Pratite nas

Religija i Vjera

Izbjegavajte isprazne razgovore koji troše vrijeme

Objavljeno

na

Promislite koliko sati provedete u neplaniranim i ne­bitnim razgovorima. Kada kažem “isprazni, neplanirani razgovori”, ne mislim pritom na pozdrav koji se ljubazno i s dužnom pozornošću upućuje prolazniku. Bez obzira što u tom trenu radi, osoba koja je toliko zaposlena da ne može na tren zastati i pozdraviti zasigurno ne upravlja svojim vremenom u skladu s kršćanskim načelima.

Ne mislim pritom ni na onaj trenutak ili dva kada objašnjavate svom djetetu zašto je nebo plavo, ili kada slušate svoju ostarjelu majku kako se žali na zdravstvene probleme. Mislim na one nevezane, spontane, obično besmislene razgovore koji prekidaju tijek i ciljeve vašeg dana: razgovore o sportu, sapunicama, filmovima, ogovaranje, zadirkivanje i prijateljsko razglabanje. Čak i razgovori o bitnim temama, kao što su Bog i obitelj, mogu biti potrošači vremena ometaju li isplanirane aktivnosti.

Možda nam se čini da je vrijeme potrošeno na ovakve razgovore beznačajno. Neki u njima vide zgodan način razbijanja radnog tjedna. Ali razmislite iskreno o njima: mnogima od nas oni znače sate izgubljenog vremena svakog tjedna.

Ponekad razgovori koji troše naše vrijeme započnu kao bitni, planirani razgovori, ali tada skrenu s kolosijeka. Puno je poslovnih razgovora koji se udalje od teme i prijeđu u raspravu o tome koji će klub pobijediti u prvenstvu. Domaćicama se često događa da se dvominutne izmjene informacija s drugim majkama pretvore u maratonske razgovore o djeci i svemu što iskrsne kao tema u tom trenu (ne kažem da nema mjesta za takve razgovore; kažem samo da ih morate isplanirati mislite li ikada zadobiti kontrolu nad svojim vremenom.)

Na poslu započnite svaki razgovor s određenim ciljem. Čim se razgovor udalji od tog cilja, na pristojan se način vratite na pravu temu ili ga što prije ljubazno završite ne uvrijedivši pri tom sugovornika.

Često ćete čuti da disciplinirani  ljudi koji rade u kućnom uredu naprave dvostruko više posla od onih koji dijele ured s kolegama. Ovo je možda točno zbog niza razloga, ali najviše stoga što oni koji rade u kućnom uredu ne upadaju u zamku “svaštarskih”  razgovora sa svojim kolegama.

Naravno, prirodno je da ljudi koji rade zajedno uživaju u međusobnom društvu. Mnogi su se uredski odnosi razvili u prava prijateljstva. Ali to samo govori kako poslovni razgovori vrlo lako mogu postati osobni. Ne kažem da se to nikada ne bi trebalo dogoditi. Ali mudri upravljači vremenom prate ove razgovore i drže ih pod kontrolom. Nemate li puno vremena, a morate obaviti neki razgovor, započnite ga tako da osobi s kojom razgovarate odmah kažete koliko vremena imate na raspolaganju. I ljubazno završite razgovor kad to vrijeme istekne. Ljudi će poštivati vaše ograničenje vremena ako im ga unaprijed najavite. Zapravo će često oni sami završiti  razgovor, poštujući vaše vrijeme.

Pravila za razgovor s obitelji i prijateljima općenito su manje kruta, i to s pravom. Roditelji moraju biti na raspolaganju djeci, jer su njihove potrebe nepredvidive.  Ali čak i u vašem privatnom životu, kod kuće, morate odluči­ ti tko su ljudi kojima  možete posvetiti svoje vrijeme i kada to možete učiniti. Ako ste usred nekog posla kod kuće, a zazvoni telefon, poslužite se svojim popisom unutarnjeg kruga i odlučite je li u redu ostaviti sve i razgovarati s osobom koja vas zove.

Popustite li svakom trgovcu koji vas nazove, nikada nećete ništa obaviti. Nazove li vaš pričljivi susjed, tek kako bi malo popričao, odredite kada ćete moći s njim razgovarati i koliko, i to mu uljudno kažite. Ljudi se često osjećaju krivi ili nepristojni kada završe razgovor prije no što bi to druga strana željela, ali zapamtite: imate samo dvadeset četiri sata svakog dana. Vi ih prije svega trebate posvetiti svojoj misiji i prioritetima i ciljevima koji iz nje proizlaze.  To znači ponekad donijeti teške odluke. Vaša najbolja obrana od neplaniranih i nebitnih razgovora je da u potpunosti shvatite svoje prioritete i budete svjesni onoga što morate učiniti kako biste ostvarili svoje ciljeve.

Završite neželjene razgovore

Sljedeći put kada iskrsne razgovor koji niste očekivali, najprije odredite je li bitan i je li hitan. Ako je bitan ali ne i hitan, dogovorite ga za neko pogodnije vrijeme. Ako nije bitan ni hitan, a vi ste u stisci s vremenom, završite ga što možete prije i ljubaznije.

Dave Durand 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Što prorok Izaija poručuje mentalnim komunistima i udbašima?

Objavljeno

na

Objavio

U Župi Kočerin (Široki Brijeg) u nedjelju 24. rujna slavljena je Sveta misa za stradale u ratovima.

Misu je predvodio fra Mario Knezović, župnik. Pjevala je kočerinska Frama.

Prije Svete mise Ivana Ivanković je pročitala svjedočanstvo koje donosi detalje kako su partizani ubijali. U propovijedi se fra Mario osvrnuo na mentalitet komunizma koji se i dalje osjeća.

Nakon Svete mise predan je svijećnjak ubijenoga fra Andrije Topića koji će biti u Vicepostulaturi za proglašenjem franjevačkih mučenika.

Propovijed možete čuti ovdje…

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Marin Miletić: Mrzitelji svetog Leopolda

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MATKO BILJAK

Hrvatski građani duboko isfrustrirani vlastitim neostvarenjem, raspeti između neplaćenih računa i najava novih poreza, najlakše se utječu – mržnji.

Neki tako mrze gayeve, drugi pak mrze navijače pripadnike drugih skupina, treći pak mrze istočne ili zapadne susjede, a jedna manjina, malena manjina, ali jako dobro organizirana i strukturalno posložena se ističe u mržnji – katolika

Kad se susrećemo sa stvarima koje su nam daleke, koje ne razumijemo, ili, bolje reći, koje ne želimo razumjeti one često potiču na emocije koje su do tada bile skrivene negdje duboko u nama. Uzmimo jednu situaciju Mojsija. Bog je od njega očekivao da izuje cipele jer je na svetom tlu, a ne da ovaj kojim slučajem, sad ću dati jedan slikoviti primjer – na tom tlu izvrši nuždu. Upravo ta nelijepa slika mi dolazi pred oči kada razmišljam o boravku svetog Leopolda u hrvatskim gradovima: u Zadru, Splitu, Herceg Novom i u našoj Rijeci. Nije ovdje problem neodgojenih ljudi koji nisu svjesni svetosti ceremonijala oko svetog Leopolda, piše Marin Miletić/NoviList

Problem je, i to veliki, što svi zlonamjernici točno znaju što katolicima predstavlja štovanje svetog Leopolda i to ih ne sprječava, štoviše – kao da ih potiče – notorno ismijavati katolike, izražavati mržnju, točnije katolikofobiju na najnižim razinama. Ti mrzitelji svega katoličkoga, dobro, gotovo svega, ne mrze, s druge strane, primjerice primati sakramente po potrebi. Ti, i takvi širitelji mržnje skriveni pod kvazihumoristični prizvuk pokušavaju svoju mržnju opravdati površnim zezancijama koje su sve samo nisu – dobronamjerna šala. Licemjerstva je napretek. Kao kod jedne uvažene Riječanke koja »izvana« stalno pljucka na Isusa i Crkvu, što je bio slučaj i u štovanju svetog Leopolda, a onda mrtva-hladna ode u tajnosti moliti krštenje za svoje dijete.

Mrzitelji

Predsjednici zamjeraju što je bila u Splitu i pomolila se pred neraspadnutim tijelom svetog Leopolda. Mogu oni Kolindi oprostiti sve, i hladnoću karakterističnu za NATO činovnike, ove i one ispade, i to da je s Grobnika, i mnogo drugoga, ali vjeru – to joj oprostiti ne mogu, niti ne žele. Istaknuti kolumnisti, portali, Facebook analitičari i Twitter namjernici velikom mjerom baš – mrze. Dobro je primijetio književni kritičar, lijeve orijentacije ako smijem to istaknuti, Božidar Alajbegović koji je na svom profilu napisao da je Descartes kojom greškom živ danas, shvatio bi da je pogriješio u svojoj sintagmi »Mislim, dakle jesam!«. On bi je morao prepraviti u: »Mrzim, dakle jesam!«

Mržnja je nažalost u mnogim porama našeg društva tako prisutna. Hrvatski građani duboko isfrustrirani vlastitim neostvarenjem, raspeti između neplaćenih računa i najava novih poreza, najlakše se utječu – mržnji. Neki tako mrze gayeve, drugi pak mrze navijače pripadnike drugih skupina, treći pak mrze istočne ili zapadne susjede, a jedna manjina, malena manjina, ali jako dobro organizirana i strukturalno posložena se ističe u mržnji – katolika. Mržnja time zatvara svoj mrziteljski začarani krug, mržnja postaje pogonsko gorivo, no, ta ista mržnja uvijek vodi i do uništenja, do konačnog pada čovjeka. Rekao bih, čovjeka koji je u samo tkivo svoga postojanja uključio odbrojavanje do onog potpunog gubitka sebe samoga u mržnji svoga bivstva.

