvlačili do slobodnog teritorija.

Opsadu Jajca od početka je vodila je 30. krajiška divizija koja je u tim borbama imala 275 poginulih i 966 ranjenih pripadnika. Nisu dostupni podaci za gubitke ostalih srpskih postrojbi koje su sudjelovale u napadima na Jajce. Tijekom sedam mjeseci opsade u napadima na grad bilo je angažirano (u raznim fazama njihovih borbenih djelovanja), 18 lakih pješačkih brigada, 2 oklopno-mehanizirane brigade, ratno zrakoplovstvo, topnički i raketni divizioni iz sastava 1. Krajiškog korpusa, bojna vojne policije, postrojbe CSJB Banja Luka, pričuvni sastav policije iz Mrkonjić Grada i Skender Vakufa, te postrojbe „Teritorijalne odbrane“ snage četiri satnije (čete).

Bio je to angažman desetaka tisuća srpskih vojnika i samo je bitka za Vukovar usporediva s obranom Jajca, jer, s druge strane, kako je već rečeno, Jajce je branilo devet (9) bojni HVO-a (sedam iz Jajca, jedna iz Pougarja i bojna Kotor Varoš) te postrojbe „TO“ (kasnije „Armije BiH“), sve u svemu oko 3.500 ljudi.

Kako bi slomili moral branitelja, Srbi su čak svome ratnom zrakoplovstvu upućivali zahtjeve za napade na Stari grad i svetište Svetog Ive u Podmilačju ističući u obrazloženju da bi rušenje crkve „djelovalo zastrašujuće za neprijatelja i utjecalo na gubitak morala“. 

Tijekom borbi u Jajcu poginulo  je 108 pripadnika HVO-a Jajce (tijela 5 branitelja još uvijek nisu pronađena). Poslije pada grada, na drugim bojišnicama poginulo je još 75 jajačkih Hrvata iz sastava jajačke brigade „Hrvoje Vukčić-Hrvatinić“ i drugih postrojbi HVO-a ( 24 poginula u Središnjoj Bosni, 26 poginulih na uskopaljsko-ramskoj bojišnici i 25 poginulih na drugim bojišnicama Herceg Bosne). Nakon povratka u Jajce i do okončanja Domovinskog rata poginulo je još 12 jajačkih branitelja, dakle, ukupno 200 hrvatskih bojovnika.

Tijekom šestomjesečne okupacije grada Jajca ranjeno je 526 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane Jajce, Pougarje i Kotor Varoš ( Stožer i pridodate postrojbe 29, I bojna 156, II bojna 77, III bojna 31, IV bojna 26, V bojna 31, VI bojna 10, VII bojna 58, Pougarje 74, Kotor Varoš 34 ranjena i 9 poginulih). Nakon pada Jajca po bojišnicama Herceg Bosne ranjeno je 157 pripadnika HVO-a Jajce, po povratku u oslobođeni grad Jajce do okončanja rata ranjeno je 47 pripadnika HVO-a Jajce.

 

Maestral je donio slobodu

Vojno-redarstvena operacija „Maestral“ odvijala se od 8. do 15.rujna 1995.godine i u njoj su sudjelovali:

  • gardijska brigada HV (koja razbija prednju crtu neprijateljske obrane i zauzima Pribelju, planinski masiv Jastrebnjak i Dragnić Podova)
  • gardijska brigada HV (brzim prodorom razbija snage neprijatelja i zauzima prijevoj Mliništa)
  • HGZ, ojačan 60.dgb „Ludvig Pavlović“, i dijelom Specijalne policije MUP-a HR HB (zauzima planinu Vitorog)

Nakon proboja 4. i 7. gbr HV, 3.gbr HVO-a preuzima dostignutu crtu 7.gbr HV, prelazi u napadna djelovanja i zauzima područje Poljanice – planina Klekovača – g.Ribnik.

Poslije uvođenja u borbeni raspored 4.gbr  HV (splitskih „Paukova“) u području Dragnić Podova (10/11. rujna ), 2.gbr HVO udara u bok i leđa neprijateljskih snaga i vodi žestoke borbe na prostoru od Raduškog kamena do Strojica. Istog dana (11.9.) brigada je u potpunosti izvršila zadaću, presjekla komunikaciju Kupres – Strojice – Šipovo i ovladala prostorom s.Ljuša.

