Iznuđivanje hrvatske krivnje

    0

    U povodu projekta Aleksandra Zec Olivera Frljića

    Može li smrt jedne djevojčice iskupiti grijehe njezina naroda? Može li njezina nevina smrt biti simbol nevinosti naroda koji je počinio agresiju i usmrtio brojnu djecu? Naroda koji je ipak odgovoran za zlorabljenje njezine smrti sve dok misli da se njezinom smrću može iznuditi krivnja i kajanje hrvatskoga naroda zbog zločinaca koji nisu i ne mogu biti cjelokupan hrvatski narod? I napokon, znači li to da se preko jedne srpske smrti može i smije nametnuti krivnja hrvatskom narodu?

     

    Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.

    L. N. Tolstoj

     

    Mnogima je lako živjeti u prošlosti, ali teško u sadašnjosti. Pogotovo u Hrvatskoj koja je polarizirana; svjetonazorski, ideologijski, politički, povijesno, kulturno, i čijoj stvarnosti kriterij nije Istina. Gdje mnogi još misle da se sadašnjost može urediti po nostalgičnom hrvatstvu ili titoističkom jugoslavenstvu, po prošlostoljetnoj prošlosti kojom se teško možemo ponositi, bilo da je riječ o ustaškoj ili partizansko-komunističkoj.

    Da su nam podjele jedini životni kriterij, vidjelo se prije izvedbe i na izvedbi kazališnoga projekta Aleksandra Zec, autora Olivera Frljića, koji je praizveden 15. travnja u riječkom Teatru HKD na Sušaku. Prije izvedbe u medijima i na premijeri pred ulazom u kazalište, s jedne strane crte koja dijeli ne samo povijesnu našu stvarnost, prosvjedovali su branitelji Domovinskog rata, a s druge, u gledalištu, sjedili brojni uzvanici koji i danas te iste branitelje drže krivcima za raspad njihove Jugoslavije, koja je bila i ostala kriterij za njihov, a htjeli bi i svačiji identitet, za njihovu ideološku (ne)vjeru, kulturu i mišljenje o njihovoj Jugoslaviji.

    Premda tvrdi da je projekt zamislio kao homage svoj djeci žrtvama rata, Frljić želi priznanje hrvatske krivnje, koja se po običaju od Hrvata traži kao ispunjenje povijesne obveze tamo još od Drugoga svjetskog rata

    Već ta činjenica o „zainteresiranima“ za predstavu dovoljno govori sama za sebe. Na temelju toga svakomu tko vjeruje u istinsku kazališnu umjetnost postaje jasno da je predstava ispolitizirana, da je autoru važniji politički efekt nego umjetnički domet i da će svako pisanje kazališne kritike biti promatrano politikantskim naočalama. Da će „njihovi“ kritičari napisati lošu a „naši“ afirmativnu kritiku. I da je važnije političko svrstavanje nego kritička objektivnost. Stoga je objektivan kritičar i mimo svoje volje osuđen na polemiku – prvo sa sobom, a onda i s politikantima.

    S obzirom na te činjenice, koje kao istina egzistiraju u hrvatskom društvu, teško je očekivati da će se većina zamisliti nad temeljnom, a ipak nejasnom, porukom projekta – etička osuda svakog ubijanja, pa i ubojstva Aleksandre Zec. Da bi se to postiglo, nužno je ne samo poznavati anatomiju slučaja obitelji Zec nego i brojne probleme koje autor projekta tendenciozno potencira i krivo interpretira. Nužna je ne samo rekonstrukcija ubojstva nego i pojašnjenje očitih problema koje dio politike i hrvatske javnosti objektivno ne sagledava, a čega je posljedica i smrt Aleksandre Zec.