Ti mrzitelji, previše bi bilo za očekivati, očito ne mogu shvatiti zašto je tisuće i tisuće vjernika po kiši i ružnom vremenu marljivo stajalo satima u redu ne bi li se pomolili ispred neraspadnutog tijela sveca. Štoviše, mrziteljima je to čak bilo teško i ignorirati. Samo ignorirati. No, ne. Ponašajući se poput razmaženih klinaca bogatih roditelja koji bacaju nove skupocjene smartphoneove u zid jer ne razumiju da se taj uređaj ne jede, da se s njime ne kotrlja niz nizbrdicu niti da se njime čačka uho mački – oni su htjeli ostaviti dojam. Mrziteljski dojam. I sve isto kao i razmaženi klinci, mrzitelji kao da su tih dana stajali pred brojnim mogućnostima koje im nude pametni telefoni, ali ne želeći učiti, niti pokazati zanimanje te pojmiti snapdragon 835 procesor i otvor blende 1.7, uzimali su ovaj uređaj pun perspektive i šiljili ga u zid.

Proročica Kristina

Žalosti i činjenica da se mlada teologinja, protestantske vjere, teškom difamacijom obrušila na katoličke svetinje. Mediji koji su je jedva dočekali – stavili su je na pijedestal. Iako se radi o djevojci koja je ovim siktanjem dočekala svojih pet minuta slave i prozvala samu sebe kao mjerodavnu za tumačenje katoličkog nauka. Ona, naravno, kao i svi može imati vlastiti stav, to je legitimno, ali svojim komentarom pokazala je zapravo notorno nepoznavanje i nepoštivanje katolika. Taj stav onda ne može biti mjerodavan.

Kristina, ulovljena u zamku Zloga, bacila je blato u lice svima nama koji se trudimo živjeti ekumenizam svakodnevno i prihvaćati našu braću i sestre različite kršćanske denuncijacije. Kristina je svojim tekstom napravila razdor, posijala mržnju i doprinijela radikalima i s jedne i druge strane. Dobro, pokazala je teološko neznanje, ali to nije predmet ovog promišljanja. Sva sreća, pa ima protestanata koji imaju snage nadići nešto što ih možda buni. Ako želite primjer s terena – u jednom dijelu programa dolaska svetog Leopolda u Rijeku pomogao mi je osobno jedan moj brat u Kristu, istaknuti riječki – pogađate – protestant. Kako je lijepo imati otvoreno srce, a ne srce zadojeno mržnjom.

Povijesno utemeljenje

Najstarije svjedočanstvo štovanja svetaca mučenika je »Mučeništvo Polikarpovo« (oko 160. godine nakon njegove smrti), a koje upotrebljava jasnu martirološku terminologiju. Već od IV. stoljeća (Galerijev edikt 311., pa Milanskim 315., prisjetimo se, kršćanstvo postaje slobodno), javni kult se proširio i na osobe kod kojih je glas svetosti bio siguran. Za katolike, čašćenje svetaca događa se kroz spomeničko čašćenje, u nasljedovanju njihova primjera, u molitvi zagovora, sveci kao zaštitnici, tj. posrednici naše molitve. Ne radi se tu o nikakvom direktnom »utjecaju na Boga«. Tridentski je sabor, oslanjajući se na staru tradiciju Crkve, zaključio: »Dobro je i korisno zazivati svece za njihov zagovor, da bismo od Boga po njegovu Sinu Kristu, koji je Spasitelj i Otkupitelj svih nas, zadobili dobročinstva« (DH 1821).

U tom smislu se trebaju shvatiti sveci, njihove relikvije i slike, i na taj način ih štovati. To s idolopoklonstvom nema nikakve veze (DH 1821-1825). Drugi vatikanski sabor još je preciznije i šire to pojasnio: štovanje svetaca usmjereno je na samoga Boga koji svece i sebe u njima časti (usp. Iv 12,26). Spomeničko štovanje nebeskih svetaca (cultus duliae) nije izolirano niti stoji u konkurenciji s klanjalačkim štovanjem (cultus latriae), koje pripada samo Bogu, nego je u konačnici usmjereno na samoga Boga. Zato je štovanje svetaca za Crkvu legitimno i važno, ali za pojedinačnog vjernika nije ni obveza, niti nužno za spasenje, nego slobodno područje individualne pobožnosti.

Gradimo, ne rušimo

U ovom vremenu nestabilnosti važno je da barem mi vjernici, kršćani, pravoslavni, katolici, protestanti, muslimani, svi koji vjerujemo, budemo graditelji mostova, a ne rušitelji. Ostavimo pritom one kojima nije smetalo klanjati se tijelima diktatora po trgovima i ulicama, dok su suze ronili za propalim ideologijama smrti. Mi se moramo moći uzdignuti iznad ljudske stvarnosti. Mi, kako kaže Biblija, moramo svjedočiti istinu, bilo to zgodno ili ne.

Ljubimo svoje, poštujmo one različite. I nemojmo si nikada dopustiti da nas uvuku u njihov krug mržnje. Oni su to odabrali, oni mržnju žive, njima će mržnja biti njihova sudbina. Molimo i za njih, da ih dobri i milosrdni Bog oslobodi okova skučenosti i da prihvate pored sebe u miru živjeti sve nas – različite.

Marin Miletić/NoviList

facebook komentari

Nastavi čitati