Izjava, Pavla Prcele, pripadnika 1. bataljona 1. proleterske dalmatinske brigade o antifašističkim pokoljima kod Širokog Brijega i Mostara.

3

Izjava, Pavla Prcele, pripadnika 1. bataljona 1. proleterske dalmatinske brigade o antifašističkim pokoljima kod Širokog Brijega i Mostara.

pavao prcela

[ad id=”40551″]

facebook komentari

  • diablo

    Široki Brijeg neprestano je bio trn u komunističkim očima, jer je na njemu, između ostaloga, djelovala glasovita Franjevačka klasična gimnazija. U njoj su se hercegovačka, slavonska i dalmatinska djeca odgajala u hrvatskom i katoličkom duhu. Zbog toga su komunisti neprestano snovali uništiti to svjetlo na brijegu. Prilika im se pružila u veljači 1945. Najprije su topništvom i zrakoplovstvom teško oštetili crkvu, samostan, gimnaziju i konvikt, a onda, 7. veljače, poubijali fratre koje su našli, njih 12. Ubili su ih nabojem u zatiljak i zapalili u ratnom skloništu. U samostan su ušli oko 11.00, a ovo su učinili oko 17.00. To znači da se nije radilo o nekoj spontanoj osveti već o pomno smišljenoj namjeri. Prije toga su ih opljačkali, kao i čitav samostan, te đake i puk Božji, koji su se bili sklonili u samostan.

    Komunisti su dodatan udarac Širokom Brijegu nanijeli 1947. kad su zapalili sve preostale knjige koje su se mogle naći u samostanskom zdanju, uključivši tu i župne matice. Udarili su na sve to svoj naročiti žig otukli su ploču nad samostanskim ulaznim vratima koja govori kad su fratri stigli na Široki Brijeg.

    Danas je franjevački samostan na Širokom Brijegu središnje mjesto žrtvoslova Hercegovačke franjevačke provincije. Komunisti su ubili 66 hercegovačkih franjevaca, a od toga njih 30 je pripadalo širokobriješkoj samostanskoj zajednici, kao i još 4 koji su živjeli u okolnim župama. U samostanskoj crkvi pokopana su 22 ubijena fratra. Kad god se dođe u nju, može se pronaći nekoga kako moli na grobu ovih pobijenih franjevaca.

  • Otporaš

    Ovo je izjava Ivana Prcele, brata Pavla Prcele

    Dragi Mile,

    Izjavu moga pokojnog brata Pavla o ubijanju franjevačkih mučenika na Širokom Brijegu ne mogu otvoriti, ali one tužne činjenice Pavao je meni ispričao u Makarskoj već sredinom veljače 1945. Dva mjeseca kasnije jugo-partizani su i mene odveli u JA. U toj okrutnoj Armiji sam ostao samo 69 dana i, nakon skupnih ubijanja ratnih zarobljenika oko Trsta, 10. lipnja 1945 sam dezertirao, u Trstu se krio dva tjedna te se smirio najprije kod franjevaca u Veneciji, u Bologni i 8. rujna stigao na Antonianum u Rimu.

    Ostale potankosti o mojemu životu poznate su iz mojih pisanih djela a pri koncu lipnja ove godine one će biti objelodanjene u mojoj autobiografiji, A LEGACY OF ENDURANCE: Memoirs of My Long Life.

    J. Ivan Prcela
    Jedan od TROJICE VELIKIH generala-viteza Luburića
    —- Annie Boban wrote:
    >
    Izjava, Pavla Prcele, pripadnika 1. bataljona 1…

  • Otporaš

    Subject: Ivo Prcela Mili Boban: “Dragi hrvatski brate Mile”
    Date: Sat, 10 Jan 2015 20:42:38 +0000

    Dragi hrvatski brate Mile,

    Izjava moga brata Pavla, u pismohrani prof. Krunoslava Draganović a Dok. 103, o mucenistvu Širokobrijeških franjevaca i o osnutku jugopartizanskoga Ubijalčkog bataljona, meni je bila poznata već sredinom veljače 1945. Tada je moj brat, nakon završenih borbi oko Širokog Brijega, s broda u Makarskoj iskočio, mene u
    franjevačkom samostanu posjetio i potanko mi pričao o herojskoj borbi Hrvatske Vojske u obrani Širokog Brijega i o ubijanju hercegovačkih fratara.

    Dva mjeseca nakon toga posjeta, moji kolege i ja bili smo mobilizirani u Jugoslavesku Armiju, u habitima smo bili vodjeni kroz ulice Splita i bili s prozora “pozdravljani” kao zločinci sa Sirokog Brijega. Poslije toga “dočeka,” brodom smo stigli u Trogir i na Otoku Ciovu puna tri dana smo čak u franjevačkim habitima služili u toj okrutnoj Armiji, dok konačno nismo primili partizanske uniforme.

