Između teze i antiteze

2

Tijekom je održavanja 9. neretvanskoga književnog, kulturnog i znanstvenog susreta Mate Kovačević govorio o tome kako Hrvati često prenaglašuju međusobne razlike, a zanemaruju integrativne čimbenike, čimbenike koji ih povezuju. I uistinu hrvatsko se nacionalno biće na svim razinama rastače. Kadšto je to uvjetovano povijesnim i političkim okolnostima, ali smo počesto za to i sami krivi. Kao sudioniku svih dosad održanih neretvanskih književnih, kulturnih i znanstvenih susreta, čijim je poticateljem i začetnikom Stjepan Šešelj, spoznaja mi je kako je riječ o skupovima koji od Neretve ne čine razdjelnicu, nego poveznicu, kako državne međe ne bi smjele biti razmeđima, nego susretištima sa svakim novim sudjelovanjem bila sve razvidnija. A ono što vrijedi za Neretvu i Neretvane, vrijedi i za Hrvatsku i Hrvate. Zamislimo li da su rijeka Neretva i državna hrvatsko-bosanskohercegovačka granica dva okomita pravca (doduše i ti pravci pomalo vijugaju poput Neretvinih meandara) koji danas dijele nekoć jedinstveni povijesni neretvanski prostor, uvidjet ćemo da se on danas, iako ga nastanjuje isti narod, četverojako dijeli. Već spomenuh kako je duhovni neretvanski prostor razdijeljen između dviju država. I dok je Hrvatska danas, svim nastojanjima da je se pokrajinski i politički razdijeli unatoč, jedinstvena država, Bosna i Hercegovina sastoji se od dvaju entiteta. Pa iako danas više od 98 % hercegovačkih Hrvata živi u dijelu Hercegovine koji pripada Federaciji BiH, ne smijemo zaboraviti Bitunju, Dabricu, Ljubljenicu, Poplat, Stjepan Krst, Žegulju te dijelove Brštanika, Burmaza i Hodova (koji su nekoć pripadali općini Stolac, a danas pripadaju općini Berkovići), potom Mišljen (općina Ljubinje), Čavaš, Do, Dubljane, Koteze, Orašje i Prhinje (općina Trebinje), naselja neretvanskoga duhovnog prostora s hrvatskom većinom ili znatnom manjinom koja su pripala tzv. Republici Srpskoj. Iako me čak i neki hrvatski uglednici upozoravaju kako vodim izgubljene bitke, na ta se naselja i na tih nekoliko stotina Hrvata koji u njima i danas žive nikako ne smije zaboraviti. Kao što Hrvati ne smiju zaboraviti ni na Gornju Hercegovinu (visoravni u okolici Nevesinja, Kalinovnika i Gacka) čiji su Hrvati i danas većinski vlasnici i u koju su gonili stoku otkad žive na ovim prostorima. Hrvatski je i veći dio srednjovjekovlja Gornje Hercegovine. Ne čudi stoga da je ime Hrvat zabilježeno 1475. u Biogradu kod Nevesinja, ne čude stoga molbe stanovnika sela između Bileće i Gacka 1530. upućene fra Bernardinu Pomazaniću da ondje ostane jer je još živa uspomena na to da su nekoć bili „latini“. Duhovna se Neretva nekoć dijelila i između triju država. Prostori su sjeverno od čize pripadali Osmanlijskomu Carstvu, Donja Neretva i Makarsko primorje našli su se pod Mletcima, a Pelješac i zapadni dijelovi Dubrovačkoga primorja bili su dijelom Dubrovačke Republike. Na koncu, neretvanski duhovni prostor pripada četirima biskupijama (hercegovački se dio dijeli između Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, a dalmatinski između Splitsko-makarske nadbiskupije i Dubrovačke biskupije) i četirima županijama (Zapadnohercegovačkoj, Hercegovačko-neretvanskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Dubrovačko neretvanskoj). Dvije (nekoć tri) države, tri entiteta, četiri biskupije i županije, a jedan narod! Posljedice navedenoga povijesnog usuda ćutimo i danas. Mnogim su Neretvanima rijeka Neretva i granična crta razlozi da se dijele, da se manje vole. Neretva tako odvaja ikavce od (i)jekavaca, uglavnom franjevačke od uglavnom dijecezanskih župa kao što su se nekoć po njezinu toku lučili Bijeli od Crvenih Hrvata. Štoviše, neki drže da je čiza koju je povukao neki pijani Venecijanac i granica mentaliteta, uljudaba, kultura. One koji tako misle mogu samo upitati drže li da su uistinu toliko različiti od ljudi koji su im toliko blizu da ih gledaju iz dvorišta jer, iako to mnogi ne žele priznati, Gabela Polje i Đumruk metkovske su gradske četvrti. Pa ne pijemo li vodu iz istih vrela, jednoga u Hrvatskoj u Prudu, drugoga u Doljanima u Bosni i Hercegovini? Uostalom, od Počitelja do Ušća gotovo da živimo u istome gradu. Između najudaljenijih kuća nema više od nekoliko stotina metara. Dvije (nekoć tri) države, tri entiteta, četiri biskupije i županije, a jedan narod i silna želja da ga se podijeli! A Neretva nije danas razdjelnica! Ona je spojila razbijene obitelji, ponovno okupila raseljena sela. U Mostaru, Čapljini i Metkoviću danas žive Jurkovići i iz matičnoga Hutova i oni odseljeni u zapadnu Hercegovinu, zažapski Daničići i njihovi „sinovi razmetni“ poput Kapulara koji su u Brotnju u međuvremenu čak i promijenili prezime, Matići iz Popova, Zažablja, Dubrava, ljubuškoga kraja i Pojezerja te mnogi drugi rodovi sličnoga usuda.

