Pratite nas

Kolumne

Izborni poučci jednog starog Talijana

Objavljeno

na

U danima kad predizborna kampanja u BiH ulazi u završnicu, i kada se, uobičajeno najviše laže, obećava, gladi, šupljači, šerbeti, ovisno o strani i stilu, a u Hrvatskoj se prebrojavaju potpisi skupljeni za raspisivanje referenduma o promjeni izbornog sustava, intenzivno, za potrebe predavanja iz kolegija Filozofija u Italiji, iščitavam autora koji stavlja veliki upitnik nad parlamentarizam kao takav i izbore kao sredstvo kojim “narod” tobože slobodno sam sebi određuje vlast.

Iako je svoja glavna djela stvarao prije sto godina, njegove teze o vladajućima i puku, te o tome koliko stvarno imamo izbora na izborima, i danas tjeraju na razmišljanje.

Ime tog autora koji mi u općoj uzavreloj atmosferi oko “praznika demokracije” ugodno hladi glavu je Gaetano Mosca (1858-1941). Bio je pravnik, politolog i političar, koji je, po mnogima, postavio temelje moderne političke znanosti. Mosca tvrdi kako u svakom društvu postoje dvije skupine osoba: upravljači ili vladari (elita koja ima političku moć, “guzonje”, “funkcioneri” rekli  bi u BiH) i upravljani, tj. oni nad kojima se vlada (ostatak društva, “narod”, “raja”, “obični ljudi”). On smatra da su demokracija, parlamentarizam, socijalizam samo utopije, političke teorije koje služe za legitimiranje i održavanje moći koja je uvijek u rukama malog broja ljudi. Zbog bioloških zakonitosti, a i promjenjivih društvenih okolnosti, vladajuća elita se mora obnavljati, a to može činiti na dva načina. Jedan je demokratskim putem, kad oligarhija omogućava pripadnicima bilo koje društvene klase ulazak unutar sebe, dakle povremeno uključuju neke nove igrače, pomladak, pulene, a drugi je aristokratskim putem, kad se izmjena događa uvijek unutar elite, u našem kontekstu kao doslovan nepotizam. Zašto bi veliki vođa tražio okolo nasljednika, ako može ostaviti stranku i zemlju sinu? Zašto da se mučimo tražeći neke nove podobne likove, ako imamo pri ruci nekoga tko je prije četvrt stoljeća bio čelnik socijalističke omladina, pa ga samo prepakiramo? Elita koja se nedovoljno obnavlja, ili to čini samo “aristokratskim putem”, završava loše. Kad količina kretena, nesposobnjakovića, nedoraslih sinčića (v. npr. otac i sin Perković u Hrvatskoj) unutar vladajuće elite postane prevelika, ona se izlaže opasnosti da je druga, organizirana skupina, koju čine jači i sposobniji igrači, svrgne.

Za razliku od stanja u Hrvatskoj, izbori u BiH, zbog neriješenog nacionalnog pitanja, i dva desetljeća nakon rata izgledaju kao popis stanovništva ili nastavak rata biračkom kutijom

Izmjena ljudi koji čine elitu ovisi o situaciji u kojoj se država nalazi u određenom trenutku: u stanju rata, čemu smo imali priliku svjedočiti, ulazak u političku klasu bit će olakšan vojnim zapovjednicima, koji su prihvatili rizik i podnijeli žrtvu u ratu pa iako prije njega ne bi mogli postati dio elite, zahvaljujući zaslugama u tom vanrednom stanju, upadaju u igru. Povijest je puna primjera, od Napoleona do zadnjih domaćih.

Mosca ističe kako postoje dva najčešća privida u političkom životu. Prvi je da samo jedan čovjek vlada. To je samo prividno jer se i najjača autokracija temelji na nekoj “političkoj klasi” kako elitu naziva Mosca, na koju se vladar oslanja i o  kojoj ovisi. Onaj tko je na vlasti ne može ići protiv interesa te političke klase, inače ga brzo “prevrnu”. Mosca, u svojoj analizi političke moći, kritizira klasičnu aristotelovsku trodiobu oblika vlasti. Aristotel kaže da postoje tri oblika vlasti: monarhija, tj. vladavina jednog, oligarhija, vladavina manje grupe ljudi, te demokracija, vladavina naroda, dakle svih). Nasuprot toj trodiobi Mosca smatra i argumentira da postoji samo jedan oblik vlasti i političke klase – oligarhija. Drugi privid je da u određenim povijesnim trenucima nezadovoljna masa zbacuje elitu s vlasti. Unatoč tome što vjeruje kako se može definitivno riješiti elite, narod izbacuje ponovo jednu usku političku klasu, jer se bez političke klase ne vlada. Čini se da je stari Mosca  bio u pravu, jer sve ono što se događalo kasnije tijekom 20. stoljeća išlo je u prilog toj tezi. Staru buržoaziju, vrlo brzo nakon komunističkih revolucija u 20. stoljeću, vrlo brzo bi zamijenila nova, “crvena buržoazija”. To je ono što je Milovan Đilas već pedesetih nazivao “Novom klasom”.