    Služba u Dopunskoj brigadi te okrutne Jugoslavenske Armije odvela me je čak i u grad Trst, gdje sam 10. lipnja 1945. kao dezerter napustio partizanske redove i puna dva tjedna se u gradu krio kod Oo. Kapucina. Onda sam utočište našao kod franjevaca u Veneciji, Bologni te konačno stigao na Medjunarodno franjevačko sveučiliste Antonianum u Rimu. U Vjecnome gradu, sve PO BOZJEMU PLANU, cesto sam se susretao s profesorom Krunaslavom Draganovicem.

    Godine 1962. Draganović mi je u Cleveland donio mnoštvo “bleiburških” iskaza, ukljušivši i Dok. 103, izjavu moga brata Pavla. (Ta se izjava i knjigi STUDIA CROATICA – LA TRAGEDIJA DE BLEIBURG – nalazi na strani 206, moja opaska, Otporaš) U godini 1963, na “Studia Croatica” u Buenos Airesu iz svoje pismohrane poslao sam petnaestak dokumenata o Bleiburškoj Tragediji. Medju tim iskazima bila je i dosta kratka izjava moga brata i duga,
    duga analiza generala Vjekoslava Luburića o povlačenju Hrvatske Vojske prema Austriji. (Original te analize u rukama
    je pisca vrhunske biografije toga vidovitoga hrvatskog generala).

    “Studia Croatica” u zapečak je bacila POVIJESNU analizu generala Luburića, ali objavila je izjavu moga brata i još četrnaest drugih iskaza iz moje pismohrane. Ti dokumenti objavljeni su i u knjizi LA TRAGEDIA DE BLEIBURG i u hrvatskom izdanju iste od Dra. Franje Nevistića i profesora Vinka Nikolića. Ni knjiga na španjolskom ni njezin prijevod na hrvatskom ne odaju NIKAKVO priznanje ni profesoru Draganoviću ni meni koji sam im te iskaze dostavio, kao da su im ti dokumenti iz vedra neba u ruke pali.

    Slična stvar se desila i s Prvim znanstvenim simpozijem o Bleiburškoj tragediji u Clevelandu od 2. i 3. lipnja 1972 u Clevelandu, koji sam ja organizirao i na kojemu sam održao dva zapažena predavanja. U knjizi ČUVARI BLEIBURŠKE USPOMENE od Dra. Josipa Jurčevića i Bože Vukušića, teme clevelandskog Simpozija i imena svih predavača vjerno su iznesena, ali moje ime i moja predavanja NAMJERNO su izostavljena.

    I Ti, hrvatski brate Mile, u Tvojoj knjizi Maksovih pisama nemaš nijedno moje pismo, premda sam ja u punih DEVET godina suradnje i
    dopisivanja s pokojnim generalom Luburićem njih mnogo napisao i na mnoga od njega primio čak i odgovore. (Žao mi je dragi moj poštovani prijatelji Ivane Prcela da Vaših pisama nema u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”, jer ih ja nisam imao dok sam knjigu pripremao. ja Vaša pisma nisam imao jer ste Vi sva pisma između Vas i Maksa osobno dali ili poslali čovjeku M.B. koji izdaje knjigu o Maksu Lu8buriću, mo, Otporaš) U Kazalu nemaš ni mojega imena!

    Tako neće biti u VRHUNSKI, STRUČNO I SAVJESNO pisanoj biografiji generala-viteza Vjekoslava Luburića, na kojoj se radi više od četiri
    godine i koja će, po svim izgledima, biti dovršena za moj 95. rodjendan. U Boga se ufam, da ću živ dočekati objelodanjenje toga djela o najvidovitijemu generalu Hrvatske Vojske NDH-a. (Profesoru gospd. Ivanu Prceli će biti 93 godine na njegov rođendan 9 ožujka 2015. Gospodin prof. Ivan Prcela je rođen 9 ožujka 1922. u selu kašute, kod Trilja, mo. Otporaš.)

    Ovim dugačkim pismom na znanje Ti dajem, da sam ne samo u redu primio Dok. 103, izjavu moga brata Pavla, nego sam takodjer tim iskazom
    potaknut da Ti i ovo pismo napišem kao osvrt na taj dokument jer je on U JAVNOST OTIŠAO IZ MOJE PISMOHRANE I IZ MOJEGA NEUMORNOG PISANJA O BLEIBURŠKOJ TRAGEDIJI.

    Sada, budi mi pozdravljen našim tradicionalnim pozdravom –
    BOG I HRVATI!

    J. Ivan Prcela, jedan od Trojice Velikih generala-viteza
    Vjekoslava Luburića

    Cleveland, Ohio – January 1O, 2015