    No prije problema raščistimo teatrološku razliku između projekta i predstave. To je potrebno jer projekt uključuje nešto više od kazališne predstave, uključuje mnoštvo nekazališnih postupaka, pa i političkih i politikantskih, koji mogu biti i jesu dio predstave. Koji su dakle sredstvo, cilj i način da se dođe do nečega što pretendira biti umjetnost širih društvenih, angažiranih dometa, a zapravo je politički incident potaknut političkim revizionizmom, kao što to jest u slučaju projekta Aleksandra Zec. Projekta kojemu je, i s obzirom na politikantske istupe autora, povod bila politička interpretacija događaja koji je razlog predstave što pokušava biti slika dugotrajnoga trenutka hrvatske stvarnosti.

    A sada o problemima, njihovu ofrljem poznavanju i sagledavanju, kao i o kontekstu posljedica koje su razlog krivim doživljavanjima i interpretacijama slučaja obitelji Zec, čega je i nakon smrti žrtva Aleksandra Zec. To su: problem ratne istine, problem povijesti, problem identiteta žrtve, problem izjednačavanja krivnje žrtava rata, problem tragičnosti i tragičnoga, problem katarze i hrvatske šutnje o svim spomenutim pro­blemima.

    Problem ratne istine i suočavanja

    Pretencioznost projekta-predstave na „Istinu“ tjera u intelektualni očaj, jer nas autor projekta ponajprije želi naučiti što jesmo i što bismo trebali biti, zatim kako trebamo misliti – osobito o onome što smo vidjeli i znamo o velikosrpskom agresorskom ratu – i na kraju, kako živjeti njegovu „istinu“ koja je tek djelić istine o tom ratu, kojega je posljedica i njegov projekt.

    Naime, tvrditi da se hrvatsko društvo nije suočilo s ratom i ratnom smrću obitelji Zec, na čemu inzistira autor projekta i na čemu gradi društvenu dramu sa željom da bude hrvatski nacionalni zločin, a srpska nacionalna tragedija, više je nego laž. A na laži ne počiva umjetnost, nego politikantska konstrukcija od koje žive mitovi, pa i mit o nesuočavanju hrvatskoga naroda sa zločinima rata.

    Štoviše, to tobožnje nesuočavanje ogromna je laž koja vapije Istinu, jer se hrvatsko društvo s tim suočilo i osuđujućim presudama za ratne zločine brojnim svojim građanima, a najviše Hrvatima, i jer se suočavalo za vrijeme rata kada su o srpskom ubijanju Hrvata šutjeli mnogi koji su tada i sada zagovarali prava agresora. Kao i mnogi koji su tada čekali da Hrvatska bude poražena kako bi se nastavile ratne orgije započete 1945, kada je Hrvatska bila svugdje gdje su ubijani Hrvati.

    Dakle, na cjelokupnom teritoriju Jugoslavije, gdje je 1991. bila i Srbija, koja je te godine pokrenula agresiju i uvukla svoje hrvatske sunarodnjake u rat i zbog čega današnji srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić, inače i četnički vojvoda, može reći da Srbija nije nikoga napadala. Razume se da nije kada se od Vardara do Triglava osjećala kao kod kuće! Što uostalom dokazuju „dobra djela“ koja su za sobom ostavili srbijanski nacističko-šovinistički i četnički sinovi, ali i psi rata kao što su bili i ubojice Aleksandre Zec.

    Problem (pred)povijesti rata

    Autor projekta i svi oni koji dijele lekcije o nesuočavanju morali bi znati da u suočavanje sa zločinima rata ulazi i pamćenje koje se sjeća kako su velikosrbi i prije agresorskog rata 1991. godine, još 1985. u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti optuživali Hrvate za genocidnost, polagali prava na hrvatske teritorije gdje god žive Srbi te – za vrijeme rata i poslije rata pred raznim međunarodnim forumima i sudovima za zločine na prostorima bivše Jugoslavije – opravdavali svoje zločine govoreći da je velikosrpska agresija i srpska pobuna u Hrvatskoj nastavak Drugoga svjetskog rata i da zato svi moraju biti krivi.

