Izdajnici ili heroji

0

Andréj Dmítrijevič Sácharov (1921 – 1989) je otac najrazornijeg oružja na svijetu — 50-megatonske “”car-bombe” koju je Sovjetski Savez isprobao 1961. i čija eksplozija ostaje do danas najjača nuklearna eksplozija svih vremena. Čisto za usporedbu, bila je više nego 3000 puta jača od bombe bačene na Hirošimu, i jača od ukupne količine eksploziva iskorištene u svim bombama zajedno 2. svjetskom ratu. Dakle, bila je dosta jaka.

Saharov je bio i veliki fizičar, nije radio samo na nuklearnim bombama, nego je dao i velike doprinose u teorijskoj fizici, uključujući prijedlog rješenja tzv. CP-asimetrije, prijedlog teorije kvantne gravitacije i druge stvari koje prosječnom čovjeku zvuče nevjerojatno komplicirano — a uglavnom i jesu.

Za doprinose nuklearnom arsenalu SSSR Saharov je nagrađen triput ordenom Heroja socijalističkog rada, dobio je Staljinovu i Lenjinovu nagradu — praktično sve što je mogao dobiti u SSSR-u u miru.

Međutim, 1968. je Saharov okrenuo ploču i zauzeo se za ograničavanje naoružanja i prije svega stvaranje povjerenja između SSSR i SAD. Objavio je članak na tu temu bez dopuštenja vlasti, koji je uskoro preveden i objavljen i na Zapadu. Par godina kasnije, zbog suprotstavljanja službenoj politici nazvan je “izdajnikom”. Kad je SSSR 1979. vojno intervenirao i okupirao Afganistan, Saharov je javno prosvjedovao i zato je na neodređeno prognan u Nižni Novgorod (koji se tada zvao Gorki) i bio pod stalnim nadzorom policije. Svi ordeni su mu oduzeti.

Kad je 1984. počeo štrajk glađu jer mu je i žena pritvorena, Saharova su zatvorili u bolnicu i prisilno hranili. Godinu dana kasnije opet je počeo štrajkati glađu i opet se “tretman” ponovio.

No stvari su se uskoro promijenile, jer je Gorbačov došao na vlast u SSSR-u, jednog dana nazvao Saharova telefonom i rekao mu da je slobodan. Štoviše, odlučeno je da mu se vrate i svi ordeni, ali je to Saharov odbio. Po meni najveće priznanje je što je Saharov uskoro izabran u prvi demokratski parlament SSSR-a, 9 mjeseci prije nego što je umro, krajem 1989.

Saharov je svakako bio heroj, u apsolutnom, neporecivom smislu. Služio je domovini kad je trebalo, suprotstavio se kad je trebalo, štrajkao je glađu kad je trebalo, izložio je sebe nečem što ljudi koji se ne sjećaju sovjetske verzije socijalizma teško mogu i zamisliti — vjerojatno ga je samo to što je bio sposoban i moguće potreban SSSR-u spasilo od sigurne smrti, odlaska u zatočenički logor negdje u Sibiru (famozni Gulag) odakle su se s zima na -50 C rijetki vratili živi, ili doživotnog zatočenja u nekoj ludnici uz dakako prikladne “tretmane” (budući da se samo luđak može buniti protiv “najhumanije države na svijetu”). Osim toga, bio je i vrhunski stručnjak koji je mogao mirno živjeti od svog rada, ali je izabrao drugi put.

Za takve nesumnjive zasluge Saharov je dobio Nobelovu nagradu za mir 1975, iako je SSSR zabranio Saharovu da ode na ceremoniju dodjele — bojali su se da će pobjeći nekamo.

Edward Snowden (1983.) sigurno nije stručnjak kalibra Saharova, već mladić koji nikad nije završio srednju školu, više-manje samouk stručnjak za računala, koji je uglavnom radio u američkoj bazi u Japanu, naučio i nešto japanskog i sl. Dakle, nikakve velike zasluge.

No Snowden je otkrio američkoj i svjetskoj javnosti ono što su stručnjaci više-manje znali: NSA, američka tajna služba zadužena za “tehnologiju” masovno špijunira telefonske pozive, elektronsku poštu i sl.

Snowden zapravo nije otkrio ništa što se ugrubo nije do sada znalo, i nije otkrio nikakve tehničke detalje koje bi drugim državama omogućile da rade isto što i SAD ili neku drugu prednost. Ipak, Snowden je nazvan “izdajnikom”, a komentatori na nekim američkim TV postajama su odmah predložili i smrtnu kaznu!