 

Uvijek je lakše dijeliti nego spajati, no danas su, barem nama okupljenima na neretvanskim susretima i u Društvu Neretvana i prijatelja Neretve, daljine duhovne Neretve itekako približene. Neretvanski susreti nama Neretvanima tako približuju neretvanske velikane, od kojih smo za mnoge jedva čuli, a mi Neretvani našim uglednim gostima približujemo prostor i ozračje u kojima su neretvanski velikani tjelesno i duhovno sazrijevali. Tijekom dosadašnjih susreta obrađeni su autori iz Makarskoga primorja (Andrija Kačić Miošić i Mihovil Pavlinović), užega dijela Neretvanske krajine (Luka Vladmirović, Stanko Petrov i Petar Tutavac), s Pelješca (Ivo Lendić) te zapadne (Lucijan Kordić i dogodine Vladimir Pavlović) i istočne (Stojan Vučićević i Nikola Buconjić) Hercegovine. Time su se stvorili obrisi duhovnoga neretvanskog prostora: sa sjevera na jug od Grljevića i Stoca do Janjine, a s istoka na zapad od Turkovića do Podgore. Neretvanska su obzorja proširena djelovanjem fra Lucijana Kordića i na Švicarsku, a Petra Tutavca na Južnu Ameriku. Dvije (nekoć tri) države, tri entiteta, četiri biskupije i županije, a jedan narod i silna želja da ga se ponovno ujedini!

 

Sve o čemu dosad govorih i što se odnosilo na Neretvane i Neretvu itekako se odnosi na cjelokupnu Hrvatsku. Hrvatsko se duhovno biće već stoljećima nastoji rastočiti. Čine to drugi, ali nažalost počesto i mnogo opasnije mi sami. Na prostoru iz kojega potječem, u Crvenoj Hrvatskoj, stoljećima nas se nastojalo uvjeriti na različite načine da nismo to što jesmo. Kako teze o srpskome podrijetlu nisu prolazile, nastojalo nas se uvjeriti da smo Crnogorci katoličke vjere. Donekle se u tome uspjelo, pa su čak i pripadnici rodova čije je podrijetlo poznato sami sebe uvjeravali da su Hrvati slučajno. Ako smo uistinu Crnogorci, zašto i danas većinu crnogorskih katolika čine Hrvati? Kako to da su se Hrvati do danas održali ne samo u Boki, nego i u Budvi i Baru? Zanimljivo je, nadalje, kako se planinska područja koja su navodno bila naseljena Vlasima, po mišljenju određenih povjesničara, nalaze upravo na hrvatskome povijesnom području, i to uglavnom u različitim dijelovima Hercegovine, Bosne, Dalmatinske zagore i Like u kojima su i danas Hrvati većina: te Vlasi Slavogostići, Vlasi Kutlovići, Vlasi Ćićurići, Vlasi Hardomilići… Sve Vlah do Vlaha, kad ono Vlah Slavogostić nosi ime Hrvatin! Poznajete li Srbina ili Crnogorca koji nosi ime Hrvoje ili Hrvata koji nosi ime Srboljub? Uostalom, ako su Vlasi bili toliko mnogobrojni i ako su bili zaseban narod s vlastitim jezikom, kako to da nigdje u krajevima koje su navodno nastanjivali gotovo da im ne nalazimo jezičnoga traga? U hrvatskim stočarskim krajevima, koliko god vas uvjeravali u suprotno, u kojima godinama istražujem prežitke vlaškoga adstrata nahodim, ali on je u mjesnoj onimiji (poglavito toponimiji) razmjerno slabo zastupljen. Na nekoliko stotina toponima naiđete tek na pokoji vlaški. Ako je istrorumunjski jezik na Ćićariji preživio do današnjih dana, ako se danas u Makedoniji, Albaniji i Srbiji govori više jezika autohtonih romanskih stočara, postavlja se pitanje kako se nijedan od njih nije održao u hrvatskome dijelu Dinarida, a to je gorje, ako je suditi po broju vlaških plemena koje povjesničari navode, moralo biti jedno od središta južnoeuropskoga vlaštva. Napominjem da su se i znatno stariji i ranije potiskivani dalmatski dijalekti održali sve do konca 19. stoljeća! Nije li i stalno zagovaranje vlaškoga podrijetla demografski najproduktivnijega dijela hrvatskoga naroda također oblik rastakanja hrvatskoga nacionalnog bića?