    Razlog ovom povijesnom podsjećanju nije nikakvo opravdavanje hrvatskih zločina počinjenih u Domovinskom ratu, pa i zločina nad srpskom manjinom i nevinom Aleksandrom Zec, nego je upozorenje da se ni jedan zločin nažalost ne može sagledavati izdvojeno i bez posljedica za sve. Kako zločin nad obitelji Zec, tako ni zločini Srba u Domovinskom ratu – više od 17.000 ubijenih i nestalih Hrvata, među kojima i više od 600 ubijene djece, od kojih su najmanje dvije trećine bili Hrvati.

    Te činjenice naravno ne znače da se zato moraju osjećati krivima svi koji su preživjeli, bilo da su Srbi ili Hrvati. Ali činjenice spominjem jer moraju biti upozorenje svima, osobito politikantima i političarima koji svoje mišljenje očekuju iz Beograda odakle su sve dosadašnje srbijanske državne vlasti tražile ukidanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, što i ne čudi kada je „naša“ ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić nedavno u Beogradu izjednačila Miloševića i Tuđmana.

    Problem identiteta žrtve i žrtava

    Srpski identitet obitelji Zec glavni je razlog zbog kojega autor projekta Hrvatima nabija krivnju. Velikosrbi još od Garašanina svoju ekspanzionističku politiku i širenje na Zapad, na teritorij Hrvatske i BiH, temelje na negiranju postojanja Hrvata kao nacije. Vjeru im kako- tako i priznaju jer priznaju postojanje srbokatolika i srbomuslimana. Postojanju Srba triju vjerozakona naučio ih je Vuk Stefanović Karadžić, zbog kojega Hrvati svoj jezik – inače kao hrvatski normiran u 17. stoljeću, kada je isusovac Bartol Kašić napisao i prvu gramatiku hrvatskoga jezika i prvi ustanovio pravilo Piši kako govoriš, čitaj kako je napisano, koje je pripisano V. S. Karadžiću – nisu smjeli zvati hrvatskim jer se u njega morao smjestiticrkvenoserbski. Zbog čega neki današnji eminentni srpski pisci Vuka optužuju za prekidanje tradicije serbskoga jezika i ne zovu jezičnim reformatorom nego kozarom.

    Još se ne zna hoće li i o toj veoma dramatičnoj identitetskoj srpskoj dvojbi Frljić raditi predstavu u Beogradu, ali ako bude, u tome bi mu zbog uravnoteženja srpsko-hrvatskog identiteta i krivnje moglo pomoći sveukupno djelo barbarogenija Ljubomira Micića, glavnog urednik časopisa Zenit, koji je zagovarao uništenje zapadne civilizacije, dakle i Hrvata.

    A možda bi mu u tome od pomoći mogao biti i Ivo Josipović, doktor prava, skladatelj i sadašnji predsjednik Republike Hrvatske, koji je od Borisa Tadića, bivšega predsjednika Srbije, u Vukovaru – mjestu srpskoga genocida, kulturocida i ekocida – kao državnički poklon primio Micićev reprint časopisa Zenit u kojem piše da ne postoje Hrvati. A ako još gdje i postoje, treba barem dekontaminirati i deratizirati njihov identitet, kako to radi O. Frljić – ofrljić – i njemu sklona jugonostalgična kulturna elita.

    Da je ta nacionalna Smrt nevine djevojčice postala velika vrijednost hrvatskoga samozvanog liberalnog medijskog tržišta, pokazuju novine koje zagovaraju profit koji jako dobro zarađuje na svakom ratu, pa i na Domovinskome. Zato i ne čudi da se šepire novinari koji tobože ne prave razliku između „naših“ i „vaših“ i dijele packe kako bi svi trebali misliti kao oni.

    Jedni, kako bi dokazali svoju humanost, parafraziraju Dostojevskoga pa napišu: „Da sam trebao preuzeti odgovornost u odluci ‘samostalna Hrvatska, ali mora biti ubijeno jedno dijete’, Hrvatska bi i sada bila u Jugoslaviji.“ Takvi očito ne shvaćaju da rat nisu pokrenuli Hrvati već Srbi i da bi nepostojanje Hrvatske ubilo na tisuće djece i nevinih, kao što ih je ubilo u dvjema Jugoslavijama.