U nastavku operacije ide se u oslobađanje samoga Jajca. Zapovjednik Hrvatskih snaga general pukovnik Ante Gotovina radi pregrupiranje, formira operativni smjer i određuje glavne snage, koje čine: 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB, ppn „Gavran 2“ i bojna Jajce. Zapovjednikom snaga imenuje brigadira Stanka Soptu, a zamjenikom brigadira Zlatana Miju Jelića.

Dana 12.9.1995.godine snage na operativnom pravcu nastavljaju napadna djelovanja i nakon cjelodnevnih žestokih borbi na pravcu Strojice – s.Babići – područje Grbavice, zauzimaju ključnu kotu Gorica, čime su stvoreni uvjeti za brz prodor prema Jajcu.

Paralelno na lijevom boku napadna djelovanja provodi 1.gbr HVO „Ante Bruno Bušić“, 6.dgb „Ludvig Pavlović“ satnija taktičkih snajperista GS HV, te 12.rujna 1995.godine u večernjim satima oslobađaju grad Šipovo i nastavljaju napadna djelovanja prema selima Trnovo i Majdan.

U noći  12/13. rujna, borbene grupe 2.gbr HVO  i Specijalne policije MUP-a HR HB ubacuju se preko Ćojlučkog brda i Paromlina i formiraju mostobran na rijeci Vrbas, te u jutarnjim satima 2.gbr HVO, Specijalna policija MUP-a HR HB i bojna Jajce ulaze u grad Jajce, zauzimaju kotu 453 (Tvrđava) te u potpunosti ovladavaju hrvatskim kraljevskim gradom Jajcem.

Sutradan (14. rujna), u nastavku napadajnih djelovanja, snage 2.gbr HVO  i Specijalne policije MUP-a HR HB, bojna Jajce Gavran-2 i 81.gb HV („Virovitička“), ovladavaju cijelim međurječjem Vrbasa i Ugra s dominantnim visovima Vitovlje, Ranča i Kljun, te Hidroelektranama „Jajce 1“ i „Jajce 2“, čime su područja Podmilačja, cijelo Pougarje i Dobretići u potpunosti oslobođeni.

Istodobno s napadnim djelovanjima na južnom dijelu jajačke bojišnice, dio snaga 2.gbr HVO uz koordinaciju s 81.gb HV ostvaruje uspjeh i na sjevernom dijelu bojišnice, ovladava prostorom s.Barevo i s.Mile, dok 81.gb HV ostvaruje uspjeh komunikacijom Jezero-Mrkonjić Grad i ovladava naseljem Majdan, čime su zadaće operacije „Maestral“ u cijelosti izvršene.

U obrambenom Domovinskom ratu 195 Jajčana pripadnika HVO-a dalo je svoj život, 5 se još uvijek vode kao „nestali“, 696 dali su svoje dijelove tijela, a neki od njih su i više puta ranjavani.

 

Hrvati Jajca na povijesnoj vjetrometini

 Na kraju, da se osvrnemo na trenutak i na prošlost kraljevskog grada Jajca, jer on i njegovi branitelji to svakako zaslužuju.

Najstariji artefakt koji spominje grad Jajce potječe iz 1396. godine i nalazi se u naslovu splitskog hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića, koji se nazivao conte di Jajce (grof od Jajca), dok je naziv kraljevskog grada dobio po tomu što je u njemu stolovao i okončao svoj ovozemaljski život posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.

Turci ga osvajaju 1463., ali jeseni iste godine oslobađa ga hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin koji na tom području uspostavlja Jajačku banovinu za obranu od Turaka. U vrijeme vladavine Osmanlija grad gubi značaj koji je do tada imao. U očuvanju vjere i narodnog identiteta najveću ulogu igraju franjevci iz Fojnice. Nasilje nad katolicima uzima maha i mnogi bježe iz grada. Crkva sv. Marije pretvorena je u džamiju a toranj svetog Luke u minaret. Požar koji je buknuo 1656. godine teško je oštetio grad. Broj vjernika opadao je i zbog epidemija kuge koje se javljaju u prvoj polovici XVIII stoljeća, ali već 1798. godine on naglo raste. Franjevci sredinom XIX stoljeća pokreću školstvo, a pred kraj turske vladavine podižu crkvu i samostan. Bosna Srebrena imala je također velikog značaja za održanje našega puka u ovom području.