Čim su na krilima nezadovoljnih masa, radnog naroda, obespravljenih ovih ili onih uzjašili na vlast, novi vladari zaboravljaju na narod i ponašaju se poput starih elita koje su smijenili. U međusobnoj borbi skupina za vlast ključna je “organizacija”. To je, ističe Mosca, ono što omogućuje manjini da se uzdigne nad neorganiziranom većinom. Manjina je organizirana upravo zato jer je organizacija moguća samo među malobrojnima, a ne mnogima. Da bi “politička klasa” mogla vladati, nužna je neka “politička formula”, jer u protivnom, nitko ne bi prihvatio da se nad njim vlada. “Politička formula” je, ugrubo rečeno, priča koja se prodaje narodu kao opravdanje za vladanje. Kad jedna elita izgubi prihvaćanje svoje političke formule, dolazi do promjene, uspostavlja se nova politička klasa opravdana aktualnijom i prihvatljivom političkom formulom. Recimo u Hrvatskoj je do kraja devedesetih to bila nacionalna samobitnost i domoljublje, “politička formula” koja je nakon stvaranja i obrane države, vremenom izgubila snagu pa ju je zamijenila nova: europski put, ekonomski razvoj, poštenje nasuprot lopovima i tajkunima, novi mitski negativci zamijenili su stare i sl. Vještina je prepoznati koja “politička formula” u određenom vremenu prolazi i uz dobru organizaciju znati je nametnuti.

Mosca se slaže da je povijest čovječanstva povijest borbe kako kaže Marx, ali ne ekonomske, već političke borbe. Ta borba se odvija između jedne manjine koja želi nastaviti biti politička klasa i jedne druge manjine koja teži to postati. Političke formule su obmane, jer čovjek da bi slušao neku naredbu traži opravdanje. Mosca to piše prije više od sto godina. Kasniji razvoj tehnologije, medija, strategija odnosa s javnošću i manipuliranja njome, samo su pomogli dodatnom usavršavanju “političke formule”.

U demokratskom idealu Mosca vidi prevaru, jer je, po njemu, apsurdno smatrati da se s idejom demokracije narod samoupravlja. U svakom društvu i u svakom vremenu, neovisno o formi države, nužno imamo usku organiziranu elitu koja vlada nad neorganiziranom većinom.

“Politička formula” je, ugrubo rečeno, priča koja se prodaje narodu kao opravdanje za vladanje. Kad jedna elita izgubi prihvaćanje svoje političke formule, dolazi do promjene, uspostavlja se nova politička klasa opravdana aktualnijom i prihvatljivom političkom formulom

U jednom djelu iz 1883. godine pita se da li opće pravo glasa može doista utjecati na izbor elite. Zaključak mu je negativan. Tvrdi da u predstavničkom sustavu ne biramo mi naše predstavnike već naši predstavnici se izabiru preko nas. Izbor nam je uvijek unaprijed nužno sužen pa biračko tijelo vrlo malo utječe na izbore. Naime, izbor ovisi od organizacijskih sposobnosti uz pomoć kojih se je neka politička snaga u stanju nametnuti na “tržištu glasa”. Sloboda biračevog izbora je ograničena na usko područje igre koje su pripremile organizirane manjine.

Da situacija ipak nije tako beznadna kako ju je tada prikazao Mosca barem dijelom je u razvijenim demokracijama pomogao razvoj medija i civilnog društva, koji su “političku klasu” barem prisiljavali da se kvalitetnije obnavlja, tj. traži bolje kadrove i stvara kvalitetniju “političku formulu” kojom će uvjeriti javnosti da baš oni trebaju vladati. Bolja pravila te igre, koja će na koncu ipak izbaciti uski sloj vladajućih, ali nije svejedno kakvih, svrha su zahtjeva za promjenom izbornog sustava u Hrvatskoj. Već sama činjenica da je ta tema došla na dnevni red pokazuje europski iskorak. Za razliku od stanja u Hrvatskoj, izbori u BiH, zbog neriješenog nacionalnog pitanja, i dva desetljeća nakon rata izgledaju kao popis stanovništva ili nastavak rata biračkom kutijom. Nefunkcionalna država i na tri odijeljena društva imaju nad sobom i četvrti faktor, najmoćniju “političku klasu” u zemlji koju čine predstavnici međunarodne zajednice i njihovi politički i NVO kompradori među lokalcima, što izbore u BiH dodatno usložnjava.

E sad, problem bi mogao nastati, i neki na to već upozoravaju, ako ta četvrta “politička klasa” ne uspije progurati svoju “političku formulu” na ovim parlamentarnim izborima. Hoće li je onda nakon njih pokušati provesti izvanparlamentarnim sredstvima? E za razumijevanje te situacije više ne pomaže Gaetano Mosca, već se javlja druga vrsta literature. No o tom potom.

Nino Raspudić – Nezavisne.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati