Pratite nas

Kolumne

Izbori potvrdili sumrak hrvatske političke inteligencije

Objavljeno

na

Zakupljivanjem “sretnog” im zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti Socijaldemokratska partija (Narodna koalicija) je jasno poručila urbi et orbi kakve izborne rezultate očekuje. Nevjerojatno je, ali istinito – doista su očekivali nadmoćnu, makar i relativnu, pobjedu! Valjda je stoga bilo neugodno, čak i njihovim političkim suparnicima, gledati onu “Samo ovako tijesna pobjeda?” nedoumicu u očima “muzejaša” već nakon prvih izlaznih anketa u 19:00 (NK 58, HDZ 57, MOST 11, JO 7), pa preko prave dramske gradacije “Doći će to do rezultata izlaznih anketa, do tijesne, ali ipak pobjede… ovo su obrađene tek ruralne sredine…” u 22:00 nakon prve službene objave DIPa (HDZ 62, NK 52, MOST 13, JO 7), sve do klimaksa u 00:00 koji je i najtvrđim SDPovcima oči napunio suzama. Doslovno.

Piše: Boris Traljić/Kamenjar.com

I nisu u tim nerealnim očekivanjima bili usamljeni. Naime, uz duboko kopanje po bespućima Weba teško je naći neku suvislu predizbornu političku analizu, odnosno političkog analitičara koji poznaje vlastite građane (polítēs) pa uspijeva unatoč osobnim preferencijama, medijskim pritiscima, pritiscima javnosti, anketama, “provjerenim izvorima” i ostalim uzurpatorima slobodne misli napisati probavljiv politički članak. Ipak tu i tamo se može naletjeti na neki koliko-toliko u dodiru s hrvatskim političkim trenutkom…

Evo, za primjer, ima jedan zanimljiv članak od 5. rujna u kojem stoji: “da će skora budućnost demantirati ove brojke (RTL anketa: NK 62, HDZ 55, MOST 12, BM 3, ŽIVI ZID 3, IDS 3, HDSSB 2)“, i kako se: “nikako ne bi moglo nazvati pametnim ni očekivanje da će Narodna koalicija u nedjelju osvojiti pet-šest mandata više od koalicije Hrvatska raste u studenom“, pa zaključuje: “Manji broj glasova ne znači uvijek i manji broj mandata. Naime, u općoj zbunjenosti i neodlučnosti birača, a vidjeli smo zbunjenost i anketnih agencija/medija/opinion makera, moguće je očekivati značajno manju izlaznost. Vjerojatno je to natjeralo MOST nezavisnih lista da promjeni početnu predizbornu strategiju u kojoj su ciljali na čak milijun(!) glasova… Je li ovo politički gaf? Objektivno jest, doduše objektivno je i cijeli MOST politički gaf, međutim činjenica je da su ovim potezom uspjeli homogenizirati vlastitu biračku bazu i s, vjerojatno, pedeset do sto tisuća glasova manje nego na prethodnim izborima, a uz očekivanu manju izlaznost, računaju na podjednak broj mandata.” Što na ovo dodati?

Hajdemo sad vidjeti što kažu brojevi, odnosno rezultati one “najtočnije ankete” – recentnih izbora za zastupnike u Hrvatski sabor (napomena: kako Hrvatska raste-Narodna koalicija i Živi zid-Jedina opcija nisu imali liste u XI. izbornoj jedinici tako su ovdje, iznimno, obrađene samo izborne jedinice I.-X., i to samo za četiri najuspješnije liste uz komparaciju s rezultatima prošlogodišnjih izbora):