 

Hrvatski se identitet danas pošto-poto nastoji pokrajinski raslojiti. Hrvatski su mjesni identiteti uistinu snažni, oni su posljedica spleta povijesnih i političkih okolnosti te smo na njih s pravom osobito ponosni. Taj su naš ponos i nekoć i danas drugi nastojali iskoristiti. Različite autonomaške i regionalne skupine zloupotrebljavale su se kako bi nas se oslabilo i kako bi se državotvorne težnje onemogućile. Danas kad je to u najvećoj mjeri ipak iza nas, to se čini na suptilnije načine. Nasilno nas se ponovno gura u regione iz kojih smo nedavno izišli. Zamislite da Dinamo ili Hajduk odbiju igranje u Ligi prvaka kako bi mogli igrati zajedničku ligu država od Žumberka do Prokletija. Možda vam je to nezamislivo, ali otprilike nam to naši vlastodršci nastoje nametnuti izradbom zajedničkih regionalnih obrazovnih strategija i priređivanjem sličnih gospodarskih susreta. Štoviše, iako smo sudionicima kvalitetnije lige, dopuštamo da nas igrači niželigaša poučavaju kako ne poštujemo prava manjina, i to članovi onih niželigaša zbog kojih je broj Hrvata u Vojvodini s oko 109 000 po popisu stanovništva iz 1981. pao na 47 000 po popisu iz 2011. bez ijednoga jedinog dana rata, članovi onih niželigaša zbog kojih se po popisu iz 2011. godine oko 16 700 Hrvata izjasnilo Bunjevcima, a oko 600 Šokcima. Hrvatski su mediji zbog nacionalizma posljednjih mjeseci napadali autore hrvatske inačice Wikipedije, a o srpskoj inačici Wikipedije koja Krašovane (Karaševske Hrvate) i Šokce naziva zasebnim „južnoslovenskim narodima“, a Bunjevce „etničkom grupom“ (koja govori „bunjevačkim govorom“) u državnim i vodećim javnim priopćajnicama tek pokoji sramežljiv redak. I ponavljam: nije problem toliko u drugima koliko u nama samima.

 

Hrvati su jedini suvremen narod koji nije usvojio suvremena marketinška načela od kojih jedno kaže: „Ne govori nikad protiv svojega proizvoda i svoje tvrtke!“ Samo Hrvati imaju predsjednika vlade koji vlastiti narod pred tuđincima nazivlje slučajnim narodom, a svoju domovinu slučajnom državom. No nije predsjednik vlade usamljen u tome. I mi se sami čudimo zašto su hrvatski govori toliko različiti, zašto jedemo drukčiju hranu i pijemo drukčija pića. Nitko se pritom ne čudi zašto se svim razlikama unatoč nazivamo Hrvatima. Nije li upravo čudesno da se narod koji je donedavna bio pod čizmom triju velesila (Habsburške Monarhije, Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike) održao i može li biti slučajno da se kajkavci, štokavci i čakavci gotovo ni ne razumiju, ali svoj materinski jezik zovu hrvatskim i svojim glavnim gradom smatraju Zagreb. Fra Hrvatin Gabrijel Jurišić često ističe kako je fra Andrija Kačić Miošić iz maloga dalmatinskog mjestašca Brista jednu od svojih pjesama posvetio „prisvitloj gospodi zagrebačkoj“ još u 18. st., gotovo stoljeće prije hrvatskoga narodnog preporoda i gotovo dva i pol stoljeća prije uspostave neovisne hrvatske države. Toliko razlika, a tolika težnja za zajedništvom! Slučajno? Ma dajte! Kad ističu naše razlike, uvijek se spomenem vasi i vesi razasutih od Zagorja i Istre preko Like, Rame i Popova sve do Nikšića, mlaka u Kominu kod Svetoga Ivana Zeline i neretvanskome Kominu ili kruča u Hercegovini, na Hvaru i u Molizeu.

 

I stoga ističimo razlike, ali ne zaboravimo temelj. On jest zajednički koliko vam god drugi tumačili da nije tako. Zar bi se drugi toliko upinjali da vas uvjere u suprotno ako nisam u pravu? Na koncu se tek pitam nije li malo tužno da pišem preporodni tekst u samostalnoj hrvatskoj državi.

 

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 1. studenoga 2013.

facebook komentari

  • peppermintt

    Odličan Domagoj, svaki put me oduševi , kako lipo uklopi povijest jezikoslovlja u našu opću povijest ( pomalo zaboravljenu ) i obrnuto, naše jezikoslovlje nosi našu povijest

    Bravo 🙂

  • peppermintt

    Odličan Domagoj, svaki put me oduševi , kako lipo uklopi povijest jezikoslovlja u našu opću povijest ( pomalo zaboravljenu ) i obrnuto, naše jezikoslovlje nosi našu povijest

    Bravo 🙂