Američki senator Lindsay Graham je rekao da ga treba “slijediti do kraja svijeta i privesti pravdi” — istim riječima je svojedobno opisao bin Ladena, odgovornog za smrt tisuće nevinih ljudi, no Snowden nije nikog ubio. Elspeth Reeve je lijepo sažela sve te reakcije u članku na Atlantic Wireu.

Najzanimljivije je kako je cijeli program nazdora veliko zaobilaženje američkog ustava — nadzor odobrava sud, ali to je tajni sud, rasprava i rezultati rasprave nisu poznati javnosti, niti razlozi za raspravu. Vjerojatno je sve tek pro forma, a mjesta za zlouporave ima jako, jako puno.

Možda je najveći cinizam je što je SAD ponudio Snowdenu da ga neće ni mučiti ni ubitiako se preda. Dakako, ako se ne preda, a uhvate ga…

Mordehaj Vanunu (1954) je bio nuklearni tehničar koji je radio na razvoju izraelskog nuklearnog oružja. Služio je izraelsku vojsku a potom se zaposlio u tajnom nuklearnom programu, ali je jednostavno tokom vremena postajao sve kritičniji prema izraelskoj politici: zalagao se za mir s Arapima, a otpušten je s posla jer je sudjelovao na prosvjedu na kojem se tražilo osnivanje palestinske države.

Godine 1986. Vanunu je otkrio svijetu ono što se više-manje i znalo — Izrael je razvio nuklearno oružje. Mossad, izraelska tajna služba, je otela Vanunua u Rimu; na tajnom je suđenju osuđen na zatvor, u kojem je proveo 18 godina, od toga 14 godina u samici! Nakon što je pušten, zabranjen mu je razgovor sa stranim novinarima, pa i napuštanje Izraela — sve to nekako podsjeća na Saharova. Opet je osuđen 2007. na šest mjeseci, pa 2010. na tri mjeseca zbog “susreta sa strancima”.

Nije jasno kako je Vanunu “ugrozio” Izrael — konačno, SAD, Francuska, Rusija, Kina itd priznaju da imaju nuklearno oružje, a SSSR ga je ponosno pokazivao na vojnim paradama — bit posjedovanja takvog oružja je upravo da ono odvraća napade, dakle trebate oglasiti da ga imate!

Postoji jedna velika razlika između Saharova s jedne strane i Snowdena i Vanunua: prvi je dobio Nobelovu nagradu za mir, konačno i priznanje od svoje države da je bio u pravu, pa i ispriku, a Snowden i Vanunu nisu, već su nagradu dobili šefovi njihovih država koji za mir i nisu baš nešto napravili — kao Barack Obama i Menahem Begin.

Zanimljivo i kako su istaknuti Židovi, npr. A. EinsteinH. Arendt i drugi još 1948. napisali pismo u kojem su upozorili da je tadašnja Beginova politička stranka Herut vrlo slična “nacističkoj i fašističkim strankama” i istakli da se zalaže za “rasnu superiornost”.

Na kraju, i sam Obama je istaknuo kako je dobio Nobelovu nagradu prije nego što je išta uspio napraviti. Zanimljivo i kako je u Saharovo doba SSSR ratovao po Afganistanu, a u Snowdenovo i Obamino — SAD. Kao što smo vidjeli, u međuvremenu Obama nije ništa napravio, a mnogi zatvorenici koji se i dalje bez suđenja drže u Guantánamu jer su “prijetnja SAD-u” štrajkaju glađu. Baš kao i Saharova, hrane ih prisilno — paralele su nevjerojatne.

Amnesty International je Guantánamo nazvao “Gulagom našeg doba”. Sjetimo se, Saharov zamalo nije završio u pravom, ruskom Gulagu.

Saharov je to još davno jednostavno objasnio “teorijom simetrije”: u prvoj aproksimaciji, sve vlasti i režimi su loši, svi ljudi su tlačeni, i svi su ugroženi istim opasnostima.

Na kratke staze, Amerikanci i Izraelci su možda jači od Snowdena i Vanunua, kao što je sovjetski režim naoko bio jači i dugovječniji od Saharova. Na malo dulje staze, Saharov je dočekao svoj trenutak, iako u zadnji čas. Godine, desetljeća i stoljeća pred nama će donijeti konačni sud.

Za mene — sva trojica su heroji, svaki po svojim mogućnostima i u svojim okolnostima.

Daniel N.

facebook komentari