Pratite nas

Kolumne

Izbori za i protiv Josipovićevih `novih temelja`

Objavljeno

na

Nasuprot Josipovićeve neokomunističke i otvorene projugoslavenske politike “novih temelja” hrvatski će se narod na predsjedničkim izborima moći odlučiti za politiku tradicionalnih hrvatskih vrijednosti, koja se kao državnopravni oblik ostavruje samo u samostalnoj hrvatskoj državi

Ovih je dana predsjednik Međunarodne paneuropske unije Alain Terrenoire boravio u Sarajevu. Upravo je odatle, između ostaloga, upozorio kako Europi prijete dvije nove vrste ratova. Jedan je onaj na granici s Rusijom, a drugi se proteže „u obliku polumjeseca od Atlantika do Kavkaza”. Premda je ova druga -islamistička opasnost najaktivniji u Iraku i Siriji, ona ima svoje ‘releje’ u svim ostalim zemljama”, ocijenio je, upozorivši kako ne treba imati iluzija jer je opasnost koju predstavlja Islamska država tek u nastanku.

Rat na istoku Europe gdje ruski predsjednik Vlarimir Putin pokušava, kako smatra, vojnom silom i slabošću Europljana osvojiti bivši prostor Sovjetskoga Saveza, što je već sada realna prijetnja i baltičkim državama. Upozorenje je vrlo znakovito jer mnogi još uvijek ne prepoznaju ni putinovsku ni isilovsku prijetnju, dok se na europskom jugu, a poglavito u Hrvatskoj neki političari zanose već prevladanim paradigmama iz prošlosti – neojugoslavenskim ili balkanskim političkim vizijama. U međuvremenu baltičke zemlje i Poljska uz pomoć NATO saveza prestrojavaju svoje oružane snage i nastoje u što većoj mjeri smanjiti ovisnost nacionalnih gospodarstava od uvoza iz Rusije. Tako je početkom tjedna Litva primjerice dobila plutajući terminal za ukapljeni plin (LNG) usidren u luci Klaipedi, što joj omogućuje neovisnost o ruskome plinu.

U Hrvatskoj pak na poticaj Sjedinjenih Država već se vode pregovori o nabavi američkih helikoptera Blackhawk, a Washingtona je ponudio i posrednike u pregovorima oko prijepora između Hrvatske vlade i madžarskoga MOL-a, jer Hrvatska i Madžarska u energetskom povezivanju Baltika i Jadrana, s tim dijelom Europe čine svojevrsnu gospodarsku, zemljopisnu i kulturološku cjelinu. Tu pak cjelinu prometno i plinski opet od hrvatskoga Jadrana najbolje bi povezali izgradnja LNG terminala na hrvatskom otoku Krku, koja se može realizirati uz novčanu potporu američkoga kapitala, a izgradnja niskotračne pruge Rijeka-Zagreb-madžarska granica s odvojkom do Siska, kao i izgradnju kanala Dunav – Sava te Pelješki most ne bi bilo teško, kao europske projekte, izgraditi novcima iz Bruxellesa. Svojim pak vlastitim novcima i sami možemo dovršiti Jadransko-jonsku dionicu autoceste kroz Hrvatsku sve do granice s Crnom Gorom.

Takvom geoprometnom politikom uvezali bismo u cjelinu srednjoeuropski prostor od Baltika do Jadrana, a unutar vlastite države spojili t. zv. zelenu i modru Hrvatsku, čime bi proizvodnja hrane iz slavonske ravnice imala svoju svrhu, a tom transportnom infrastrukturom najekonomičnije bi se opskrbljivala putničarska, odnosno modra ili jadranska Hrvatska. Za takve projekte kao da još uvijek hrvatskoj politici nedostaje razumijevanja. Oni su naime sastavni dio infrastrukture nove europske sigurnosti pa ih politika duboko ukopana u svoje jugokomunističko nasljeđe ne može prepoznati kao vlastite komparativne prednosti.

Uostalom, ovih je dana primjerice američki senator Christopher Murphy, nakon svoga povratka iz Crne Gore, objavio u američkim medijima, kako ruski predsjednik Putin želi uspostaviti neku inačicu Sovjetskoga Saveza i steći što veći utjecaj nad balkanskim narodima, a u realizaciji tog pothvata nastoji uspostaviti i vojnu bazu u Crnoj Gori, što bi, ako se radi doista o vjerodostojnoj informaciji, trebalo potaknuti napokon i međusobno razgraničenje između Hrvatske i Crne Gore u Bokokotorskom zaljevu. Sve to nažalost sadašnja hrvatska politika teško registrira.