• Važećih listića 2015.: 2.197.398 – 2016.: 1.882.317 (-315.081, -14,34%, 0%)
• DK-HDZ 2015.: 746.626 – 2016.: 682.687 (-63.939, -8,56%, +5,78%)
• HR-NK 2015.: 742.909 – 2016.: 636.602 (-106.307, -14,31%, +0,03%)
• MOST 2015.: 302.417 – 2016.: 186.626 (-115.791, -38,29%, -23,95%)
• ŽZ-JO 2015.: 94.877 – 2016.: 117.208 (+22.331, +23,54%, +37,88%)
Legenda: broj glasova 2015.broj glasova 2016. (razlika glasova u broju, razlika glasova u postotku, odstupanje postotnih bodova u odnosu na postotak pada izlaznosti)

Pretvorimo to, konačno, u ono najvažnije, u saborske mandate:

  • HDZ i partneri 61
  • NK 54 (SDP 38, HNS 9, HSS 5, HSU 2)
  • MOST 13
  • JO 8 (ŽZ 5, PH 2, F 1)
  • IDS 3
  • BM365 2
  • HDSSB 1
  • NZ Glasnović 1
  • Manjine 8

Prije nastavka treba istaknuti tri stvari…

Prvo

Što se podrazumijeva pod pojmom hrvatska politička inteligencija, koju ovdje razotkrivamo kao posrnulu? I intelekt i intelektualci – prvenstveno političari, pa njihovi savjetnici i politički analitičari, a onda i svi mi, hrvatski birači.

Drugo

Trenutno svjedočimo samo sumraku hrvatske političke inteligencije, a ne i njenoj potpunoj pomrčini. I to isključivo zbog pojave Andreja Plenkovića (i njegovog tima, naravno) na političkoj sceni, političara koji je uljudio predizbornu komunikaciju, koji je izbacio iz narativa ustaše i partizane, koji je, posljedično, ostavio bez teksta ogroman broj takozvanih političara, savjetnika i političkih analitičara – točnije brojnih polupismenih “što bih drugo u životu radio” stručnjaka koji su se iz ovog ili onog koristoljubnog razloga očešali o politiku – i, treba se nadati, izbacio tu bagažu zadugo iz sedla. Znamo kako su prošli oni koji su u predizbornoj kampanji nastavili predplenkovićevski diskurs (Zoran Milanović).

Treće

Kako cijeli taj proces “čišćenja” političke scene ne ide brzo, tako tu i tamo poneki “mračnjak”, bilo da je političar, savjetnik ili analitičar, zakmeči kako je “sve ostalo isto” zaslijepljen izbornim brojevima, a, treba li uopće reći, bez ikakve sposobnosti njihovog tumačenja.

Pokušajmo ovdje kratko proanalizirati kako uistinu stvari stoje…

Narodna koalicija nije najveći gubitnik ovih izbora. SDP jest. Ako zanemarimo utjecaj supstitucije Laburista Seljacima, gubitak od “samo” 106.307 glasova u odnosu na prošlogodišnje izbore je proporcionalan manjem izlasku i oni su, otprilike, “na svome”. A upravo taj podatak, odnosno činjenica da je preko šesto tisuća Hrvata dalo glas koaliciji čiji lider godinama maltretira cijelu državu ponajprije vlastitom premijerskom nesposobnošću, pa retorikom uličara s kojom je posvađao Hrvatsku s pola europskih država, pa onda istom tom retorikom sveo SDPov koalicijski potencijal na skidanje gaća i “bend over” HNSu, HSSu, i HSUu koji bi samostalno na izborima prošli nešto bolje(?) od pravaških opcija, a ovako su skupili respektabilnih čak 16 saborskih mandata; dakle upravo činjenica da je preko šesto tisuća Hrvata dalo glas ovoj “shizofrenoj” koaliciji dokazuje tezu o sumraku hrvatske (uključujući ovdje i biračku) političke inteligencije.
Ali kako je hrvatski birač uvijek u pravu, imao je i potpuno pravo dati 38 saborskih mandata SDPu i također, nakon slobodnog pada Zorana Milanovića, ima potpuno pravo očekivati nekoliko narednih vlada sastavljenih od uljuđenijih političkih opcija.