Sve do kraja XIX i početka XX stoljeća, u Jajcu gotovo nema pravoslavnog pučanstva, ali budući da upravo tada teče proces njihova identificiranja sa srpstvom (pod uplivom i propagandom Srbije i Srpske pravoslavne crkve), ovaj novonastali „etnikum“ u desetljećima koja slijede počinje igrati sve značajniju ulogu, što je posebno bilo izraženo u vrijeme obje Jugoslavije (kako Kraljevine, tako i one socijalističke).

U studenome 1991. godine, nakon formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Jajce ulazi u njezin sastav.

Zbog svoje ljepote i geostrateškog položaja, ali i zbog prirodnih resursa, Jajce je bilo zanimljivo mnogim osvajačima koji su ga kroz povijest svojatali i željeli, ali su ga Hrvati uvijek branili i bili spremni na svaku žrtvu za njegov opstanak.

Tako je bilo i 1992. kada su se Jajčani suočili s jednom od najvećih pogibelji i tragedija u dugoj i slavnoj povijesti toga grada.

Prema popisu pučanstva iz 1991., u Jajcu je živjelo 45.007 stanovnika. Od toga je 17.380 (ili 38,61%) bilo Bošnjaka, 15.811 (ili 35,13%) Hrvata, 8.663 (ili 19,24%) Srba, 2.496 (ili 5,54%) Jugoslavena i 657 ostalih (ili 1,48%). Područje Pougarja koje je oduvijek nastanjeno većinom Hrvatima isključeno je 1963. iz općine Jajce i pripojeno općini Skender Vakuf, nastanjenoj većinskim srpskim pučanstvom. Time je nacionalna struktura u Jajcu promijenjena na štetu Hrvata. Međutim, 1991., Pougarci su izlaskom na referendum odlučili da se ovaj kraj vrati u sastav općine Jajce. Slijedom toga broj Hrvata porastao je za oko 5.000 i njihov udio u ukupnom broju stanovnika u Jajcu iznosio je 41,60% (20.761), dok je Bošnjaka bilo 34,91% (17.422), Srba 17,37% (8.666), te ostalih 6,12% (3.054).

Unatoč navedenim statističkim podacima, Srbi su isticali svoje „istorijsko“ pravo na Jajce te su početkom 1992. godine započeli s pripremama za njegovo osvajanje. Grad je bio u iznimno lošoj strateškoj poziciji zbog potpune okruženosti srpskim općinama (Skender Vakuf, Mrkonjić Grad i Šipovo), kao i zbog relativne blizine Banja Luke. Srpski vojni i politički vrh stoga je smatrao da jajački branitelji neće pružiti značajniji otpor. No, kao i u mnogim ranijim slučajevima poznatim  iz rata u Hrvatskoj, njihove prosudbe su se pokazale potpuno promašenima.

U jesen 1992. Jajce je okupirano, ali sloboda je svanula 13. rujna 1995. godine.

Bilo je to ispunjenje sna tisućama Jajčana nakon tri godine teškog prognaničkog života. Dok su se još vodile borbe kod Mrkonjić Grada, tisuće jajačkih Hrvata vratilo se i počelo obnavljati svoje porušene i opljačkane domove. Bio je to najmasovniji povratak prognanog puka u neko (do tada) okupirano mjesto u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine.

I ove će godine Jajčani i Pougarci doći svome kraju u pohode i prirediti vatromet u čast velike pobjede, s ponosom se sjećajući tih dana, kada su krajem ljeta 1995-e postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i Specijalne policije MUP-a HR HB s postrojbama Hrvatske vojske, u briljantnoj vojno-redarstvenoj operaciji „Maestral“ uspjele razbiti srpske snage na prilazima Jajcu i 13. rujna  ovladati središtem grada i svim strateškim pozicijama na području općine Jajce i Pougarja.

 

Hrvatski puk neće zaboraviti one iz čije je krvi niknula sloboda.

Njihovu žrtvu prinesenu na Oltar Domovine sačuvat će vječno u sjećanju, isto onako kako je kroz sva stoljeća čuvao uspomene na svoje znane i neznane mučenike i junake, a naš Nebeski Otac neka im podari milost Kraljevstva Nebeskog.

 

NEKA IM JE VJEČNA SLAVA I HVALA I LAKA IM BILA HRVATSKA GRUDA!

POČIVALI U MIRU BOŽJEM

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati