Ivo Lučić: Presudno je novim generacijama prenijeti istinu o prošlosti u vidu vjerodostojne povijesti

1

Kada danas u Hrvatskoj govorimo o odnosu prema prošlosti, prije svega mislimo na suočavanje s nasljeđem totalitarnih režima, što je svakako i prvorazredno političko, etičko i pravno pitanje, kao i pitanje nacionalnog identiteta.

Suočiti se s prošlošću znači izvući za budućnost pouke iz iskustva života u nedemokratskim režimima, a prije svega suočiti se sa zločinima koji su počinjeni u razdoblju njihove vladavine, od njihove vlasti, kao i sa svim kolektivnim traumama koje su njihova izravna ili neizravna posljedica. Tako osiguravamo društvenu stabilnost, jačamo pravni poredak i državne institucije, rekao je povjesničar dr. sc. Ivo Lučić na konferenciji “Hrvatska kakvu trebamo” u organizaciji Večernjeg lista, prenosi narod.hr

Naime, društveno okruženje koje određuje aktualno djelovanje i njegove mogućnosti rezultat je prošlosti. Na isti će način sadašnje djelovanje proizvesti ishode i okolnosti koji će definirati mogućnosti djelovanja u budućnosti. Iz svega toga proizlazi ona čuvena izreka prema kojoj je onaj tko ne pamti prošlost osuđen na njezino ponavljanje, što onda ljude svakodnevno navodi na to da se pozivaju na primjere iz prošlosti kao orijentire za rješavanje aktualnih problema.

Ipak, tu bi poznatu i često korištenu izreku valjalo precizirati onako kako je to uradio talijanski teoretičar književnosti Daniele Giglioli, koji piše: “Ne onaj tko se ne sjeća, već onaj tko ne razumije prošlost osuđen je ponavljati je”.

Poanta nije u sjećanju, nego u razumijevanju cjeline prošlih zbivanja, njihovih razloga i posljedica. Dakle, samo je razumijevanje prošlosti u cjelini, a ne upotreba njezinih određenih, uglavnom biranih isječaka, društveno korisno i odgovorno, kao i moralno prihvatljivo, te vodi na put društvenog mira i stabilnosti.

Nasuprot toga stoji želja za nastavkom ideološko-političkog rata s ciljem diskreditiranja protivnika i izgradnje moralno superiornog položaja, sebe kao žrtve koja nema odgovornosti, nikome ne polaže račune i nema se nikome potrebe pravdati. Upravo je to san svake moći. Za takve planove, odnosno ratove, koriste se i naglašavaju isječci iz prošlosti, kao i njihove uglavnom problematične interpretacije.

Hrvatska ima iskustva s dva nedemokratska režima, odnosno režima s totalitarnim ambicijama i karakterom – ustaškim i komunističkim. Međutim, pripadnici ustaškog pokreta su uglavnom poubijani, dio ih je pobjegao u emigraciju, a oni preostali i manje važni različitim mjerama represije potpuno su isključeni iz javnosti.

Deseci tisuća ljudi su nestali, a njihove su obitelji bile osuđene na šutnju, zaborav i političku nepodobnost, što je svakako značilo i status građanina drugoga reda. Tako je deustašizacija vrlo temeljito provedena, a ustaški zločini su ne samo detaljno prikazani javnosti nego su često i mnogostruko uvećani.

Nakon toga uslijedilo je razdoblje komunističke diktature, što je uključivalo uništenje klasnih, političkih, stvarnih i potencijalnih neprijatelja, koji su označeni zajedničkim nazivnikom “fašisti”. Komunisti su svoju svevlast i brojne zločine opravdavali upravo antifašizmom. Za njih su Pavelić, Maček i Stepinac i mnogi drugi, bili dio istih klerofašističkih, fašističkih i antijugoslavenskih snaga. Na taj su način izjednačili, ozloglasili i kriminalizirali gotovo svaki oblik političkog hrvatstva, onoga mimo socijalističkog okvira i komunističkog nadzora.

Naravno, vremenom se režim mijenjao. Tijekom posljednjeg desetljeća komunističke vladavine čitav niz hrvatskih intelektualaca osuđivan je na zatvorske kazne zbog javno iznesenog stajališta o društvenim i poltičkim pitanjima.

Tako filozof i pjesnik Vlado Gotovac 1981. godine u otvorenom pismu tadašnjem predsjedniku Sabora socijalističke Republike Hrvatske vrlo slikovito opisuje karakter i ukazuje na krivotvorine samovolju i samoobmanu komunističke vlasti, kritizira takozvane zadatke ‘egzorcizma’, odnosno izgona demona ustaštva iz opsjednutih Hrvata koja ta vlast provodi, tvrdeći kako je to samo jedno od sredstava vladanja, čija svrha nije ozdravljenje društva, nego izazivanje i održavanje bolesti u određenim granicama, uz naglašenu podjelu na poslušne i zločince.

Gotovac piše: “I u ime tih anakroničnih tlapnja, vi i krug oko vas prijetite, optužujete, progonite sve one koji nemaju takva priviđenja i takva mišljenja. Kao zarobljenici svoje prošlosti, svim silama i svim sredstvima nastojite sve u njoj zadržati, sve na nju svesti”. Tom rečenicom pogođena je bit karaktera komunističke vlasti, ali je njome dijagnosticiran i uzrok njezine propasti, koja je ubrzo i uslijedila te je došlo do prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj.

Prvi predsjednik, Franjo Tuđman, i sam u dva navrata suđen i zatvaran od komunističke vlasti, shvaćao je dubinu i opasnost društvenih podjela.

Na sjednici Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990., rekao je kako je izjašnjavanje goleme većine hrvatskog naroda za programske ciljeve HDZ-a označilo “okončanje onoga građanskog rata što traje u Hrvatskoj sve od vremena Drugoga svjetskoga rata”.

Dodao je kako u demokratskoj Hrvatskoj mora konačno nestati podjela ljudi na građane prvoga i drugoga reda, na pobjednike i poražene, na podobne i nepodobne, na povjerljive i neprijatelje. “Težimo stvaranju društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo ili svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu”.

Takvo stajalište odnosno tako uređeno društvo nije odgovaralo niti će ikada odgovarati onima koji žele sačuvati privilegije, kao i onima koji su pomislili da im pobjeda na izborima daje više prava i povlašten položaj u odnosu na one koji su te izbore izgubili.

Oni, svatko na svoj način, nastavili voditi svoj “građanski rat” koji, čini mi se, traje i do danas. Tuđman ih je svakako imao na umu i kada je rekao: “Svi oni za prošlost vezani ljudi koje zbunjuju demokratska kretanja i običaji na koje nisu navikli čine i činit će sve da osujete oživotvorenje naših ciljeva, da koče i kompromitiraju uvođenje poretka pravne države, reda, rada i morala”.

Teške ratne i poratne okolnosti kroz koje je hrvatsko društvo prolazilo, kao i očuvane mreže društvenih odnosa, onemogućili su potpuno i dosljedno suočavanje s nasljeđem jugoslavenskog komunističkog režima i dosljedan obračun pravne nedržave s nepravnom, u kojoj su podobnost i pripadnost “organizaciji” važniji od zakona.

U tome je bit suočavanja s prošlošću, u dokidanju naslijeđenog sustava korupcije, neodgovornosti i zloupotrebe položaja. Presudno je novim generacijama prenijeti istinu o prošlosti u vidu vjerodostojne povijesti, zato je potrebno što prije otvoriti arhive, omogućiti istraživačima neometano korištenje gradiva nastalog prije 22. prosinca 1990. godine, odnosno prije donošenja prvoga demokratskog Ustava Republike Hrvatske.

Intervju Ivo Lučić: Lustracija je nužna jer su stare komunističke strukture ovladale institucijama

facebook komentari

  • Omnes Omnibus

    “Hrvatska ima iskustva s dva nedemokratska režima …”
    Ne mislite valjda da je Karadordeviceva Jugoslavija bila demokracija?