Izgubljeni u prijevodu

0

Jezik je kuća bitka, ustvrdio je Heidegger. Koliko jezika, toliko svjetova. Stoga je ”kuća bića” nužno prijevod, stalno prevođenje s jednoga jezika na drugi, jer konkretno biće živi u svijetu ”pobrkanih jezika”.

A pri tomu valja imati na umu da u i okviru onoga što zovemo jednim jezikom ima mnoštvo jezika, ideoloških, klasnih, interesnih, individualnih… Dobro, nije u redu poigravati se velikim filozofskim pojmovima u kolumni Na rubu pameti, zato kidam nalijevo u hrvatsku stvarnost. A tu nas čeka hrpa primjera za nesporazume uslijed krivog prevođenja s jezika na jezik.

Evo, recimo, gaf ministra Marasa sa ”Silikonskom dolinom”. Neki dan je taj Napoleon hrvatske gospodarske ekspanzije i neviđenog rasta mrtav-hladan izjavio da je premijer Milanović otputovao u posjet ”Silikonskoj dolini”. Možda je Marasa prevario engleski naziv Silicon Valley pa je Silicijsku dolinu prekrstio u ”silikonsku”. Svako je prevođenje s jednoga jezika na drugi jezik puno zamki. Druga je mogućnost da se ministru Marasu sve ispremiješalo u glavi, pa je pomislio da mu je šef otišao u Silikonsku dolinu u Beogradu. Naime, ulicu Strahinjića bana u beogradskom naselju Dorćolu nazivaju Silikonskom dolinom jer se u lokalima u toj ulici okupljaju beogradske sponzoruše u potrazi za platežno potentnim partnerima. Silikon u nazivu ove beogradske ”doline” dolazi, naravno, od silikona, materijala za povećavanje grudi, usana i drugih atributa neophodnih za zahtjevni posao kojim se bave sponzoruše.

maras
Gordan Maras

Bilo kako bilo, Maras je zabrljao. A zabrljao je i Igor Mandić napavši mene i Josipa Jovića da nam se priviđaju ”orjunaši” i ”neprijatelji Katoličke crkve”. Reagirajući na moj članak Orjunaši opet jašu i batinaju, Mandić piše: ”Glasoviti mlađi pisac Damir Pešorda, koji piše kao da je “Na rubu pameti” (što je naziv njegove kolumne), u zloglasnom “Hrvatskom tjedniku” (od 25. rujna o.g.), incidentno je događanje na Cvjetnom trgu podveo pod sintagmu: “Orjunaši opet jašu i batinaju”. Etiketu jedne poodavno zaključene epizode iz političko-kriminalnog života u monarhističkoj Jugoslaviji (dvadesetih godina prošlog stoljeća), danas lijepiti na osobe koje tek dižu glas u mirnome zborovanju, apelirajući da ih saslušaju oni koji bi trebali, zaista je nelogično, ružno, uvredljivo, nakaradno (ako još itko uopće zna što je bila ORJUNA).” Mandić, po običaju, zaobilazi istinu, to jest ono što sam ja uistinu napisao i pripisuje mi nešto što ja nisam napisao, pa onda polemizira s vlastitom izmišljotinom.

Ja sam orjunaštvo pripisao onima koji fizički nasrću na pripadnike hrvatskog naroda samo zato što su Hrvati i katolici. Tako je na spomenutom skupu jedan nasilnik pretukao Ružicu Ćavar, a njega Mandić uopće ne spominje, nego priča o ”mirnom zborovanju”. Uostalom, evo što sam napisao u svojoj kolumni: ”Incident na Cvjetnom po svojoj biti i nije incident nego je postao svojevrsno pravilo. Orjunaši već dugo posežu za nasiljem protiv neistomišljenika. Lani su napadali i palili štandove inicijative ‘U ime obitelji’, a valja se prisjetiti i miniranja pruge u Podsusedu, komandira Šamila, razbijene glave branitelja Pejčića, nedavnog oskvrnuća spomenika HOS-ovcima u Splitu i brojnih drugih provokacija. Definitivno, orjunaši opet jašu. I batinaju.” Očito je dakle da ja orjunaštvo ne pripisujem nikakvim ”mirnim zborovanjima” nego nasilnim incidentima koji u posljednje vrijeme sve češće izazivaju pojedinci iz kvazilijevog, jugounitarističkog dijela političkog spektra u Hrvatskoj.

Igor Mandić
Igor Mandić

S druge strane Mandić se pravi blesav, što mu dosta dobro ide, i u skupu na Cvjetnom trgu, zanemarujući okrvavljeni nos i slomljenu ruku gospođe Ćavar, vidi isključivo mirni prosvjed za raskidanje ugovora između Republike Hrvatske i Vatikana. Orjunaštvo pak svodi na ”jednu poodavno zaključenu epizodu iz političko-kriminalnog života u monarhističkoj Jugoslaviji”. Istom tom Mandiću svugdje se priviđaju ustaše iako ustaštvo, služeći se njegovom metodologijom, mirne duše možemo nazvati ”jednom poodavno zaključenom epizodom iz političko-vojnog života Hrvatske za vrijeme II. svjetskog rata”.  Ali što bi Mandić bez ”ustaša”!?  Ta tko bi ga šljivio u Beogradskoj čaršiji da nije junački borac protiv ”ustaške guje”!?

No, dobro, to što se ja i Mandić ne razumijemo i nije velik problem. Problem je kad se tako bliski ljudi kao predsjednik Josipović i njegov savjetnik Jović odjednom ne razumiju. Teoretičar neojugoslavenstva Jović i predsjednik Josipović odlično su se razumjeli sve dok nije počela predsjednikova kampanja za novi mandat. Onda je Josipović počeo naglašeno hrvatovati, a Jović je ostao na braniku Jugoslavije. Počeli su, moglo bi se reći govoriti različitim jezicima. Pa mu je predsjednik dao otkaz. Bolje ostati bez Jovića nego bez Pantovčaka, mudro je zaključio Josipović. Gledajući stvar s vedrije strane, to bi se moglo nazvati autentičnim zapadnobalkanskim doprinosom filozofiji. Jezik, po tom tumačenju, nije samo kuća bitka, vješt poliglot od njega može napraviti i vrlo udobnu kuću probitka.

Nesreća je samo što se tako u ”prijevodu” ne gube samo ljudi i prilike nego i dragocjeno vrijeme. Da nije toga šuma u komunikaciji niti bi Jović kada postao konzultant jednog hrvatskog ministarstva niti bi ga hrvatski predsjednik, tko god to da bio, angažirao kao savjetnika. A neki drugi ljudi i neki drugi projekti dobili bi šansu, i Hrvatska ne bi bila tu gdje danas jest.

Damir Pesorda/Hrsvijet

facebook komentari