    Drugi pak tvrde da je hrvatska država ubojice unovačila i naoružala, iako dobro znaju su se ubojice naoružale prije postojanja hrvatske države, kada uniforme još nisu bile državne jer je država priznata tek u siječnju 1992. i kada su među braniteljima u hrvatskim uniformama bili i „branitelji“ koji su trebali razoriti svaku mogućnost hrvatske države. Takvi nisu bili samo Srbi, takvih je bilo i među Hrvatima.

    Čak se hvale da oko sebe ili „među svojim prijateljima ne poznaju ni jednoga koji bi pamćenje Aleksandre Zec doživjeli kao osobnu uvredu i blaćenje hrvatstva, hrvatske države i Domovinskog rata“. A zaboravljaju istaknuti da su i oni bili dio te države u stvaranju, pa i dio rata. Neke od takvih, kao ratni reporter, sretao sam na brojnim ratištima po Hrvatskoj i BiH, gdje i kao novinari nisu bili u službi Istine već kapitala, koji je zarađivao i sada zarađuje na mrtvima. I sada nas eto takvi uče kako je trebalo raditi. Ta vrst farizejstva najkraći je put do falsificiranja Istine.

    Dakle identitet ili želja za identitetom, što potvrđuje i postojanje države, uvjetovan je žrtvama i, kako misli Francuz, Alain de Benoist, „ne može se svesti na jedan oblik života ..ne izražava uvijek dio nas koji se nama najviše sviđa“, nego je „dijaloške naravi“, koja „daje smisao životu“; on je „nešto što nam uvijek omogućuje da se mijenjamo, ali i da uvijek ostanemo mi“. Naravno to vrijedi i za Hrvate, što mnogim našim komunističko-liberalnim „umovima“ smeta jer bi htjeli da su krivi i kada nisu.

    Problem izjednačavanja krivnje

    To je povijesni problem, nije posljedica zadnjega rata nego je projekt jugoslavenstva čiji je korijen osobito ojačao za vrijeme komunističkoga bratstva-jedinstva, kada su svi kažnjavali svoje nacionalne sunarodnjake, barem su tako tvrdili brojni jugokomunistički kadrovi. To nastavlja i Frljić. On se, kao dio „zarobljenog uma“ jugoprošlosti i sljedbenik bratstva-jedinstva kao neprolazne, „trajne tekovine“, hrani svačijom samo ne jugokrivnjom.

    Još vjeruje da se titoistička ideologija „sreće“ može spasiti „prenošenjem ‘svjetonazora’ organskim putem“, pomoću pilule koju je u romanu Nezasitnost, S. I. Witkiewicza, uspio proizvesti mongolski filozof Murti-Bing. Vjerojatno mu je murtibingizam još više osnažio za njegova neslavnoga posljednjeg boravka u Poljskoj?!

    No problem je što je povijesna praksa dokazala, a to do njegovih ganglija očito nije doprlo, da tom tabletom njezini konzumenti nisu mogli prevladati vlastitu prošlost pa su postali shizofrenični, a time i njihov svjetonazor koji živi rascijepljen i u strahu da Istina ipak postoji. Zato normalni ljudi, za razliku od titoista, stvarnost doživljavaju ne kao divnu davnu uspomenu, nego kao sjećanje na prošlost punu straha, straha kao stanja. Kojega je posljedica i smrt Aleksandre Zec.

    Da to jugonostalgičari i titoisti shvate, ne dopušta im: politika koja još nije raščistila s totalitarizmom kao stilom vladanja i odlučivanja, zatim djeca i unuci Udbe, koja još sve nadzire i stvara shizofreniju u hrvatskom identitetu. A kada se ne zna što je pravi identitet, tada nikoga ništa ne obvezuje, pa ni Istina! Nepostojanje identiteta, na kojem osobito ustrajava kapitalistički globalizam, put je u stvaranje novoga svjetonazora vrlo bliska totalitarističko-titoističkom. A onda opet iz početka – na kazan kolektivnog identiteta.

    Zato se izjednačava krivnja, ta provjerena „tekovina bratstva-jedinstva“, zato se hrani hrvatska šutnja i stornira Istina. Zato se iznuđuje kajanje i nasilna katarza. Zbog toga je autoru projekta normalno da se ni na trenutak ne zapita, što bi se kao svršeni student teologije morao; može li smrt jedne djevojčice iskupiti grijehe njezina naroda?

    Može li njezina nevina smrt postati i biti simbol nevinosti naroda koji je počinio agresiju i usmrtio brojnu djecu? Naroda koji je ipak odgovoran i za zlorabljenje njezine smrti sve dok misli da se njezinom nevinom smrću može iznuditi krivnja i kajanje hrvatskoga naroda zbog zločinaca koji nisu i ne mogu biti cjelokupan hrvatski narod? I napokon, znači li to da se preko jedne srpske smrti može i smije nametnuti krivnja hrvatskom narodu?

    Ako bi tako što postalo normalno, tada ne bi postojala individualna odgovornost – koja je temelj pravde, ne i pravednosti, svih međunarodnih sudova o ratnim zločinima – nego bi se kao temelj pravde ustoličila genocidnost naroda, što bi značilo da se cijeli narodi mogu proglasiti krivima. Što se činilo hrvatskom narodu sve dok pred Haškim sudom nisu oslobođeni generali koji su bili žrtva konstrukcije o zločinačkom pothvatu i etničkom čišćenju Srba. A što javnim istupima još zagovaraju brojni njezini autori, pa i autor projekta, koji si umišlja da je Vrhovni sudac.

    Problem Smrti kao problem tragičnog

    Temeljni problem predstave jest percepcija Smrti žrtve, koja je mnogim „njihovim“ i brojnim „našim“ tragedija. Na čemu inzistira i autor projekta u kazališnoj svesci, kronici zločina i biografijama zločinaca. No bez obzira na „naše“ i „njihove“ tako nije, jer tragično skončavanje žrtve ne čini tragediju.

    Bez obzira što je riječ o smrti djevojčice od dvanaest godina, koja je ubijena zato što se u nekom trenutku života našla na krivom mjestu svoje sudbine, to nije tragedija jer njezina srpska nacionalnost nije i ne može biti tragični lik, što neki, najviše politikanti, žele proglasiti tragičnom posljedicom, a da se pritom ne pitaju: sadržava li ta srpska smrt u sebi dramsku radnju koja uvjetuje tragičnu posljedicu? I ima li ta tragična posljedica univerzalno značenje, koje bi zaokupilo ne samo politički zainteresirane i izravno umiješane u tu Smrt?

    To je važno znati, jer tragičnoj radnji nije bitna nacionalnost, što se u našoj poratnoj dramskoj književnosti često nudi kao razlog tragičnih drama, i što se u ovoj predstavi nameće kao glavni uzrok tragične smrti, koja to nije, bez obzira na konačnu posljedicu. To ne može biti čak ni kada se uzima kao simbol nevine smrti, jer je više stotina djece, kao i ona, ubijeno zbog nacionalnosti i simbol su ratnoga zločina, a nisu tragični lik. Zato ne može biti ni ona!

    Ona bi to bila da joj je otac, kada ga je u predstavi pitala zašto će biti ubijena, odgovorio da će biti usmrćena zato što je on na nju svalio svoju krivnju, ako bi postala svjesna te krivnje i ako bi tu krivnju na sebe preuzela; zbog koje bi patila i koja bi je iznutra razdirala vodeći je u smrt. Bila bi tragična osoba, lik koji u sebi živi tragediju, da je na sebe preuzela dramu oca, kao i sve dvojbe oko toga što bi se dogodilo da očevu krivnju nije preuzela.