Jedina opcija je ostvarila najveći skok na ovim izborima. U općoj nemotiviranosti hrvatskih birača za aktivno praćenje politike i političara, oni su dobili čak 22.331 glas (23,54%) više nego Živi zid prošle godine. Ali ako znamo da je Ivan Vilibor Sinčić, slagali se mi s tom njegovom hipi-anarhističnom politikom ili ne, najdosljedniji hrvatski saborski zastupnik, “tiha voda”, marljivi službenik koji bi, uz inventar, jedini uvijek bio na nekakvoj “time-lapse” snimci sabornice u prošlom sazivu, pa ako tim slijedom zaključimo da je isključivo on zaslužan za taj rast podrške JO – hajde, možda i Franak jednim manjim dijelom – postavlja se pitanje što je, ako ne sumrak (političke) inteligencije, poklanjanje dva (za dlaku tri, ali je Ivan Pernar ipak preferencijalno uskočio) saborska mandata stranci Promijenimo Hrvatsku? Zašto je uhljebio skoro sva tri člana političke stranke pravaškog izbornog potencijala? Možda zbog dobivanja mrvica s Lovrinovićevog znanstvenog stola, mrvica koje nikoga ne interesiraju? Usput, Živi zid je izuzetno fragilna opcija pa možemo uskoro očekivati osnivanje ŽZ-IVS, ŽZ-HR, ŽZ-AS, ŽZ-1861, Autohtoni ŽZ i slične varijacije na temu…

MOST je ostvario najveći pad na ovim izborima. U odnosu na prošlogodišnje izbore uspio je izgubiti više glasova od NK, čak 115.791 glas (38,29%), i nema te priče koja može pokriti taj neuspjeh (da nije SDPovog fijaska, čak ni 13 osvojenih saborskih mandata ga ne bi spasilo titule “najveći gubitnik”). I nema tu mjesta za “ovaj je otišao tamo, onaj onamo” opravdanja jer MOST=Božo Petrov… nešto kao što je ŽZ=Sinčić. Ne stoji ni “svi nas napadaju” opravdanje jer trebaš doslovno doktorirati političku glupost da bi od miljenika medija došao u takvu situaciju, poglavito nakon objektivnih zasluga za ostavku svima omraženog Tomislava Karamarka. A problem je u samo jednoj, MOSTovcima nepodnošljivoj, riječi – ucjena. Nadalje, jedan od najglupljih poteza, u hrvatskoj politici uopće, je inzistiranje na ucjeni (uvjetima) i nakon objavljenih izbornih rezultata u prvom obraćanju javnosti Bože Petrova!

Samo je izborni pobjednik HDZ, odnosno Andrej Plenković spasio MOST od sudbine Laburista neodgovaranjem na opetovane Petrovove predizborne napade, vjerojatno zbog nesigurnosti u apsolutnu pobjedu znajući kako je “kratak” za barem tjedan-dva koliko mu je nedostajalo za bolju prezentaciju novog HDZovog puta. MOST je prirodni HDZov koalicijski(!) partner i ovo mu je zadnja prilika da se politički pozicionira. Izgubit će Ivana Kovačića? Pa? Bolje bi bilo da ga nikad nije ni imao…

Ako MOST ne vidi da HNS 9, HSS 5, HSU 2, PH 2, BM365 2 (najskuplja dva mandata u povijesti hrvatskog biranja), HDSSB 1, NZ Glasnović 1 i manjine 8 (ukupno 30) u niskom startu čekaju poziv Andreja Plenkovića, po svemu sudeći premijera u najmanje dva slijedeća mandata, onda nisu samo doktori političke gluposti nego i potpuni politički slijepci.

Zato očekujmo brzi dogovor HDZa i MOSTa (s manjinama?) i stabilnu Vladu, četverogodišnju. I da, ne bojte se, zadržat će MOST nekako vjerodostojnost vlastitih uvjeta, ipak pregovaraju s iskusnim diplomatom koji je sigurno u svojoj karijeri upakiravao i veće nebuloze…

Boris Traljić/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati