Izravan ili neizravan izbor predsjednika?

1

Znam da neposredno uoči drugog kruga predsjedničkih izbora ovakvo pitanje zvuči pomalo provokativno, no ne namjeravam provocirati. Radi se o tomu da se nakon smrti predsjednika Tuđmana nismo usrećili s predsjednicima.

Stoga Karamarkovu opasku o biranju protokolarnog predsjednika u Saboru ne bi trebalo samo tako odbaciti, naprotiv trebalo bi je ozbiljno razmotriti. Da me se ne bi krivo shvatilo, ne slažem se s mnogo toga što današnji HDZ proklamira kao svoju politiku, osobito glede odnosa prema EU i NATO-u, no ni druge relevantne političke opcije po tom pitanju nisu ništa bolje. Naprotiv! Stoga, držeći da je gospođa Grabar Kitarović puno bolji izbor od aktualnog predsjednika, svejedno mislim da bi za našu državu bilo bolje da ovo budu zadnji izravni predsjednički izbori. Pokušat ću, naravno, i obrazložiti zašto tako mislim.

Prvo, dosadašnje iskustvo pokazuje nam da predsjednik s ovakvim ovlastima ni za što nije odgovoran, dakle nema nikakve izravne koristi od njega jer nema potrebnih ovlasti. S druge strane ima dovoljno ovlasti da može učiniti dosta štete. Na žalost, Tuđmanovi nasljednici su se tim destruktivnim ovlastima i te kako koristili. Sjetimo se samo Mesićeva umirovljenja generala, njegove nikad raščišćene uloge u kupovini Patrijinih tenkova, ”curenja” povjerljivih dokumenata itd. Dakle, predsjednička funkcija kako je ona sada definirana kao stvorena je za muljatore koji su spremni obilato koristiti formalnu i neformalnu moć koju ona daje, no ne i snositi posljedice svojih čina.

   Drugo, izbori koštaju, a košta i ta povelika svita oko predsjednika. Protokolarnom predsjedniku ne bi trebali toliki dvori ni toliki dvorjani. Ugledajmo se malo na Slovence! Doduše, njihov je predsjednik izabran izravno, no sam se potrudio svoj ured svesti na racionalnu mjeru. Nekako ne vjerujem da u hrvatskoj političkoj eliti ima tako skromnih i štedljivih kandidata, pa je onda pametnije da mu unaprijed propišemo što i kako treba činiti. Da se ne bi zaigrao gore na brdu među muflonima i fazanima.

   Treće, Hrvatska je istina bila kraljevina još u srednjem vijeku, no modernu državu imaju vrlo kratko, dvadeset i nešto godina. Stoga, htjeli mi to priznati ili ne, nismo još do kraja sazreli kao politička nacija. Posebice nisu zrele naše političke elite. Dobar dio njih su ili skorojevići ili izdanci jugoslavenskih socijalističkih političkih elita. Prvi kada dođu u priliku ili se slome pod teretom odgovornosti ili nemilice ”jamljaju”, drugi još nisu na čisto s tim što bi htjeli – Hrvatsku ili neku novu Jugoslaviju. Da se ne bi slomili pred tom hamletovskom dvojbom, ”jamljaju” i oni. To im je valjda jedini opipljiv dokaz da postoje i da su na čelu države. S kojom ne znaju što bi. U takvom kontekstu lako je moguća pojava vještih manipulatora kojima nakon izbora praktično nitko ništa ne može u narednih pet godina. Za državu to može biti pogubno.

   Naravno, i Sabor može biti sastavljen od loših poslanika, no u Saboru je puno više ljudi tako da jedni druge prokazuju i propituju. Vlada proizašla od Sabora jasno je i nedvosmisleno odgovorna za stanje u zemlji, pa ih ljudi nakon ciklusa od četiri godine barem mogu kazniti na izborima. Demonstracijama i građanskim neposluhom i ranije. S predsjednikom je drugačije, on formalno ni za što nije odgovoran, javno nastupa tako da se svidi ljudima pa je popularan. Ni iza kulisa može kontrolirati tajne službe, vojsku i vanjske poslove jer u tim područjima dijeli ovlasti s vladom. Neformalno njegova se moć i utjecaj prostiru i puno šire – na medije, javnu upravu, gospodarstvo itd.

Zato mislim da je od postojećeg biranja predsjednika na izravnim izborima puno racionalnije, politički mudrije i jeftinije biranje predsjednika Republike Hrvatske u Hrvatskom državnom saboru.

Damir Pešorda/HRsvijet

facebook komentari

  • peppermintt

    “Stoga, htjeli mi to priznati ili ne, nismo još do kraja sazreli kao
    politička nacija. Posebice nisu zrele naše političke elite. Dobar dio
    njih su ili skorojevići ili izdanci jugoslavenskih socijalističkih
    političkih elita. Prvi kada dođu u priliku ili se slome pod teretom
    odgovornosti ili nemilice ”jamljaju”, drugi još nisu na čisto s tim što
    bi htjeli – Hrvatsku ili neku novu Jugoslaviju”