    Problem katarze i hrvatske šutnje

    Iznuđivanje hrvatske krivnje ne pomaže katarzi, kako bi htio autor projekta, to je suprotno katarzi, koja nije narodni običaj niti je narodu imanentna, bez obzira tko taj narod bio. Katarza naroda nije politički skup istomišljenika, euforija navijača na utakmici i tomu slično, katarza je čin osobnoga doživljavanja tragedije i „etičko pročišćenje, izmirenje osjećaja samilosti i straha (za tragični lik)“, čega u projektu nije bilo. Nije ni moglo biti jer je autoru projekta najvažnije bilo njegovo mišljenje o „nesuočenju hrvatskog društva“ s tom smrću.

    A to ne nudi katarzu nego politikantstvo i hrvatsku krivnju, koja se u velikom dijelu srpskog naroda hrani na konstrukciji permanentne hrvatske krivnje i genocidnosti. Dok se s tim ne prestane, nemoguće je očekivati katarzu i srpskog naroda. Povrh svega, iznuđivanje krivnje naroda u suprotnosti je s načelom već spomenute pojedinačne krivnje, što u Hrvatskoj godinama zagovara takozvani liberalni svjetonazor, koji eto sada pak zagovara i iznuđivanje hrvatske krivnje.

    Premda autor tvrdi da je projekt zamislio kao homage svoj djeci žrtvama rata i kao katarzu, više je nego očito, barem po njegovim „neratobornim“ izjavama, da on zapravo želi priznanje hrvatske krivnje, koja se već po običaju od Hrvata traži kao ispunjenje povijesne obveze tamo još od Drugoga svjetskog rata. A po srpskim „istorijskim dokazima“, koji su Hrvatima natovareni kao teret kojega se nemaju pravo osloboditi, još iz davnijih vremena, tamo od kraja 19. stoljeća, otkad ih je genocidnima proglasio Nikola Stojanović, jedan od članova Jugoslavenskoga odbora.

    Taj i tvorac prve Jugoslavije u zagrebačkom časopisu Srbobran objavio je tekst Do istrage vaše ili naše. Istraga mu je značila istrebljenje, a ne policijsko istraživanje, kako bi danas netko neupućen mogao pomisliti. Eto, Hrvati, ako niste znali, vi ste genocidni već više od stoljeća. Sreća je da to ne zna sadašnji hrvatski ministar za prosvjetu i školstvo, Željko Jovanović.

    Da on to zna, odmah bi uveo (pre)odgoj povjesničara i naredio im da isprave nepravdu prema srpskom narodu, koju umjesto njih eto mora ispravljati Frljić. Ne bi naši povjesničari pisali različite tekstove o Domovinskom ratu samo zato što znaju da će to hrvatska politika oduševljeno pohvaliti, a ne ukoriti, kao što to čini srpska koja svoje istoričare kori kad god napišu koji istorijski tekst u kojem su Hrvati krivi.

    Da Frljić nije Srbin, dokaz je i to što misli da su Hrvati uvijek krivi. E, da su pametni, imali bi ga i Poljaci! Ali kako nisu, dali su mu šup-kartu samo zato što ih je htio naučiti da nije istina ono što oni znaju o sebi, nego ono što on misli. Zato je velika sreća što ga imamo mi, on će nas naučiti kako biti krivi i kada nismo! A ponajviše što će na neko vrijeme odmoriti umornu hrvatsku šutnju, njezine vrhunske glasnogovornike koji skapavaju od napora da se nikome ne zamjere, a naročito da se ne zamjere krivotvoriteljima povijesti i stvarnosti koju vide kao da su u mraku.

    To i ne čudi jer naši brojni sociolozi, politolozi, filozofi, umjetnici, povjesničari, novinari, pa i akademici, sva ta intelektualna krema i sol hrvatskoga naroda, ne usudi se suprotstaviti laži i krivotvorenju jer im je korisnije živjeti u iskustvu prošlosti negoli u neizvjesnoj Istini. Tako će sačuvati svoj ugled i zaraditi kakvu crkavicu, koja će osnažiti njihov strah od Istine. Do tada šutnjom će podržati OFrljića.

    Andrija Tunjić/matica hrvatska

    facebook komentari