Ona se, nasuprot dobrodošlim američkim poticajima, nažalost nastoji sve više povezati sa Srbijom, koja se već sad nalazi u ruskom interesnom području. Ponajprije zahvaljujući snažnim ideološkim smjernicama predsjednika države Ive Josipovića, koje se temelje na već davno prevladanim idejama komunističke revolucije i politike jugoslavenskoga diktatora Josipa Broza Tita. Josipovićeva pak najava kako će sve učiniti da „istina“ o partizanima i Josipu Brozu Titu bude sačuvana samo je nastavak politike, koju su bivši boljševici iz Hrvatske nedavno manifestirali svojom grozničavom potragom da budu nazočni svečanom vojnom mimohodu u Beogradu, što ga je nedavno u čast posjeta ruskoga predsjednika Vladimira Putina organizirao srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić.

Sve kad bi se i zanemarili dosadašnji katastrofalni učinci Josipovićeve politike u proteklih pet godina, njegova komunistička retorika u predvečerje otvaranja službene kampanje za predsjedničke izbore odašilje jasnu i nedvojbenu poruku o tomu kakvu želi Hrvatsku. To je neprikrivena politika restauracije nekadašnjega jugoslavenskoga komunističkog prostora, koja je u izravnoj protimbi s hrvatskom državnom neovisnošću. U svjetlu te obnove mogla bi se razjasniti i Josipovićeva najava izgradnje „novih temelja“ Hrvatske, koji su onda očito u suprotnosti s temeljima na kojima je stvorena suverena i samostalna hrvatska država.

To je ponajprije onaj nacionalni referendum o izlasku Hrvatske iz Jugoslavije, kojeg je već njegov bivši savjetnik Dejan Jović pokušao obezvrijediti i delegitimirati te pobjednički Domovinski rat, u kojem je Hrvatska vojska između ostalih potuklu upravo jugoslavensku komunističku i partizansku armiju (JNA). Taj Hrvatski domovinski rat pojedine udruge, poput Documente s Vesnom Teršelič ili Zoranom Pusićem uz potporu Ive Josipovića nastoje sve snažnije kriminalizirati.

Kao izravna posljedice takve politike su i aktualni prosvjedi hrvatskih vojnih invalida i branitelja protiv ministra Freda Matića, inače bivšega Josipovićeva savjetničkog volontera. U tim mirnim prosvjedima na prohladnoj zagrebačkoj Savskoj cesti preminula je junakinja Domovinskoga rata i ratni invalid Nevenka Topalušić, a u utorak je na neljudski, ciničan i omalovažavajući odnos prema braniteljima svoj prosvjed očitovao samospaljivanjem još jedan brabnitelj pred bešćutnim i nevjerojatnim Matić-Glavaševićevim ministarstvom. Oni su, kao i cijela vlada, a poglavito predsjednik države Ivo Josipović najodgovorniji za očajne postupke hrvatskih branitelja. Očito su nadolazeći predsjednički izbori vododjelnica hrvatske političke budućnosti, na kojoj će izborno tijelo ili potvrditi Josipovićeve namjere ili pak zauvijek odbaciti politiku pokoravanja balkanskim žandarima u Beogradu.

Protiv Josipovićeve neokomunističke i otvorene projugoslavenske politike “novih temelja” hrvatski će se narod na predsjedničkim izborima moći odlučiti za politiku tradicionalnih hrvatskih vrijednosti, koja se kao državnopravni oblik ostavruje samo u samostalnoj hrvatskoj državi. Ovu će patriotsku i domoljubnu politiku već po običaju zastupati više predsjedničkih kandidata. Onaj tko te vrijednosti od njih bude bolje i jasnije artikulirao mogao bi se nadati uspjehu, a taj izborni uspjeh omogućio bi pozicioniranje Hrvatske u skup država koje čine baltičko-jadransku dijagonalu.

Sukladno tomu, onda i realizaciju navedenih projekata kao sastavnoga dijela nacionalne, europske i NATO sigurnosti.

 Mate Kovačević

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati